BIJES PROFESORICE MARKSIZMA

DNEVNIK "SVILA I KRV" 3

 

Gorljiva Muslimanka

21. I. 1991.

U islamskom listu Preporod objavljeno je neobično štivo prof. dr. Dženane Semiz - Efendić „Stara politika u novom ruhu“. Rijetko pišem pisma novinama, možda sam to dosad uradio samo jedanput, ali nadahnut njezinim tekstom u meni se rodila baš takva želja! Napisao sam, između ostalog: "Središnje mjesto njezma "pisma" kojim reagira na neimenovan napis objavljen u sasvim drugom listu (pa smo dakle uskraćeni za cjelovitu informaciju), zvučna naslova, glasi ovako:

„Razumljivo je da Muslimani u Republici Hrvatskoj se izjašnjavaju kao Hrvati, jer tek sad u nacrtu novog Ustava Republike prvi put u povijesti je priznata nacija Muslimana. Isti slučaj je i u ostalim republikama, izuzev u BiH, Crne Gore i Kosova, da Ustavom nisu priznati Muslimani, pa su izloženi denacionalizaciji.“ (Preporod, br. 1 od 1. januara 1991).

Krleža bi rekao da kad nema reda u rečenici, nema ga ni u mislima. Pučkoškolac bi rekao da Kosovo (još) nije republika, a ja bih sa svoje strane kazao da je cijelo štivo u funkciji brutalne laži...

U „Statističkom godišnjaku Jugoslavije 1983“, Beograd, 1983. str. 439 vrlo pregledno se nudi očima (ako nisu slijepe) podatak da u granicama Hrvatske živi 23.740 nacionalno izjašnjenih Muslimana. (...) Kaže se da smo tek sada ušli u Nacrt hrvatskog Ustava, a to baš nije točno. Budući da nismo bili "zapisani" u tom Nacrtu, ta je nepravda kritikama razumnih Hrvata i ustrajnošću Muslimana -ispravljena, pa su Muslimarn prvi put poimenice spomenuti u najnovijem Ustavu...

Bijes profesorice marksizma

1.      III. 1991.

Na moje objavljeno pismo adresirano na dr. Semiz - Efendić, autorica se oborila nevjerojatnom žestinom i svim mogućim i nemogućim „argumentima“! Pokazala je nevjerojatni, raskošni talenat za prevnrtanje / izokretanje onoga što ste rekli. Dobro je ispekla školu lažnog vremena koje se klelo u razboritost. Dok ja govorim o Mari, ona priča o Dari. Ja o neistinitosti njezinih podataka, a ona mene najoštrije ukorava „zašto nisam pisao o rudarima Muslimanima u Raši!"... Uostalom, nisam ja te rudare ni otjerao iz Bosne, nego su došli u Hrvatsku, u desetinama hiljada, pretvarajući od dragosti stranu u trajnu domovinu - gotovo kao i ja - tjerani nekim jadom iz patrie! Žalost je pritisla zemlju u kojoj se učilo da se logikom NAPADAJ I LAŽI - neko će povjerovati! - sve dok ne slistiš svog neistomišljenika... Pa, zašto bi g-đa Dž. S. E. bila iznimka? Ovako piše:

APOLOGETA DENACIONALIZACIJE MUSLIMANA

(Kaže:) „U reagovanju na moje pismo objavljeno pod naslovom „Stara politika u novom obliku“ u listu PREPOROD, književnik Ibrahim Kajan se služi neviđenim uvredama iz arsenala "boljševičke kuhinje" da bi ostvario na makijavelistički način svoj cilj dodvoravanja vladajućoj političkoj strukturi Republike Hrvatske...“ (Najposlije, zaključuje:) „Prema tome, dok su se drugi borili na političkom planu za daljnju afirmaciju samobitnosti Muslimana u Vašoj novoj domovini, Vi ste gosp. Kajane, bezbrižno spavali, a sada te napore potcjenjujete i ignorišete. Prema procjenama u Hrvatskoj živi preko 200.000 Muslimana i bilo je neophodno osigurati njihova politička prava. Vi niste zabrinuti što taj narod nema niti jednog predstavnika u novom višestranačkom saboru? Ostali ste gluhi i slijepi na ovu pojavu. Vi zagovarate denacionalizaciju Muslimana, kao da  Vama i drugim pojedincima neko osporava da dobrovoljno potirete svoju tradiciju i prihvatite tuđu. To nije pitanje krivice već moralnog lika intelektualca, ali takvi prevrtljivci ne čine naciju... Motivi (nastavlja Dž. S. E.) koji su ga rukovodili da napiše taj klevetnički tekst (svakako su prepoznati kao oni) koji bi mu kao dobrom zaštitniku Hrvata, dali političku funkciju za kojom sigurno čezne već dugo vremena...“

Baš tako je napisala naša Dženana, velika potpara naše nacije, koja, kao ni toliki drugi u Sarajevu, ne znaju baš ništa o svojim „dragim zemljacima" u Zagrebu (kao ni u Ljubljarn, kao ni o onima rasutim Turskom, najposlije „ne znaju ni o gastarbeiterima" - osim u prilikama: DAJ PARE!).

A kako bi i znali o nama OVDJE, kad su sve nas BROJNI BH. DEMOKRATI OD GODINE 1945. NA OVAMO, a iz ČIJIH JE ŠINJELA I ONA ISPALA, TJERALI IZ DOMOVINE S KARTOM U JEDNOM PRAVCU - MARŠ VAN NACIONALISTI!

Jednog će nas dana, u razvoju mlade bosanske demokracije, smaitrati potpunim strancima. U Zagrebu sam se toga nagledao u primjerima odličnih bosanskih pisaca: čekali ste (vi, u Sarajevu) strpljivo, gledajući ponekad i da skapavaju od gladi, da umru - i da tek potom objavite njihovo malo ili veliko književno djelo u prijestolnici matičnog naroda.

Sunita najavljuje Beljinu Narodnu uzdanicu

26. i 27. III. 1992.

Meni nepoznata g-đa Sunita Rizvanbegović Bujas, s preporukom naše tajnice Mersije Omanović, moli da sutradan, na poziv ministra informiranja dr. Salaja, pođem s njom na razgovor, u Opatičku. A koja bi bila tema našeg razgovora, pitam nepoznatu mi gospođu. „Pa valjda je vrijeme da i mi Muslimani, nakon 50 godina nešto dobijemo u Hrvatskoj... Ima ideja da se pokrene obnoviteljska skupština Narodne uzdanice (kulturno društvo Hrvata muslimanske vjeroispovijesti)...“ - kaže. "A što bih ja radio tamo?' - pitam. "Vi bilste mogli voditi kulturni sektor, a ja humanitarno-socijalni...", kaže tamno obojeni i hrapavi glas u telefonskoj slušalici. "Draga gospođo, bojim se da ja nemam vremena za to, već smo osnovali KDMH Preporod, doduše pod nacionalnom atribucijom..." Žena me odlučno prekida, nego, veli, najvažnije je da se mi sutradan nađemo.

U blizini Hine parkiram i čekam. Gospođa sliže, šest je sati, sumrak joj skriva lica, koje, na neki način naliči tamnoj boji njezinog glasa... A u Opatičkoj od dr. Salaja ni traga ni glasa. Tu je, međutim, g. Beljo. Govori tiho, gotovo šapće, razvučeno. Na moju priču o Preporodu i čiji je on sljednik (Gajreta i Narodne uzdanice), o tom da se golema većina Muslimana izjasnila baš pod tim imenom o svojoj nacionalnoj osobitosti itd, da ja nipošto ne bih, dakle ni u snu, prihvatio vođenje Narodne uzdanice jer je to društvo koje ne pripada mom narodu), i da bi to bilo isto kao kad bi Srbin bio na čelu Matice Hrvatske... Dakako, radujem se što će Društvo biti osnovano, doći ću i u svojstvu Preporodova predsjednika održati potporni govor! - kažem svojim sugovornicima. Beljo „priznaje naš narod“ samo napominje da je uvijek, recimo u Kanadi, imao problema kad se kaže Musliman, onda se ne zna na koga se misli. "I sam sam to iskusio, velim, doduše ne u Kanadi - nego u Turskoj. Ali, kad sam jednom rekao da su Muslimani zapravo - Bošnjaci! - svi su skočili, bili su sretni jer se o Bošnjacima znade samo kao o junacima...“

G. Beljo mi je potom darovao podosta knjiga i propagandnih brošurica. Tako sam dobio njegovu knjigu o genocidu, Durakovićevu brošuricu o Hrvatima-muslimanima itd. Najljepše sam se zahvalio na ljubaznosti, časkanju, darovima.

Munevera u Zagrebu, četnici u Mostaru

20. IV. 1992.

Jutros je oko pet sati stigla Munevera s Majdom, Majom i Enesom. Četnici su oko Mostara, pucaju iz sve snage. Ruše Mostar. (...) lstog je dana, uvečer, mada iscrpljena od umora, otputovala autobusom do Širokog Brijega. Autobus je krenuo na vrijeme, u 22 sata, i trebao bi biti sutradan u ŠB u 10 sati.

Lilo

7. VI. 1993.

Prvi put sam čuo za Lilu, ali pod pravim imenom - kad sam dobio garantno pismo iz New Yorka koje mi je otvorilo put za dobivanje američke vize. On me je zapravo i dočekao na Kenediju. Ah, kad se sjetim tog čekanja S. K. koji me je sedam mjeseci nagovarao da dođem u Ameriku... - a najposlije se nije čak ni u pristojno vrijeme u zakašnjavanju pojavio (ima li pristojnog zakašnjavanja?) -nego, kad sam već. bio u „pjeni“ od muke i bijesa. S tlm u najmanju ruku „neobičnim čovjekom“, bio je i Lilo. Visok i kščat Sandžklija, od malo riječi, ali sve što je pružio čak i potpuno nepoznatim judima - jer i ja sam mu bio nepoznat - bilo je neki oblik dobrote i pažnje.

S Mrkijem sam mu bio u gostima, na ručku. Supruga je pripremila sva ona jela koja volim: dolme, pat1idžne, pitu prelivenu kiselim mlijekom. A on kaže: Čovjek ne zna ništa unaprijed, o ljudima. Čuo sam da je Momo Kapor, za kojeg nisam ni znao da postoji, spomenuo moje ime, kao eto po dobru, u nekoj reportaži. A, vozao sam ga 10 dana po Manhattanu. E, da sam znao u što će se uvrnuti pasji sin!

Lilo je mučno i upomo radio cijeloga života. Kao mladić je otišao u Italiju, a potom u Ameriku. Sada, reklo bi se, ima sve. „Ako se odlučič da ostaneš, daću ti stan. Doduše, taj kvart nije za tebe.,. imam u Bronxu 24 stana.“ Smješkam se. „A zašto ne bi ostao?“ - ponovo kaže.

Posljednji put, pred polazak, vidjeli smo se danas, 7. VI. Pamtit tu ga ali ne zna kako da mu to kažem. Predaje mi dar, za sretan put. Za prijateljstvo, za sjećanje.

Prof. Dž. S. E. i Narodna uzdanica

22. I. 1994.

U vlaku sam, u „Mimari“, okrenut prema Austriji. U vagon-buffetu čitam Vjesnik. Gle, gle male vijesti poslije kiše! S. Z. bilježi pod naslovom „Obnovljen rad Narodne uzdanice“ sljedeće: „U Zagrebu je u četvrtak na večer održana obnoviteljska skuptina i izabrano novo predsjedništvo i ostali organi hrvatsko~ muslimanskog kultumog društva Narodna uzdanica, koje će djelovati izvanstranački i nepolitički. Osnovna je djelatnost društva na kulturno-prosvjetnom i izdavačkom području, a uz to ima i pododbor za gospodarsku djelatnost. Za predsjednika Narodne uzdanice izabrana je prof dr. Dženana Semiz Efendić, a za glavnog tajnika dipl. pravnik Vejsil Sočo.

.*

Vlak stiže u noći, u gradić Bludenz. Na kolodvoru me čeka mladi, pametni Edin Karabeg. Po dogovoru, odvozi me doma, na večeru koju je majka Tidža pripremila. U njihovoj se kućl osjećam odlično, a i kako bih kod prijatelja.

Uskoro stiže inž. Begić. S poznatim osmjehom ali i prijekorom („Edine, pa Kajan je naš gost, stigao je s novim brojem Bošnjaka"). Njih dvojica su mnogo učinili, zajedno s drugim prijateljima, za Bosnu. Među prvim konvojima pomoći - mislim da su bili baš njihovi...

Izvor:
BEHAR JOURNAL (Zagreb),  II-IV. 1994., br. 4, str. 15

TERMIN BOŠNJAK - PRVI PUT U SLUŽBENOJ UPOTREBI U HRVATSKOJ

Historijski korak:

Promijenite naše ime u Ustavu Republike Hrvatske

21. 12. 1995.

Čekam dr. Pašalića da dođe s fakulteta...  Pročitavam tekst koji smo prije nekoliko dana skicirali i koji, čim ga danas potpišemo, ide na najvišu instancu države, predsjedniku Sabora, akademiku Pavletiću. Mirsada ga je prepisala, uz moje je ime utisnula žig Preporoda koji od Bošnjačkog sabora (1993.) ima ugravirano naše historijsko ime: Bošnjaci. Sad oboje čekamo dr. Pašalića, koji je imao podosta problema oko registaracije Nacionalne zajednice Muslimana Hrvatske, da dođe i donese pečat, da akt potpiše i da ga Mirsada osobno odnese... 

Rahm. prof. dr. sc. Nedžat Pašalić 

(1939. - 1996.)

A kad je Nedžat došao, i kad je sve urađeno, Mirsada je donijela pravu bosansku, pa je, lijepa i nasmijana, rekala: I s kahvom - u nova vremena!

Tako smo učinili prvi korak prema proceduri pravnog i službenog naziva naše nacionalne manjine u Hrvatskoj. Sa ovim aktom, upotreba termina Bošnjak, ušla je – može se slobodno reći – u službenu upotrebu u Republici Hrvatskoj.

NACIONALNA ZAJEDNICA

MUSLIMANA HRVATSKE

Zagreb, lIica 35

                                                              Zagreb, 21. 12. 1995.

KULTURNO DRUŠTVO BOŠNJAKA

HRVATSKE PREPOROD

Zagreb, lIica 35

SABOR REPUBLIKE HRVATSKE

 Predsjednik akademik Vlatko Pavletić

ZAGREB

Radićev trg 3

Predmet: Inicijativa, promjena u Ustavu RH

Poštovani gospodine predsjedniče,

Nacionalna zajednica Muslimana Hrvatske i Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske Preporod pokreću inicijativu za promjenu Ustava Republike Hrvatske.

Predlažemo da se izmijeni stavak 3. Izvorišnih osnova Ustava Republike Hrvatske, i to tako da se na mjesto riječi Muslimani stavi riječ Bošnjaci.

OBRAZLOŽENJE

Ustavotvorna skupština Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 30. 3. 1994. godine, usvojila je Ustav Federacije Bosne i Hercegovine.

Članak 1. stavak 2. Ustava Federacije BiH glasi: „Bošnjaci i Hrvati, kao konstitutivni narodi, zajedno s ostalima, i građani Republike Bosne i Hercegovine, ostvarujući svoja suverena prava, preoblikuju unutrašnju strukturu teritorija s većinskim bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom u Republici Bosni i Hercegovini u Federaciju Bosne i Hercegovine koja se sastoji od federalnih jedinica s jednakim pravima i odgovornostima.“

Citiranom odredbom Ustava Federacije BiH bošnjačkom narodu vraćeno je njegovo povijesno ime Mirovnim sporazumom (Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, sačinjen u Daytonu 21. 11. 1995.), što ga je 14. 12. 1995.  u Parizu supotpisala i Republika Hrvatska, stupio je na snagu ustavni akt kojim se amandmanski mijenja i nadređuje Ustav Republike Bosne i Hercegovine.  U uvodnom dijelu tog ustavnog akta (Ustava Bosne i Hercegovine) govori se o Bošnjacima, Hrvatima i Srbima kao konstitutivnim narodima Bosne i Hercegovine.

U skladu s navedenim, treba unijeti predloženu izmjenu u Izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske, i naš narod nazvati imenom njegove matice u Bosni i Hercegovini.

Štovani gospodine predsjedniče, uvjereni smo da ćete učiniti sve što je u Vašoj moći da se naša inicijativa ostvari.

Primite izraze naše zahvalnosti i naše srdačne pozdrave.

Predsjednik KDBH Preporod                 Predsjednik NZMH

Ibrahim Kajan, prof.                        Prof. dr. sc. Nedžat Pašalić

(Kopiju objavljenog faksimila klikom možete povećati)

Izvor:

BEHAR JOURNAL (Zagreb), X-XI/1995., br. 10, str. 3

CARIGRADSKI ZAPIS

Nataloženo vrijeme u gradu na dva kontinenta

Putopis
Napisao: Ibrahim Kajan

Kad uđeš u carski grad Istanbul, znaj da si ušao u prostor na kojem se nataložilo vrijeme: oko tebe su stoljeća pretvorena u jasne signale, u govor kojemu vrijeme i oduzima i dodaje značenja.

Bilo gdje da spustiš svoje stopalo, budi uvjeren - tu je već stajao blistavi Konstantin, ili je prošla Teodora čija se halja, koju su vezle djevice zlatnim i srebrenim nitima, vukla stazicom među ružama, ili je Bajazid, princom još, tu, u pijesku. gradio male šatore, maštao možda o Stambolu - prijestolnici umjesto Jedrena, za koji će ga do smrti vezati zagubljeni grob nevoljene princeze germijanske.

 Prva, požutjela stranica, iz nekoć poznatog a danas "Danasa"
(klikom na fotografiju, uvećavate je)

Sva stoljeća koja te očekuju na jednom mjestu, na ciglih nekoliko stotina četvornih metara, uvjeravaju te da nitko nije sam i da se nitko ne zanosi: toliko ih je bilo prije tebe, i mudrih, i lijepih, i krvavih.

Propala carstva, ruine u izmaglici sjećanja, blještavilo zatočeno u zidine muzeja, lijepe Helene, Troje, Šeherezadin blagotvorni duh lutalački, arabeske bez komparacije, pa Kemalova obnova i Kemal kao idol i Otac Turske - materijalni je i duhovni kaleidoskop koji se kreće okolo tebe - kojim ti ne upravljaš, on je tvoj gospodar - jer ovo je Carigrad, troimeni grad na dva kontinenta i tri mora, među istokom i zapadom, sastavlja i rastavlja, često je čudesan a najčešće jednostavan. Istanbul je, riječju jedinom - jedan.

Topkapi – uvijek!

Čitao si, prijatelju, beskrajne nizove rečenica ispunjene atributima od zlata i srebra onoga saraja koji imenuju Topkapi. Na onoj je strani svijeta, od Rumelije. I na ulazu je noćne buktinje Zlatnoga roga. Od te vatre jači je samo sjaj, zar nisi vidio, u očima strasti bliske pohlepi horde turističke. Obrati pažnju, pogledaj kada se zaustave uz vitrinu sultanskoga prijestolja od čista zlata, ili pred uvjerljivim, preteškim smaragdom (3260 grama), ili pred Kašikli dijamantom položenim u nabore tamnoga somota. Taj vraški dijamant. gdje li je samo skitao: tamo piše da ga je nekada posjedovao i nelicemjerni revolucionar kreveta, Cazanova...

Prisjeti se, potom, majušnih princezinih papučica izvezenih indijskim biserom i povrati u sjećanje sultansku čalmu Ahmeta I. Onoga što je cijelom svijetu namro ljepotu od nebeske Plave džamije. Tri su rubina na njoj - rubin crven poput krvi, i rubin od mora modriji i rubin ljubičast poput guste noći. Od njih vode dva usporedna lančića s resama od žada, okreću desno i lijevo, spajaju se otraga, a potom penju k vrhu, u nekoć nemirnu perjanicu.

Topkapi? To je mrvica njegova. Ono što je suhlje od zlata i vječnije od njegova sjaja - beskrajni su rukopisi, stihovi. tasafuvski eseji, religijski zapisi, iluminacije, rasprave iz medicine, iz filozofije, iz astronomije, traktati iz gramatike i metrike. rječnici u stihovima, pa opisi zemalja dalekih i raslinja tamošnjeg, i životinja i insekata, potom uknjiženih legendi naroda koji su bili i kojih više nema, biblijskih, pisama napokon, diktiranih i vlastoručnih, vijesti radosnih i vijesti smrtnih. Granični su među njima poruka Božjeg poslanika Muhammeda alejhiselama, odnosno papir nesretna „kapibaše kojem je utekla žena s bazardžanom iz Bruse“. Pa opet redovi minijatura u tisućama boja koje ne priznaju starost, gledaju te ispod zaštitna stakla: portret Sarajevskog mladića iz 16. stoljeća, Isfahan, onda prizor iz rukopisa Jusuf ve Zulejha Nizamija, a slijedi, evo, dramatična scena iz Firdusijeva nenadmašna spjeva Šahnama. 

 Danas nemam tih fotografija. S kojim sam ih samo ushitom snimao!

Ali, ni to nije sve. Izađi u prostrano dvorište krcato mirisima, odmori oči na zidu izvezenom biljnom ornamentikom, bojama koje trepere u žutozlatnom, zelenom, plavom i crvenom: to je nestvarna igra oko česme, iznad njezina korita od siva mramora postavljenih tu tako davno da više i ne pamtiš. Jest, tako davno kada mi nismo znali što je to, ta česma.

Do kraja, a temeljito, pregledati Topkapi, znači: ja ću doći ponovo, najdalje iduće godine.

Preko mosta

Izađi, dakle, iz mira i praha poruka vani, na sunce, sjedni preko puta Njemačke česme, u jednu u nizu brojnih kafanica sa stolovima polurezbarenim, na pločniku, i na pravom si mjestu; u maloj si prometnoj žili-kucavici, među svetim građevinama - Aja Sofijom i Plavom džamijom.

Hip je čista prezenta: susjedi ti, studenti stambolski i prijatelji im iz Pariza, prvi prevode drugima nešto, napeto, iz Cumhurriyeta, potom odlažu novine, nešto se ljute, odmahuju...

Gledaš na azijsku stranu, povlačiš fini potez pogledom linijom golema mosta obješena o same rubove kontinenata. Domaćin ti diktira podatke o novoj ćupriji na lancima, podvlači njegovo četvrto mjesto u svijetu i prvo u Evropi, odnekud pouzdano zna da je koštao 150.000 milijuna dolara (1970) i da je pušten u promet 1345. dana - kada je presječena vrpca, kada su jurnuli auti i kada se zanjihao poput fine ljuljačke! Taj izuzetni most, širok nešto više od trideset i tri metra, sa šest traka za automobile i dvije za pješake, dugačak 1075 metara -najjeftiniji je međukontinentalni prijelaz: 30 dinara (100 TL). Još nešto: plaća se samo iz jednog pravca – iz Evrope.

A ovo je Azija, kažeš. Üsküdar. Kedikey. Göztepe, Pendik. Kao da nisi ni otišao od kuće: široke avenije, superluksuzna naselja, promet velegrada. Kako udžbenici brzo zastarjevaju. Još jučer si pročitao u Azijskom sredozemlju, brošurici iz naše Školske knjige da je ovo „pastoralni dio Istanbula...“

Ovdje je negdje kuća turskog pjesnika Tevfika Fikreta. Tražimo je, sjećajući se njegovih prevoditelja u našim krajevima: onog bosanskog bekrije. nerazdvojna supatnika Tinova -Muse Ćazima Ćatića. Pa Mirze Safveta (Safvet-bega Bašagića), pisao je o njegovim pjesmama još kao golobradi zagrebački student. Na kraju, jednog Mostarca u Zagrebu, Hivzije A. Bjelevca. Potonji mi je davno pričao o svojim prijevodima koji truhnu u jednoj košari Nema Fikretove kuće. Netko ju je zaklonio novim zgradama. No, nije važno, s Fikretom se srećemo već večerima, pri odjavi TV programa. Uz tursku himnu, s njegovim riječima.

 Tako sam pisao, tako sam volio i tako volim taj grad - ljepši 

od svih gradova koji postoje

Vraćaš se, opet, preko Bosfora. Lebdiš iznad brodova. Pred Pomorskim muzejom dočekuju te momci, galioti, straža počasna: dvojica dakle rube ulaz u modrim čakširama srednjovjekovlja, i kuburom i handžarom. I jedan još, od ovoga svijeta. Šljem i metak. Simboli i metafore. Znaci i opomene. Sve u spoju, ali - i ponaosob.

IZVOR:

DANAS (Zagreb),  god. I, br. 39, 16. XI. 1982., str. 77-79
BEHAR (Zagreb), 2000.,  br. 46, str. 30-32

UMNI BALIĆEV PUTOKAZ

DR. SMAIL BALIĆ

(Mostar, 26. VIII. 1920. – Vienna, 14. III. 2002.)

Sjećanje na jednog od najvećih bošnjačkih intelektualaca prošlog stoljeća, našeg najstarijeg egzilanta

 Član Jordanske akademije znanosti i umjetnosti, Smail Balić

Smail Balic was one of the most eminent orientalists of his day. After studies in Vienna, Leipzig and Wroc»aw, he doctored in librarianship at Vienna (1945). In postwar Austria he taught at two Viennese academic institutes and was librarian and curator for oriental languages and general linguistics at the National Library of Austria; he was also a research fellow in Arabic and Islamic studies at the J.W.Goethe University in Frankfurt. He was the first director of the Institut der Bosniaken in Zurich.   His many scholarly works include Kultura Bosnjaka (first edition Vienna 1973), Ruf vom Minarett (third edition Hamburg 1984), Das unbekannte Bosnien (Cologne, Weimar, Vienna 1992), Der Islam im Spannungsfeld von Tradition und heutiger Zeit (Würzburg, Altenberge 1993), Der Islam - europakonform? (Würzburg, Altenberge 1994) and Mostar - Wem gehört die leidgeprüfte bosnische Stadt? (Soest 1993). In June 2001 he took vigorous part in the seminar on ‘Ottoman Bosnia: texts, materials, interpretations’ organized in Sarajevo by The Bosnian Institute; his paper ‘The preparation and publication of Ottoman and Bosnian texts in Vienna: observations on a new catalogue ’ will be published next year with the other proceedings of the seminar.

Naslovnica knjige koju sam, zajednjo s autorom priredio i objavio u zagrebačkom Preporodu 1995.

 UMNI BALIĆEV PUTOKAZ

 

Postoji jedno pravilo izbjegličkog opstanka: samo onaj koji iz nevolje izgradi školu, koji nevolju pretvori u nauk, i to onaj (nauk) koji će koristiti i drugim ljudima (u najboljim primjerima ne samo za "školovanje" pojedinaca nego i cijelih zajednica!), ima se pravo nadati horizontu punog i korisnog izlaska pred lice vlastitog naroda.

Smail je Balić jedan od takvih, rijetkih, primjera.

Iz svog je Mostara otputovao, kao mladić, ponesen zanosom poticajne znatiželje za znanjima koja valja osvojiti u bijelom svijetu i vratiti ih svom narodu, pokušati mu bar malo podignuti kulturnu razinu. Otputio se u Austriju u ono zlosretno doba koje je prekrilo cijelu Bosnu i Hercegovinu hrvatskim okupacijskim imenom tzv. Nezavisne Države Hrvatske. Mladić koji je otišao na studije s papirima države koju nije on pravio, nije mogao ni sanjati da će oni biti i preprekom povratku među ljude svoga zavičaja! Između njegovih misli i njegove, novim komunističkim režimom, ukradene kulturne i političke baštine, zijevnuo je jaz koji se nikako nije mogao zanemariti ni premostiti!

Ostao je uspravan i postojan branitelj, poput začaranih čuvara u bajkarna, golemog blaga, jedinog na svijetu, naroda potpuno opljačkanog i ogoljelog: bošnjaškog i bosanskog! Ali, za razliku od onih iz bajki, on je bio dinamična duha, pronicljive misli i jasna jezika koji precizno opisuje i definira cijele blokove tvari koje izgrađuju samu nacionalnu supstancu bošnjačkog naroda. Ispod njegovog pera u svijet se otiskuju riječi pojašnjavanja pojmova i pojava iz kulturne i duhovne tradicije Bošnjaka i muslimana Bosne i Hercegovine; objavljuje članke istraživačkih i znanstvenih ambicija koji nerijetko zadiru u najneistraženija područja bilježenja islama i muslimana u Europi stoljećima prije Turaka; piše i govori na predavanjima i simpozijima širom svijeta o vlastitim zapažanjima "zastoja u islamskim zemljarna" nudeći i prijedloge za prevladavanje tog stania; piše o Bosni, neumorno, o bosanskim muslimanima -bez kompleksa i uobraženosti velikog intelektualca! - što se očituje po obuhvatu i zahvaćanju svake teme koja mu se čini važnom! Njegov je cilj da prodre, prije svega u srce svog zemljaka- izbjeglice, nevoljnika, da ga obavijesti, da ga pouči, da ga uspravi vraćajući mu samopouzdanje koje drži čovjeka čvrstim i postojanim. Tako je odgojio cijelu generaciju bošnjačkih ratnih i poratnih izbjeglica na poučku da je svijest o sebi - zapravo svijest o kulturi kojoj se pripada po rođenju i odgoju, po porijeklu i tradiciji. I po onom dijelu učinka koji je presudan: vlastitim sudjelovanjem!

Sada je pred nama tek djelić te i takve kulturne i nerijetko znanstvene analize, bilježenja, reagiranja na pojave, njegova truda i upornog buđenja razasutih dijelova našega naroda, okupljenih na jednom mjestu, u knjizi koju držiš u ruci. Ni autor, ni mi, nismo zadirali u jezik kojim su nekada davno napisani i objavljeni priloženi tekstovi.

Ponekad će nam se leksik činiti arhaičan, poredak riječi u rečenici neobičan, a neke riječi, po obliku, čudne. Gotovo redovito smo poštovali "zatečeno stanje", prije svega zbog toga što se iz pisanog Balićevog traga može naslutiti dubinska slika bosanskog jezika, s vidljivim tragovima drevne jezičke baštine, i to onog jezika koji ne opisuje - nego misli!

Ovi će tekstovi, mada nisu autobiografski, razotkriti i samog autora! Kroz stavove koje iznosi, a mislimo na rane stavove nacionalno obojene sklonosti, autor zapravo nerijetko govori ko je (bio) on sam: on je Bošnjak koji je rodio sam sebe kroz druge "nacionalne konvencije" nametnute režimima diktiranim opredjeljivanjem bosanskih muslimana. To njegovo buđenje, zrenje, spoznavanje, bilo je tako jako, da je budilo sve oko sebe i sve one koji su dolazili u posjed njegovih tekstova! Desetljećima je bio tako usamljen da se s pravom može reći da pripada najužoj našoj suvremenoj prosvjetiteljskoj, pionirskoj intelektualnoj eliti XX. stoljeća. Tako značajni ljudi ne skrivaju, popravljajući svoje stare tekstove, svoje "nacionalne zablude" iznuđene u brojnim desetljećima "nacionalnim opredjeljivanjima".

U Balićevim tekstovima se, zbog toga, može "otčitati" i osobna "nacionalna geneza", njegov "nacionalni razvoj". Po tome je on samo potvrdio da je proživio istu sudbinu kao i narod iz kojeg je potekao: u prisilnom nacionalnom zaboravu i nesmiljenom pritisku da se izjasnimo ili kao Srbi ili kao Hrvati. Ali veliki ljudi, oni koji posjeduju golemu silinu duha, razlikuju se od mnoštva baš po tome što mogu to pokazivati. Oni, i na taj način, vezuju svoj život sa sudbinom, narodnom, govoreći mu glasno i razgovjetno: Pronađi svoje lice! Budi svoj!

Bošnjaci su sada uvjereniji kao nikada prije da su stigli do samih sebe. Da su našli sami sebe. A Dželaluddin bi Rumi, možda, uz smiješak, dodao: Sada predstoji traženje - sebe, onoga što smo imali, i onoga što ćemo imati.

Smail je Balić, na sjajan način, pokazao kako se to radi.

Izvor:

Ibrahim Kajan: Umni Balićev putokaz, u: Smail Balić: BOSNA U EGZILU 1945–1992, Preporod, Zagreb, 1995., str. 5-7

SRCE JE BOŽJA KUĆA

Predgovor: Ibrahim Kajan

Čovjek je krhak i loman. Snagu mu oduzima rad, a nedostatak ljubavi smanjuje srce. Slab i bez ljubavi, nerijetko sam i ostavljen, opustošen i skršen poput bašče nakon silovite oluje ili obrušena grada nakon ratne pohare - on vidi sarno zatvorene prolaze, zaključane horizonte kroz koje nema izlaza. Ni spasa.

Ali, samo jedno preostaje što ga podiže: to je duša u njemu koju mu je Stvoritelj udahnuo kad ga je oživio u majčinoj utrobi. Ona će se, smirena, Allahu dž.š. vratiti na kraju života koji se na zemlji provodi.

Tako je Uzvišeni podupro čovjeka: dao mu je dušu, jer je samo ona kadra otkloniti moru ovozemaljskog što se strovaljuje i napada čovjekovo tijelo i um, oboje podložno umoru i smrti.

Što ima u duši, od kakve je materije čudesne, koja je to silina ljekovita koja se osjeća a ne vidi? 

Ona p r e po z n a j e. Prepoznaje Božje riječi. 

Ona  r a z u m i j e v a  Božje riječi i prevodi ih u čovjeku bliski oljuđeni govor: 

Zadatak joj je da Te prene. Da Te uzdigne do Nade koja podiže mrtvo, bezvoljno tijelo. Koja dakle oživljuje sami Život.

Ovo je u Knjigu uvezana Velika Nada, ona koja odmiče ispred sebe sve nesreće, Kur 'an - (ono) što se čita. To su upute umornoj duši kako da se uspravi i da krene. Velika Poruka koju je Istiniti izgovorio svim ljudima kroz neusporedivog i zadnjeg poslanika, Muhammeda a. s.

Ti sada imaš Knjigu u rukama i Ti se sada trudiš da uskladiš kucanje svoga srca s Njegovim neponovljivim riječima poredanim u vječnim ajetima. Taj trud je sličan oštru nožu što ljušti sparušenu koru s jabuke: Baš tako ćeš Božjim riječima čistiti srce od umora i prašine! 

I zaista, zar ima većeg truda od onoga koji teži da popravi ljudskost u čovjeku, da poboljša svijet i da mu pridoda nešto svoje i neponovljivo.

To je dato samo čovjeku, samo Tebi koji držiš Kur'an Časni u dobrim rukama. 

Samo Tebi, kažem, jer u Tebe je živo srce: srce je kuća u kojoj je Kur'an svjetiljka.

Izvor:

KUR'AN ČASNI (IGASA, Zagreb, 1992., str. 5)

SVJEDOČANSTVO MONSTRUOZNOSTI

Na ulicama Zvornika, prvog dana Bajrama 6. IV. 1992.

Piše: Željko Kliment

Ibrahim Kajan: MUSLIMANSKI DANAK U KRVI, Kulturno društvo Muslimana Hrvatske „Preporod“, Zagreb, 1992.

Kratka knjižica s ponekom fotografijom koju je književnik Ibrahim Kajan naslovio „Muslimanski danak u krvi“ (podnaslova „Svjedočanstva zločina nad Muslimanima 1992.“), obuhvaća razdoblje od travnja do rujna i samo je mali odabir novinskih članaka, pravih svjedočenja preživjelih svjedoka, popisa uništenog i odlomaka dnevnika sastavljača. Nije potrebno niti reći da se djelce odnosi na trenutni rat u Bosni i Hercegovini, prvenstveno i jedino vođen zbog srpskih imperijalnih, posve kolonijalnih planova. Također, nije potrebno naglašavati da niti strostruki opseg stranica ne bi bio dostatan da opiše šta je sve činjeno (i što se i danas čini) Muslimanima i Hrvatima, odnosno da je još gore što su u njoj navedene i brojke poginulih (doslovce zatrtih i uništenih), pogrešne, male prema zbilji. A ona će teško ikada biti otkrivena, što ne znači da počinitelji neće biti  kad ili tad kažnjeni, ili je posljednja rečenica samo optimističko htijenje da u ljudskim poslovima ipak na posljetku, na dugu staru, pobjeđuje pravda, usuprot povijesti koja je u pravilu nagrađivala silu, otimačinu, ugibala se pred grubošću. Tko će znati odgovoriti na ta pitanja, osobito na ovom prostoru koji tako očigledno samo zemljopisno pripada Europi (ako je Europa ime za kakav – takav civilizacijski okvir koji ponekad misli o ljudskim pravima), a besperspektivno je svoj, utopljen u zovove atavizma, krvi, osveta, zavisti.

I ne samo bizantizma.

Kajan je izabrao poneka svjedočenja koja doslovce lede krv i žilama (primjerice, što reći na postupak kad srpski četnici ubijaju sve vjernike u džamiji, a potom mokre po njihovim mrtvim tijelima) i koja se sve teže čitaju. Naime, svaka daljnja vijest razboljuje i savija psihu, kušnja je pragu  ljudske izdržljivosti (da se uopće ne misli kako je sve umnogostručeno teže za one koji su sami vijest) i na duže vrijeme mijenja ukupnu psihičku kliničku sliku cijele zajednice. No, svakako je potrebno i nužno da se rade ovakve knjige, podjednako  kao što je potrebno zapamtiti, istražiti, pronaći dokaze, svjedoke za što je moguće više počinjenih zločina. Zapisat će Kajan: „Tko ne bude pamtio, taj doista neće imati budućnosti!“ Da li se u riječi klanje doista čuje zvuk kad iz prerezana grla izlazi posljednji izdah ljudskog bića s imenom i prezimenom ili ona krije u svom izgovaranju zvuk kapanja krvi – kako bilo, bolje je da svatko jasno zna kako klanja, razapinjanja, razna mučenja, silovanja, zvjerstva za koje je sposoban samo um homo sapiensa uvijek predstavljaju  kraj neke osobe iz naša susjedstva. Reći ubijeno je 100 tisuća ljudi ne znači ništa ali itekako znači uspjeti odgurnuti brojku pa polako brojati, uz svaki broj izgovoriti ime na koga se odnosi, pretpostaviti kako mu se netko radovao, netko kupio odjeću, s nekim se poveselio. Pa tako brojati, izgovarati imena do 100 tisuća. Onda je to nešto sasvim drukčije od prazna broja.

„Spaljeno i poklano. Zderano i sprženo. Iskasapljeno i sa zemljom sravnjeno.“ Započinje svojim svjedočenjem Kajan po drugi put od istog naroda u ovom stoljeću. Po drugi puta isti gradovi, ista sela. A kako se u međuvremenu zbio još jedan ljudski napredak, to je ovaj puta uništavanje (genocid, holokaust) još drastičnije. Europi i svijetu je uglavnom svejedno. Čak se govori kako je sve planirano iz geopolitičkih razloga. Može biti. I Hrvati i Muslimani su mali narodi s nerazvijenom prošlošću. Za drukčiju budućnost morat će  još mnogio učiniti. Prvo završiti rat. Jedan od sljedećih koraka je kazna, jedan od dokaza počinjenog je ova knjiga. I ponovno: tko od nas može izborojati do 100 tisuća.

Izvor:

VESNIK (Zagreb),  23. XI. 1992.

MILOŠEVIĆ KAO MOLJEVIĆ

Krizna žarišta u Hrvatskoj te izjave srbijanskog vrha

kako "Srbi treba da žive u jednoj državi",

podudaraju se s idejama Moljevićeva teksta "Homogena Srbija" iz  sredine 1941. godine

Tvorci rata: Slobodan Milošević i Dobrica Ćosić

Ljudi se već dugo smiju kad netko spomene lakokrile sintagme i rečenice iz produkcije aktualnih srpskih političra: ponajprije to bi se dalo ustvrditi z "goloruki narod" i izreku da "Srbi uvijek pobjeduju u ratu, ali izgube – u miru". Njima se, svakako, valjaju prikloniti i stajališta o granicama republika-država, bezbroj puta ponavljana u istupima Dobrice Ćosita, Radovana Karadžića, Slobodana Miloševića... Tako je i na jednoj od posljednjih konferencija za novinarstvo u srbijanskoj vladi njezin potpredsjednik dr. Budimir Košutić, komentirajući sjednicu Predsjedništa Jugoslavije, rekao:"Suština naših zalaganja bila je u demokratskoj rekonstrukciji Jugoslavije, odnosno u poštivanju prava na samoopredjeljenje. To se pravo, međutim, ne može vezati na federalne jedinice, čije granice nikada nisu bile ni legalno ni legitimno obilježene..."

Jedan od spomenutih srpskih čelnika je, tako je bar pisala štampa, bio još izravniji u susretu s novinarima:"Srbi nisu završili prvi svjetski rat kako je trebalo." U odgovoru je, dakako, izostao onaj dio rečenice koji je trebao valjano objasniti kako je to dobra taj rat trebao završiti za Srbe.

Granice "krajina" iste s granicama "homogene Srbije"

A odgovor bi valjalo potražiti u političkim projektima autora, bar onih otprije pedeset godina. Među istaknutim autorima od kojih neki danas zdušno prepisuju, svakako je dr. Stevan Moljević, politički rukovodilac četničkog pokreta, te njegov tekst "Homogena Srbija". U njemu dr. Moljević kaže: "Osnovna greška u našem državnom uređenju bila je što 1918. g. Nisu bile udarene granice Srbije. Ta se greška mora ispraviti, danas ili nikad. Te se granice moraju udariti i one moraju da uhvate celo etničko područje na kome Srbi žive, sa slobodnim izlazima na more za sve srpske oblasti koje su na domak mora."

 Dražin ideolog: dr. Stevan Moljević

Moljevićev projekt pod imenom "Homogena Srbija" od 30. VI. 1941. godine tako neodoljivo podsjeta (ma što podsjeća? - isti je!), na ono geslo "o jednoj državi u kojoj žive svi Srbi", modeliranoj po nacrtima iz kabineta Slobodana Miloševića, što se u punom jeku realiziraju u 1991.

Zaista se takvo što može reći kada se pročita čudovišna "Homogena Srbija" četničkog ideologa Moljevića i usporedi s recentnim zahtjevima da "svi Srbi žive u jednoj državi". Granice Moljevićeve "Homogene Srbije", na kojima je sve četiri ratne godine Draža uporno radio (najčešre kamom), u potpunosti se poklapaju s današnjim "krajinama" i "zajednicama općina" po kojima haraju i ubijaju, pale i muče živu čeljad bez obzira na nacionalnost, osim jedne - srpske, dakako. Što su im učinili ti ljudi, najčešće njihovi susjedi? Ništa: nisu eto Srbi i kao takvi ne mogu ostati u granicama "države u kojoj će živjeti svi Srbi".

U programskom projektu dr. Stevana Moljevića nigdje se ne govori o povijesnom pravu, nego se etničko načelo uzdiže na razinu o kojoj se ne može čak ni diskutirati. Temeljni je zahtjev teksta "Homogena Srbija" da se "Srbima nameće danas prva i osnovna dužnost; da stvore i organiziraju homogenu Srbiju koja ima da obuhvati celo etničko područje na kome Srbi žive". A ako bi netko priupitao što s prostorima u kojima Srbi ne bi imali većinu u stanovništvu, idejni je projektant predvidio jedini mogući odgovor: "Preseljenje i izmjena žiteljstva, naročito Hrvata sa srpskog i Srba sa hrvatskog područja, jedini je put da se izvrše razgraničenja i stvore bolji odnosi između njih, a time otkloni mogućnost da se ponove stršni zločini, koji su se dešavali i u prošlom ratu, a naročito ovom sadašnjem, na svemu području na kome su Srbi i Hrvati bili izmiješani, i gdje su Hrvati i Muslimani s planom išli za istrebljenje Srba".

Moljević iseljava druge narode

U jednom drugom tekstu ( u pismu dr. Vasiću), dr. Moljević zapisuje da iz "homogene Srbije" Hrvati trebaju iseliti u Hrvatsku, a Muslimani u Tursku ili Albaniju.

A koji su to prostori zatvoreni u Moljevićevoj mapi sanjane Velike Srbije? "Na istoku i jugoistoku (Srbija i Južua Srbija) srpske su granice obeležene ishodom ratova za oslobođenje, i njih valja samo pojačti Vidinom i Čustendilom". (Gle, "srpski gradovi", po ishodu "ratova za oslobodenje" ostali u Rumunjskoj, odnosno Bugarskoj, op. p.). U toj bi Srbiji bila Hercegovina i Crna Gora, "severni deo Albanije, ukoliko Albanija ne bi dobila autonomiju", a na zapadu, pazite, Srbiju bi zatvarala "Zapadna srpska oblast", a nju bi činile "Vrbaska banovina, Severna Dalmacija, srpski deo Like, Korduna, Banije i deo Slavonije". Nakon ZSO, autor detaljno razgraničva i u granice obuhvaća prostor "Severne srpske oblasti" s gradovima Vukovar, Šid, Ilok, Vinkovci, Laze, Mirkovci, Novi Jankovci kao i "srez i grad Osijek ceo". 

"Homogena Srbija"

Toj oblasti, podvlači Moljević, "valja obezbediti Baranju s Pečujom i istočni Banat s Temišvarom i Resicama" e da bi napokon "svi Srbi živeli u jednoj državi". Najposlije, ali ne i na kraju, u "homogenoj Srbiji" je i Središnja srpska oblast (SSO) - bivša Drinska banovina kojoj se "imaju povratiti oduzeti joj bosanski srezovi: Brčko, Travnik i Fojnica". Najposlije - Dalmacija. Ona "ima da uđe u sastav Srbije i da dobije zaseban autonomni položaj".

Farsa okupana krvlju

Onima koji se sjećaju i oni kojima su ta sjećanja prenijeli roditelji, dakako i objektivnije knjige koje nisu bile u sastavu poratnih lektira nastavnih programa povijesti, jasno je od prvog trena o čemu se radi. Prvi tren, ako baš hoćemo znati, bili su balvani na cestama. Mi, "mladi", rođeni u ratu ili nakon njega, prepoznali smo ga po preklapanju starih ideja i sadašnjih kriznih žrišta otvorenih gotovo na svim prostorima Hrvatske, u mjestima "gdje živi bar jedan Srbin", te objavom srpskih autonomnih oblasti, odnosno zajednica općina u Bosni i Hercegovini inaguiranih potezima lidera SDS BiH Radovana Karadžita.

Neorginalnost ideja instrumentaliziranih razornim moćima podjela, a koje su propale i u vremenu koje ih je porodilo, pokazuje nedozrelo "ponavljenje povijesti" aktualnih političra tipa dr. Koštunice i njihovu, u najmanju ruku neodgovomost prema narodu kojeg na takav način zastupaju. Svakako, ponavljanje povijesti je poznato, prvi put kao tragedija, a drugi put kao farsa. Farsa, vidimo, okupna krvlju.

Izvor:

VJESNIK, 3. IX. 1991.

Ibrahim Kajan: ZAVOĐENJE MUSLIMANA, naklada: Smaila Kajan, Zagreb, 1992., str. 21-24

PANORAMA BOŠNJAČKOG PISMA U HRVATSKOJ

 Naslovnica tematskog broja Behara

Mislimo, kao i vi, da nema boljeg upoznavanja među narodima bez temeljne pretpostavke: bez ljubopitljivosti za iskustva drugih u oblicima kulturnih, prije svega pisanih, umjetničkih, književnih transpozicija.

Znademo, također, da nema na svijetu države ispunjene jednom kulturom, jednim svjetonazorom, jednim jezikom. Nema na svijetu čak ni jedne jedine nacionalne kulture u kojoj nisu sudjelovale duhovne veličine iz drugih vjerskih ili drukčijih nacionalnih iskustava. Upravo ta posljednja riječ, taj golemi pojam: ISKUSTVO, jest narodnosno određenje opisano jezikom ili dijalektima koji su u političkoj bici izvojevali pravo nazvati se baš tako, JEZIKOM.

Tekstovi koji slijede ispisali su muslimani po svom kulturnom i nerijetko, vjerskom habitusu: zajedničko im je da su živjeli kraće ili duže vrijeme u Hrvatskoj, ili su u njoj rođeni, da su svi bošnjačkog porijekla, da pišu i govore, na leksičkoj i psihološkoj razini, kako čine bosanski muslimani; neki svoje narodnosno porijeklo izrijekom očituju kao nacionalno Bošnjastvo, a neki su, po svojoj volji, oprijedljeni kao Hrvati. Neki su, u povijesnom slijedu, pripadali lijevoj misli, a neki, životom, desnom pokretu.

A ipak skupljeni ovdje, u ovom panoramskom dvobroju Behara pokazuju da nema mogućnosti duhovnoj razdjelbi. Svi ti pisci koji su živjeli kraće ili duže vrijeme u Hrvatskoj, koji se u njoj rođeni ili su rodili svoju djecu, pokazuju samo jedno: i hrvatska i bošnjačka književnost bila bi, bez njih, torzo, a i Hrvati i Bošnjaci – u obje domovine - dobro bi znali koji to dio nedostaje cjelini pisanog korpusa nastalog u plodonosnu susretu dviju različitih ali ne i oprečnih kultura, pa taman bili u svojoj inicijaciji, pod znakovima "križa i polumjeseca"!

Kao što kaze ova pismo, s kojim panoramu i započinjemo:

Pismo Mustaj-bega Ličkog harambaši Petru Smiljaniću *

Od nas gospodina Mustafage, kapetana udvinskoga i ličkoga, harambaši Petru Smiljaniću poklon i veledrago i ljubeznivo pozdravljenje kako bratu i priatelju našemu.

Čudimo se Vašemu gospodstvu da nam nigdar list ne dođe od Vas, budući s našim ocem priatelj. Toliko li mlite, da mi nismo ništa posli oca vridni?

Molimo Vaše gospodstvo, ako ne bude koje oprave ča smo Vam bili pisali da opravite pri gospodinu đeneralu, molimo Vašu milost, aka ča vidite da ne bude mira, dajte (e) nam na glas po priateljsku, skrovito, molimo Vašu milost. I pozdravljaše Vas naša mati i moljaše za jednu tursku robinicu, a ča bude pravo, hoćemo Vam uslati. Molimo Vašu milost, pozdravite nam od naše strane sina Vašega harambaše lliju. Čuli smo da je junak na toj Krajini. Bog znade da nam je drago, jere je naš. I eto mu uslasmo jedno pero sokolovo, zač je za nj. Hoće ga nositi prid junaci. I molimo ga za jednu signu karabinu, ča znate da tribuju. Vira moja, hoćemo mu pošteno jizpraviti. I Bog vas veseli! I molimo Vas, harambaša llija da ušaljete jednu bocu rakije, ča ćemo se napiti. I da ste veseli! Amin!

Jesmo li pisci dviju domovina? Živ čovjek ima pravo tvrditi što god hoće, ali će ga odrediti pozicija iz koje se promatra i iz koje se procjenjuje. A valja znati: ne procjenjuje se čovjek koji je stvarao, nego ono što je stvoreno! Duh u tome što je stvoreno! Duh naroda, duh supstance. U primjerima "izabranih" pisaca, ma kakvo djelo njihovo bilo - nepobitno je utkano iskustvo cijelog povijesnog stoljeća pisane književnosti naroda s kojim živi kao manjina i dubokog, neupitnog, bošnjackog narodnosnog (ne uvijek i nacionalnog) određenja.

Ova panorama imena, u ograničenim prostoru, samo je izraz stoljetnog prisustva muslimana bošnjackog porijekla u hrvatskom kulturnom prostoru. Zadatak joj je da podsjeti na ono što se lahko zaboravlja: oni, koji unutar svoje, po bilo čemu prepoznatljive zajednice, stvaraju umjetnine neprolazne vrijednosti - ne pripadaju samo svojoj "grupi". To jest najljepši paradoks u ukupnom stvaralačkom životu: naciji ostaje samo vrijednost jezika, a svim narodima -vrijednosti opisane tim jezikom!

Predočeni su tekstovi najčeste pisani u hrvatskoj sintaksi a sintaksa ispunjena bosanskim riječima, najekspresivnijom razinom bosanskog jezika. A tako, zapravo, i jest: sintaksa je život, riječi su nositelji sadržaja. Živimo u političkim i društvenim oblicima hrvatskog života kao vjerska, kulturna i/li nacionalna manjina, aktivni kao sama povijest, ponašajuti se u sukladnosti s "haberima" narodnosne supstance drevnih Bošnjana, ma kako (neki) različito tumačili to lijepo i dobro ime!

* Pismo Mustaj-bega Ličkog, pisano čakavskim narječjem, kako se onda govorilo u Lici, nije datirano, ali se zaključuje da je napisano svakako malo prije 1648. godine.

Izvor:

BEHAR (Zagreb), god. VI, br. 28-29, 1997., str. 3

Ibrahim Kajan: BERZ BOŠNJAKA NEMA JUNAKA, Preporod / Kaj, Zagreb, 1998.

MRŽNJA PAPIRNATIH KRIŽARA

Nezapamćena je provala mržnje što već tjednima, in continuo, zasipa sa stranica Vjesnika, a predmet joj je temeljni oslonac muslimanskog života -Kur'an Mudri.

U literaturi, od vremena križarskih ratova do kolonijalističkih osvajanja i prisvajanja prostora i naroda, uključujući i boljševička vremena koja su u principu bacala drva za lomaču svakoj vjerskoj ideji, nije moguće pronaći nešta slično Vjesnikovim "Pismima čitatelja", koja su "pojasnila smisao" i prizemila za iracionalne "političke potrebe" nekoliko redaka iz Kur'ana. Dijelovi dvaju ajeta, Božjih riječi, tjednima se "interpretiraju" i proglašavaju ogavnim šovinističkim izvorom, iz "kojih se može vidjeti da (li) je zajednički život Muslimana i kršćana" - nemoguć. Riječi iz ajeta pojašnjavaju "politički neprosvijećenim katolicima" zašto, zapravo, Dayton ne uspijeva i nikada neće uspjeti! Destruirajući i od kršćana skriveni muslimanski adut jest u - samom Kur'anu, "koji nije samo jedna vjerska knjiga nego i ustav na temelju kojeg se uređuju društveni odnosi u islamskoj državi" – piše vođa jedne omanje političke stranke. U Kur'anu – kaže taj gospodin - poglavlje 4., ajet 89., dio 12., (u kojem se govori protiv licemjerja i dvoličnjaka) doslovno piše: "Oni žele da ni vi ne vjerujete kao što ni oni ne vjeruju, pa da budete jadnaki. Nipošto ne uzimajte između njih (sebi) prijatelje, sve dok se ne isele na Božji put (dok ne prime islam). A ako se oni okrenu (od Božjeg puta), kaznite ih i ubijajte ih gdje god ih nađete! Ne uzimajte od njih ni prijatelja ni pomagača."

Zatim: "U Kur'anu, 5. pogavlje, ajet 54. (u kojem se govori o Muslimanima i neprijatelju), stoji: "O vjernici! Ne uzimajte Židove i kršćane za prijatelje! Oni su jedni drugima prijatelji. Njihov je i onaj od vas koji ih uzima za prijatelje. Zaista Allah neće uputiti silnike na pravi put." Radi toga na kraju pitam je li Bosna i Hercegovina kao zajednička država kršćana i muslimana moguća? Držim da nije, pa je zbog toga potrebit novi Dayton."

Prvom ajetu prethode, kaže (i pismopisac) stavci, koji s citatom čine organski dio, a bave se borbom protiv licemjera i dvoličnjaka, s kojima su Božji poslanik i njegovi suvremenici - prva generacija muslimana - imali mnogo posla (među kojima je bilo i njihove vlastite rodbine). Kako je moguće da je Vjesnikov pismomrzac mogao i pomisiti da je Bog dž. š. licemjerima i dvoličnjacima držao "kršćane i Židove" u Bosni i Hercegovini, i to u "Daytonskoj Bosni". Uostalom kako se pismopisac - prepoznao?

Kad bi bila po tom gospodinu, u Bosni ne bi bilo ni jednog jedinog Židova! Odakle su i otkada Židovi u Bosni? Od godine 1492., od kako ih je Izabela Katolička, kraljica španjolska, izbacila zajedno s muslimanima iz maurske Španjolske. Onaj veći i zajednički njihov broj, ta je velika kraljica natjerala da gledaju svijet kroz korijenje trave. Njihov broj u Bosni i Hercegovini, u novijoj povijesti također nije smanjio "54. ajet 5. poglavlja", nego poglavito fašistička akcija - gle čuda! – prezimenjaka Vjesnikova trbuhozborca, a zvao se Ante.

Što se tiče drugocitiranog ajeta, "interpretaciju" je opovrgnula stručna osoba, istaknuvši da taj ajet na arapskom glasi: "O vjernici! Ne uzimajte Židove i kršćane za zastupnike." Kako je Kur'an Časni - knjiga Mudra! Na jednom mjestu kaže "da najljepše razgovaramo s kršćanima i Židovima!" Ružnopisac još nije došao do tog mjesta u "proučavanju Kur'ana".

Jest, Bog je strpljiv i čekat će na polaganje računa. Ljudi su, međutim, nervozni - oni već osjećaju pljuvačku koju im netko sustavno pljuje u lice i misle da je to evidentno kršenje ljudskih prava i vrijeđanje Ustava Repubike Hrvatske, koji zabranjuje svaku "rasnu, vjersku i nacionalnu netrpeljivost". U Vjesniku izgleda misle da Ustavom nije obuhvaćen "islamski vjerozakon". Tamo autori "odgovaraju za svoje misli" - pa bile one i neljudske! To potvrđuje izlazak na papirnatu scenu - papirnatih križara, od kojih se ježi koža svakom poštenom čovjeku.

 Naslovnica Behara; reprodukcija Salema Obralića, Majka

Izvor:

BEHAR (Zagreb), god. VII, br. 35, 1998., str. 3

Ibrahim Kajan: BOŠNJAK NA TRGU BANA JELAČIĆA, Preporod / Kaj, Zagreb, 1998., str. 69-71