4. ožu 2017.

INTIMISTIČKI, JEDNOSTAVNO I ISKRENO

Mirsad Emirhafizović
snimak sa izložbe otvorene 3. III. 2017., Vinil Gallery, Sarajevo

Zapis o slikama Mirsada Emirhafizovića

Napisao: dr. Ibrahim Kajan






Igra duha

Nedavno mi je predloženo da recenziram rukopisnu knjigu koja se bavi psihologijom umjetnosti jednog našeg poznatog profesora. Profesorovo me djelo osnažilo u pomisli, mada takvo nešto izravno i nedvosmisleno ne tvrdi, da sublimirani izraz svijeta koji nazivamo umjetninom, svoje najdublje korijenje ima u našem neprozirnom prostoru jezgra, u našem nesvjesnom, kako ga imenuju psihoanalitičari. Drugim riječima: umjetnina je diktat „disciplinirane mašte“,  emitiran  iz samog središta našega bića. Toj „mašti u realizaciji“ cilj je u igri duha, a ne uvijek i nužno u artificijelnoj, kanoniziranoj „uglađenosti“ i svodivosti u akademski odškolovano slikarstvo. Izraz diktiranog djela gotovo redovito odlikuje jednostavnost i iskrenost, i jedna vrsta empatije spram „izabranom svijetu“ u kojem je autorova duša sretna.

Učinilo mi se da bih baš tim riječima, mogao započeti  slovo na otvaranju izložbe slika Mirsada Emirhafizovića,



Emotivni svijet

Mirsadova tematska i motivska izbirljivost najčešće se zaustavlja na arhitekturi, urbanim pejzažima i inačicama zatečene „drevnosti“ u susretu sa suvremenošću - koju je zatekao na početku „svoga svijeta“, kada je prvi put otvorio oči.   Taj svijet je porijeklom – iz vremenskih relacija, koji posreduje ljepotu patine i onog Musinog pojma ljudske žudnje za „smislim ljepote“. Tehnika akvarela odaje autora i kaže da ga historijski odbir motiva nije zanimao kao povijest, nego kao emotivna energija osobnog identiteta što ga snažno povezuje s drugim ljudima i sviješću vlastitog vremena. Većina slika koje sam vidio – motivi su iz Sarajeva, prepoznatljivi i poetski, lebdeće oaze koje pokušava zadržati da slučajno negdje ne odbjegnu! 

Mirsad Emirhafizović bitnim smatra da kistom konstituira svoj akvarel temom iz zbiljne baštine, uranjajući ga u bljeskove obojenih polja koja se stalno ulijevaju jedno u drugi, ili ga zakriva u sfumato zastore dvojne prirode – stvarne poput utisućenih kišnih kapi ili podizanja pramenja izmaglica u kojima se stvarnost pozicionira između zemlje i neba. Istodobno se mogu otčitati u kao govor simbola i metafora kojima se bave i estetičke i psihoanalitičke škole vezane za ključne termine mimesisa i homo ludensa.

Paradoks: lirsko u povijesnom

Pred  akvarelima i akrilicima Mirsada Emirhafizovića, bila bi ludost analizirati sliku i rastvarati je na „simbole i arhetipove“, osobito kad većina slika, poput ciklusa sarajevskih motiva ili skupine sakralnih objekata i mostova, nose jedan promatrački paradoks: zajedničku pojavnost i lirskog i povijesnog! Lirsko kao osjećanje, kao obilježje našeg jezgra, priljubljeno je uz „opipljivu historiju“ priče, mitosa, dakle epskog likovnog diskursa. Čini ih motivski niz likovnih realizacija označenih kao „stare bosanske kuće“, „baščaršijski sebilj s dućanima i sivim prolaznicima“, „sarajevske i mostarske ćuprije“, „počiteljske tvrđe“,  s džamijama i crkvama, paviljonima i ružičnjacima,  arhitekturom koja jest tu, ali koja je ugasila svoja epska vrela, no ipak živa, možda drukčija, u svakom slučaju voljena!



Dakle, kad biste me pitali da u najkraćem kažem svoj dojam o slikama Mirsada Emirhafizovića, vjerovatno bih rekao nekako ovako: Slike Mirsada Emirhafizovića su emotivni katalog, intimni topografski raspored koji konstituira svijet u kojem se njegova duša osjeća najudobnije. To je svijet priče. U njoj autor ispovijeda svoje biće „u trećem licu“. Možda će neko reći da su to hiže, hramovi i zidine u kojima smo i mi, u davnoj davnini, dok bijasmo dobri krstjani, u njima glavu svoje pred križarskim vojnama zaklonili… Možda će reći pa zazvučati poput konačnog iskaza:  Naše je mjesto poput Atlantide, za koje misle da je netragom potonulo, ali – evo vidiš, Mirsad Emirhafizović kaže – nije i neće.

Žeđ za ljepotom

Ako nas to zanima, onda je Huizingov duh homo ludensa, ono što trebamo slijediti, kao što slijedi svaki onaj koji se pokorava diktatu svog vlastitog bića, ne pitajući se je li to umjetnina prvog ranga ili je to duboko osobni prilog svijetu koji nam je darovan. Umjetnik ostvaruje sebe uvijek po istom principu.  Princip je utemeljio i ostvario naš predak u Altamiri, lansirajući fantastičnog a ipak stvarnog bizona dolazećim vremenima. Zašto? Samo iz jednog jedinog razloga: da zadovolji žeđ svog jezgra za ljepotom.



U Mostaru, 14. II. 2017.                                                             Dr. Ibrahim Kajan


Nema komentara:

Objavi komentar

PROMAŠI ME PROKLETSTVO FARAONA

  AUTOBIOGRAFSKI FRAGMENTI Promaši me prokletstvo faraona Napisao: Ibrahim Kajan Nevjerovatno je koliko se “tovara sitnica” može prenijeti i...