28. svi 2013.

Akademik Kovač: KAJAN GOVOR PRETVARA U SLIKE ZAČUĐUJUĆE LJEPOTE





Akademik Nikola Kovač
(1936. - 2007.)
 
KAJAN GOVOR PRETVARA U SLIKE ZAČUĐUJUĆE LJEPOTE

Ibrahim Kajan je pjesnik privida, onih kratkotrajnih privilegovanih trenutaka u kojima se sve stvarno pretvara u fIkciju i živi vlastitim životom. Kajanov pjesnički privid ne podrazumijeva ezoterička stanja, fantastične likove ili himere čije obrise pjesnik pokušava fIksirati riječima. Privid Kajanu omogućava i metaforizaciju stvarnosti, i interiorizaciju istorijskih, mitoloških ili religijskih predstava, i njihovu jezičku artikulaciju.
Lišena deskripcije i ispovjednog tona, Kajanova poezija ne računa ni na razuđenu metaforiku ni na sentencioznost iskaza; Kajan jednostavno traga za stanjima duha koja se oblikuju unutar sveopšteg preobražaja materije, miješanja i zamjene čulnih znakova, tj. za sinestezijskim obrascima predmetnog svijeta i provokativnim efektima evokativnih registara. Jezik je, za Kajana, jedini instrument kojim se pribira razbijena struktura svijeta i obilje njegovih imaginarnih sadržaja. Njegovi ciklusi su posvećeni naizmjenično čisto pjesničkim temama s metaflzičkim akcentima, istorijskim reminiscencijama ili vjersko-simboličkim predstavama. Ali u tim svjetovima pjesnik ne traga za produbljenim značenjima svijeta niti za ishodom ljudske drame; on samo interiorizuje raznolike sadržaje svijeta kao svojevrstan elan oblikovan po mjeri svog unutrašnjeg glasa, svoje opsjednute duše. Pjesnik kao da se prepušta plimi nadolazećih utisaka i rastućih glasova: on ih prihvata kao trenutke prolazne sreće, kao sjenke privida realnijeg od svake stvarnosti. Pjesnik se taka nalazi u paradoksalnoj situaciji da mu se svijet više nudi nego što on sam otkriva ponorne dubine njegovog obilja. I, bez obzira kakvom je tematikom zaokupljen, Kajan svoj pjesnički govor zasniva na čuđenju i zanosu, uvjeren da je svijet bremenit značenjima, a da je poezija tihi obredni glas kojim se ta značenja imenuju i artikulišu po mjeri ljepote.
I pjesnički subjekat u poeziji Ibrahima Kajana (uprkos čestim iskazima u prvom licu) gubi se u posvemašnom prožimanju sušttine i privida, realnosti i fikcije. Hronologija, postupnost, semantička stupnjevitost - sve to iščezava kao suvišan dekor i neupotrebljiva didaktika: ostaje samo izvorni govor svijeta koji ne zna za prepreke i zabrane; on je autentičan jer je slobodan. Kajan već godinama osluškuje taj govor i pretvara ga u slike začuđujuće ljepote.[1]

Nikola Kovač


[1] Neobjavljena recenzija  za Kajanovu knjižicu pjesama DRUGA BAJKA, Vrijeme, Zenica, 2002.

Nema komentara:

Objavi komentar