TRAVA NA BOBOVCU

Putopis

Napisao: Ibrahim Kajan

Grobna kapelica bosanskih kraljeva u stolnom gradu kraljevstva bosanskog

Dan je bio nedjeljni, u rujnu 21., godine 2004. - baš kad se zavrti okrugla stogodišnjica od kako je Ćiro Truhelka objelodanio svoj tekst o Kraljevoj Sutjesci i Bobovcu u sjajnoj knjižici danas tek povjesničarima i bosnoljubima poznatoj, naslovljenom naprosto - Naši gradovi.

U rano jutro kotači su se ibizini obrtali u hitroj stotici na sat, sve dok ne prijeđoh rijeku preko mosta uz podor Begova Hana, pa naglo opustih papučicu ublažujući brzinu asfaltne trake što je bjesomučno otjecala izpod auta: u usamljenoj vožnji ljeskajućim katranom, na stotinu, bit će, metara ispred - spazih, kotačima grubog šlepera zdrobljena psa, jednog od stotina koji u ovom čudnom poratnom dobu, poput ljudi, bezdoman, luta svijetom o glavi svojoj ne misleći. I spazih gavrana, u književnosti prokazana kao zlu slutnju, na toj neplaniranoj lešini, na samljevenu, presovanu, na bivšem tijelu hudoga psića! Crna ptica bî potpuno predana poslu krvava čerečenja, kao da auto ne juri prema njezinu životu! Uzdizala je prema nebu žuti kljun pun mesa. Tek kad joj zađoh u blizinu najneposredniju, ona, po čudesnu diktatu instinkta, snažno zamahnu krilima udarivši bolno po vjetrobranu, a mene ispuni golemim strahom koji doživljavaš u neopreznoj vožnji po rubu ceste ispod koje cakli zelenosmrtna zagonetka, Neretva, koju znaš da nikad ne znaš.

Vareš Majdan

Vozio sam po cestovnim crtama ubilježenim u turističkoj mapi, skrenuvši k Brezi, imenu prizvane blagosti i prostora nježna pejzaža iz neke utonule zbilje u kojoj ti je, zakratko, bilo lijepo. Ali, naskoro, od tog nije ostalo ništa, čim si zabrzao putanjom što samo iz većih visina možda naliči cesti današnjeg kalendara i što je otrčala pred tobom do skrivenog Vareša. I najmanja je brzina postajala auto-mora. Ibiza je divlje skakala zboreći o rupama koje nisu zatrpane, o poderanoj cestinoj asfaltnoj obleki, u uzdignutim, zgrudvanim gukama katrana nalik riječnoj površi u valovima i vriskavim, prijetećim okamenjenim krijestama od građevnih konglomerata. Vozio sam brzinom pogrebna koraka, čudeći se promičućim prizorima usjeklina, prosjeklina i sutjeska, cesti što zmijski teče uranjajući u čudesne šume od kojih bi, da sam u sretnijoj, promenadnoj dokolici, zaustavljao dah zatečen čežnjom rujnih listova stabala listopadnih i trajnom zelenom žudnjom borovih iglica i nebeskih čempresa čiji su korijeni u duboku tlu od čelična kamena, a vrhovi u visoku, u izgubljenu nebu nakrcanu nadama bosanske čeljadi!

Ali, čarolija stade blijedjeti, prorjeđivahu se stabla, iskrsnu neko razrovano ljudsko stanište, pa onda ništa, a potom izbi, bez uvoda i pripreme, grupica bolnih ruina s bijesom prohujala sraza hrvatskog i bošnjačkog „nesporazuma“.

 Vareš Majdan, pustoš

Slijedile su, kao iz podmuklosti, s lijeva poredane slike posvemašnje boje bijede i napuštenosti u najgolemijim srazmjerima: vozio sam između samih opipljivih pojmova katastrofalno završenih odlomaka teške industrije koje nikada prije nisam, ne samo vidio nego ni slutio, po čijim je postrojenjima davno popadala pustoš u crveno-smeđoj patini i zastrašujućoj hrđi, u neusporedivim nijansama boja gnojne truhleži, u pokrovu same samcate smrti! Jučerašnja bh. teška, željezna industrija koja je podržavala ključni socijalni projekt obrušene socijalističke države! Vareš! S desne strane spazih još uvijek dobrostojeću dvokatnicu, čvrstu i strogu zgradu, austrougarsku, s brojnim prozorima, a svaki je od njih imao svako staklo na broju. Na njoj, krajičkom oka, pročitah i godinu sretne gradnje: 1913. Sad joj je taman devedeset i prvi rođendan: ona je dobro, ali su ljudi izgleda umrli. U doslovnom smislu, obučena je u koru ispečene prašine. Vrata, zidovi, krovište i sve što je na njoj vidljivo – govori: Ovdje nema nikoga. Gdje je onih, doratnih, nekoliko tisuća inženjera i radnika? Gdje su direktori, gdje su službenice, gdje su knjigovođe, gdje su partijski sekretari, gdje su njihove ljubavnice, gdje su kontrolori, gdje su dobroćudni vozači, gdje su livci, gdje su rudari? 

 Glasovi su zamuknuli, davni kliktaji u starom željezu

Bi prazno, svaki je oblik života odbjegao! Čini mi se da nisam vidio ni travku, ni stablo, ni mačku, ni psa, naravno, ni čovjeka, pa čak ni njegova duha! Bio sam sâm, usamljeniji od klinca koji se u mom djetinjstvu zvao Pale, Pale sam na svijetu.
Kao što naglo završava ružan san, tako su naglo završili i usputni prizori skrhane industrije vareškog predgrađa po kojima ga je poznao i ozbiljno podrazumijevao moćni, industrijski svijet.

Kao u zemlji namjerne ukletosti

Ko nema putovođu, sam neće šale iz Vareša izaći i olahko pronaći i svrnuti na usku cestu koja se penje, u kratkim i oštrim serpentinama, prema šumskom platou – jer nigdje nema putokaza, nigdje znaka, baš kao da si u začaranoj zemlji koja sve drži pod strogo kontroliranoj i nedostupnoj kopreni namjerne ukletosti! Od petoro pitanih, tek je studentica znala i »odala tajnu«: Bobovac? Skreni iza lijepe kuće na kraju grada!

U neko doba, kad svladah niz okuka i zmijolikih složenaca, nastupi makadam, s obje strane zaredaše stabla sve gušća i gušća, zamalo gusta poput zida kroz koji se ništa ne vidi, osim stabala i duhova koji te gledaju, a ti njih nikako ne možeš vidjeti!
Nametnuta pomislio da sam zalutao, i to baš kad se zacrvenio alarmni žižak da je benzin pri kraju, na proširenoj okuci zaustavih auto ispunjen zebnjom poput Preradovićeva putnika koji je zaš'o u tuđinu. Istodobno, zaustavi se i kamion nailazeći, pun drvene građe, pa poput brodolomca zaiskah pomoć pitajuć ide li ovaj put prema Bobovcu. A momak, razgovarajući s nekim na mobilnom, slabo me razumijevajući, reče da se vraća iz Borovice, a da za Bobovac, brate, »nikad čuo«!
U to je projurio jedan džip, otvoreni, blistavog crnoga kućišta, a u njemu momak potpuno u bijelo odjeven, kao u talijanskim filmovima, očiju raybankama zasjenjenim. Projuri između kamiona i moje ibize! Projuri netragom nestajući! Pola sata kasnije, susrest ću ga: džip je bio parkiran uz naslagane balvane izvučene iz guste šume, a on sjedio na deblu međ prstima vrteć vitku grančicu s ružinim pupoljkom. Tako je bilo, a niko mi neće vjerovati! Nemojte se plašiti, rekao je, na dobrom ste putu. Rijetko tko ide ovuda, rijetki uopće znaju da postoji taj grad, Bobovac...

Bosna je najstarija

Osjećao sam jednu neopisivu vrstu stida. Čija sam ja posljedica koja je sve zaboravila o svojoj zemlji i njezinu stoljetnom glavnom gradu!? Možda bi me, kao i niz naraštaja, zaobišao interes za povijest drage domaje, da ne bi uzbuđujuće Srednjovjekovne Bosne Nade Klaić, koja je sve nas razbudila iz duboke omamljenosti, dublje i snažnije od one u kojoj je stanovala vječna Trnoružica.
Ah, kako su se samo žestili, čak i oni koje sam poznavao kao ozbiljne i marljive, kao odmjerene u javnim izjavama i gospodstvene i profinjene u manirima, na njezine nepotkupljive stavove o državi koja je snažno zračila baš iz ove šume, iz skrovita grada Bobovca koji će mi se valjda ubrzo ukazati na kraju lijesa. Tako je i ta velika žena, uranjajući u tmušu i tmaču historijskih prikaza prethodnika, uključujući i one iz vlastite kuće, secirajući umrtvljeno tkivo jedne zemlje, skalpelom oštrijim i objektivnijim od tuzlanskog dr. Kabila, grozno povrijedila akademike iz srpskih i hrvatskih arkada, ne samo misleći, nego i objelodanjujući – sve sramote ćirkovićevskih dokazivanja o srpstvu Bosne i nimalo nježnije šišićevsko dokazivanje o hrvatstvu Bosne.

Kad bi bilo po njima, Bosna bi morala podjednako i istovremeno biti i u hrvatskim i u srpskim granicama. A to je, priznaju i zečevi koji protrčavaju ispred mojih opreznih kotača, jednostavno nemoguće! 

 Nada Klaić, mudra  historičarka svjetskog glas

Sjećam se dobro tog bjesomučnog, pomahnitalog tornada nad mudrom glavom žive, srebrenokose starice koja se samo usudila! Iz njezinih je potresnih analiza izašla jedina istina: da je Bosna uvijek bila, ako ne starija a ono zasigurno ni dana mlađa od susjednih dežela, da nikada nije nijedan madžarsko-hrvatski kralj podložio njezine bane ni njezine kralje, i da je nikada, tu Bosnu, duže od dvadesetak godina kroz četiri duga stoljeća poznate historije – jednostavno, niko nije imao! “Potpuno je suvišno razbijati glavu zbrajanjem godina u kojima su susjedni vladari u ranom srednjem vijeku mogli vladati Bosnom. Oni su došli i otišli, a bosanski bi vladari ostajali boreći se i dalje za samostalnost svoje zemlje.” Eto, baš je tako govorila Nada Klaić, ulijevajući u nas onu građu koja se nigdje ne proizvodi, osim u dušama pravdoljubivih mirotvoraca i istinoljubivih mudrica!

Sjećanje na drevne skupove

Najposlije, svanu i meni: vidjeh selo Dragoviće na strmini brda i ispruženi zbijeni kameni put kojim ću proći po njegovoj sredini. Koliko imam do Bobovca, pitao sam momke kroz otvoren prozor, a oni rekoše da sam stigao, da poćeram još desetak metara do prvog bogna – i na traženoj sam adresi! Čuo sam u ušima kako mi pada kamen sa srca!

Prekoračio sam golemi kamen u ogradi. Nigdje ništa. Nigdje nikakve ruine. Nigdje nikakva zida, razvaline. Kad, iz šumarka izađoše dvojica dječaka sa svojim očevima, »baš su tamo bili« rekoše, »gdje si naumio«, ali im neće ništa smetati da se iznovice zajedno sa mnom vrate i još jednom, po ko zna koji put, razgledaju bivše tvrđe i raspršene palače. A one su tu, više u slučenim negoli vidljivim obrisima. Na šumom zaklonjenu jezičku koji se uzdiže između zapadne i istočne provalije, između kanjona koje su izdubile vode dviju šumskih rječicć, Bukovice i Mijakovice! S tog mjesta gdje se vode obgrljuju, uzdiže se, gotovo pod okomit konac, strahovita stijena na kojoj je podignut slavni prijestolni grad bosanske kraljevine, Bobovac. Gradu se prilazilo sa strane sjeverne, odakle je taj brdoviti poluotok i isticao, iz gromade Dragović-planine. Prvi je korak prema Visu, odakle je nekoć polazio sjeverni bedem a na vrhu bje kula i na njoj bosanski stijeg! Sada – nikakva traga. Kad siđeš s Visa na stranu južnu, zateći ćeš terasu u narodu znanu pod imenom Crkvica. Podatak nam otvara priču o Anđelićevu otkriću: terasa je dobila ime po crkvici koja je u ono, malo znano doba, pretvorena u kraljevski mauzolej. 

 Bobovac, ko bi ga samo pronašao!

Ali te stare crkvice nema od dana bjesomučnog turskog vatrometa krikova i užasa 1463. Ali, preda mnom je nova crkvica »kao što je bila nekad«, minijaturna, zapravo ćusta i nekako baš svoja! Bi zaključana, a do prozora se nijesam mogao dohvatiti. Uz nju zatekosmo mladu, dobroćudnu obitelj, na travi posjelu. Poravnili i uživali gospođa mama i gospodin tata, oslovljavajuć dječicu s Mare i Niko. Ponudiše nas pićem koje nam, u vrelini dana, ne bi pasalo. Ostali smo u dobroj namjeri, s lijepim željama i dobrom srećom u životu. Na ovom su mjestu, kaže donedavno sjećanje, bila povremena okupljanja okolnog stanovništva – muslimani bi dolazili na teferiče, a katolici na mise – sve do pred Drugi svjetski rat. A evo, sad se baš takvi nekakvi nađosmo, ali nas bi premalo i za teferič i za misu. 

 A onda susretoh ljude, dobre Bošnjane dviju vjera, kao nekoć, u davnini...

Svejedno, važno je da nisam sam, da vidim ljude, majke i očeve, i njihovu dobru djecu koji dolaze po nekom čudesnu unutarnju zovu dobrote koju sjećanje mora imati i onda kada se ne izgovori.

Otkriće Bobovca

Zazastao u drač i šiblje, izgubljen i pokriven zaboravom

Prije stotinu godina, Truhelka je zatekao ruine Bobovca da ga je jedva i prepoznao. Kaže da su se zidovi »oborili i rastrošili na buri i vremenu«, da je sve »gustom šumom i grmljem obraslo«, i da se tek »mjestimice nadvisuje još po koji komad bedema iz okolnog krša«. Kaže još da se »na gornjem gradu razabire komad ćoška četveraste kule, u donjem prostrano, zidom opasano dvorište, a na srijedi mu studenac«. To je sve što vidje. Ostalo bi progutano i oglodano vremenom, nebrigom i tajnim pljačkaškim pohodima tragača za »basnoslovnim kraljevim blagom«.
Ali, na isto će mjesto doći Pavao Anđelić, onaj koji je posrećio našu spoznaju neusporedivim trudom i dubokim razmišljanjem: njegova arheološka otkrića Bobovca i opisani obrisi iznova rođenog grada u objavljenoj građi 1972. – znače mi neusporedivo više od Evansove Mikene i mikenske kulture ili Schlimannom probuđene Homerove Troje! Znam da u svakoj ljubavi ima pretjerivanja, jer – kada ga ne bi bilo – u ljubav više uopće ne bih bio siguran.

Grad u zavjetnoj predaji

Ispod rekonstruirane crkvice iz kraljevskih vremena, spustismo se kozjom stazom izmeđ ljutoga kraša, bodljikava i ljuta stijenja što mi podera dlan u neodlučnu silaženju, vrag ga odnio! Vesela djeca puna obijesti skakala su po uskom vrhu sedla, stazom krivudavom po hrptu, ispresijecanu na svakih desetak metara čudesnim kamenim rebrima što polaze od površja, pa poniru u dubinu beskrajnu, čineći najneobičnije podzemne, čelične, kompaktne - zemlji date pregradne zidove! Onovremeni neimari tako su vješto »rebra« iskoristili, tako su dobro uvidjeli njihovu temeljnu važnost za odluku da se baš tu, na uzvisini opkoljenoj krugom praznih provalija, a potom vijencem visokih brda koja Bobovac zaklanjaju od svakog pogleda, čak ga ni i iz neposredne blizine niko ne bi vidio, taj grad sigurni, izabran da bude Bosni prijestolni.

 U doba velike bosanske slave - tako je bio lijep naš glavni grad

U neko nas doba dočeka stablo visoko i razgranato na sve strane, s hladom mamećim za otklon umoru i vrelini tijela ljetnoga dana u rujnu, izvan kalendara. Sjedosmo pod drvo i razvezasmo. Djeca rekoše ko su, a i njihovi roditelji se, meni neznancu, povjeriše: Jedan je rođen blizu, u Dragovićima, od starine su kraljevih poslužnika, a drugi je njegov badžo, dali su mu sestru rođenu da je pazi do kraja života. A ovo su njihovi plavi sinovi, plavi poput naslijeđa plavookih i plavokosih Slavena ili Sasa iz davnine, iz historijskog lesja župe Trstivnice. Cijelo je njihovo selo, Dragovići, i susjedno, Mijakovići sa zaselkom Jusići – od srednjovjekovlja, kao i Kopljari, i Nažbilj, i Kovačići - svi se \'sjećaju\' obnavljajući davnu zbilju pripovijedajući je poput mitske uspavanke kojoj se izgubio konac, pa se priča trenom izgubi, potone u luku zaboravljenu, a onda sve ispočetka! Baš zbog toga i dovode svoje lijepe sinove na ostatke slavnoga Grada i kazuju im, hvatajući koncu početak: Ovdje je živio naš bosanski kralj. A ovdje smo živjeli mi, radeći i za Bosnu ratujući...

Opipavanje prošlosti

Zanimljivo, i Pavao Anđelić je u svoja istraživanja upleo živo sjećanje, pisanu i dokumentiranu građu o ovim danas muslimanskim Bošnjanima Bosanskog kraljevstva kada je bilo najveće i najpoznatije, i kada su bili u nekoj drugoj vjeri, krstjanskoj ili katoličkoj, dobro kralju služivši, dobro radeći i dobru se nadajući.
Djeca, jedan od očeva i ja, najnevještiji, pokušasmo prodrijeti iza zidina. Zaobišli smo južne bedeme kompleksa kojem u prostor unutarnji, pokazat će se uskoro, nikako nismo mogli prodrijeti. Uzverasmo se jedva jedvice kroz pronađen procijep, pomažući se u zidinama izraslim granama cijelih stabala, žilavim i èvrstim lijanima i pružajući ruke jedan drugom, uz gotovo nesavladivu obrušenu okomicu s otravljenim stepenicama potpuno istopljenim, koje su očito i zaboravile da su nekoć bile uklesane u živcu žive pećine.

 Ovda smo se, s golemim čudom, propeli u pronašli skriveni ulaz u zaspali Grad

Nađosmo se u nekoj bit će dvorani, ali ću sebi rastabiriti što je što tek kad budem u kasnijim danima stavio veliku i neusporedivu knjigu Pavlovu na koljena, pa sa žeđu što je dugo trajala, pročitavao njegove retke pedantnih podataka poredanih po vrsti i smislu, kojim sam umnažao unutarnje blago od svijeta podareno. Iz te smo dvorane promatrali donju palaču: vidjeli smo dvorište s rubnim zidom nad vrtoglavim ambisom, i čatrnju smo vidjeli s busenjima trave što prekriva njezin kružni zid. A sve ostalo – temeljni zidovi, opisani tlocrt iz neke grafitne olovke pretvoren u bedeme i zidove, u slućene pregrade od greda i dasaka, snovite krovove pod drevnom i potrošnom šindrom, lebdjeće stube i doksate između zgrada stisnutih na tako malom prostoru, s uresima gotovo izmišljanim ili sa svih strana poznata svijeta donešenim! Kako je čudesan prizvani prizor! Slika grada viđena, pa i u samom snu, a nekmoli u punoj zbilji, morala je opčarati svakog što ju je pogledom dotaknuo, pa i one zle je morala razoružati njezina vilinska ljepota i njezina vrtoglava nedosegnutost. I njezina granitna čvrstoća koja se nije dala ni načeti ni razbiti, štićena strijelcima što su ratnička iskustva morali, na toj bosanskoj vjetrometini, kaliti stotinama i stotinama godina! U okolnim su selima rasla djeca koja su na očevim koljenima primala duh što ih je uspravnim držao, kujući vlastita oružja, vlastita koplja i mačeve, lukove i sulice u Kopljarima, u Kovačićima, u još živim i s tvrđina kruništa vidljivim selima.

Dječak u zlatnom tronu

Zna se kako je uporan bio onaj koji će se nazvati Dušan Silni, kad je Srblje doveo godine 1349. da zauzmu tvrdi Bobovac, da se osveti slavnom banu Stjepanu II. Kotromaniću, zbog Humske zemlje preotete i rusagu bosanskome priključene. Tada se spomenu Bobovac, možda baš prvi put…

Grad je, ne vidimo nikog drugoga, započeo graditi baš on, ban, jer se pronađe u Dubrovniku jedan zapis koji iskri u gustom mraku Bobovčeva početka: kaže se u njemu da se mletački rezbar (intagliator) Nikola ugovorom obvezao glavatom knezu dubrovačkom da će četiri godine raditi na dvoru bosanskog bana Stjepana. I kaže se da je majstor bio pošten, da je veći dio rada baš s marom obavio. Ali se ne kaže gdje ga je obavio, samo se s razlogom misli da je to bilo baš ovdje, u Bobovcu, i da su to njegovi zdenci, ili bar jedan od njih, koje smo evo danas ja i momci ovdašnji vizitali i utvrdili da se nalaze na svom mjestu od dana kad su izidani, od dana kada ona vijest datira, 28. XII. 1341. godine. 

 Bunar je izgledao ka da su ga vještice uklele: u njemu se ništa nije pomijeralo, 

ništa se nije kretalo, ništa nije cvjetalo

ali

godinu dana kasnije, dječaci mi poslaše novi snimak:

Kad je uvidio Dušan da ne može svladati Bobovca, ponudi banu prijateljstvo i način kako da ga vječnim učine: neka mu ban dadne kćerku Elizabetu, jer je dospjela u priče poradi svoje ljepote neusporedive. Ban pljunu na ponudu, a mila se banova mladica u preziru glasno nasmija: kao da je slutila da će još biti prilika, još ljepših i još primamljivijih, kraljeva najsilnijih! Mora da je, neobuzdana, zbijala šale na račun Silnog s Istoka sa svojim vršnjakom, Tvrtkom, sinom očeva brata, kneza Vladislava. Ovdje su se morali igrati ni trena ne zastajući, baš kao što ni dječaci »iz moje pratnje« ni trena ne zastaju! Tvrtko! - koji bi ga pisac mogao opisati i koja bi mu vidjelica sudbinu mogla predskazati? Ko mu je mogao predvidjeti tako dugu bansku i kraljevsku sudbinu i tako sjajnu vladarsku mudrost i moć! A imao je manje od petnaest godina kad dođe na banski tron, kad nakon Elizabetine kraljevske udaje u Budimu ostade u jednom hipu i bez sugovornice i bez, u igri, prijateljice. Tri mjeseca kasnije sudbina udesi da baš on svoje malo dječačko tijelo sjedne u veliki vladarski stolac njezina slavnog oca, Stjepana II., bana velike geste i bogate političke ostavštine. Zaista se stalno pitam je li to Elizabeta unaprijed znala, da će Tvrtko biti banom, a nešto mi govori da je morala odnekud znati! Kada je dala da se izradi ona spominjana škrinja zavjetna, ugravirani su u reljefnoj plastici prizori koje je ona osobno nacrtala. Među njima su i dva, u kutu škrinje od čista srebra, dječačka lika u ratničkim oklopima. A znalci kažu – jedan je od njih budući ban i prvi naš kralj, najslavniji od svih koji će u Bosni ikada biti: Tvrtko Prvi Kotromanić! U prvotnjim godišćima svoje vlasti, banski je dječak kraljevski ispunio obećanje slavnog prethodnika i pridodao, doduše ne cijeli Hum, u miraz što ga je draga rodica unijela u madžarski posjed udavši se za Lajoša I. – dao joj je prostor od Neretve do Cetine, pa se zbog toga u mojoj bliskoj Drežnici može još pročitati evocirano i ime Lajošovo, u samoj stijeni urezano:

Va ime otca i sina i svetago duha.

A se dvor vojevode Masna

i njegoviju sinu Radoslava i Miroslava.

Se pisa rab božiji i svetago Dmitrija…

u dni gospodina kralja ugarskoga Lojiša,

i gospodina bana bosanskoga Tvrtka.

Tko bi to potral, da je proklet –

Otcem i sinom i svetim duhom!

I kad se, petnaestak godina kasnije, pripremao u prvi međudržavni posjet Dubrovniku, u jednoj od odaja kojim sada vidimo temeljne obrise, zacijelo mu je dijak Dražeslav nudio na uvid koncepte dvosmjernog ugovora na kojem će temeljiti budućnost ukupnog političkog projekta: biti svoj i biti sa svijetom! Ta stilski visokovrijedna povelja izuzetne pismenosti, gotovo svečanih prizvuka glazbe i radosna duha, progovorila je poput dobroga primjera kakvi bi prijatelji uvijek trebali biti! Da, tamo je, u Kneževu dvorcu, glasno pročitana dana 1. u mjesecu juniju 1367. godišća, Tvrtkova svjetlosna povelja:

Mi Tvrtko, milostiju Božijom ban bosanski, pridosmo u našu kuću u grad Dubrovnik i potvrdismo vjere s našom bratjom i s našimi prijateljmi, s vlasteli s dubrovačkimi: U kojoj je vjeri bil s njimi naš stric gospodin ban Stjepan – onejzi vjere potvrdismo mi, ban Tvrtko i naši vlastele, u ime: knez Vlaj Dobrovijević i tepčija Sladoje i knez Vlkota Pribinić.

Prisegosmo na moćeh i na svetom jevanđelji, klnući se – kako da je naša kuća s Dubrovnikom jedna kuća do vijeka, kako je jedna kuća bila s našim stricem, z gospodinom z banom Stjepanom, takozi da jest s nami Dubrovnik jedna kuća do vijeka vjekom.

Dokole je naše sjeme i njih\' da se tezi dvije kuće ne razdvojita nikdare, do vjeka vječnega, jego li da jesta oboje jedna kuća.

I koji su zakon imali s našim stricem s gospodinom z banom Stjepanom i koje pisanije – onejzi zakonov i onih knjig' potvrdismo našom prisezom i našim pisanjem i našim pečatom, kako da je meju nami jedinstvo, u vjeke vjekom.
I da ne hoštemo Dubrovnika ostavit i njih' bratstva do vijeka nikadare, dokole naš sjeme i njih, bez njih' zloga početija, otloživše što bi ne bilo na nevjeru gospodinu kralju ugarskomu.

I vse zakone i povelje i pisanije koje je imal Dubrovnik s' starim gospodinom s našim stricem z banom Stjepanom i s njegovim roditelji i s praroditelji – vsego togazi potvdismo mi, gospodin ban Tvrtko.

Bio je svakako prvi koji je odavde vladao svojim kasnijim, golemim kraljevstvom, okrunjen ne samo prvom bosanskom krunom, nego se slavom obvio s dvije, z dvogubom, bosanskom i srpskom! I ta se proklamacija o kralju i Bosni kao središtu susjednih zemalja, neprestano, evo zamalo sedam stotina godina, obrće vremenom vječne trajnosti! I taj je zlatni zapis nekoć bio pohranjen u duboki trezor ispod dvora, Tvrtkov slavni proslov od 10. travnja, u onoj godini 1378. potpisan, kad postade jak poput Aleksandra južnoslavenskoga! Tad reče i potpisa:

Blagoèastivo i dostoljepno pohvaliti istin’noju vjeroju i željanoje slovo prinesti k’ svojemu godjetelju, vladicje Hristu... I dast jemu oblast i razum, jako biti jemu vsjemi zemlj’nimi jest’stvi i razumjeti i tvoriti sud i pravdu po srjede zemlje. I spodobi me sugubim vijencem, jako oboja vladiè’stvija ispravljati mi, prveje od isprva – v’ blagodarovan’njej nam zemlji Bosne. Potom že gospod mojemu Bogu spodobl’šu me nasljedovati prjestol mojih prjeroditelj’, gospode srbske, zanje bo ti bjehu moji prjeroditeljije, v’ zemlj’njem carstvje carstvovaše, i na nebesnoje carstvo preselili se.
Mene že vdesstu zemlju prjeroditelj’ mojih po njih ostavl’šu i ne imuštu svojego pastira. I idoh v’ srbskuju zemlju, željaje i hote uskrjepiti prjestol roditelj’ mojih...

Na ovakvim mjestima uvijek s nekim neopisivim uzbuđenjem dotičemo iste zidine koje je neko vrlo bitan za život ljudi gledao i doticao. Negdje bî dvor i prije dvora poznatog, i prije dvora u kasnijoj Sutjeski, tu, u blizini; nailazili smo na zapise koji govore da je »stalno letio u Trstivnicu slazio«, ali koje gdje to mjesto i kako mu bje ime, nigdje ne naiđosmo.

Zacijelo se dječakom još peo na razrovanu gradinu što je ostaviše oni koji su bili prije njegova vremena: ilirska ili rimska, u svakom slučaju propinjao se na onaj antički bedem postojan u sklopu bobovačke kompozicije rasprostrte na vrhuškama ispod Visa.

Antički bedem golemih srazmjera, srednjovjekovnim je zidom od strane sjeverne zaklonjen i nanovo, korisno, uklopljen. Mi smo, i ne znajući gdje je i što je, prošli njegovom osunčanom stranom u potrazi za onim jedinim nama dostupnim prolazom kojim smo se i nemoćni vratili, nemoćni jer smo zidinama bili opkoljeni i nismo dalje mogli. Nije nam palo napamet da potražimo bolji pristup sa strane suprotne. A nismo se sjetili, jer ga ne vidjesmo: sve je bilo u opasno šiblje zaraslo nakon što je momčad arheologa, prije trideset i kusur godina, sve temeljito očistila. Otklonila vjetrovima nasutu zemlju, humus i bezbrojne vrste bilja što se ispreplelo u nerazmrsivo klupko po novostvorenom brijegu, ispod površja zaklanjajuć većinu ratom skršenih zidina, radeći neumorno oblicima prirodne procedure od upamćene, kataklizmične 1463. godine.

A ulazilo se s istog puteljka koji je gmizao po grbi sedla, onda silazeć malo naniže, do kule od koje nismo zatekli ni jednoga jedinog kamena. To je bila prva stražarska postaja: ona je staza od kamena ubijana u zemlju vodila preko zapadnih obronaka do prve dvorske kapije. Kaže arheolog da je cijela staza bila ravna i širina joj je iznosila oko jedan metar. Onaj ko se tamo zaputio, prošao bi »pored jedne kovačnice i četiri-pet manjih drvenih građevina«, a nakon toga nastupio bi na »pokretni drveni most« prebačen preko tri metra široka i dva do tri metra duboka jarka. A potom bi se put uspinjao strminom, jer su vidljivi u stijenu usječeni dijelovi trase. Slijedila je potom neka drvena arhitektura, spojnica među grebenima što se poznaje po usječenim ležištima umjetno adaptiranih kamenih isprsina, i to na »relativno velikoj visini«! Eto, i da smo pronašli ulaz kojim su banovi i kraljevi ulazili, ništa nam ne ni koristilo – odavno nema drvenih dijelova arhitekture, još od onda kad su ih Turci spalili udarajući neprestance sve dok ne spališe posljednju triješčicu u gradu Bobovcu! Mogu nam se jedino u živu snoviđenju, kroz trepavice, učiniti kako još lutaju sjenke kraljice Grube, Dabišine udovice koja prva od žena vladaše u Bosni pod imenom Jelene, kraljica Stjepana Ostoje, Kujava, otjerana od stola i ložnice, kraljica Doroteje Gorjanska, Tvrtka II. Tvrtkovića krunska ljubovca zarana umrla, najposlije duh dobre Katarine, nesretnog Tomaša žene. A posljednja bosanska kraljica nije stanovala ovdje. Došla je kao Jelena, a udala se kao Marija, despota Brankovića kći. Za nju je, dvanaestogodišnju, Stjepan Tomašević, muž, otvorio novi dvor u kraljevskom gradu Jajcu.

Za Anđelićem; on mrak rastjeruje!

Anđelić zaključuje da je prostor do ulaznih vrata bio formiran u građevinu posebne namjene, nepravilna oblika, možda uporabne ulazne, kapijske kule. Pošto nije pronašao ništa od istočnog zida, vjeruje da je morao biti od drveta. Dvorišni joj je dio strukturiran od prilagodbe prirodnim, nejednakim razinama. Na terasi, uz vanjska vrata, pronašao je sretni Pavao »nekoliko kamenih kugli« predviđenih za obranu grada. A u širem predvorju uskog i izduženog slobodnog prostora, misli se da bijahu razni građevinski objekti. Građeni od drveta, naslanjali su se na bedemski zid – vidljivo je po rupama u koje bijahu oslonjene potporne i nosive grede. Posebnim se stubama pelo u druge dvorske kapije i predvorje donje palače kraljevskog dvorca. Stepenište je bilo uklesano u kamenu, presvučeno obrađenim daskama, i potpuno natkriveno. Na vrhu stepeništa, pred samom kapijom, pranađeni su keramički dijelovi svjetiljke. Tu je Anđelić zatekao prokopan perimetralni zid koji je opasivao predvorje donje palače, a prokopao ga je, kaže, a ja vjerujem – »kopač kraljeva zlata«.
Svi klesani dijelovi su rađeni vrlo pažljivo, primjerice kameni okviri nad vratima, najčešće od podatne miljevine, slagani u pravokutne presjeke i jednostavne kapitele. Luneta iznad portala, uokvirena vijencem oblikovanim u trolisni gotički luk, nađena je u obrušenim gomilama prekritim crnim humusom biljnog porijekla i novom, mladom travom. A iznenađenja su uvijek ugodna, čak i ona nastala iz dječačkih obijesnih škrabotina, onovremenih grafita koji neprestance traju do dana današnjeg! »Zanimljivo je da su na dijelovima dovratnika zapaženi grafiti s predstavama ljudi i ćirilskim zapisima od pojedinačnih riječi i slova«, piše u svom doktorskom radu dr. Pavao. A takvih je nađeno na različitim dijelovima palače i na različitom materijalu: luk, strijela, ovlašni, karikirani momački portreti, poruke i inicijali zaljubljenih parova!
Prilikom iskopavanja, svuda su po bivšim predvorjima pronalazili mnogo gara, nerijetko i do 15 centimetara debele slojeve crnog materijaliziranog ostatka rušilačke siline i nakane. Zatim se opisuju donja ili velika palače koje smo i mi zatekli u rekonstruiranu malom zakošenu tlocrtu (jedino se tako moglo!), dugu 25, a široku deset metara. Morale su nekoć, kažu ostaci, postojati najmanje četiri etaže, gotovo neboder tog vremena, u pravim pravcatim orlovskim visinama!
U sarajevskom Zemaljskom muzeju je ono što su znanstvenici pronašli, pa mada zlata nije izgleda bilo, vrijednost je golema, baš poput suhoga zlata: toliko ukrasnih elemenata (biljnih ornamenata, isprepletenih vijenaca, cvjetnih detalja, rozeta i inicijala), raznovrsnih, u velikom broju i umjetničkih doslućivanja svjetskih dimenzija - govore da su bili unutar cjeline koja je radovala golemom, začudnom i neusporedivom ljepotom! Kakvi su tek morali biti oslikani zidovi, ako su bili? Kakvu su ljepotu emitirali predmeti, ukrasni i uporabni, od muranskog stakla bojenog u bojama cvijeća, a čije dijelove zatekoše, jer nisu mogli istruhnuti! Kakve su tek bile zavjese, od kojih odbira tkanina i kakvih vezova?! A morali su biti, jer se samo kroz dubrovačka pisma i zapisnike Maloga vijeća gotovo neprestance spominju darovi ne samo u perperima, nego, vrlo često u uvoznim tkaninama ili raskošnim odijelima, u venecijanskim haljama zlatom i srebrom protkanim. Kad smo već kod Dubrovnika, evo još jedne, moglo bi se reći, pametne pošalice »prehrambenog repertoara«. Bilježi dakle knjiga o Bobovcu da su na dva mjesta pronađeni brojni ostaci po kojima se vidi »što su jeli naši stari«. Osim puno kostiju kokica, pa janjaca i koza, rjeđe goveda, a još rjeđe svinja – nađoše se u predvorju donje palače prava pravcata stovarišta ljuštura školjaka od ove pohotne vrste ostriga zvanim kamenice! Mladi doktori bilježe, zapanjeni, ne otkriće, nego potrebu za velikim količinama! Nije onda zaista nikakvo čudo da su kraljevići nicali na brojnim adresama, što iz braka, što izvan braka. Ali tu se mora odati svaka čast bosanskim banima i bosanskim kraljevima: svu se djecu priznavali, ostavljajući im nerijetko zlatne krune i sjajna prijestolja! 

 Ovako je, rekonstruirana, najvjerovatnije, izgledala nadgrobna ploča 

kralja Stjepana Tomača

Kraljevske grobnice na uzvisini

Cerva piše u svom djelu koji je prepisao u svoj ljetopis i Lašvanin, da je Stjepan, sin šestog i predzadnjeg kralja Tomaša i Vojače, bio po naravi častohlepan, od malih se nogu nadajuć da će Bosnom vladati. Čudno je da autor opravdava njegovu pojačanu nadu činjenicom »da Katarina s kraljem nije imala djece«... Ali, kaže Cerva, opaki sin nije sačekao smrt svojega oca, nego ju je sam ubrzao. Kako? Groznu pripovijest istog autora prenose i drugi, iz izvornika ili posredno, iz Lašvanina: Budući da se Medmed II. »nalazio s vojskom u blizini Bosne, poželi ispitati njezin položaj i utvrde, a ujedno da vidi i dvor i stanje kralja Tomaša koji mu je plaćao danak«, on ti se, kao u Šeherzadinim opojnim pričama, »preobuče iz kraljevskog u moapsko odijelo i u društvu dvojice monaha prodre u Sutjesku«. U neko ga doba »prepozna Gojak, bosanski velmoža«, pa taj hitro ode kralju i oda zamaskirana sultana. Ali, kralj se obraduje, primi ga s najvećim veseljem i prijateljstvom, čak se i »pobrati s barbarinom, pomiješavši s njime krv pa ga s mnogim sjajnim darom pusti da se vrati k svojoj vojsci«! Javne se vijesti brzo šire, a tajne - brzinom munje! Dođe ona do kralja Matijaša koji stade, od bijesa nemoćna, nogama udarati o stolove i stolice, da su letjeli po cijeloj plesnoj dvorani dvora budimskog. Tražio je načina da se Tomi osveti što nije smakao glavnog kršćanskog dušmanina, pa se dosjeti baš podle namisli – zavjere u kojoj će kralja smaknuti njegov sin i njegov brat. Pozove iz potajice i sve im kaza kako je smislio. I da će dobiti ono što im srce odavno žudi: cijelo kraljevstvo bosansko.

Kada je Toma morao suzbiti svoga neprijatelja što je trajno na nj nasrtao, Vukmana, hrvatskog bana, pokrenuo je svoje čete na njegovu tvrđu Bilaj. Ali, kad se utaborio i raspreo plan bitke, drugo mu kob sudbine donese te večeri: grdno se razboli i padne na ležaj. A kad se sove javiše, oni se zločinci prikradoše njegovoj ložnici, pa ga konopcem kletim pridaviše. Ujutro rekoše: »Kralj je bio bolestan dugo od boljke unutrašnje, ali pred zoru sruši ga kap pa više ne ustade.« Tako se to desilo. Ali za to niko ne bi saznao da ne bi malog sluge Radivojeva, koji kraljici reče što je vidio i što se u gustom mraku zbiti moralo. Pod crnim pokrovom odnijelo se jedno mrtvo tijelo, u tihoj koloni okruženoj tamnim haljama franjevaca, u kriptu crkve franjevačkog samostana u Sutjesci. Pobožno je poravnjeno unutar kamenoga sarkofaga. Ako odeš tamo, pročitat ćeš na ploči pismena urezana: Urna contineus ossa Stephani Thomae regis Bosnae ( + 1460) ex antiqua ecclia translata an: D: 1858. Cura culturis antiquitatum patriae P. M. N. A. T. Susjedi su mu, u kripti, ostaci bosanskih biskupa, fra Jeronima Lučića i fra Grge Ilića Varešanina…. Za njih, čitam, znade se da su prenešeni iz stare crkve, uz skelete su i originalne ploče s riječima latinskom sročenim. Sarkofag kraljev od dva je dijela, od korita i poklopca, elipsoidnim presjekom odaje bosanski tip izradbe iz stoljeća XIV. i XV. A odakle je prenešen sarkofag Tomašev u kriptu u samostanskoj crkvi načinjenoj 1906. i 7. godine? I – je li to baš počivalište vječno kralja ubijena nesmiljeno? »O samoj autentičnosti groba mišljenja franjevaca su podvojena. Jedni su čvrsto uvjereni da je upravo taj sarkofag grob Tomašev, dok drugi u to sumnjaju.«

A sumnja je u oblikovanju znanstvene misli zaista uvijek plodonosna. Kad su arheolozi na Crkvicinu površju, u dijelu južnome, gdje truhlež pretvorena u brežuljak od zemlje crnice što u davno prekri zgromljeno i survano kamenje prepoznate kapele – zariše oprezne lopatice, ukaza se koritast prostor otvoren prema istoku. U sredini korita humusni se sloj spuštao do samoga poda crkve – pa zaključiše znanci iskopina da je i tu Nepoznat Netko zavrtio lopovskim svrdlom u potrazi za legendarnim bosanskim blagom. Uskoro su vidjeli lađu raspona od 7,70 x 6,45 i apsidu 4,48 x 3,30 metara. Laða bi podijeljena u dva dijela, koja je u gluho doba morala biti drvenom stijenom podijeljena. U prednjem dijelu, do apside, otkri se i otkloni ono što se do tada znalo nije! Vidje se, po nizu usporednih detalja dovedenih u sklad otkrovenja – prostor grobnice kraljevske obitelji!

Vidim crtež triju grobova i četvrti vidim, majušan, bit će kraljevskog čeda u rastu odnešena. Po obrušenoj i po razlomljenoj građi, prepoznaju se fragmenti heraldičkih insignija Tomaševih, skulpture carskoga lava, ljiljani u kamenu - zasebni i u nizovima, detalji cvjetne dekoracije u živo klesane, nabrana površja dekorativnih rozeta prepisanih sa školjki i nebeskih zvrkova. I fragmente freski u rasutoj klačardi prepoznaše, oslikanih neznanih svetačkih likova, pa komad narisana oka, dio lica, a najposlije, u blizini se nađoše i tri brončana crkvena zvona!
Sjeverna grobnica, u kutu, bi grobna raka nepravilna, u obliku sanduka, od grubo klesane miljevine. Dimenzije groba bijehu vrlo male. Iznad njega zatekli su položen sarkofag, veličinom što je nadmašio grob nad koji je postavljen. Oblikovan je od lijepo klesanih ploča, ukrašen vještom rukom motivom plitkih arkada. Unutra su pronađene kosti sa bosanskim humusom izmiješane: dvije cijele i jedna oštećena lubanja, te bezbroj izmiješanih kostiju, za koje, rentgenom prosvijetljene, ustvrdiše da su pripadale četvorice različitih ljudi! A taj antropolog koji ih je pregledao, Živko Mikić – neka se zna, bili su gorostasi, snažni i visoki! Za jednog je tvrdio sasvim uvjereno da nije mogao umrijeti stariji od 40, a onaj od druge cijele lubanje, ne stariji od 50. godine. A rentgenolog dr. Antun Lovrinèević je, pak, pridodao da je »jedan imao iskrivljenu kičmu, vjerojatnu posljedicu zaliječene tuberkulozne upale«; nađena je i »deformacija kičme uslijed okoštavanja rubova i deformirajuće spondiloze; lom ključne kosti, čija je pukotina sezala u odgovarajući zglobni prostor i koji se komplicirao jačom upalom«. A onda, nalaz fenestracija, proboja prsne kosti poligonalne forme, izazvan nekim oružjem (približno) kružnog presjeka od cca 1 cm. Taj ubod je vjerojatno bio i uzrok smrti, jer je usmjeren na vitalne čovjekove organe, u prvom redu srca i velikih krvnih žila, i ne pokazuju tragove zarastanja…«. Ko su bili ti, nedvojbeno, bosanski kraljevi u grobnici br. 1?! Selektiranjem, odvagivanjem, reduciranjem, uspoređivanjem – ali opet gotovo naslijepo! – moglo bi se bar za ovoga nesretnika, nasilnom smrću umorenoga, ponoviti za slavnim dr. Anđelićem: »Kod pokušaja identifikacije skeleta u ovoj grobnici, mi smo ukazali na vjerojatnost da se ovdje radi o kralju Ostoji, a možda i o njegovu sinu Stjepanu.«
Treća opisana, znatno dublja grobnica u dvije je razine, s fragmentima fresaka, od obrađene je miljevine, s nasilno provaljenim kamenim pokrovima. Od drvenih sanduka sačuvani su željezni klinci s tragom bukovine. Uz ostatak skeleta, nađeno je nešto keramike s tamnozelenom caklinom. Zabilježeno je da su grupe kostiju okruživale glavu na zapadu i, u sredini grobnice, karličnu zdjelicu Od lubanje, nečijim je suludim bijesom, ostalo tek komadićak kalote a od ostalih kostiju glave – donja vilica. Antropolog misli da je to bila mlada žena, dvadesetogodišnja, naprasno umrla, jer patoloških znakova nije nađeno. Da, preko kostiju još se sjajila srebreno-zlatna žica protkana kroz ostatke ukrasne trake s pogrebne haljinke. Otkrivatelj gorobnice misli da bi to mogla biti Doroteja Gorjanska, žena kralja Tvrtka II., a ako nije ona, onda jest Tvrtko II. glavom.

A kad, nakon istovjetne procedure, red dođe na srednju, 2. grobnicu, unutar koje vrijeme preživješe čavli ukovani u netragom nestali drveni sanduk i ukrasne draperije spuštene niza zidove golog mraka! – Anđelić reče da su sve indicije okrenute u smjeru Stjepana Tomaša, srce pokleknu otvarajući strahoviti zijev duboke tajne koja se stoljećima vuče kroz tajnovitu šumu. Ko je onda sahranjen u onom stoljetnom sarkofagu sutjeske crkvene kripte, s kojom nakanom i kojim sve zavrzlamama očite političke kamuflaže i strahovita ubrzavanja povijesne procedure dovedene do ruba!? I njegova je grobnica bila provaljena rukom kopača blaga, a ko kaže da nije opljačkana? Imao je 50 godina, potvrdio je citirani antropolog, imao je i on rast diva kakvi se više ne rađaju, što umnik proračuna po prosjeku glave femura u iznosu od 54 mm! I iznova se sam uvjerava Anđelić da je to morao biti Stjepan Tomaš! On nudi iz šuta istrijebljeni, usputni, dokazni materijal: ulomci crvenkaste mramorne ploče s grbom Tomašu pripisanu, uključujuć fragmente neupropaštena orlovskog krila!
Kad su ga položili u mrak i zaključali vrata kraljevske grobnice, nasljednici se, trčeći daleko od mjesne bliskosti mrtvog i noćnih mora proklinjanja duhova - preseliše u novi stolni grad, u Jajce kraljevskog stijega. Ostade u gradu samo crna udovica, samo Katarina Kosača. Legendinim glasom, poduprtim Muvekitovim zapisom u Tarih-i Bosna, pozva sultana da svojim mačem posmica kraljeve ubojice! Pa dođoše dvojica, Isa-beg Ishaković i…. onaj drugi, ali – na srijedi ne bi ništa. Stipan Vojačin zaside na očev prijesto.

Zanimljivo je, u Cervinom se historijskom prikazu, iznenada, gotovo potpuno zaboravljena, javlja iz potisnute zbilje, prinčeva majka, ona Vojača koju je Jagoda Truhelka živo i poletno, ustreptalu i prelijepu u svog gospodina supruga zaljubljenu – u svom romanu opisala! I to u snažnoj ulozi savjetnice novom kralju koji je, usput, i njezin jedini sin. Ono što mu ona govori, govori mudrost: savjetuje ga da se poštuju zadane obaveze harača, da se bude strpljiv a ne prkosan, da se bude promišljen a ne brzoplet i povodljiv! Ali, vrijeme nije na njegovoj strani, pa ništa ne koristi njegovoj pameti – sve će se prosuti, vidjet ćemo uskoro, a možda dati i koža odrijeti s vlastitog tijela.
Zapisa tako taj Dubrovčanin, taj Crijević, Cerva, taj Cervarius za svoga života između godina u kojima je živio, a to su 1459. i 1527., taj opat benediktinskoga samostana, pa mu se objavi tiskom Ivana Henrika Geica u Trnavi, nakladom Akademije 1712. Otuda i ovaj epitaf, bit će Cervin, ovdje donesen:

Kralj zadnji bosanski Stjepan u ovom počiva grobu

Bez mitre kraljevske sad, bez kože vlastite on.

Zadaviv na logu, oca je svoga lišio vlasti

I dužni danak je svom vladaru odreko on.

Stoga ga – lakomca, on – bogataš, lišava svega;

Htio je tako to Bog, pravedna htjela je kob.

Uči se, smrtniče, kako svoje ćeš roditelje štovat,

Prekršit nikad ne smiješ, što jednom obeća ti.

Drma se kraljevstvo svako ako je stećeno krivdom:

S krivde, i nemoći k tom, Bosna je propala tad.

Turci dolaze

Već je sve isprièano o Turcima. Od krika da dolaze, preko sudbine kojom Bosna šaptom pade, do niza desetljeća tijekom kojih se osvajalo to »što je šaptom palo«!
A Bobovac? I on je, poput zemlje kojoj je bio središtem, ispunjen gustim simbolom skršene moći, premrežen gustim velovima opsjedane tajne pune ratnih varki i izdaja, žestoke obrane i u dimu izgorjele budućnosti.

U rasulu, svi su otišli na brzonogim konjima, odnoseći uz spašenu glavu, nerijetko i karavane natovarene zauvijek odnoseći pokretni sjaj stoljetnog nasljeđa. Nigdje kriva čovjeka, sve gola »hrabrost«. Ali, valjalo je pronaći odgovor dolazećoj historiji koja će još čekati na bosanskim vratnicama.

Ko je kriv? Skoncentrirana potraga pučke predaje vodi do kukavnog Radaka, komandanta bobovačke obrane, bosanskog krstjanina koji se tek zakrio mladim katoličkim plaštem. On je kriv! On je predao Grad, a Turci su Grad uzeli. Pa, čudno jest da u predaji, ipak, gori Bobovac. Predane gradove neprijatelj nije pržio, nego ih je novim pristašama napučio. U predaji sikću plamenovi, a ipak su Turci pronašli riznicu s krunom bosanskom, s blagom nebrojenim i arhivom kraljevstva velikog znaka južnog prostora! U “gradovima te zemlje bilo je toliko blaga i bogatstva, da se izbrojiti nije moglo”, zapisao je Dursun-beg kojega turski historičari nikada ne zaobilaze.
Anonimni krivci zgurani u fantomski lik strašnoga Radaka, poput karnevalskog Pedra, Krnje našega, utisućenim rukama nesretnih Bošnjana – odguran je sultanovom zapovijedi na strašno mjesto groznog stratišta! “Kad si meni, neprijatelju svome domovinu izdao, kako bi mom taču i mojoj visokoj tahti, dobro služiti mogao?!” – čuo je puk kao da je uosobljen sjedio na sultanovu divanu. Tada su lubanjâ obrijani janjičari zgrabili Radaka i tada su ga smroglavili na onu stijenu, onu što je do danas Radakovicom narod proziva. Da se zna i da se zapamti.

Kruna bosanskog kralja

Odlazeći, bacismo pogled na stijenu obilježenu sramotom. Zdravih svoje male suputnike i stegnuh dlanove njihovim dobrim očevima.
Onaj me, manji, iznenada zovnu. “A gdje je naša kruna?” Dječakovo me pitanje zbuni, njegovo traženje krune uznemiri! Što on ima s krunom, da se u njemu nije rodio prinčevski duh iz mraka? Osmjehnuh se, pomilovah mališana po plavoj svili i otvorih vrata svog malog crvenog auta.

Vozio sam i premetao po vijugama dječakovo pitanje koje mu po prirodnom pravu svakako pripada. i, mislio sam, zašto stareći namjerno zaboravljamo ono što ponekad i znademo. Zašto ne tražimo svoju baštinu koju smo vidjeli u tuđim galerijama, od Kulinove povelje u Lenjingradu do brojnih slika u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. A posebice, zašto ne požurujemo turske vlasti koji zasigurno imaju, možda još u neotkrivenu zakutku među brdima Osmanske arhive – dijelove riznice i prebogate pismohrane bobovačkog prijestolnog grada, u koji se stoljećima slijevalo bosansko srebro i bosansko zlato prikupljano trudom iz žilišta vlastitog Kraljevstva ali i iz široka, znana i neznana svijeta.

Bilo je uobičajeno pravo, znam i to, pravo ratnoga plijena. Sve što se vrijednim držalo, u sultanski je Istanbul preneseno. Nekoć su spomenuti neprovjereni podaci da su neki bosanski velikaši uspjeli spasiti krunu, ali da je ipak kasnije pala Turcima u ruke.

Jedan je ozbiljni povjesničar onomad pisao da se vijest o kruni za duže vrijeme izgubila, a onda se, iznenada, opet pojavila. “Izvješća govore da se 1529. godine zatekla u riznici koju je uza se imao Sulejman Veličanstveni, kada je podsjedao Beč. Nakon poraza, u zaplijenjenom turskom blagu, navodno je nađena i bosanska kruna, pa je tako došla u posjed austrijskih careva.” Ako je sve tako, onda se danas nalazi u Beču. Zar je to tako teško provjeriti? Dječak je pokazao volju, ali bi volju trebali posjedovati u državi oni kojih se, kažu, država tiče.

Sipilo je trunje prvih znakova sutona dok se kotrljah, spor poput mrava, suprotno strani iz koje sam došao, prema Zgošći i Kaknju – vojnim strojevima prokopanom kao cestom dobrom isključivo za traktore i teške kipere. U Kraljevoj Sutjesci pojavio se moj auto potpuno bijel. Prije nego uđoh u slavno mjesto, prhnu cijelo jato bosanskih vrana ispred vjetrobrana, pa raširih oči i zagazih na papučicu!

Izvor:

Ibrahim Kajan. Tragom bosanskih kraljeva, Bosanska riječ, Tuzla, 2007.