Prof. dr. Šemso Tanković
Riječ na promociji knjige Ibrahima Kajana Bošnjak na Trgu bana Jelačića, Zagreb, 1998.
Prije tjedan dana, u susretu,
Ibrahim Kajan mi je rekao: "Eto, Šemso, ti ćeš biti jedan od promotora
moje knjige." Bio sam vrlo zbunjen: "Pa znaš Ibrahime, ja i nisam
tako loš kao što ti misliš."
Dakako, slatko smo se nasmijali,
jer je on shvatio moj humor, a ja dobro razumijem njegovu ironiju, koja meni u
ovoj knjizi nedostaje. Jer -Ibrahim Kajan je najbriljantniji kad ona njegova
mostarska ironija dođe do izražaja, kao svojevremeno kad se na briljantan način
suprotstavio jednoj sarajevskoj intelektualki kazivajući joj da njezini prigovori
Bošnjacima koji žive i rade u Hrvatskoj, u Zagrebu, nipošto ne stoje. Način na
koji je ona izražavala sumnju o našem načinu i djelovanju, nisu bili na mjestu.
I doista, kako on pomno iščitava neke tekstove, ta ista intelektualka je nakon
nekoliko godina progovorila jednim drukčijim rječnikom, jer se našla u drugoj
sredini, i tada je Ibrahimova ironija došla do punog izražaja.
Ibrahim Kajan je u jednom vrlo
lijepom tekstu napao, između ostalog i SDA. IIi, briljantno je kada replicira
potpredsjedniku Bošnjačke nacionalne zajednice... To je Ibrahim Kajan! Meni taj
Ibrahim Kajan nedostaje u ovoj knjizi i izražavam nadu da će u novom izdanju,
ili nekoj novoj knjizi, taj njegov ironični ton sasvim sigurno doći do izražaja.
Pravi Mostarci i jesu one prave liske, koji znaju biti neugodni, ali poticajni.
U tom smislu valja ponoviti njegov tekst, u kojem kazuje: U Hrvatskoj smo. Proizvodimo povijest.
I doista, mi Bošnjaci u
Hrvatskoj, možemo se podičiti da nismo jedna klasična nacionalna manjina, koja
treba da bude samo transmisija matičnog naroda, niti države, nego da mi doista
proizvodimo povijest točno onoliko koliko značimo u procentualnom iznosu u sredini
u kojoj žvimo i djelujemo.
Jer mi smo i onda, u suton
komunizma, kada se mnogi nisu usuđivali niti misliti islamski, proizveli ovu
veličanstvenu džamiju. I mi smo bili ti, koji su u ovih nekoliko godina
podarili brojne i brojne knjige, koje svjedoče o našem postojanju. Osman Muftić
tako ispisa knjigu o Zagrebačkoj džamiji, Edib Muftić o običajima Bošnjaka,
Kajan je podastro nekoliko knjiga, Ševko ef. Omerbašić također nekoliko knjiga,
a i ja sam napisao jednu omanju knjižicu, no ona se nalazi u knjižnicama mnogih
ambasada u Republici Hrvatskoj. Zatim Feđa Šehović, itd, itd. To je doista
jedna snažna sredina, tako da nas ni pojava ove knjige ne smije iznenaditi, jer
mi smo dužni prema remek-djelu ispisanim bosanskim pismom, Hasanaginici, mi smo dužni da živimo i stvaramo, jer nas jedan
Enver Čolakovic obvezuje na to.
O tom kazuje Ibrahim Kajan. Ono što
me ponovno dojmilo jest jedna ljepota kazivanja kad govori o svojem profesoru,
rahmetli Sulejmanu Mašoviću, ili našem dragom prijatelju Nedžatu Pašaliću. Možda
u svemu tome nedostaje storija i o rahmetli dr. Džanicu, koji je, sasvim sigurno,
ostavio jedan pečat u našoj sredini.
Ibrahim se Kajan ne libi, ne
ustručava se i suprotstaviti ustvrdivši i da unutar naše sredine, da niti Bošnjaci
u Republici Hrvatskoj nisi baš takvi da ih treba samo hvaliti, nego da se mogu,
u određenim situacijama, i kuditi. I tu je on zaista došao do izražaja, kada se
jasno i glasno suprotstavlja nekim našim strukturama, njihovoj težnji da se
nametnu snagom nekakvog imaginarnog autoriteta. On u jednom briljantnom
uvodniku osporava pravo da ga se poziva na nekakav sastanak, a da se u tom
istom pozivu pljuju određene strukture unutar naše zajednice. I on vrhunski
elaborira taj problem.
I sasvim je sigurno da mi možemo
u određenoj mjeri biti različiti, i sama činjenica da među nama ima ljudi koji
su kadri i kritički govoriti, daje nam za pravo za sve što sam maloprije rekao
- da smo mi oni koji kreiramo, koji ispisujemo svoju povijest.
Zanimljivo je, možda i u meni
postoji odredena zločestoća. Kada mi je (Ibrahim) prvi put spomenuo naziv
knjige: Bošnjak na Trgu bana Jelačića - pomislio sam: pa, možda je to onaj šaljivdžija, koji je
jednom prije dvije godine, na Trgu bana Jelačića, gdje piše ban Jelačić, on je ispred ban dodao dva slova ŠA, pa je ispalo Šaban Jelačić. Ja sam pomislio da je to taj Bošnjak
na Trgu...
Eto, i to nešto kazuje o Ibrahimu
Kajanu kao autoru ovih brojnih uvodnika. Meni je blizak tekst koji govori o
odnosu Bošnjaka spram totalitarnih ideologija - o fašizmu, nacional-socijalizmu,
o boljševizmu itd. On jednostavno dobro zna dušu bošnjačku, da sve što je
ekstremno, ne može biti blisko Bošnjacima.
I zato i ja stajem pomalo osupnut
kako je moguće da mi koji doista imamo briljantnih primjera iz naše historije,
jednostavno, o tim, svojim, aspektima, borbe protiv bilo kojeg totalitarizma,
ne progovorimo snažnije, jače i uvjerljivije. Jer, u vrijeme najvećeg genocida koji
je postojao u vrijeme II. svjetskog rata, jedini narod u Europi, u svijetu,
koji je organizirano ustao protiv genocida - jesu Bošnjaci.
Sjetite se Sarajevske rezolucije,
koja osuđuje zločine protiv pravoslavaca, Židova, Roma itd. Sjetite se Tešanjske,
Mostarske, Banjalučke i drugih rezolucija. Uvjeravam vas, da su takve
deklaracije bile iznjedrene u bilo kojem drugom narodu, o tome bi se pisale storije,
imali bismo stotine filmova, knjiga itd. Jedini narod koji je morao šutjeti,
bio je naš narod. I stoga su nam se događali ovi, u određenim ciklusima,
genocidi.
I stoga - ja sam uvjeren da je
konačno Bošnjak ustao i počeo da piše o svakom onom zločinu koji je napravljen
u određenoj dobi. To je ono što i mene hrabri, pa zato, da i ja budem u trendu,
u trendu koji nam je podario naš Behar;
koji mi ovdje u Zagrebu izdajemo i čiji je urednik Ibrahim Kajan - taj nam Behar svaki put poručuje: Tko
ne čita. postaje ružan. A budući da svi mi želimo biti lijepi, ja vam
toplo preporučam da čitamo ovu knjigu jer bit ćemo još ljepši. Hvala vam.
Izvor:
Behar Journal, IX/X., 1998., br. 25-26, str. 9
Nema komentara:
Objavi komentar