Povodom teme: Bašagić, Mulabdić,
Handžić
Bašagićev primjer nije bio nikad
aktualniji nego što je danas: duhovna poruka njegova djela, poput najotvorenijeg
i najjasnijeg testamenta zrači snagom upute u
budućnost - ona nam glasno viče u
uho i lupa po opni zaspale svijesti: Bošnjaci! Najdrevniji narode Europe! Muslimani!
Bašagić, Mulabdić i Handžić su
primjeri nadohvat ruke: oni nam svjedoče da je prije njih u bošnjačkom narodu
ostvareno i srećom neuništivo duhovno bogatstvo na kojem nam mogu zavidjeti svi
susjedni narodi, a i veći od njih bi bili ponosni da ga imaju, a iz tog slijedi
- da se na temeljnim vrijednostima te građe što ulazi u sastav nacionalne
supstance, rađaju jasne upute o današnjem bošnjačkom stavu i sutrašnjim
pravcima ukupnog bošnjatkog razvoja.
Iz Bašagića uočljivo zrači iskaz
naše višedimenzionalne i složene strukture temeljene na prostoru (Europa),
vremenskoj dugovječnosti (Tradicija) i prepoznatljivoj kulturno-civilizacijskoj
duhovnosti (Islam). Iz analize Bašagićeva djela razaznaje se
"separatni", bošnjački prilog visokorazvijenoj kulturi Istočnog
Parnasa, svjetskoj islamskoj filozofiji, pravu, politici i državnosti. Zar
treba spominjati da je europska renesansa buknula upravo iz tih izvora i da je
poduprta tim temeljima? Bez islamske
kulture u kojoj je bošnjački
prilog tako vidljiv i prepoznatljiv, Europa bi neosporno bila drukčije
profilirana. Bila bi ispresijecana zidinama koji unutar sebe čuvaju kršćanstvo,
a ispred - vode (srednjovjekovni) boj protiv islama. Europeizacija bi se
prevodila kao kristijanizacija (a slijedom toga, u našim zemljopisnim i
nacionalnim izvedenicama -pod istom krinkom bi djelovale kao što i jesu puno
puta - kroatizacija, srbizacija, madžarizacija) ne-kršćanskih europskih naroda,
prije svih Židova i muslimana. Ideje i praksa su nažalost vrlo česta udaljene i
do skrajnjih granica oprečne: takvu "europeizaciju" u zadnjih pet
stotina godina vrlo su često na najdoslovniji način osjetili i Židovi i
muslimani kojima su Europa i njezine države na isti način Bogom dana domovina,
"od samog početka svijeta"!
Vrijednost jedne ideje nad drugom
procjenjivala se, a i danas se, gle čuda, procjenjuje na isti način: elementarnom
(fizičkom i političkom) snagom nad brojčano manjim i slabijim narodima ili njihovim
razasutim dijelovima, dijasporom.
Europska je praksa, bar u
"balkanskim varijantama", nudila uvijek jedan te isti koncept: vraćanje
u vjeru pradjedova. Ostaci NDH-škog fašizma, u primjerima "kroatiziranja"
(pokatoličenja) židovskih (a neki svjedoče i pravoslavnih) obitelji i danas žive
u Zagrebu, koji svjedoče o tome. Preživjeli oblici razbuktavaju se i danas, i
ne znam da Ii ih hrvatska vlast uopće uočava, ako ih već ne kontrolira:
kristijaniziranje hrvatskih državljana bošnjačko-islamskog porijekla.
Kristijaniziranje -upamtite - nikada nije dobrovoljno. Ono je uvijek izraz
duboke poniženosti čovjeka postupcima države koja mu ne dopušta živjeti kao čovjeku
po svojoj savjesti. Država ne štiti prava čovjeka ako ne kontrolira mehanizme
zaštite čovjeka: kako se inače može desiti da u demokratskoj zemlji, kao što je
Hrvatska, Vjesnik ima otvorene stranice
za sve što denacionalizira Bošnjake! Za sve što se upleće i diktira (džamiji u
Zagrebu!) kome će se (umjesto Allahu dž. š.) i kada klanjati! Je Ii bilo ikad i
igdje većeg svetogrđa u bila kojoj državi na svijetu, kao što je primjer takve
upute u hrvatskim novinama i to od čovjeka koji se predstavlja katoličkim svećenikom?!
Što bi
na to rekao Sveti Otac Papa? Jednom
riječju: užas! Šta Ii nas još čeka u razvoju mlade demokracije!
Najtragičnije je, u cijeloj priči
povodom Bašagića i Mulabdića i Handžića, koji nam poručuju djelima koje baš
niko ne može poreći - da čelni ljudi bošnjačkom narodu, ma što radili i ma kuda
krenuli - mogu biti samo Bošnjaci potpuno ispunjeni sviješću o europskoj Bosni,
bošnjačkoj Tradiciji i univerzalnim vrijednostima islamske kulture i
civilizacije.
Vidljivo je (ne samo iz njihovih
djela), da se vođe rađaju u narodu, i da se rađaju u kriznim vremenima. To su oni
koji znaju sve o svom narodu. Koji su pokazali da ga vole i da mu služe bez
ikakvih uvjeta. To su oni koji su povijest svoga naroda.
Kad bi postojao natječaj, onda bi
se moglo razgovarati o ponudama koje nude čak i iz Hrvatske da popune to
mjesto. Da izvedu zabludjeli bošnjački narod na pravi put. Da mu kažu kojim oni
jezikom govori. Koji su mu književnici. Da mu kažu kome će se u džamiji moliti.
Kojim će redoslijedom objaviti
sure u Kur'anu (ima i toga!)... Da ga, eto, kao što reče "poznati povjesničar
i državnik" - Hrvati uvedu u Europu.
Sve u svemu: Bošnjacima ne
trebaju tutori, kao što ni Hrvatima ne trebaju tutori. Na početku svega i na kraju
svega, treba nam samo ona vrsta ljudi koja razumije najelementarniju i
najsitniju pojavu na svijetu: da drugog razumije kao što razumije sebe.
Shvatio sam kao svetu dužnost, kaže
Bašagić, da obnavljam uspomenu na velike
i značajne Bošnjake. Zanemaruju ih ma koliko da su veliki, kaže on, samo zato što su Bošnjaci.
Veliki Bašagić je davno shvatio i
objavio, kao bečki doktor filozofije, da ćeš biti svjetski velik samo ako si
velik u svom narodu!
Izvor:
BEHAR (Zagreb), br. 11-12, III-IV / 1994., str. 3
BOŠNJAK NA TRGU BANA JELAČIĆA, Preporod /Kaj, Zagreb, 1998., str. 27-30
Nema komentara:
Objavi komentar