Vojislav Vujanović: Kozmologija riječi - Poliptih
o pjesniku Amiru Brki,
Zalihica, Sarajevo, 2007.
Poliptih je, kao leksem, izvorno vezan «za sliku
sastavljenu od više dijelova (krila, ploča) s različitim prizorima, od kojih je
glavna na središnjoj ploči» iz doba gotičkog i ranorenesansnog vremena.
Dopunivši, metamorfoziranjem, svoju leksičku ljušturu dodatnim značenjima,
riječ je poletjela i svojim rasklopljenim krilima
nerijetko sretno prekriva vrlo raznorodne sadržaje. Evo je i na naslovnici
najnovije knjige jednog, zasigurno, od ponajboljih bosanskih estetičara: Kozmologija
riječi – Poliptih o pjesniku Amiru Brki.
Vojislav Vujanović
Smisao tradicije
Sretne su okolnosti kada se kulturalne sličnosti i iz tog
izvedene bliskosti pronađu i prepoznaju, kao što se pronašao Vujanovićev
unutrašnji, vrlo složeni intelektualno-kulturalni horizont, s horizontom
različitih polja pjesnikova interesa i mehanizama kojima taj interes oblikuje,
kao što je u slučaju Amira Brke. U tom je smislu napisana i knjiga koja je
nedavno ušla u opticaj, intrigirajući svojom pojavom bosansku «akademsku
zajednicu» koja školski jaše na čelu rasute i pogubljene postmodernističke
teorijsko-kritičarske posluge. Njihovi tekstovi,
osim što su vrlo pametni, izgubili su iz vida srce djela i dušu djela –
što se, pri «kritičkim operacijama» koje marljivo redaju (dio po dio teksture) po bijelom prostoru papira, potpuno gube i koje je nemoguće nazrijet ili barem
naslutiti! Što se zapravo desilo s kritikom koja je nekoć obavljala lijep i
pošten posao posredovanja između pisca i čitatelja, nedavno se upitala i Marina
Šur Puhovski (u tekstu Smisao tradicije, v.
Diwan, 2007., br. 23-24), baš kao što se, svojednobno, u pitao Vlatko Pavletić
u sukcesivno objavljivanim tekstovima od 1953. ( u Krugovima) do 1957 (u
Literaturi), a potom, objedinjenim u ciklus «Sporazum o riječima» (v. Analiza bez koje se ne može, 1961.),
kada je još bilo izgledno «da neće biti prekasno». Velike zablude, mislio je
Pavletić tada, nastale su iz krivih premisa izvedenih iz Rimbaudova usklika
«Treba biti apsolutno moderan!». Ali, iz pjesnikovog vapaja za modernim (tj. za
onim «što djeluje svježe snagom istine i čarom ljepote trajne vrijednosti, a
što nije od jučer, makar djelimično bilo od prekjučer, za danas, ne za sutra,
ali možda za prekosutra»), nikla je trava Modernizma, čak i pokret, čiju je
smrt vrlo nevoljko potvrdio Stephen Spender u tekstu Modernistički pokret je mrtav, ne izgovarajući ni jedne bitne
riječi koja bi izravno uputila na razlog tako naprasnoj smrti.[1]
Itd. – sve do jezika od kojeg su, i pjesnik i kritičar, svaki na svoj način,
potpuno udaljili svog jedinog i svog nezamjenjivog – čitatelja. «Popratni književni djelatnik» (tako
Puhovski naziva kritičara, i iz njega derivirana književnog teoretičara),
neprimjetno je zamijenio svoju poziciju posrednika pozicijom arbitra. Kritičar
/ teoretičar je, koristeći isključivo um za razliku od umjetnika koji spoznaje
osjećajima, u svojoj lukavoj strategiji razvio cijelu školu u kojoj po cijeli
dan «premeće šuplje u prazno», «gomila tuđe stečevine», «tovari na Hrpu i od
nje ponovno uzima» - da bi se, gle ti ovo! -
popeo na Hrpu i zabio svoju zastavu.[2]
Pisac osebujnog i
tumač neiskazivog
I baš kad se pomislilo kako se već desio kraj radosti čitateljskog razmišljanja i kritike koja posreduje, dolazak djela
Vojislava Vujanovića, kao pisca osebujnog i tumača neiskazivog – bude iz
drijemeža uvjerenje da još nije sve gotovo, da postoji i suvremeni oblik
analize koji uspostavlja posvemašnju ravnotežu
između analitičko-esejističke kritičke tradicije i razvedenih kritičkih
oblika postmoderne suvremenosti.
Drugo je iznenađenje sadržano u činjenici da je cijela
knjiga posvećena književnom djelu jednog pjesnika o kojem ni izdaleka kritika
nije sve rekla. O kojem i ne može reći, jer je u naponu snage, o kojem i ne
treba sve reći – jer će postati dosadna.
Kozmologija riječi / Poliptih o pjesniku Amiru Brki je sačinjena od pet dijelova, kako slijedi: Prolog, Poezija, Proza,
Kulturološke teme i Epilog. Djelo dopunjavaju i zatvaraju Bibliografija i
literatura, Pogovor Nedžada Fejzića i Bilješka o autoru V. Vujanoviću. Takav
raspored koji uspostavlja idealnu ravnotežu dijelova autorova poliptiha,
«disciplinirao je maštu» i usuglasio joj fluidnu, poetsku, promišljenu i vrlo
osjetljivu analizu vlastitog znaka - sa zadanim oblikom koji monografsko djelo
treba ispuniti do kraja.
Vujanovićevo hermenautičko propitivanje i osvjetljavanje
Brkina svijeta započelo je «od početka», od trena kad se taj svijet i objavio na horizontu bosanske
književnosti, nudeći u Prirodnom
redoslijedu temeljnu listu elemenata od kojih će koordinate pjesnikova
kozmosa biti izvedene i od kojih će ideja biti satkana budućnosna mapa njegove unutarnje gustine.
Vujanovićev postupak propitivanja (koji koristi «sve
metode», a ne «metode u disperziji»),
započinje uočavanjem strukture, misaone cjeline, pa tek onda, trajnim
dijalogom sa samim tekstom i onim što ga tekstom čini, «opipavanjem i
osluškivanjem» umom i intuicijom, progovara o svim ostalim aspektima Brkine
pjesme, romana ili eseja iz pjesnikova kulturološkog atlasa. Takav primjer Vujanović nudi već na samom
početku, (u eseju Dublje od ogledala,
o Brkinim zbirkama pjesama), u kojem će čitatelju dati nekoliko bitnih,
kontekstualnih obavijesti, primjerice - da je «Amir Brka pjesnik intelektualne
provenijencije»; da mu je «pjesma zasnovana na refleksiji kao lucidnom bljesku
i na intelektualnom činu kojim pomjera granice emocije kao iskonskom poetskom
izvorištu», te da je «um onaj magister
vitae koji provjerava i mjeri», najposlije onaj «koji sudi o dostojnosti
pjesničkog govora».
Međutim, taj široki pjesnikov horizont koji pred nama
razastire njegov tumač, tek se tu, imenovanjem, počinje otvarati i
«opravdavati»: prvo što Vujanović nastoji jest identificiranje jezgra koje
emitira «čudnu pojmovnu igru» visoke autentičnosti Brkine pjesme. «Spuštajući»
se niz strukturu, spoznajno mu se otkriva kao «cerebralna kazna» prvorazrednoga
stava u koji je utisnut pečat
pjesnikova svijeta. Vujanović nas navodi da slijedimo tu putanju koja izvire iz
zgusnute tačke stava, očitujući se najčešće kao znak velikog pitanja, pitanja
kao sumnje ili začuđenosti, vrlo često obojenog ironijom, kojom se, očito, teži
osujetiti svako iznevjeravanje početnog nepovjerenja.
U tim tananim, osjetljivim slojevima, zakrit pročišćenim i
prozračnijim iskazima, misli Vujanović, oblikuje se pjesnikov intelektualni ego, baš na istom mjestu
gdje se «formulira (i) subjekt njegove pjesme», s dvije temeljne odlike: sumnjom i cinizmom.
Potom slijedi Vujanovićevo otkrivanje suglasja teme i načina kojim se (ona) teži «udomiti u pjesmu», u «svoju nostalgičnu
težnju». U tonu pritajene ispovijesti,
prigušene osjetilnosti, u stihu koji iskustveno i osjećajno prekriva samoironijskim
govorom, otkriva se emocija koja se nije mogla (ili željela?) zatomiti, ma
koliko intelektualizmom bila zatrpavana ili zavođena. U sklopu takve analize
Vujanović misli da Brkina pjesma, sazrijevajući, «ima tri koljenca»: «emociju
kao svoj iskon, refleksiju kao kondenzaciju emocije (prevođenje osobnog u
univerzalno) i ironijski (cinički) stav.»
U daljnjem postupku Vujanović će se predati pjesnikovom
jeziku neuobičajene osebujnosti i kompoziciji pjesme trajne neobuzdanosti. U
tom smislu slijede misli o pjesminoj sintaksi, sintaksičkim strukturama
(«makovski stegnute»), iznenadnim akcentskim udarima (kako ih je «koristio
Skender»), što daje riječima i sintagmama «novo ili ne tako često rabljeno
značenje». Otuda, kaže Vujanović, iz tog neuobičavanja, jezik kao da gubi na svojoj fluentnosti a
ritam zapinje; tek se ponovljenim čitanjem, podvlači autor, otkriva «oneobičavanje značenja» zaumnog jezika iz škole V.
Šklovskog.
Modaliteti pjesme su oblikovani «u vrtložnoj kompoziciji,
bez linearnosti iz klasične poezije», ponekad ostavljaju dojam nejasnosti, ponekad su zatvorene u sebe «poput bjelutaka»
od kojih ne treba tražiti ništa osim onoga što nude same po sebi.
Jedan od modelskih aspekata Brkine pjesme Vujanović
pronalazi i u pjesminom samogovoru - o pjesmi samoj. Koliko god pjesnik
pokušavao, kaže autor, pjesmu posmatrati kao samorefleksiju, on je nikad ne
izolira iz neposredno-životnog i povijesnog konteksta. U tom je smislu,
pridodajmo, svakako i Vujanovićevo uočavanje Brkine unutarnje, jezgrovne
pjesničke 'polemike' koja («odbacujući
postmodernu kao istrošenu formu, stvara svoju modernu») viče na sav glas – da
pjesma ne želi biti nikakvim tekstom,
nego želi biti što joj diktira vlastita priroda – biti pjesmom. Naravno, uz potpunu svijest da postmoderna, očito,
nije epoha, nego stav, što se iščitava ne samo iz razboritijih glasova recentne
teorije, nego, kako upravo vidimo, iz živog duha poetske prakse.
Prozno krilo poliptiha
Posebno je zanimljiva transpozicija pjesničkog iskustva u
novi oblik književnog polja, u prozu, u propovjedni niz «romansiranih priča»
koje su sklopile Monografiju grada.
Transpozicija se, što je i kritika dobro zapazila a koju je Vujanović
akceptirao i dokraja oblikovao, uz svoj snažni, posebice ostvarivala na sljedećim
planovima: u koncipiranju samog djela, u njegovoj razmrvljenoj formi, u odnosu
dijelova među sobom i dijelova sa cjelinom, zatim na ravni frazeološkog, te
psihološkog i sociološkog polja. Vujanovićeva vrlo uzbudljiva analiza romana,
nerijetko sa zavidnom preciznošću otčitava slojevito u jednostavnom, jer drži
da nam Brkin prozni prvijenac u potrazi «za istinom» polaže najviše - u
jednostavnost, jer, ona, jednostavnost – «i jeste istinski izričaj».
Vujanovićev kaže da «Brka sve prenosi na polje etičkog, u
svemu traži mjeru moralnog», te da na osnovu neposrednih pretpostavki
uspostavlja etički vrijednosni horizont svojih likova, a svaki akt sudi sa
stanovišta tih etičkih datosti, da bi svemu odredio mjeru, živo bilo». Takva
prosudba ne treba zbunjivati svojom dimenzijom interpretacije koja (kao da)
mimoilazi fikcionalni svijet, u kojem ima «odbljesaka zbiljnog» («Amir Brka je
želio da u njegov roman uđe živo blato zbiljnog…»), jer joj Vujanović,
podupirući joj misaonu konstrukciju prijenosom u poziciju grotesknog, promatrano sa psihološkog i sociološkog stajališta (a ne s pijedestala krivičnog ili moralnom
suda), obraća kao umjetnini, kao prozi osebujne fikcionalnosti koja lebdi nad
činjenicama stvarnosti. Tako promatrana Monografija grada i Vujanovićev kritičarski
zahvat, sukladan je intermedijalnom strujanju koji nanosi građu iz raznovrsnih
izvora, obavijenu i prožetu ludističkim, ironičnim i grotesknim narativnim
diskursom. Drugim riječima, ta je Vujanovićeva spretna igra slijedila, na
neobičan način, pjesnika koji je napisao roman uzdignut iz «ravni stavrnosnog»
i preseljen, preformuliran i distanciran - u «prostor fikcionalnog».
Groteskno je, čini nam se, a tako se čini i Vujanoviću,
jedan od najsnažnijih slojeva Monografije
grada. U tom se sloju nalazi gotovo sve: i neobični likovi i riplijevski
događaji. Vujanović taj prostor u Brkinoj prozi uspoređuje s «brodom luđaka», u
kojem «defiliraju groteskne spodobe, razobličeni, izgubljeni u vremenu i
alkoholu». Ali u njemu, u tom sloju, više nego i u jednom drugom dolazi do
izraza najgušća i najdojmljivija autorova «imaginacija», kojoj Vujanović čak i
potencira žestinu, atribuirajući je «nemilosrdnom».
Naravno, nisu sve stavke (likovi, događaji, pokretački
agensi) u Monografiji s negativnim
predznakom, što Vujanović posebno akcentira, pledirajući da djelo nipošto nije
jednodimenzionalno i (tom premisom) ispražnjeno. To otkriva prije svega samim
diskursom. Po «pripovjednom slogu» i «načinu komponiranja» bitno se razlikuju
prvi dio od drugog dijela romana. Dok u prvom dijelu autor koristi «klasičniji
slog», s intencijama preživljenog, u
drugom će dijelu postupiti uočljivo drukčije: pripovjedač je lik koji izvan priče «redigira» tuđu građu, «koji
skriva sebe iza nekog imaginarnog», mijenjajući i sam pripovjedni diskurs za
neku vrstu pseudoznanstvenog, s nizom autoreferencijalnih digresija.
Najposlije, zaokružujući poglavlje o Monografiji grada, Vujanović u vlastiti tekst utkiva cijelu
panoramu kritičkim misli i refleksija koje su o romanu objelodanjene u
proteklom vremenu (Enver Kazaz, Ljiljana Šop,
Željko Grahovac, Admiral Mahić, Dragan Jovanović Danilov, Munib Delalić,
Ivan Kordić, Ibrahim Kajan), što se skladno uklopilo, poput svojevrsne misaone
panorame, u kritičarevo autorsko djelo.
Odsjaj kulture na djelu
Poglavlje Kulturološke
teme sadrži dva zamamna eseja –
Opsjednut gradom, opsjednut sobom i E
da ednom prestanu gorčine, napisana u različitim povodima, a tematski ih
uokviruje Brkina književno-kulturološna osobnost. U prvom je Vujanović piše o Svjetlosti kasabe, zbirci Brkinih
članaka i eseja koji su «nastajali u sukcesiji», «sa odsustvom istinske
svijesti da će se sve to o čemu piše jednoga dana uistinu uobličiti u knjizi»,
a koji su sada tu. Povodom nje je dr. Esad Zgodić mislio (i u predgovoru
zapisao) jednu prelijepu rečenicu: «Kultura kritičkog mišljenja, kad je na
djelu, odsijava se.»
Drugi Vujanovićev esej je nastao povodom objave Negativne geografije, Brkinih tešanjskih
«zagrebulja». Jednostavno, to je nadahnut esej o jednoj produktivnoj,
intelektualnoj i književnoj svijesti koja jedan zemljopisni topos uzdiže u naše
malo i oskudno, ali ništa manje lijepo i drago bosansko kulturološko
sazviježđe.
I, naposlije, Bibliografija,
od 143 do 172 stranice. Potom Pogovor
Nedžada Fejzića – lijep, pametan i nadahnut.
Kako zaključiti ovaj tekst? Možda riječima da je Amir Brka,
pjesnik koji je obilježio proteklo desetljeće u bosanskoj književnosti, dobio
dostojnog, razumom obdarenog, mudrog i
svima razumljivog tumača koji je svojim djelom Kozmologija riječi – po javnom
tvrđenju (i) prof. dr. Kazaza – zadao «udarac» cijeloh bh. «akademskoj
zajednici». Svaka čast.
[1] «U literaturi, piše tada mladi Pavletić, ne mora modernizam uvijek biti
import i imitacija, iako je nužno program i povođenje za tim programom u težnji
za novim izrazom. U tom slučaju modernizam može biti izvor modernoga, jer
postoji vjerojatnost da poneki od takvih modernista otrije nepoznatu mogućnost
izraza, da stvori djelo zaista moderno, djelo trajne vrijednosti (…).
Modernizam u književnosti nije nešto statično; nije djelo, nego djelovanje.»,
Pavletić, 1961, 65
[2] Piscu ovih redaka se npr. desilo da ga izdavač (BZK Preporod, Sarajevo,
2002.) uopće ne pozove na promociju najvažnijeg njegovog izdanja, IZABRANIH
PJESAMA U ANTOLOGIJSKOJ NACIONALNOJ EDICIJI, kao potpuno nepotrebnog i potpuno
nevažnog za tu knjigu.
Nema komentara:
Objavi komentar