Alija Galijašević: 77 TEŠNJAKA, Centar za kulturu i obrazovanje,
Tešanj, 2012.
U prostoru bosanskohercegovačke pisane riječi, publicistke i žanrovski obojene književnosti vrlo je teško uočiti pisma,
dnevnike, putopise, a posebice – što je začuđujuće - biografije i autobiografije
ljudi koji su od imali razloga da ih napišu, jer su, najblaže rečeno, ovom
svijetu pridodali nesumnjive vrijednosti.
Tek su u najnovije vrijeme, gotovo stidljivo izašle prve
poslijeratne (srećom, i značajne) knjige – Topćićeva (romasirana) biografija
Safeta Sušića i autobiografija Abdulaha Sidrana. Prije njih smo imali
kroničarsko-romansirane knjige Josipa Lešića (najpoznatija mu je o Aleksi
Šantiću, 1990.), te vjerovatno prvu uopće zaboravljenog romanopisca Hifzije
Abdurezaka Bjelevca iz 1942. godine – o Božjem poslaniku, „Muhammed a.s.“ Spomenute knjige svakako su neodvojivi dio
književne baštine, odnosno njezine suvremenosti, dok se najnoviji prilog koji
pred čitatelje podastire Alija
Galijašević pod naslovom 77 TEŠNJAKA, ostvaruje kao publicističko djelo, proze
čija stilistika i narativ slijede biografske žanrovske obrasce u portretima 77
osoba koji tvore svijet istaknutih ljudi Tešnja i tešanjskog kraja, ali i Bosne
i Hercegovine.
Alija Galijašević, rječiti uzor (svima nama)
Autor 77 portreta je Alija Galijašević. Da, gospodin ima,
čini mi se, 75 godina, puni radni staž – cijelu jednu blistavu karijeru unutar
koje ima takvih podataka o njegovim hvalevrijednim poslovnim rezultatima koji
se rasprostiru po cijelom prostoru Bosne i hercegovine. A ne samo lokalne zajednice, da zapravo ovoj
knjizi – nedostaje i njegov osobni portet. Da se podsjetimo ko je Alija
Galijašević i šta će, jednoga dana, kad otputuje sa ovoga svijeta, ostaviti
svojim nasljednicima i svom zavičaju. Budući da sam ga upoznao kao autora
knjiga, poći ću podacima koje govore šta je napisao i što će svjedočiti vrijeme
o kojem je pisao: Tešanjske zanatlije i trgovci (1642 – 1992), 1996.; Ekonomske
prilike i bankarstvo u tešanjskom kraju kroz historiju, 1999.; General Kemal
Korajić, 2001.; Turizan na tešanjski način, 2002.: Na tragovima tešanjske
prošlosti, 2003.; Edhem pobrić, vijećnik AVNOJ-a i ZAVNOH-a, poslanik i
privrednik, 2004., Vatrogastvo u tešnju 1905-2005., 2005.: Stara tešanjska
čaršija danas, 2006.
Autor tih knjiga, naglašeno historigrafskih, nije studirao
historiju, nego je doplomirani ekonomist. I tu, u prostoru ekonomske misli i
prakse – ostvario je blistavu karijeru, obavljajući više rukovodnih dužnosti u
Tešanju i Doboju, bivajući najčešće čelnim čovjekom regionalnih institucija.
Historijom, prostorom svoga zavičaja, počeo se baviti u poslijeratnim vremenima
što je vidljivo iz godina kako su knjige izlazile, u kontinuitetu, godinom za
godinom. Zanimalo ga je sve: historija novčanih institucija, privrednih i
turističkih, vatrogasnih i kulturnih, zanimali su pojedinci, osobito oni koji
su pokretali svojim zamislima sudbine prostora i ljudi. Kroz to sito prosijano
je sedamdeset i sedam imena, osobnosti, ličnosti, ljudi koji su se imali rasta
roditi, koji su bilo oni na koja se odnosi ona velika misao: najbolji su oni
koji pomažu drugima.
Naravno, najveći broj imena pripada autorovim
suvremenicima. Moglo bi se reći da je najveći broj privrednika, zatim osoba
koji ugled stjecali u kulturnom, naučnih, književnih i sportskom miljeu,
istaknutih pravnika, društvenih vizionara i političara. Obuhvatio je i
nekolicinu predstavnika generacije koja je svojim rođenjem i djelatnošću
stjecala osobni i obiteljski ugled u završnim desetljećima 19. i prvim 20.
stoljeća, a što je svoje plodotvorne reperkusije imalo u kasnijim vremenima kao
iskustvo, kao spoznaja i kao vještina dobrog organiziranja, osobito na
bankarstvo, proizvodnu djelatnost, trgovinu, a kroz njih zasigurno i na rađanju
nečeg što će se kasnije opisivati kao žudnjom za kulturom, i uopće čovjekovom
težnjom za kulturnom življenja i estetskom proizvodnjom u različitim
institucionalnim oblicima (biblioteke, pozorište, izdavaštvo, sport).
Portrete, naslovljene prema imenima osoba o kojima govori,
poredani su abecednim redom prezimena osoba o kojima govori, koje portretira,
nerijetko žive suvremenike, još u snazi i nedovršena djela – traži za njih
provjeru od suvremenika i nudi budućnosti dokumentaciju o pojedincima koji su
joj udarali temelje.
Već u prvom portretu (poduzetnika Izudina Ize Ahmetlića)
otvara pristupno pitanje svog postupka: kako zapravo opisati jednog čovjeka?
Opisuje li se poretkom biografskih podataka ili djelima koje je ta osoba
stvarala, organizirala ili proizvela, pa ga – konstituirani u cjelinu –
posredno portretiraju i kao živu osobu? Galijašević će se gotovo redovito
priklanjati drugom putokazu, tj. čvrsto će se držati misli da su djela
(vidljiva ili zabilježena) pouzdanija i uvjerljivija od deklarativnih opisnih
izjava ma kako one pohvalne bile. Kad govori o, npr. Ahmetliću ili Ahmića,
primjećuje se da gotovo nikada ne može govoriti isključivo i samo o toj osobi,
nego da je nužno zahvatiti i podatke o obitelji iz koje izlazi i podatke o
obitelji koju formira i s njom s zajedno razvija, stvara i plasira nove
vrijednosti koje služe razvoju zavičaja, države, naroda.
Nakon dvojice privrednika, autor govori o Ekremu i Envera
Ajanoviću, zaslužnim ljudima, jednom univerzitetskom profesoru i ratnim
direktorom bolnice, te ministrom, a drugim, profesorom njemačkog jezika i
ambasadorom, rano preminulom, dokraja neostvarenom karijernom diplomati.
Zatim slijede prezimene Alićehajić (privrednika i pisca
zanimljivih putopisno-dokumentarne proze), Besemer (tešanjski šumar njemačkog
porijekla), Bešlić (poznati filmski glumac), Bosnić (publicist), Brka
(književnik i kulurni historičar, te organizator kulturnog života), pa onda
dvojica Ćemana (Mustafa - bibliograf i Mirsad - političar i sudac Vrhovnog suda
BiH)), pa i niz drugih, pretpostavljam da niko nije preskočen a da nije bilo
čim, malim ili velikim, obogatili svijet kojim novumom važnim za poboljšanje
živog duha u čovjeku i čovjekova života u svakodnevnom protjecanju.
Knjigu 77 Tešnjaka nadopunjuju i tri završna zbira
biografija – portreta. Jedan govori o
osobama nekadašnjih tešanjskih
veleposjednika, drugi o ljudima čije su ljudske dimenzije posebno bljesnule u
ratnim okolnostima i treći – o onim ljudima koje rijetko bilježe službene
kronike. Posvećeno je tešanjskim šeretima, četvorici njih, koji su zasigurno
ostavljali svoj prilog Tešnju i vremenu – nemilice trošeći svoj karnevalski duh
po sjedeljkama ljudi bliskih vedroj i duhovitoj riječi.
Knjiga 77 Tešnjaka Alije Galijaševića je vrlo vrijedno dokumentarno štivo. Takve knjige
gotovo redovito izazivaju pozornost čitateljske publike, one su ponekad i
intrigantne jer se „svi“ pozivaju na provjeru „zapisanih života“, da je
„dopunjavaju“, „ispravljaju“ – ili da knjigu, što nije rijetko, prihvate i
prigrle zavičajnom ljubavlju i toplinom. Mislim da će se to drugo desiti i sa
ovim rukopisom.
Knjizi, kao dobrom dokumentu o ljudima u svom vremenu,
želimo sretan put među čitatelje, a hvalevrijednom autoru čestitku na
ostvarenom djelu.
U Mostaru,14. III. 2012. Ibrahim
Kajan
Nema komentara:
Objavi komentar