Piše: Ibrahim Kajan
A kako ih nikako nisu
mogli pokoriti, Danajci se poslužiše lukavstvom. Svoje zmijske duše prekriše
golubinjim riječima, pa priđoše zidinama Troje. Rekoše oni Trojancima:
"Nemojmo više ratovati, budimo prijatelji. Dar smo vam donijeli, da prijateljstvo
zapečatimo." Pa pred zidine doguraše golemog drvenog konja, da ni kroz
jednu kapiju nije mogao ući u Grad, pa Trojanci ratom iscrpljeni i unesrećeni,
da nadu svoju ne izgube, tvrde zidine obrušiše i danajski dar sami u Troju
uguraše... Potom, u noći dubokoj zaspaše, opijeni prvim mirom i novim savezom,
darom danajskim ovjerenim. Kada se jejine javiše, izađoše skriveni Danajci iz
drvenog konja pa neopisive zloće počiniše...
Škripa trojanskih konja razara duše malih naroda, malih
zajednica - milenijima, stoljećima, godinama i danima u kojima živimo svoj
mali, zvjezdani život. Gdje su mali narodi kojih je bio pun svijet? Nestali su
i zamijenjeni drugim narodima. Neki su uništeni u krvi hladnim željezom, a neki
usisani, asimilirani u narodno ime svoga tiranina. Rezultat je potpuno isti: jednog
je naroda nestalo! Razlika je u metodi: prva je intenzivna, brutalna i krvoločna
i u pravnim je spisima imenuju jasnom riječju: genocid! Druga je ekstenzivna,
i, biva, "kulturna", golubinja". Pravni je spisi zaobilaze i
jasno ne preciziraju. Samo je Vladimir Dedijer, napisao, potpuno nedvojbeno: Negiranje postojanja jednog naroda, zove se
samo i jedino - genocidom.
Tajni i javni radovi na raskopavanju i usmjeravanju
muslimana i Bošnjaka - nerijetko su bili potpuno razvidni, potpuno osvijetljeni,
ali ne samo da nismo kriknuli koliko smo trebali, nego smo ih i pomagali.
Prisjetimo se samo onog nimalo smiješnog projekta koji je Mirjana Kasapović,
odmah, sa zgražanjem nazvala "Putujući cirkus don A...". Taj je
preklinjao i zaklinjao "muslimane i Hrvate", "vezivao bajrake
SDA i HDZ", oblivao ih suzama i molitvama ljubavi -"za zajedništvo jer
su istog porijekla"... Sada rečeni "duhovnjak" ne govori o
ljubavi za "naše muslimane", nego u svom listu "Narod"
ispisuje nemjerljive količine mržnje, potpuno opuštenih kočnica, urličući da su
„muslimani neprijatelj br. 1 Hrvatskoj i Hrvatima“; ali također - upamtimo - razgovijetno
najavljuje da se "nikada nećemo odreci Hrvata islamske vjere" i da će
se za taj cilj odabrati nove modele. Da bi model bio uspješan, ne smije sličiti
već viđenim. Patvorina mora izgledati - poput originala!
Uočavamo nekoliko modela, koji se vrlo brzo mijenjaju ili
odbacuju, a registriramo ih kronološkim nizom kako ih bilježe hrvatska
elektronska i tiskovna priopćila.
Najvidljiviji je model "razvodnjavanja" i
zamijene nacionalnog - u regionalno ime, te u nekoliko inačica sitnijeg
podmetanja! Nakon Bošnjačkog sabora
(1993) Vjesnik je u hipu reagirao
tekstom bosanskog Hrvata koji je tvrdio da je i on Bošnjak-Hrvat, pa preporučuje
("Muslimanima, koji nemaju ekskluzivno pravo na bošnjačko ime") novo
"bosansko nazivlje": Bošnjaci-Hrvati,
Bošnjaci-Srbi, Bošnjaci-Muslimani. Dakle, sve bi ostalo, manje-više, kako
je i bilo!
Drugi tip je najduhovitiji, ali i - najlicemjerniji:
pripada ljudima u nastojanju da vlastitu životnu zbilju doslovno očituju u
glumi, pa uzimaju likove i imena kako im drago. Nedavno je predstavljena
javnosti knjiga "Hrvatsko-bošnjački
odnosi" za koju HRV reče da je "vrlo važna za zbližavanje Hrvata
i Bošnjaka", a autor joj je potpuno neutvrđena identiteta. Netko je rekao:
fantom. "Vrlo tajnoviti Ferid Karihman." Pokrovitelj te propagandne priredbe
bi Društvo prijatelja Hrvatske i Federacije
BiH. Koje i kakve ideje zagovara ta "nujna" knjiga? Naime i
"Ferid Karihman" sebe upisuje u Bošnjake. A kakve, sam objašnjava
u pogovoru knjige koju su, također, "uslikali" na
HTV: "U hrvatsku književnost ulaze također pisci koji su upotrebljavali za
sebe i svoj narod hrvatske pokrajinske nazive - Dubrovčanin, Bošnjak, Dalmatin,
Bunjevac..." (1974). Društvo prijatelja, bojim se, poprimit ce ulogu sličnih
"englesko-indijskih društava" iz odurnog doba kolonijalnih prisezanja
tuđe muke i tuđe svojine. Tako, dakle.
Postoji i treći model koji će u budućnosti imati više
prostora. U njemu i kroz njega
participiraju Bošnjaci-izbjeglice, nevoljnici, oni koji su
prethodnu bosansku "Muslimansku nacionalnost" bez promišljanja
pretvorili u hrvatsku - zarad hrvatske domovnice! Oni će morat platiti dobiveni
kredit.
Ali, sva je sreća da autentični Bošnjaci (svih
svjetonazora), imaju većinu autentične hrvatske inteligencije (svih
svjetonazora) za svoje prijatelje! Dakako, i Hrvata bošnjačkog porijekla i
muslimanskog imena! Mi ih vidimo tako, a ne kao Hrvate-Bošnjake, što je možda
zgodno, ali nije ni uvjerljivo, ni ostvarivo - kao nacionalni koncept. Jer kad
bi bio moguće, onda bi
Starčevićevi "Hrvati pravoslavne vjere" postali
Hrvati-Srbi. A neće postati. Neće, jer bi tako postali privaga na tasu
trojanskih glumaca.
Izvor: BEHAR (Zagreb), god. V, 1996., br. 25-26, str. 3
Nema komentara:
Objavi komentar