GLAS BOŠNJAKA PROTV ZLA

Okrugli stol: 100 godina Behara

Zagreb, 18. XI. 2000.

 Piše: mr. sc. Amila Šljivo

Svoje izlaganje naslovila sam: 'Glas Bošnjaka protiv zla'. Ovaj naslov nipošto nije slučajan. On je, naime, odabran u trenutku kada sam ozbiljnije zavirila u sadržaj većine brojeva časopisa "BEHAR", pa i u neka druga glasila koja su se bavila Bošnjacima, posebno u vrijeme rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. S obzirom da je ova svečana i svečarska prilika, prilog nisam opterećivala pretjeranom analizom, ali nisam mogla ni izbjeći osvrt na tek minule događaje koji su zadeseli Bosnu i Bošnjake u trenutku njihovog iskoraka u povijest.

Kada je Antonio Gramši zapisao da život naroda tokom minulih stoljeća opredjeljuje ćudljiva igra povijesti, vjerovatno nije ni slutio u kojoj je mjeri razotkrio šta hirovita povijest skriva, odnosno šta su sve ljudi činili kroz povijest. O tome ponajbolje govori 20. stoljeće u kojem je producirano toliko dobra i zla pa je teško oteti se dojmu da su se u doba moderne permanentno smjenjivali dobra i zlo: dva balkanska i dva svjetska rata, mnogo malih sukoba i ratova, film i televizija, put u kozmos, avian i satelit, kompjutor i internet i još mnogo, mnogo dobrih i loših stvari koje su opredijelile život naroda.

U tom smislu valja gledati i na narod koji sebe naziva i kojeg sada i drugi nazivaju Bošnjacima. Valja reći da ta činjenica ima historijsko značenje.

Povijest Bošnjaka je duga, hirovita, tragična, bogata (...) i teško je oteti se utisku da su i oni sami kao narod bili prinuđeni na borbu i odstupanja. Od 14. i 15. stoljeća njihova je povijest u znaku drugog i drukčijeg, a od kraja 18. i tokom 19. stoljeća opet šokantna, nova, europska. Njihov usud da žive na vjetrometini Balkana, vodio ih je na sve četiri strane svijeta gdje su ostavili svoje tragove, svoje potomke, ali i kosti. Međutim, najtragičnije je to što su ih susjedi razumjeli kao strance, a oni susjede kao suplemenike čiji je civilizacijski kod istina drukčiji, ali narav srodna. Činjenica da ni njihovi brojni susjedi nisu bezbolno živjeli, upućivala ih je k suosjećanju i dovodila do razumijevanja među svima tek onda kad im je prijetila opasnost da svi zajedno i svaki napose izgube identitet. U tom smislu posebno je karakteristično 20. stoljeće.

U složenim okolnostima smjene 19. u 20. stoljeće, pojavilo se prvo glasilo za kulturu Bošnjaka koje je označilo njihovu sklonost latinici i kao pismu i kao europskoj kulturi. Time je, u povijesnom smislu gledano, obilježen i ubilježen njihov napor da sebe i druge upoznaju sa izrazom svoga duha. Taj događaj vrijedan je pažnje ponajprije stoga što on znači onu vrstu povijesnog čina bez kojeg ne bi bilo moguće sagledati ključne momente identitet Bošnjaka danas.

BEHAR god. I, br. 2, 1992.

No, ono što se čini posebno zanimljivim nije puko prisjećanje na datum pokretanja časopisa "BEHAR" kroz koji je osiguran doprinos razvoju svijesti i kulture nas Bošnjaka, već ono što je poslužilo kao razlog i opredjeljenje da Bošnjaci u Hrvatskoj u tegobnom vremenu novih i iznenada promijenjenih odnosa medu balkanskim susjedima 1992. godine pokrenu "BEHAR", časopis za kulturu, kroz koji će progovoriti o povijesti i kulturi, o umjetnosti i vjeri, o svom odnosu prema drugima. To je ogromno i izuzetno slojevito djelo na koje se mora gledati s respektom, vrlo odvažno, ali i kritički, dakle, upravo onako kako nam to nalaže naša tradicija, nauk vjere i kultura uopće.

Preporodov Behar – kuražni "glas savijesti"

Stoga će u mom prilogu dalje biti riječi samo o tom kratkom po trajanju, a po dramatičnosti i neizvjesnosti neizmjerno dugom hodu. To je pokušaj skromnog žurnaliste da naglasi informativno-kulturni značaj "BEHARA" u ratu kroz koji su prošle i Bosna i Hrvatska i u kojem su se u sudaru našli njihovi narodi.

Najprije treba reći da su teška iskušenja kroz koja su Bošnjaci prošli u posljednjem desetljeću ovaj narod natjerala da se zapita šta treba mijenjati u njihovom mentalitetu i ponašanju da se zlo ne bi ponovilo. Odgovor na ova pitanje nije jednostavan, ali je, čini se, u bitnome vezan za stanje naše svijesti i svijesti drugih kao i za naša iskustva iz prošlosti. Problem se usložnjava onda kada naš čovjek ispunjen vrhovnom ljudskom kvalitetom - dobrom, očekuje poštovanje, a doživljava nesreću koja ga čini tragičnim i siromašnim. To tjera na razmišljanje, koliko o tome otkud i zašto zlo, toliko i o mogućem osobnom grijehu. I to pitanje nakon posljednjih tragičnih iskustava Bošnjaci su sebi iznova postavili i reklo bi se pogriješili.

Bošnjaci su u toku agresije na jedinu svoju domovinu bili ubijani, sakaćeni, zlostavljani na najbrutalnije načine. Njihovi sunarodnjaci koji su živjeli u Hrvatskoj i Srbiji također su trpjeli represiju režima čiji su vojnici pustošili Bosnu - njihovu maticu. Jedan od najtežih oblika represije bile su i lažne informacije, mržnja i uvrede kojima su u većoj ili manjoj mjeri bili intonirane informacije i tekstovi koji su se objavljivali u gotovo svim medijima. Budući da su mediji u većini bili pod direktnom ili indirektnom kontrolom vlasti, u njima se širila kampanja protiv drugih. Bošnjaci koji su živjeli u Republici Hrvatskoj okupljeni oko Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske PREPOROD nisu prihvaćali neistine, niti su ostali nijemi promatrači nemilih događaja u Bosni i Hrvatskoj. Sa velikom kuraži okrenuli su se "BEHARU", svom časopisu čiji je prvi broj izašao jula mjeseca 1992. godine (u vrijeme eskalacije rata u Bosni), a intelektualci su objavljivali tekstove koje danas možemo nazvati 'glasom savjesti'.

To su oni Bošnjaci u dijaspori, u Hrvatskoj, koji se svog nacionalnog identiteta nisu odricali niti pod prijetnjama, niti zaradi interesa i koji su u tim opasnim vremenima istinom ustali protiv zla. U tom smislu "BEHAR" se može pohvaliti svojim djelovanjem i koncepcijom kojom je uvažen, a i danas se uvažava etnička, religijska i nacionalna tolerancija, kozmopolitizam, povijest i kultura zemlje u kojoj žive. To je koncepcija kojom se ne zatvaraju vrata pred drugima i drukčijima, koja, dakle, respektira život u razlikama. Zapravo "BEHAR" koji od početka rata do danas izlazi u Zagrebu predstavlja svijetli primjer poštivanja općih etičkih i kulturnih standarda komuniciranja. Naspram brojnih primjera koji po mnogo čemu predstavljaju uzorke neprofesionalnih ponašanja u tada moćnim hrvatskim medijima koji su slijedili uske interese aktualne politike, "BEHAR" je sačuvao bit kulture iz koje je proizašao.

 Omer Mujadžić: Nogomenta utakmica, ulje, 1934.

BEHAR, br. 34

Naime, iako je na Republiku Hrvatsku Srbija izvršila agresiju prije nego na Bosnu, ove dvije države - Srbija i Hrvatska postigle su, vjerovati je, neslužbeni sporazum o podjeli bosansko-hercegovačkog teritorija s ciljem stvaranja etnički čistih srpskih i hrvatskih prostora koji su trebali biti pripojeni Srbiji i Hrvatskoj. Dakle, u sklopu velikosrpskog projekta osvajanja Bosne i Hercegovine našli su se hrvatski interesi. Planirani genocid nad Bošnjacima time je bio dodatno potaknut. Budući da su gotovo svi mediji u Hrvatskoj bili pod kontrolom režima i da su slijedili nacionalnu, čitaj nacionalističku politiku, bila je za očekivati da će se razvijati neprijateljstvo prema Bošnjacima.

Podsticanje vjerske, etničke i nacionalne nesnošljivosti i nasilja

u hrvatskim medijima

U vrijeme otvorenog konflikta većina hrvatskih medija Bošnjake je nazivala "balijama", "mudžahedinima", "islamskim fanaticima" i sl. Stoga nije slučajno što je Mirko Mataušić u svom tekstu pod naslovom 'Zahtjevi etike društvenoga priopćivanja' koji je objavljen 1996., istaknuo da su u Kodeksu časti Hrvatskog novinarskog društva koji je donesen 27. februara 1993. izostavljene odredbe o "zaštiti moralnih i vjerskih čuvstava, utvrđivanje dužnosti ispravljanja netočnih informacija i odricanje od senzacionalističkog prikazivanja nasilja".[1] Zbog toga se dogodilo da se u hrvatskim medijima, protivno svim civilizacijskim standardima, podsticala etnička, nacionalna i vjerska netrpeljivost i nasilje. Tako je npr. dnevni list Slobodna Dalmacija iz 1993. samo jedan primjer neprofesionalnog rada medija. Evo jedne informacije kojom se to potvrđuje. Nakon sto su u selu Stupni Do koje se nalazi na prostoru općine Vareš 23. oktobra 1993. pripadnici HVO-e brutalno ubili četrdeset četiri civila Bošnjaka, ovaj list je 25. oktobra donio sljedeću informaciju: "(...) Kad pretrpi velike gubitke muslimanska vojska opravdanje traži i pronalazi u izmišljotinama da sa snagama HVO-a djeluju i bojovnici HV-a. Takvo ponašanje MOS-a je normalno, jer je poslije velikih gubitaka (više od 400 mrtvih i više ranjenih vojnika), moral muslimanske vojske potpuno opao. Česti sukobi unutar MOS-a ukazuju na osvješćenje zavedenih ljudi, koji već uočavaju propast politike njihovih vođa glede stvaranja muslimanske države na prostorima koji su od pamtivijeka hrvatski, što će i ostati (...)". Komentar je suvišan.

Nasuprot ovakvoj praksi, mali broj medija je objavljivao tekstove onih koji su kritizirali aktualni režim, odnosno koji nisu pristali biti apologete diskriminacije i rata. Uz neke rijetke hrvatske medije i "BEHAR" je ostao i opstao uz istinu, ne propustivši da se osvrne ni na jedan važan događaj.

 BEHAR JOURNAL

Informatini prilog časopisu

Hrvatska je zbog svoje agresivne medijske politike pretrpjela veliku štetu. Budući da je njen ulazak u međunarodne integracije, između ostalog, bio zapriječen i zbog neslobodnog i neprofesionalnog rada medija, ona je kasnije morala mijenjati svoju politiku. Poseban problem bio je u tome što su kršenje etičkih pravila o ponašanju sudionika 'javnog govora i pisanja' najutjecajniji elektronski i pisani mediji podržavali. To je značilo da su se ovi mediji ustvari identificirali sa vladajućom politikom, čiji su protagonisti svoje loše postupke prikrivali, a alibi za svoje ponašanje pronalazili u nacionalizmu drugih. Zbog toga je glavnina hrvatskih medija koristila 'govor mržnje', podsticala nacionalne i vjerske predrasude, podržavajući one koji su svoju politiku temeljili na, kako se tada govorilo, "nacionalnom interesu". Takav rad medija nije bio sankcioniran pa su i Bošnjaci i u Bosni i Hrvatskoj osjetili oštricu diskriminacije i neslobode.

Časopis - generator svijesti i

svjedočanstvo otpora nepravdi

Nažalost mnogo je primjera kojima se može potkrijepiti nedostatak profesionalnog morala hrvatskih glasila iz vremena rata, ali se njima dalje nećemo baviti. Čini nam se bitnijim naglasiti da u to vrijeme i u uvjetima koji su za Bošnjake na Balkanu bili izrazito teški, u "BEHARU" izlaze tekstovi s porukom "ne bježimo od zla - zlu se suprotstavimo".[2] To je bio znak daje "BEHAR" u najteže vrijeme za Bosnu i Bošnjake uspostavio objektivan odnos prema ratu, osuđujući agresiju i založio se za vrijednosti koje oplemenjuju. Na isti način suprotstavio se politici kojom su Bošnjaci dovedeni u tešku situaciju nakon njihovog izostavljanja kao manjine u novom hrvatskom Ustavu. Takva hrvatska politika i u ovom primjeru nastojala se prikriti pomoću medija.

To eminentno političko pitanje tretirano je u javnosti tako što je islam kao religijska komponenta Bošnjaka stavljen u fokus interesa sredstava informiranja. Tobožnja prijetnja miru u svijetu od 'islamskog fundamentalizma' bio je motiv suprotstavljanja i razlog prikrivanja nečasnih aspiracija.

I u takvoj situaciji u "BEHARU" se objavljuju tekstovi Bošnjaka u kojima se ističu oštre reakcije na ovakvo (ustavno) negiranje činjenice da su Bošnjaci u Hrvatskoj nacionalna manjina, a u Bosni i Hercegovini jedan od tri konstitutivna naroda. Dakle, opet je "BEHAR" principijelno reagirao. Na taj način ovaj časopis je postao generatorom svijesti i svjedočanstvom otpora Bošnjaka nepravdi. Stoga se mora reći da je uređivačka politika "BEHARA " fokusirala bitne događaje ne pristajući na 'moralnu ravnodušnost', odnosno šutnju u vremenu kada se činila nepravda.

I u ovom slučaju situacija je bila vrlo teška, jer hrvatski mediji koje je kontrolirala vlast nisu štitili profesionalni integritet novinarstva. Otud nije bilo iznenađenje što su i prilikom ovakve negacije Bošnjaka na djelu očitovana antietička načela. Lažnim informacijama na taj način su skrnavljeni vjerski običaji i osjećaji. Propaganda onih hrvatskih medija koji su na najgrublji način degradirali standarde novinarske profesije bila je isforsirana i predstavlja školski primjer manipuliranja javnošću.

Budući da su sadržaji u "BEHARU" svih ratnih i poratnih godina bili odmjereni i suprotstavljeni zlu i izazovima zla, ovaj časopis je najbolja potvrda duhovnog izraza i odnosa Bošnjaka prema drugima, ali i prema sebi. Ono što Bošnjaci nose u sebi, odslikale su njihove riječi u "BEHARU" iskreno i snažno, čak i onda kada im se činila golema nepravda. "BEHAR" je tako postao podsjećanje na vremena koja se ne smiju prepustiti zaboravu, svjedočanstvo Bošnjaka o nadi u budućnost, u perspektivu.

I dok se, zahvaljujući pozitivnim znacima političkih promjena na prostoru ex-Jugoslavije, skidaju staklena zvona sa svih onih koji su posljednjih godina 20. stoljeća odigrali nečasne uloge, Bošnjaci i dalje imaju potrebu naglašavati i dokazivati da su kao žrtva ostali dostojanstveni. Iako mogu biti ponosni na svoja djela i riječi iz vremena kada su drugi bili ekstremni sljedbenici nacionalističkih ideja, oni nažalost nedovoljno upozoravaju na vrijednosti koje ih karakteriziraju. No, i pored toga nesporno je da je ideja Bošnjaka kao platforma koja je zagovarala i isticala vrijednost suživota različitih po naciji, vjeri i kulturi potkraj 20. stoljeća, predstavljala izraz spoznaje o pravu na identitet unatoč nacionalizmu svojih susjeda. A da Bošnjaci nisu naivni, kako im se to često prigovara, time što su i u vremenu zla ostali u okvirima dobra, potvrđuju danas oni naši susjedi koje kao počinioce nečasnih djela proganjaju sudovi pravde i koji moraju da se odriču svoje prošlosti kako bi pristupili svijetu demokracije. Da su Bošnjaci u vrijeme najtežih iskušenja istrajali na putu dobra i istine sasvim zorno svjedoči i "BEHAR" koji, simbolički rečeno, širi miris duha i duše dobrih Bošnjana, kako u matici, tako i u dijaspori.

 Idejni začetnik, autor uredničkog koncepta, glavni i odgovorni urednik

Ibrahim Kajan

BEHAR, br. 59

No, ovdje, upravo u ovom povodu, valja progovoriti da inteligencija u Bošnjaka nije u potrebnoj mjeri uspjela promovirati neke naše vrijednosti koje se u životu inače prekticiraju. Naime, merhamet i sabur- osobine koje krase Bošnjake, narodi sa kojima živimo na Balkanu nisu razumjeli. Nažalost, oni su ih tumačili više kao naivnost kako bi nam nametnuli osjećaj inferiornosti i na taj način dominirali. Tome su doprinosili i sami Bošnjaci poricanjem svog i prihvaćanjem tuđeg. To je doprinosilo snazi naših protivnika da nas negiraju i smještaju među one koji su se izgubili kroz povijest.

Zašto ovo naglašavam? Naprosto stoga što nam se događa da olahko zaključimo kako su promjene oko nas dovoljan razlog da šutimo, da se sobom bavimo, a da naši mediji zapostave neke tradicijske, pa i bliske događaje za račun i na volju sveopćem licemjerju danas dominirajuće ideologije ljudskih prava, čiji tumači ne podrazumijevaju naše pravo na našu žrtvu, na poeziju i kulturu koja nas je svrstala među narode koji imaju duh, duhovnost i duhovitost. Djela Bošnjaka nisu mostovi nevidljivog naroda kako je to zabilježeno u uvodniku jednog broja "BEHARA ".

Na kraju, ako su mediji odraz i izraz prilika u jednom društvu, a jesu, onda je "BEHAR", kako onaj 'stari', tako ovaj zagrebački, novi odraz i izraz prilika u kojima živimo. Sama činjenica da je pokrenut u tragičnom vremenu i da je braneći nacionalni interes i identitet Bošnjaka izgradio i svoj identitet kao identitet renomiranog časopisa koji uvažava etiku javnog komuniciranja i ima oznaku nacionalnog glasila za kulturu, svrstava "BEHAR" u središte baštine Bošnjaka i u ona glasila koja u svijetu imaju razlog postojati.

Izvor: mr. sc. Amila Šljivo, Behar, god. IX, 2000, br. 50, str. 8-9

---

[1] Ivan Čehok – Ivan Koprek: Etika. Priručnik jedne discipline, Školska knjiga, Zagreb, 1996., str. 182

[2] Ibrahim Kajan: Kainov znak, uvodnik, „Behar“, kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske Preporod, Zagreb, 1993., broj 4-6, str. 3