Piše: Prof. dr. Ismet Grbo
Kada je Preporod organizirao okrugli sto o Ahmedu
Muratbegoviću 1998. godine, ja sam svoj prilog o tom znamenitom piscu naslovio "Intelektualac
i vrijeme". Time sam želio da na vrlo jasan način i sa malo riječi ukažem
na snagu, značaj i poziciju intelektualca u društvu, s jedne strane, a, s druge
strane, da podsjetim na silnice koje ga bodre i razdiru u vremenu za koje ga je
vezalo rođenje i ljudska sudbina.
Danas, kada u povodu 100-te godišnjice (pojave)
"BEHARA" otvaramo diskusiju o njegovom značaju, ukazala mi se ista
potreba, pa sam se, pišući svoje izlaganje, ozbiljno borio da se odmaknem od
toga, ali s malo uspjeha. Zapravo, moj je osjećaj da su na ovim istočno-europskim
prostorima vrijeme i ambijent za intelaktualnu produkciju tjeskobni, ali i
poti-cajni ponajviše za Bošnjake, iako znam da ni brojni intelektualci iz
drugih naroda nisu živjeli i radili bezbolno. Kada se, naime, pogledaju godine
pokretanja i godine obnavljanja "BEHARA" 1900.,1927.,1992., onda se
uočava da je to vrijeme kriza, ratova, previranja i uzdizanja svijesti naroda,
njihova intelektualno i političko zrenje itd. Zapravo, radilo se o nuždi formiranja
i formuliranja programa i ciljeva borbe za identitet. Pokretanje glasila koja
su označavala liniju kulturnog i političkog preporoda stoga nije bila slučajnost.
Minulo stoljeće u Europi je posebno time obilježeno. I časopis za kulturu
"BEHAR" rezultat je nastojanja da se udovolji raspoznatoj potrebi
djelovanja pismom na puk. To je njegova društvena funkcija. Istina, tu vrstu
osjećaja za povijesno djelovanje nemaju svi pripadnici jednog naroda. Ima ga samo
odgovoran intelektualac koji cijeni iskustvo i ponašanje drugih i zato pristupa
angažmanu zaradi podizanja kulture i svijesti onih kojima pripada. Angažman
ovakve vrste površno i izvana gledano doima se kao njegov osobni problem i čin
i često se taka i tretira.
Prvi broj zagrebačkog Behara, ljeto, 1992.
Međutim, to u biti nije tako. Radi se o raspoznatoj
povijesnoj potrebi čije je otčitavanje moguće samo na način kakav nalaže
pismenost. Zato nije slučajno što Safvet-beg Bašagić pokreće "BEHAR",
E.Mulabdić obnavlja i dalje razvija, a izvan Sarajeva iznova pokreću Kulturno
društvo Bošnjaka Hrvatske PREPOROD i Ibrahim Kajan. Pokušaj da se pred rat u
Sarajevu utemelji časopis po ugledu na "BEHAR" nije na duži rok
urodio plodom. Onaj časopis štampan u Zagrebu pod naslovom
"Ogledalo", bljesnuo je i ugasio se, koliko zbog događaja koji su
uslijedili, toliko i zbog skromne intelektualne snage njegova urednika,
oholosti redakcije, pa i nedovoljnog interesa tek oformljene vladajuće bošnjačke
politike.
Ovakvim uvodom u suštinu ja sam već najavio o čemu ću dalje
govoriti. Naime, moja je ambicija da skrenem pažnju na angažman intelektualaca,
posebno pojedinca, koji snagom intelekta razaznaje potrebu utjecaja na svijest naroda
i upućuje na akciju. Riječ je o izazovu i zahtjevu da se nešto čini, shodno
razumijevanju aktualnih pitanja u određenom vremenu.
Ovdje ja nemam namjeru da fetišiziram. Ne mislim da je
netko Bogom dan da pokreće časopis i da samo on to može činiti. Naprotiv, mislim
da je časopis prije kolektivni izraz, ali da tu vrstu socijalne potrebe i
socijalne recepcije može imati, po mom sudu, samo onaj intelektualac čije je otčitavanje
povijesti nesporno, a lični trud nesebičan i neizmjeran. Do ovakvog mišljenja
nisam došao slučajno, već sagledavanjem određenih iskustava, ali o tome će biti
riječi u drugom dijelu ovog mog priloga u kojem ću se osvrnuti na neke uvodnike
"BEHARA", njihov jezik, poruku i pouku.
"BEHAR" je, naime, pokrenut daleke 1900. godine u
procesu pojačanog buđenja nacionalne svijesti kod svih naroda u i oko Bosne i
Hercegovine u okolnostima tuđinske (Austro-ugarske) vlasti. Val nacionalnog buđenja
zapljusnuo je južnoslavenske zemlje znatno kasnije nego druge - danas razvijene
europske zemlje. S obzirom da je ekonomska podloga na kojoj su stasale nacije
na ovim prostorima bila više ili prije svega feudalnog karaktera, a jezik srodan
i razumljiv - linija etno-nacionalne diferencijacije bila je religija, pa su se
u pravilu pravoslavci identificirali kao Srbi, katolici kao Hrvati, a današnji
Bošnjaci kao Muslimani. Na toj osnovi temeljeni su politički programi, s tim što
su nacionalne matice kod bosanskih Srba i Hrvata bile u Srbiji, odnosno
Hrvatskoj. One su bile generatori njihovih nacionalnih pokreta.
Takvo stanje održavalo se sve do danas. Naime, generiranje
srpstva i hrvatstva u Bosni odvijalo se, koliko putem političkih akcija, toliko
i uz pomoć Crkve. Bašagićev stih koji kazuje 'da od Trebinja do bradskijeh
vrata nije bilo Srba ni Hrvata' nije označavao negaciju tih nacija kako je često
naglašavano, nego činjenicu da je nacionaliziranje u Bosni i Hercegovini otpočelo
kasno. A obzirom na okolnosti u kojima se nacionaliziranje odvijalo, intenzitet
nacionaliziranja bio je slabiji nego u drugim zemljama Europe, ali dovoljno snažan
da ograničava Muslimane, zbog čega su se kod njih oformile prosrpske, odnosno
prohrvatske tendencije. Od tada do danas njihov je razvoj bio različit, ovisno o
historijskim prilikama, ali nisu još uvijek sasvim prestale. Pojava
"BEHARA" treba1a je da označi liniju sabiranja na bazi tradicionalnih
i kulturnih elemenata, a formiranje matice, ili, kako se to često naglašava, temelja
političkog i kulturnog preokreta da usmjeri u pravcu političkog interesa.
Balkanski ratovi, Prvi svjetski rat i Oktobarska revolucija usporili su takve
procese, pa i prekinuli taj kontinuitet. Doduše, Austro-ugarska je 1910. godine
uvažila narasle političke zahtjeve i dopusti1a Bosni corpus separatum i donošenje Ustava.
Obnova "BEHARA" pred Drugi svjetski rat značila je
novi poticaj. Međutim i taj period bio je određen, koliko svjetskom krizom, toliko
interesom Srba i Hrvata, pa i ideologijom i događajima koje je donosilo
jugoslavensko okruženje i snaženje radničkog pokreta čija filozofija nije u cjelini
bila anacionalna, ali nije primarno polazi1a od nacije. Treba naglasiti da u
vremenu "Novog Behara" radnička ideja nije dominirala političkom
scenom, ali da su nacionalizmi kod Srba i Hrvata bili veoma razvijeni, a
interesi približeni postojanjem zajedničke države u kojoj je osporavan
identitet današnjih Bošnjaka. Oni su, naime, imali status vjerske grupe. No,
valja napomenuti i to da su kod Bošnjaka razvijane političke ideje koje su podupirale
kulturni i politički život i da je uz "BEHAR", prvi bošnjački časopis
na latinici, od 1900. do Balkanskih ratova u Bosni izlazilo više glasila muslimanskih
političkih stranaka među kojima su "Muslimanska svijest" – list Muslimanske
narodne stranke koja je 1910. godine promijenila naziv u Muslimanska samostalna
stranka, a njeno novo glasilo nazvano "Muslimanska sloga". Uz ovaj
list postojao je i "Musavat" - glasilo Muslimanske narodne organizacije.
Pored ovih, 1910. godine pod utjecajem Osmana Đikića pokrenuta je "Samouprava",
list Muslimanske demokratije.'[1]
List je bio kratkog daha. Nakon ujedinjena Muslimanske narodne organizacije i
Muslimanske samostalne stranke i formiranja Ujedinjene muslimanske organizacije
(14. augusta 1911. godine) pokrenut je list "Zeman". Grupa članova i
poslanika Muslimanske narodne organizacije na čelu sa Dervišom Miralemom koji nisu
prihvatili niti ujedinjenje, niti novo glasilo, ostali su uz stari naziv
stranke – Muslimanska narodna organizacija i pokrenuli novo glasilo pod nazivom
"Novi Musavat" itd.[2]
Ova je istaknuto ne toliko s ciljem da se ukaže na složenu
političku situaciju unutar Muslimana, koliko zbog značaja "BEHARA" kao
agensa i kulturnog i političkog preporoda u izrazito složenim okolnostima
nacionalne transformacije i potrebe političke emancipacije tada Muslimana,
predaka današnjih Bošnjaka.
Druga faza obnove "BEHARA" - "Novi Behar"
odvijala se u također složenim okolnostima, ali se njom nećemo baviti. Naime, i
"BEHAR" i "Novi Behar" dio su naše ranije povijesti i poučni
su kao iskustva, kao segment tradicije iz koje se generira nacionalna svijest shodno
potrebama tog vremena.
Moja je, naime, namjera da se osvrnem na "BEHAR"
koji je nastao u Zagrebu u krizi na granici milenija, popularnim jezikom rečeno - 'Kajanov
BEHAR'. Stoga hoću iznova da naglasim taj odnos intelektualca i vremena krize, odakle
je generirana ideja obnove "BEHARA" kao pokušaja usmjeravanja
nacionalnog duha prema modernitetu, ali na osnovama onog vjerskog i kulturnog
identiteta koji je nesporan i nataložen u memoriji, neovisno o tome što ga se i
iznutra i izvana u teoriji i u praksi osporava.
No, neka mi bude dopušteno da najprije iskažem razloge zbog
kojih pridajem pažnju zagrebačkom "BEHARU" čiji je pedeseti broj tako
reći na pomolu.
Zagrebački "BEHAR" pokrenut je 1992. godine,
nakon što se u već bivšoj Jugoslaviji obnovila mreža ogranaka Kulturnog društva
PREPOROD u sklopu obnovljenog nacionalnog i političkog pokreta Bošnjaka, ovoga
puta za samostalnost bosanske države. Nakon što se de facto raspala Jugoslavija i osamostalile Slovenija i Hrvatska,
odnosno nakon što je Srbija otpočela rat, postalo je sasvim jasno da je
samostalnost bosanske države neminovna.
No, ovdje nije naš interes da rekonstruiramo događaje kao
polit-historici, već da ukažemo na značaj "BEHARA" u smislu njegova
razumijevanja kao kulturno-povijesne činjenice. S druge strane, taj interes se
veže za kauzalnu vezu između matice i dijaspore i mogućnosti da se unapređuje
kultura u okolnostima krize, ali i da se odredi u novoj historijskoj situaciji.
Bošnjaci u novom "BEHARV" razumjeli su da se
povijest jednog naroda u biti može razumjeti samo kao samostalnost, pa i kao
kulturno i umjetničko bilo. Stoga ja pristajem uz ono razumijevanje pojma
kultura koje uvažava trenutni ljudski udio u uzdizanju ili snaženju naroda u
određenom povijesnom trenutku i ističem značaj kauzaliteta svijesti i kulture,
kulture i svijesti ljudskog djela i njegova značaja. U tom smislu pismo je vrlo
bitan i značajan čovjekov trag na kojem se otčitava veza s prethodnim. To potvrđuje
da suvremeno ne egzistira bez tradicionalnog. Otud 'stari' BEHAR u novom vremenu.
Ja ovdje na "BEHAR" kao raniju bilješku o prošlosti gledam kao na
memoriju, a memorija je važna, jer upozorava na ljudsko djelo, a to je kultura.
Upravo sam u tom smislu pokušao "BEHAR" razumjeti kao dar kulture.
Ovih se dana pojavio 12-ti broj časopisa "Bosanska
vila" čiji me uvodnik već prvim rečenicama zainteresirao. Citiram:
"Proteklo je sto pedeset burnih godina otkako je štampan u i Sarajevu prvi
broj lista "Bosanska vila". Bilo je to daleke 1858. godine, 16.
decembra. Od tada pa do danas dogodilo se na ovim prostorima sve što je moglo
stati u istoriju kroz gotovo dva stoljeća (...) Ali istorija je takva i uvijek
nas opominje našom prošlošću".
Zašto sam ovo spomenuo? Svakako ne zato da bih se
usprotivio "Bosanskoj vili" ili ovakvoj pouci, već zato što u
Sarajevu nema, nakon Bašagića i Mulabdića "BEHARA ", pa nema ni snažne
pouke, ni poruke. Poprilično gluho teče život nas Bošnjaka u Sarajevu. Na sreću
Bošnjaci u Hrvatskoj, posebno u Zagrebu nisu iznevjerili ni tradiciju, niti
potrebu za svojim pismom, za tragom o sebi, za "BEHAROM".
Politički ambijent u kojem je pokrenut zagrebački
"BEHAR" tragičan je do te mjere da je teško povjerovati da je neko
imao toliko hrabrosti, pa i cinizma da u sred rata organizira, vodi i štampa časopis
koji baštini tradiciju "BEHARA" iz 1900. godine i pozove Bošnjake u
Hrvatskoj, ali i one u ugroženoj Bosni, pa i one rasute po svijetu da slijede
svoju tradiciju.
Takvo što su mogli učiniti malobrojni srpski intelektualci
u Sarajevu. Obnovili su "Bosansku vilu" i pozvali se na historiju kao
opomenu. Među Bošnjacima u Sarajevu nema više ni Alije Isakovića, ni Muhsina
Rizvića, kao što već odavno nema ni Bašagića, ni Mulabdića. Nema ni
"BEHARA", ni "Ogledala", ni upita: Kakav smo mi to narod, -
koji je postavio rahmetli Alija Isaković.
To što nema pozivanja na historiju, na tradiciju, na svoju
politiku kulture možda i nije velika nesreća u ovom trenutku, ali to što nemamo
nacionalni časopis za kulturu, jest. Zbog toga su subkultura, estrada bez
granica, kič i šund preplavili Sarajevo i druge gradove, a Bošnjake usmjerili u
cirkuske šatre sa kojih se otčitava kvazi-multikultura, a u gradovima razvija
prohibicija, korupcija, alkoholizam, narkomanija i šta sve ne. Zato nije nimalo
slučajno što se na obali Miljacke, na jednoj zgradi nedavno pojavio grafit koji
kaže: "Niko ovdje nije normalan."
Zagrebački "BEHAR" možda i nije savršen časopis.
Teško da takvih i ima. Ali ono što je do sada kao akciju, kao pouku i poruku,
kao duhovnu i kulturnu energiju usmjerio na svoje čitatelje u znatnoj mjeri
zadovoljava potrebu Bošnjaka u Hrvatskoj. Gotovo da nema niti jednog mrtvog ili
živog viđenijeg Bošnjaka koji je nešto mislio ili činio, da mu ime nije ubilježeno
u proteklih pedeset brojeva ovog časopisa. Stoga se čini nužnim naglasiti da su
zato zaslužni svi oni koji su radili za Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske i za
"BEHAR".
I 50. broj, u kojem je objavljen i ovaj tekst
Čini se nužnim naglasiti i to da je na svim bojevima
"BEHARA" vidljiv Kajanov pečat. Uvodnici ovog našeg pisca gotovo da
podsjećaju na kaktus. Dok ga gledate umilno djeluje, a ukoliko ga dotaknete
bode. A upravo to je dar Kajanove seizmografski izoštrene intuicije i
imaginacije.
Spomenuću posebno dva uvodnika, prvi je Kajanov pod
naslovom "Zastidio se majke", a drugi je karikatura Ice Voljevice na
kojoj posmatrač za polumjesec na nebu uzvikuje "fundamentalist".
Kajan na motivima Cankarjeve pripovijetke gradi kritiku onih Bošnjaka koji se odriču
bosnjaštva, a Voljevica karikaturom šiba ekstremni odnos nebošnjaka prema
duhovnoj simbolici. Time ukazuje na ekstremnu retoriku koju je razvila šovinistička
intelektualna mašinerija još u Beogradu osamdesetih godina.
Ovo nije naglašeno slučajno. Dakako, ne mislim ni da je u
"BEHARU" sve idealno i da treba dijeliti samo pohvale. Ali mislim da je
na svakom broju "BEHARA" udaren Kajanov pečat. Iskreno razumijem one
koji se žale da je teško izaći na kraj sa Kajanom. Ali i ja ovdje molim za
razumijevanje. Bez Kajanovog pečata bilo bi i gluho i tužno. Zato ja jesam svoj
prilog ovom razgovoru o "BEHARU" naslovio 'Behar na granici stoljeća
- Bašagićev, Mulabdićev i Kajanov pečat'.
Okrugli stol: 100
GODINA BEHARA
Zagreb, 18. IX. 2000.
Izvor: BEHAR, god. IX, 2000., br. 50, str. 10-11
Nema komentara:
Objavi komentar