Daniel Bučan
Piše: Ibrahim Kajan
Povodom knjige Daniela Bučana: POIMANJE ARABIZMA, Mladost, Zagreb,
1981.
Monografija Poimanje
arabizma zagrebačkog orijentalista Daniela Bučana, daje niz izravnih odgovora
vezanih za genezu jedne kulture svjetskih razmjera, ali nuka i na postavljanja
pitanja, na daljnju razradu teza i, prije svega, na razumijevanje arapskog svijeta.
Incijalni krug pitanja, čiji odgovori rasvjetljavaju ishodište
i putanju spektakularne duhovne eksplozije, izuzetna i neponovljiva pomicanja
arapske kulturne svijesti, Bučan nalazi u identificiranju triju domovina Arapa.
Riječ je o zemljopisnoj (pustinjskoj) fiksiranosti, o pjesničkom jeziku
predislamskih beduinskih pjesnika, te islamu - prvotnom imenu nove monoteističke
religije, a potom i sinonimu, dodatnim semantičkim punjenjem iste riječi, za
sve što određuje islamsko društvo, kulturu i civilizaciju.
Muhamedova (a. s.) revolucija duha, kako bi rekao Bučan,
izrasta koliko iz njegovih biografskih elemenata toliko i iz društvenih nelagoda
patrijarhalno-plemenskog komunitarizma zatečena društva. Krik proročkih (poslaničkih)
poruka upisuje u povijesti začetak arapske nacije koju Muhamed (a. s) profilira
u ummi, dvojake atributivnosti: društveno-političke
i religiozne.
Ta dvojnost, Kur'anom očitovana poput amalgama, kao jedinstvo
- očitovat će se gotovo u svemu: u prirodi pojavnog svijeta, u jeziku, u
umjetnosti, u politici. Sve se podiže na razinu imaginarnog i metafizičkog
("voljom Gospodara"), i vraća se ljudima "na upotrebu"! U
jeziku primjerice, iskazuje se (Kur'anom) "neljudska" paradigma
estetske punoće i zaobljenosti: budući da Bog predaje poruku na arapskom
jeziku, sam jezik uzima sve prerogative svetosti - otud je on i danas književni
uzor i jak element spajanja među Arapima.
Ovaj nas autor poput vješta putovođe upoznaje s blistavim prostorima
jedne neponovljive svjetske baštine. Zacijelo, upoznavajući je - bit će olakšano
razumijevanje arapskoislamskog svijeta "u kontekstu stvari".
Postkolonijalni svijet arapskog područja očekuje "drugi nacionalni
preporod". Putove koji se traže iz zamršena kompleksa "tradicije i
suvremenosti" - na ideološkom planu Bučan sagledava slijedom Corbinova
prepoznavanja novijih "teorija obnove modela" nekih arapskih država -
kao metapovijesne i nedijalektične.
Šteta je što Bučan nije našao mjesta za obradu i pojašnjavanje
islamskog poimanja svojine, kakvo se može naći u nekih arapskih pisaca. U tom
smislu bi bilo valjano kritički pročitati tekst M. Shafiqa (u
"Socijalizmu" 10/80), posebice zanimljiv s aspekta interpretacije
"samoupravljanja u historijskom iskustvu arapsko-islamskih društava".
Smatramo da bi vrlo značajno poglavlje Poimanja arabizma naslovljeno "Istočni grijeh suvremene
arapske ideologije", bilo znatnije osmišljeno da je razlučio neumjesnost
puke usporedbe predodžaba "o ruralnom i feudalnom arapskom svijetu"
(S. Amin), s istovremenim evropskim ruralnim i feudalnim društveno-povijesnim
sekvencama. Zato Amin i kaže na jednom mjestu: "U stvari, arapski svijet
nije mogao biti asimiliran sa srednjovjekovnom Evropom".
Tražeći, često i grozničavo, neki vlastiti, svoj put - što
se u politici očituje kao težnja da se odbaci svaka ovisnost od Zapada i od Istoka
- Arapi posvjedočuju svijest o potrebi da budu samosvojni, piše Daniel Bučan, i
dodaje da će možda jedna nova preobrazba islama i Arapa otkriti mogućnost za
novo, u povijesnom smislu plodotvorno komuniciranje s vanjskim svijetom i
uputiti Arape na put nove povijesne veličine.
Bučan je napravio vrijedno i pošteno djelo, iskazano
bogatim jezikom činjenica i asocijacija koje one dopuštaju, knjigu koja osvjetljava
jednu kulturu zatravljenu ne samo vremenom, nego i predrasudama.
Izvor.
VJESNIK, 11. VIII.
1981.
GOSPODARI I SLUGE
TINTE, Planjax, Tešanj, 2005., str. 105-106
Nema komentara:
Objavi komentar