Rahm. prof. dr. Sulejman Mašović
(Nova Varoš / Sandžak, 15. V. 1918. - Zagreb, 20. I. 1998.)
Vidljivi dio čovjekova života, onaj kojim sudjeluje u
izgradnji svijeta, uvijek je dar njegova učitelja. Ovaj bi svijet, zbog dobrih
djela koje su ljudi izgradili, morao biti prekriven spomenicima našim učiteljima.
Spomenicima u srcima, spomenicima u pisanim riječima i spomenicima klesanim u
kamenu.
Profesor doktor Sulejman Mašović je za života učio ljude
kako da časni ostanu u svijetu, kako da osiguraju svoju egzistenciju, kako da
približe ljude drukčijih razmišljanja svojim srcima i učine ih prijateljima,
kako - napokon - da svoj vlastiti prilog dodaju svijetu koji im je darovao
Tvorac svega što postoji.
Njegova se duša vratila svome Gospodaru, a njegova
bezbrojna djela – ostala su na zemlji, da koriste ljudima.
Nepregledne kolone nevoljnika dvaju užasnih ratova, poratne
socijalne bijede i studentskih oskudica, nalazile su utjehu i zaštitu na pragu
otvorene kuće Mašovića u Zagrebu. To su oni ljudi koji nikada, pa čak i kad
kasnijim djelima obezvrijede učinjeno im dobro, ne zaboravljaju trenutke svoje
nevolje i čovjeka koji im je baš tada, poput Božjeg meleka - priskočio u pomoć.
Ovaj mi je rahmetlija bio profesor na fakultetu koji je naučavao
studente kako da razotkriju guste velove koji u bezdanima skrivaju smrvljena jezgra
ljudskih bića, onih najugroženijih, ljudi potpuno bespomoćnih i
marginaliziranih u najokrutnijem obliku: onih s duševnim poremećajima i mentalno
retardiranim.
Ruka koja sada počiva mirna, ispisala je stručne tekstove
iz područja prava i pravne regulative - u obuhvatu od lokalnog do svjetskog, od
statuta za osnivanje društva ugroženih do rezolucija koje je potpisivao sami
UNESCO.
Ista je ruka ispisala tisuće i tisuće stranica tekstova
objavljivanih kroz punih 60 godina u gotovo svim glasilima koji su dodirivali
muslimanski i bošnjački život: od vijesti, komentara, studija, do stručnih i
znanstvenih tema koje nisu uvijek i nužno izvirale iz njegovog temeljnog
obrazovanja.
Takav, u potpunom značenju riječi - renesansni čovjek našeg
vremena i našega života - dio energije potrošio je i u Kulturnom društvu Bošnjaka
Hrvatske Preporod. Sudionik je njegova osnivanja i njegova oblikovanja.
Časni čovjek koji odlazi u bolji svijet od ovoga, ostavlja
svoju obitelj, svoje suradnike, svoje prijatelje, svoje poznanike, ostavlja ih
kao svjedoke svog bogatog i raskošnog života - u svakom trenutku i na svakom
mjestu – darovanog drugom.
Nisam poznavao drugog čovjeka, neusporediva (materijalnog)
bogatstva, koji je bio u stanju toliko podijeliti svijetu i ljudima u njemu - osim
profesora doktora Sulejmana Mašovića.
O, Božji poslaniče, tko je najbolji čovjek na svijetu?
To je onaj koji pomaže ljudima!
(Oproštaj Ibrahima Kajana, predsjednika Kulturnog društva
Bošnjaka Hrvatske Preporod od prof. dr. Sulejmana Mašovića, zagrebačko groblje
Mirogoj. 21. siječnja 1998.)
Izvor: BEHAR, god. VII, 1998., br. 34, str. 3
Nema komentara:
Objavi komentar