EDIB MUFTIĆ: DOBRI DUH NAŠE KUĆE

EDIB MUFTIĆ

(Žepče, 1924. - Zagreb, 1998.)

Kad odlazi čovjek, kad se preseljava iz nestalnog svijeta u onaj bolji, glavno je pitanje: što je pridodavao svijetu u kojem je živio i po čemu će ga se taj svijet sjećati u vremenima koja dolaze.

Bog nas je stvorio različitim da bismo svijet ispunili različitostima: Edibu Muftiću odredio je sudbinu, koju - u svijetu galamdžija i hasija - ponekad teško uočavamo a još teze podržavamo i izdižemo iznad drugih: zapisano mu je da za života proizvodi duh dobrote, neuhvatljivi i neopisivi dub koji ugrađuje svježinu i ljepotu postojanja, koji daruje osmijeh i tihu blagost - sve ono što je prispodobivo najrjeđem na svijetu: osjećanju prijateljstva s ljudima, s konkretnim pojedincima i sa svijetom u kojem se živi. Zbog toga nas ojađuje njegovo preseljenje na ahiret - jer, jednostavno i jasno kazano - ta rijetka vrsta ljudi izumire i nestaje.

Volio je Hrvatsku i izabrao ju je da u njoj proživi svoj život; u njoj je proveo najljepše dane studijske mladosti i najumnije godine svoje profesure; ali je, svakako, iznad svega valio svoju Bosnu rođenu, svoje Žepče iz kojeg se otisnuo u svijet - svoj zavičaj koji se naši bilo kamo da se ode i koji se brani od svakoga ko ga napada.

Po onom što je ostavio iza sebe a koje traje puno duže od svake materijalne vrijednosti, jasno je da je pio na snažnim izvorima muslimanske duhovne i bošnjačke nacionalne kulture, a obrazovanjem i rijetkom načitanošću, u njih je utkivao najplemenitije što je u svijetu našao i prisvoji, pa bile to i - na prvi pogled - duhovne i kulturne paradoksalne različitosti poput svjetskih, čudesnih figura jednoga Nasrudina i jednoga Williamsa Blakea.

Zbog toga je svakom svojom gestom svjedočio načelo da se ne izdvajamo iz svijeta, ali da ostanemo svoji ma kako to ponekad bila, pod pritiscima totalitarnih, neljudskih ideologija, "nepopularno" i teško sve do ugroženosti.

Posljednjih osam godina ispunio je snažnim sudioništvom u osnivanju, podizanju i razvoju Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske Preporod, a posebice časopisa Behar; koji bez njegova truda ne bi bio ono što jest: najbolji i najpoznatiji časopis našeg naroda!

U najtežim godinama naše suvremenosti objavio je dvije male, ali značajne knjige: Običaji Bošnjaka i Nasrudin i Bošnjaci. Njegovi kritički zapisi, eseji i prijevodi, rasuti su po časopisima i čekaju svog priređivača. S nevjerojatnom stpljivošću, ostavljajući po strani svoj talenat, potrošio je godine i godine uljepšavajući tekstove drugih autora, čineći ih boljim, jasnijim - dakle mudrijim.

Sada možemo reći da nije bio tek "dobri dub Preporoda", kako se imenovala posljednja njegova večer s publikom prije nepuna dva mjeseca, nego istiniti dobri duh živog svijeta koji nam je Tvorac odredio i koji smo s njim dijelili.

Riječi koje je predsjednik Preporoda i glavni i odgovorni urednik  Behara Ibrahim kajan, izgovorio na oproštaju od svog prijatelja i kolege rahm. Ediba Muftića; Zagrebačko groblje Miroševac, 23. XII. 1998.

Izvor: BEHAR, god. VII, 1998., br. 39, str. 3

 PROF. EDIB I ZAGREBAČKI "PREPOROD"

Bibliografija objavljenih radova i prijevoda profesora Ediba Muftića tiskanih u izdanjima zagrebačkog Preporoda nije obimom velika, ali je za nas vrlo značajna ne samo po njihovom izuzetno visokom kreativnom i stručnom dometu, nego i po vremenu u kojem je stvarana i Bošnjacima darovana.

Bio je među zaista rijetkim intelektualcima koji je cijelo vrijeme, od osnivanja Preporoda, pa sve do zadnjeg daha, izuzetno privržen Društvu, ne odvajajući se od njega ni onda kada se nije slagao, kada se nije ni mogao složiti s mišljenjima i akcijama drugih sudionika, u našoj vlastitoj, bošnjačkoj kulturnoj "igri" koju će, jednoga dana, vrijeme zasigurno znati dobro vrednovati.

U muklim godinama kojih je bilo između osnivanja i rečenog datuma, kada su neki smatrali da je čak i odziv na sjednicu Glavnog odbora Preporoda "čin građanske hrabrosti" (pa ga je, zato, osobito 1993-94. bilo teško i "skupiti!"), Edib je svakim svojim činom, mada u godinama koje su sve samo ne mladićke, potvrđivao nastojanje prispodobivo samo tihim a nepotkupljivim intelektualcima: da kaže sve što zna na način prirodan i na način koji je učenjem stekao: od predivnih šala punih narodnog, ljekovitog bošnjačkog humora, do eseja o prženju bosanske kahve ali i zapisa o prvom (muslimanskom) nobelovcu Abdus Selamu. Ne, nije se našao nijedan od brojnih naših znanstvenika ni da upozori na smrt toh velikog čovjeka. Nije se našao ni jedan da prevede koji tekst od najaktualnijih tema svjetske visine (u svakom pogledu) a povezan s Edibovim narodom i njegovoj tragičnoj sudbini koja ga je udarala ovih godina.

 S Edibom, u obiteljskom krugu, sa sinom Zlatanom i suprugom Hildom... 

Slušao je Edib Muftić, zajedno s nekoliko svojih dragih prijatelja, pridike nekog skorojevića, našeg tajkuna, ŠTA MORAMO NAPRAVITI, o tome KAKO ĆEMO RAZVIJATI KULTURU I NARODNU SVIJEST a da nije pročitao ni pola knjige, i koji je nakon "savjeta" otrčao "realizirati narudžbu za HDZ“ (…)!  Da, da: vrijeme će na površinu izbaciti i posložiti sve -kao što je uvijek radilo mudro i konačno.

Znao je Edib za te naše prijetvornosti, ali se nije na njih obazirao: znao je bolje od mene što će s njih biti - bit će ono što je i njihova sudbina: trajat ce usamljena i umrijet će zajedno s njima.

Sudbina kreativnog intelektualca koji jedini oblikuje i uzdiže postojanost drugih (i) u svom narodu, uvijek ostaje i ne pita samo koliko si napravio  nego i kako si napravio.

A Edib Muftic je zaista, sve što je radio -  dobro je napravio, najbolje što je mogao - to nam je darovao.

BIBLIOGRAFIJA RADOVA EDIBA MUFTIĆA

objavljenih u Beharu i Behar Journalu

KNJIGE:

EDIB MUFTIĆ: OBIČAJI BOŠNJAKA. (II. prošireno izdanje "Običaja bosanskih Muslimana"), Preporod, Zagreb, 1996.

EDIB MUFTIĆ: NASRUDIN I BOŠNJACI. Stotinu i pet anegdota o Nasrudin Hodži. Uvodna studija Nasrudin-Hodža i Bošnjaci, Preporod, Zagreb, 1995.

ESEJI I KRITIKE

MUFTIĆ, Edib: Običaji bosanskih Muslimana. Antropologija. I/1992., Behar, br. 1, str. 33-34; 1/1992., hr. 2, str. 32-33.

MUFTIĆ, Edib: Knjiga koju treba prevesti. Kasim Amin: Die Befreinung der Frau (Oslobođenje žene). Uvodna studija: dr. Smail Balić. Echter Verlag, Wuerburg. Behar, 1/, 1992., br. 2, str. 21.

MUFTIĆ, Edib: Nasrudin-Hodža i Bošnjaci. Behar, II/1993., br. 13, str. 30-31.

MUFTIĆ, Edib: Bosanska kahva. Merak. Esej. Fotografija autora. Behar, VI/1997., br.  31, str. 32-33

MUFTIĆ, Edib: Islam, vjera razuma i Objave. VI/1997., Behar, br. 32-33, str. 24-25.

MUFTIĆ, Edib: Pjesme o Starom mostu u Mostaru. Alija Kebo: Mostari i barbari, Kaj-Bosanska rije~, Zagreb-Wuppertal, 1994., Behar, VI/1994., br. 14-15, str. 22.

MUFTIĆ, Edib: Salih Alić, pjesnik zagrebačkih pejzaža (Okrugli stol: Pjesnik Salih Alić). Behar, VI/1997., br. 32-33, str. 47.

MUFTIĆ, Edib: Tone Bringa: Biti musliman na bosanski način. Behar, VII/1998., br. 35, str. 7.

MUFTIĆ, Edib: Muslimani u hrvatskoj znanosti. Pregledni članak. Behar, VII/1998., br. 39, str. 4-6.

ČLANCI

MUFTIĆ, Edib: Brez Bošnjaka nejma junaka. Monte Mellette 1916-1996. Zapis. Behar Journal br. 12, III-VI. 1996., str. 12.

MUFTIĆ, Edib: Nacionalna zajednica Bošnjaka - temeljna organizacija. Anketa. Behar Journal hr. 13, VII-IX. 1996., str. 7.

MUFTIĆ, Edib: Nobelovac Abdus Selam preselio na ahiret. Behar Journal br. 14, X-XII. 1996., str. 9.

MUFTIĆ, Edib: Dr. Tarik Muftić: Islam - vjera razuma i Objave. Bilješka uz novu knjigu. Behar Journal, br. 18, VII-IX. 1997., str. 6 (potpis ispod teksta: Edib Bošnjak).

PRIJEVODI

CIGAR, Norman: Intelektualno opravdanje genocida. Srbijanski orijentalisti i islam. Prijevod s engleskog: Edib Muftic. Behar, V/1996., br. 27, str. 9-15

ESCHKER, Wolfgang: Ljubiti, umrijeti... Heine u Bosni. Prijevod s njemačkog: Edib Muftić. Behar, VII/1998., br. 36, str. 24-25.

KABBANI, Šeik M. Hisam: Crni kamen: Blagoslov s budućeg svijeta. Prijevod s engleskog: Edib Muftić. Behar, VII/1998., br. 35, str. 28 i 32

NASR, HUSEIN: Stopama Ibrahima Alejhiselama. Behar Journal, br. 21-21, III-V. 1998., str. 12-14

Brojnim je knjigama urednik, recenzent, lektor ili korektor u izdanju Preporoda, Islamske zajednice Zagreb, privrednih firmi u kojima je bio zaposlen, te privatnih naklada i drugih izdavača. 

Izvor: BEHAR JOURNAL, I-II. 1999., br. 28, str. 1. i  6.