SLIKE FADILE ŠAĆIRAGIĆ

SVJEŽINA, OZARENJE 

Zapisao: Ibrahim Kajan

 Fadila Šaćiragić

 

Gospođu Fadilu Šaćiragić upoznao sam istodobno kad i njezine neobične slike, bolje reći: njezina obojena ozarenja! Prije desetak godina ponudila je zagrebačkom Preporodu svoje umjetnine želeći ih provjeriti u javnosti; izložba je pokazala da slično nismo vidjeli! Bilo nam je nepoznato, a nepoznato se - davno je uočeno – autoritativno odbija ili nekriticki prihvaca. Promatrao sam lica ljudi zaustavljena pred njezinim platnima: iz početne zatečenosti, čudenom unutarnjom procedurom, lica bi postajala blaga i dobra! Bila bi - nurli, rekli bi u Bosni. Zapravo, to bih i želio reći: ozareni! Fadila Šaćiragić je proizvela ono što su ljudi od nje uzeli. Ozarenje.

 

  Sjaj, zlato

 

Evo nas, ponovno, u proljeće 2005. godine među platnima koje je donijela Fadilina krilata ruka iz prepoznatog svijeta koji ne možemo uvijek s lahkoćom pronaći. Čak ni onda, kada je u nama. Na plavoj, nebeskoj podlozi u nizu različitih nijansi od njezine bijele inačice pune nježuosti do gotovo pastelne -najčešće je grafički znak, Božje ime, Muhammed, Ya sin, u svakom slučaju Riječ snažue, središnje moći u čijoj  značenjskoj sjenci, u čijoj mentalnoj bliskosti, živi naše vlastito jezgro.

Putanja koja je dalje vodila Fadilinu ruku, grafemom dajući tek naznaku, sadržaj, odvela ju je zapravo do onoga mjesta s kojeg naše vlastito JA, pokušava dobaciti pogled prema velikoj Tajni Bića. Okolo grafičkog znaka Imena, započinje istinska autoričina čarolija! Čudesni prepleti od zlata i srebra, nešto što podsjeća na arabesku a arabeska nije, na paučinaste i čipkaste nježnosti viđene samo u najljepškim snovima!

Dakako, takva, lirska impostacija samosvojnoga, samoniklog izraza, i nije težila donijeti nikakvu fabulu, nego joj je s dubokim razlogom diktirano da pred naše oči iznese samo duboki osjećaj, drhtanje početka svijeta, rađanje prvoga dana, trena u kojem je Gospodar svjetova izgovorio Riječ, Logos, iz kojeg je sve nastalo.

Slike Fadile Šaćiragić, neobične i duhovno potresne, zacijelo su se morale pojaviti među nama. One nam govore nemuštim jezikom o izvorima zdravlja a kolornim odbljescime žive ljepote – „da je Bog lijep i da voli lijepo“. Da je studirala slikarstvo, Fadila Šaćiragić „svoje iskustvo“ ne bi mogla naučiti; njezine slike su Božji dar; nadahnuće nalazi baš na onoj strani na koju se i sami bublul okreće kad bigliše. Slavuj se okreće svome srcu. Jer, Mudri je rekao: Srce je Božja kuća.

Zbog svega toga, valjalo bi ostati nekoliko trenutaka pred Fadilinim čarolijama. Jer, oni koji su izgubili, možda će pronaći. Rumi je rekao: Tek kad pronađete Ljubljenog, započinjete ga tražiti...

Zagreb, proljeće 2005.