BOŠNJAK NA TRGU BANA JELAČIĆA

Piše: Munib Delalić

"Nacionalne su manjine most između naroda u kojem žive i onoga naroda iz kojega potječu. Neospomo: točna i lijepa misao. To je, međutim, i strašna misao!" Navedene riječi su iz knjige Bošnjak na Trgu bana Jelačića Ibrahima Kajana, zagrebačkog Mostarca, dobro znana pjesnika, prvog čovjeka Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske Preporod, kao i glavnog i odgovornog urednika časopisa Behar koji izlazi pod okriljem spomenutog Društva. Knjiga je zbir Kajanovih uvodnika koji su se, u Beharu, redovito pojavljivali od prvog broja, od lipnja/srpnja 1992.

Bošnjak na Trgu bana Jelačića je više nego zanimljivo i značajno svjedočanstvo o vremenu što je za nama, o vremenu balkanske nacionalne homogenizacije i o "posebnom tretmanu" onih koji čine manjinu. To i takvo vrijeme je, nažalost, još tu, sa nesagledivim rokom trajanja. Kako je doista bilo, i kako jeste biti Bošnjak u Tuđmanovoj Hrvatskoj, odnosno što biva sa manjinom u sredini u kojoj se većina povampiri? - odgovor na to, kao i na druga važna pitanja, krije se među koricama ove knjige.

 Ibrahim Kajan, Bošnjak na Trgu bana Jelačića, Preporod, Zagreb, 1998.

Vispreni je Ibrahim Kajan, nairne, u svojemu časopisu pristupio, kako reče, "opisu časa", što na prvi pogled izgleda kao igra riječima (opis časa, u časopisu!), ali je to daleko od bilo kakve igre, jer je čas bio više nego ozbiljan. Radi se o znakovitom komentiranju doba u kojem se toliko osjetilo, kako stoji u predgovoru Ahmeda Salihbegovića, da "nitko ne živi sam, nitko kao otok, nitko izdvojen - nego integriran po diktatu strašnog vremena o kojem će preživjeli svjedoci imati što pričati." Bilo je to, svi to dovoljno znademo, vrijeme iskušenja i zamki, vrijeme žrtvovanja koje je obilježila borba za osptojnost i samobitnost kad je, ipak, najgore bilo ništa ne činiti. Knjiga je svjedočanstvo trajanja i istrajavanja jednog naroda koji je učinio i čini tako puno u sveukupnom životu Hrvatske i bez kojeg bi bilo teško zamisliti hrvatski, posebno onaj duhovniji, prostor.

Ovi su Kajanovi ispisi i prava pohvala časopisu za kojeg se ne bez razloga veli da je najbolji bošnjački časopis našega vremena. On je taj "koji ljepotom nadmašuje", kako je istaknuto u naslovu uvodnika najnovijeg broja. Pokretanje časopisa, odnosno Preporoda kojem časopis pripada, značilo je i "konstituiranje bošnjačkog kulturnog prostora u kontekstu ukupne duhovne spoznaje hrvatske suvremene povijesti". Valja posebno istači da se Behar od svog prvog broja nametnuo "kao susret koji obećava poznanstvo i prijateljstvo, a ne kao separatno, izdvojeno glasilo samo za Muslimane." Lijepo je u jednom uvodniku rečeno da "oni, koji unutar svoje, po bilo čemu prepoznatljive zajednice, stvaraju umjetnine neprolazne vrijednosti - ne pripadaju samo svojoj grupi." ani su, naime, dio cjeline što se svijetom zove. I u skladu s takvom intencijom slijeđena je, uglavnom dosljedno, osnovna nit vodilja: biti aktivan dio prostora u kojem jesi, ali i biti svoj, sastavni dio onoga čemu po prirodi stvari pripadaš.

Moram priznati da mi je takav Behar umnogome pomogao (i pomaže) u nimalo jednostavnu procesu samospoznavanja jer moralo se nešto učiniti a po "diktatu" onih što me, u ljeto devedest treće, odvedoše u mostarski "sabirni centar". To je odvođenje proizvelo, a da u tom trenutku i nisam bio toga posve svjestan, i svojevrsnu kušnju samosvijesti. "Osobnu, gospodine!", tražio je bojovnik. "Siđite pred zgradu, priključite se ostalima!", zaključi nadmenko nakon razgledanja "osobne" i ne pogledavši papir "s najvišeg mjesta" koji mi je "garantirao" sigurnost. U tom je trenu, čini mi se, samo od sebe otpočelo to, što se u pravom obliku nametnulo nešto kasnije, na egzilskim stazama, prvo u Hrvatskoj i Zagrebu, pa na dalekom sjeveru. Ko jesam, doista, kamo spadam? U Zagrebu, pamtim, sretoh upravo Ibrahima Kajana, uznemirenog, ali i gordog, koji mi pričajući o prijetnjama i atentatima, u jednom trenu reče: "Treba, izgleda, ići odavde, ali i raditi, raditi..." Ja sam otišao, ne znam koliko sam i radio. On je, ipak, ostao, i radio, i to kako!

Suština tog Kajanovog rada je, čini se, ukoričena baš knjigom Bošnjak na Trgu bana Jelačića, tim zornim dokumentom svojevrsna protivljenja zloduhu (ne)vremena. Kajanovi uvodnici, između ostaloga, raskrinkavaju novinarsko beščašće koje se manifestiralo kroz pravi "rat papirnatih križara". Oni govore o dopisivačima i prepravljačima povijesti, i to ovima, iz ovih hudih i ludih vremena, o poganoj politici i kreatorima i slugama te takve politike. Govori se, nadahnuto, i o nama rasutim po svijetu, odnosno o potrebi povratka u to "božansko mjesto" što se zavičajem zove jer - kakva je to zemlja bez svojih ljudi! (Kako to nekad lijepo reče znameniti Mostarac Mustafa Ejubović, poznatiji kao Šejh Jujo: "Kad ne bi bilo ljubavi za domovinom, naši bi zavičaji ostali pusti"; i: "Kada se umni ljudi ne bi vraćali u svoje zavičaje, zemlju bi prekrila prašina a paučina bi i samo sunce premrežila!")

Čini se da nam svijetli Kajanov i Beharov primjer mogao biti pravim putokazom, nama što postadosmo manjinci, svukud, čak i u sopstvenom tijelu! "Razmislimo", veli Kajan: "koja su naša prava, nas državljana drugih država, ali po rođenju i ukupnom radu i države matičnog naroda?" Kako uopće valjano raditi bez svojeg jasna identiteta, bez svijesti o samom sebi? Jer "obezličen čovjek ne može prepoznati lice svoga naroda: on se traži u drugom", stoji u jednom uvodniku, a kao osvrt na nečiju iznova aktualiziranu misao o navodnoj potrebi potiranja nacionalnog bića.

 Nakon što je napustio časopis koji je utemeljio i vodio deset godina, 

novo uredništo je prvom gloduru posvetilo cijeli jedan svezak, 

Behar god. IX, br. 59 od III-IV/2002. godine

Htjeli to ili ne, moramo se osjećati pozvanim, i prozvanim, tim Kajanovim ispisima. Oni problematiziraju naše sveukupno stanje, odslikavaju mukotrpni hod po žeravi nenaklonjenih nam povijesnih mijena. Bošnjak na Trgu bana Jelačića je zanimljiva i korisna knjiga o zlu, ali i o dobru, mada je to dobro kao nikad ranije bilo u velikoj manjini. I baš se zbog tog njegovog manjinstva još vrednijim čini apostrofiranja dobrih ljudi, onih koji su nesebično pomagali druge. "Najbolji je onaj koji pomaže ljudima", stoji u naslovu jednog uvodnika. To razdvajanje dobrote, darivanja blage ali i odlučne riječi, i jeste bit Kajanova i Beharova napora. Taj napor će, povjerujmo, "svojim sjajem natkriliti tamu zla". Kao što treba vjerovati da je ipak više dobrote u dobrim ljudima nego što je zloće u zlim.

Objavljeno, u:

Bosanska pošta - Bosnisk post, Norwey, god. V., br. 20, 8. X 1999.