EXKLUZIVNI INTERVIEW: Govori Ibrahim KAJAN, naš poznati književni i kulturni stvaralac
Objavljeno: 05. April 2003. 00:04:00
Razgovor vodio: Bedrudin GUŠIĆ
EURO-BAZAR: Gospodine Kajane, gdje je, zapravo, Vaše trenutno ovodunjaluèko prebivalište?
KAJAN: Dobro kažete: Trenutačno prebivalište! Čovjek se jednostavno zapanji takvom pitanju, jer ga nikada i ni od koga ne očekuje kad se nađe na mjestu gdje prvi put ugledao svjetlo ovoga svijeta. Gdje se formirao i iz kojega je (morao) otići. Ali svejedno, gdje god ode, i koliko god vremena proveo «na strani», vi ste uvijek u zavičaju, kao ja u Mostaru (što je istodobno i zbiljni odgovor na Vaše pitanje), i to u onom Mostaru koji ste ponijeli sa sobom, a ne u ovom u koji ste doputovali nakon gotovo trideset pet godina na drugom mjestu, u drukčijem mentalitetu, u drukčijoj kulturi.
EURO-BAZAR: Je li Vaš povratak u Domovinu i rodni Mostar uzrokovan nekim općim ljudskim – prirodnim motivima, profesionalnim ili kombinacijom jednih i drugih?
KAJAN: Na malo prostora teško je odgovoriti na pitanje koje u sebi sadrži svu jednostavnost i složenost jedne odluke, jer izgovaranje podstaknutoga odgovora može naličiti na život – u zbilji vrlo razgranat a u "teoriji" prilično patetičan. Ipak ču pokušati! Moj školski prijatelj, Ševkija Džiho, zamjenik generala Arifa Pašalića u ratnom Mostaru, bio je, nakon moje prve književne večeri u rodnom gradu, 1997., potpuno izravan govoreći: ZAŠTO SE NE VRATIŠ U MOSTAR? RAZLOGA ZBOG KOJIH SI OTIŠAO VIŠE NEMA… Drugi dio priče sadržavali su brojni moji tekstovi, prije svega uvodnici u časopis Behar objavljivani između 1992. i 1996., te govori po svijetu upućeni rasutim Bošnjacima. Govorio sam i pisao: "Nikome Bosna neće trebati, ako vi ne budete u njoj, ni s kim ne treba ratovati ako ćemo Domovinu prepustiti neprijatelju…". Zatim, u uvodniku «Povratak ili paučina» citirao sam mostarskog velikama duha Mustafu ef. Ejuboviča (rođena prije 350 godina): «Ako se ljudi koji su otišli u svijet iz nevolje ili zbog stjecanja znanja, ne vrate u svoje zavičaje, njihove gradove će prekriti prašina, a paučna će i samo sunce premrežiti…». Eto, dragi moj Bedrudine, to je početak moje zemljopisno-duhovne reverzibilne putanje kojoj nisam mogao odoljeti, ma što ona značila i ma kako završila!
EURO-BAZAR: Svoj ljudski i stručni potencijal ste, u užem smislu, stavili na raspolaganje Kantonalnom ministarstvu za obrazovanje, kulturu, nauku i sport, a u širem smislu kulturnom miljeu Domovine. Kako pomiriti te dvije suprotnosti – nepovoljnu ekonomsku situaciju u Hercegovačko-neretvanskom kantonu i BiH, te financiranju kulturnih projekata, s druge strane?
KAJAN: Moj «unutarnji» interes, moja književna pozicija, što je vrlo zanimljivo, ovdje je došla do punog izražaja! Objaviti tri knjige, i to od reda pjesama, pa u još u najuglednijim današnjim izdavačkim kućama u Sarajevu (BZK Preporod), Tuzli (Bosanska riječ) i Zenici (Vrijeme), u politički i posebice ekonomski najmutnijim vremenima, zaista nije mački kašalj! Što se tiče Ministarstva, u njemu sam, u podijeljenom kakav jest na hrvatski i bošnjački dio, pomoćnik ministra za kulturu, od augusta 2001. Kad sam prvi put zakoračo u ministrovu kancelariju, a tada je tu dužnost obavljao jedan pedagog koji je prethodno bio dugogodišnji učitelj u zaseoku Kružanj, reče mi ta fabulativna osoba: Nisi ti za ovo Ministarstvo. Govoriš 30 posto hrvatski. Nikad se slađe nisam nasmijao. Pred njim je bio Pravopis bosanskog jezika, čiji mi je autor (kao i Alija Isaković), bio saradnikom u zagrebaèkom Beharu, pa rekoh: Otkud ti taj procent?! Halilović i Isakoviæ, koji su cijeli život «brojili rijeèi», nerijetko su govorili da je razlika izmeðu naših jezika, u vrh glave – 3 do 4 posto! Tu se negdje i krio problem naše «ministarske umješnosti». Te je godine, taj «naš ministar» odvojio «za kulturu» 0 (nula) KM! Hoću reći: Nije uvijek problem u neimaštini, mada iz nje proizlaze sve potonje nevolje, nego u nećem puno snažnijem i – samim tim – važnijem. Kod ljudi koji «razdvajaju dlake» - ne može biti govora o kulturi. Ona je na repu događaja. To vam govori i činjenica da do unatrag dvije godine (u «bošnjaèkom dijelu» Ministarstva) postojao samo pomoćnik za srednješkolsko i pomoćnik za osnovno obrazovanje! Blago, ali ipak vidljivo, pomicanje «skale odlijepljene od smrtonosne ravne crte» se, u posljednje vrijeme ipak primjećuje. Ta blagost pomicanja još uvijek deprimira, ali nas sve skupa puno više deprimira surova ekonomska ruševina koja dominira pejzaže naše Domovine!
EURO-BAZAR: Vratimo se sada Vašim aktuelnim stvaralačkim poduhvatima. Naime, u jednom od naših ranijih kontakata rekli ste mi da Vam je sarajevski Preporod ponudio ugovor za štampanje Vaši izabranih pjesama. Dokle se došlo s tim?
KAJAN: U proljeæe 1991., iz daljine mi je prilazio prof. dr. Muhsin Rizvić, da mi čestita i «uhvati muštuluk» što sam obuhvaćen projektom «Bošnjačka književnost u 100 knjiga». Knjiga, koja je obuhvaćala izabrane pjesme moje malenkosti pod naslovom Melek, i kolege Enesa Kiševiæa, u izboru i redakciji prof. dr. Elbise Ustamujić, bila je gotova 1999. Nekoliko mjeseci prije nego što je djelo izašlo, urednik Irfan Horozović je napustio to radno mjesto i prešao na TV. Polovicom maja započelo je objavljivanjem vijesti da knjigu i komplet prezentiraju po BiH, ali o tome – da je knjiga uopće izašla, ni Kišević ni ja nismo imali pojma. U septembru sam, vidjevši da je vrag odnio šalu, da ni nakon tri i pol mjeseca izbor valjda najboljeg što sam u životu napisao, u neku ruku – životno djelo! – niko ne šalje, ne znam ni kako izgleda, napisah «Otvoreno pismo» predsjednici Matičnog odbora dr. Memija i razaslah medijima. U pismu sam, između ostalog naveo, da se nigdje knjige ne objavljuju bez potpisanog ugovora, da Preporod promocijama obmanjuje javnost koja vjerovatno misli da je autor davno umro, a da im ja mogu potvrditi da su umrli samo Musa Ćazim Ćatiæ, Alija Nametak i Avdo Međedoviæ… itd. Na taj mi dopis nikada nisu pismom odgovorili, ali su hitro poslali ugovor, bez rijeèi pojašnjenja ili, ne daj Bože isprike! Ko biva, što ih vrijeđam! Ugovor je negdje u mojoj arhivi, leži nepotpisan. I takav kakav je, i kako mi je došao – nek ostane.
EURO-BAZAR: Kako tumačite ponašanje te, kako je sami nazvaste, duhovne elite?
KAJAN: Bilo bi priglupo optužiti instituciju koja se može samo pohvaliti! Ali, brate, neažurnost, neposlovnost na najposlije i najelementarnija neuljudnost koja se ovim pokazala (uz činjenicu da ni na jedno predstavljanje svoje vlastite knjige izabranih pjesama nisam pozvan! – što je zaista bestidno) – niko ne smije pokrivati imenom Preporoda koje jest zamišljeno, i koje jesu osnovali i koje jesu vodili proizvođači bošnjačke duhovne elite! Ako se može reći da se neko ispričao, to je bio dr. Munib Maglajlić… Kako se, unutar kulture, možete odhrvati takvim gestama? Kako se oduprijeti toj elementarnoj sili duhovnog seljaštva a da vam ne kažu, kao što mi baš tamo jedan reče «jesi li došao da nam soliš pamet?!», osim da se povućete i prekinete svaki kontakt, ako ne baš sa cijelim svijetom kao Palah pred vojnom akcijom, onda bar s onima koji vas gaze «bošnjački kulturno», osim da objavite svoju smrt u njihovu svijetu, i kažete: UMRO SAM.
EURO-BAZAR: Ipak, paralelno s tim dolaze priznanja. Neposredno uoči Kurbaj bajrama stiže vam iz Zagreba Behar, list koji ste uređivali haman 10 godina. Imate razloga da upravo taj broj Behara smatrate jednom originalnom bajramskom hedijom. Na koji način Vas se sjetio list tim povodom?
KAJAN: Časopis Behar, ovaj, zagrebaèki, za koji je ne jednom rečeno i napisano «da je nešto najljepše što su Bošnjaci u 100 godina štampali», pokrenuo sam prije okruglo deset godina, kao izdanje Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske Preporod kojemu sam, također prvi predsjednik s desetogodišnjim stažem. Nova redakcija s dr. Muhamedom Ždraloviæem na čelu, u čast 10 godišnjice Behara, željela mi je očito zahvaliti na nekom uloženom trudu koji je oblikovao i održao časopis kroz cijelo to vrijeme. Broj o kojem govorim je cijela jedna zanimljiva monografija, ilustrirana fotografijama mojih susreta kao predsjednika Društva s drugim ljudima – na demonstracijama, s vrijednim osobama rata i mira, državnicima itd., dok se izbor tekstova temelji na «presjeku» mojih tekstova književne i društvene opredijeljenosti, kao i izboru zapisa koji se kritički osvrću na knjige koje sam potpisivao…
EURO-BAZAR: Spomenuli ste i fotografije sa susreta s nekim poznatim ličnostima. Koje je od njih ostavilo na Vas poseban utisak i zbog čega?
KAJAN: To fotografije slučajno bile prve «pri ruci», dakle izbor nije bio «pravi». I general Dudaković, i reis dr. Ceriæ, i predsjednik RH g. Mesić, i Demirel – nesporno su vrlo snažne ličnosti! Na mene su, međutim, presudniji dojam ostavili drugi ljudi posljednjega deseljeća, s drugih fotografija, s kojim sam se «svakodnevno» dijelio misli, rehm. Edib Muftić primjerice, ili Amir Brka, ili dr. Osman Muftić, ili Elbisa Ustamujić, Enes Kišević, ili pravi mostarski heroj Ševkija Džiho, pa Sarajlije Neimarlija, Ðapo ili dr. Grbo! Ima ih i u Americi, iz tog ratnoga doba, recimo braća Mrkulići, s kojima sam suosnivač Kulturno-sportskog društva Behar u njujorškoj Astoriji! Čim počnem nabrajati, vidim da se prevarim: što će reći prijatelji koje «vidim» a ne spomenem? Oni neće zamjeriti! Volim ih!
EURO-BAZAR: Krajem marta dobili ste prestižnu nagradu Planjax za knjigu Druga bajka, na kojoj Vam čestitamo. Kako ste doživjeli to, još jedno u nizu priznanja Vašem stvaralaštvu?
KAJAN: Nakon izabranih pjesama Melek, prije Druge bajke izašle su izabrane dječje pjesme obuhvaćene školskom lektirom Smijeh koji je pobjegao u tuzlanskoj Bosanskoj riječi.
Druga bajka je nastala od pjesama napisanih između 1963. i 2002., prvu je objavio Mak Dizdar u Životu 1964., a posljednje, urednik Dinko Delić u gradačačkom časopisu Diwan! Sve što bih dalje ispričao o nastanku, o tih 40 godina, bilo bi preopširno! Međutim, nekoliko je ljudi odigralo ključnu ulogu u nastajanju i objavljivanju Druge bajke: prvo, inicirao ju je Amir Brka 2000. g., koji tada nije mogao ni sanjati da će 2003. biti predsjednikom žirija, uredio ju je čuveni Zilhad Ključanin, a objavio u «Novoj osjećajnosti» hrabri mladi izdavač Muamer Spahić u zeničkoj kući Vrijeme.
Ako me išta raduje u toj lijepoj nagradi, onda bih istaknuo dvije činjenice: možda nagrada uvjerava prijatelje da nisu pogriješili što su uložili trud u njezinu pojavu, a mene raduje što je nagradu «izmislio» vlasnik grafičko izdavačke kuće Planjax iz Tešnja, Bajruzin Planjac, dakle što je privatna, što je ne daje nikakav komitet pa čak ni država – nego je odvojena od novca zarađenog znojem i umješnošću privatnika – riječju – što je deideologizirana! A da je u Bosni bilo, u konkurenciji i boljih knjiga od moje, to ne može niko poreći. Ima ih koji su mjesecima prije, otvoreno, pa čak i neukusno, navijali, čak brutalno vrijeđajući žiri (u BH Danima), za svog favorita koji je napisao Poljsku konjicu, koji su nazivali na privatne telefone članove žirija, o čemu, post festum saznajem i grozim se nad tim saznanjem! Ta gospoda i te gospođe, ta čudna stvorenja nakaznog komunističkog vremena, koja nam se po danu predstavljaju našom umnom elitom!
EURO-BARAZ: Dan kasnije ste u Zagrebu bili učenik simpozija Suvremeni svijet i terorizam, na kojem ste pročitali referat Književnost kao (politička) informacija. Kakva je bila osnovna poruka sa simpozija, posebno nasuprot agresije na Irak?
KAJAN: Budući da sam dan prije proglašen laureatom za najbolju knjigu pjesništva, dobio sam i neke «obaveze» u Zenici, pa na sam simpozij nisam stigao, ali jest moj referat. Simpozij se bavio, koliko sam razabrao iz naslova drugih sudionika, povezivanjem islama s terorizmom, drugim riječima posljedicama koje izazivaju projekti planiranih «sukoba civilizacija». Poruka je uvijek jasna: Dijalog, a ne sukob, tolerancija, a ne rat!
EURO-BAZAR: Hvala Vam za ovaj razgovor i želio bih da on bude početak Vaše trajnije suradnje s našim listom.
KAJAN: Hvala i Vama, vrijedni čovjeèe! Nadam se da će mladi Euro-Bazar potpuno uspjeti, budući da glavnog urednika neće preplašiti problemi koji nailaze i koje će (dragi Erol) svakako savladati. Uostalom, ako mu bude teško, neka me samo pozove, u Mostaru se neće ni osjetiti da sam otišao, jer je to, nažalost još uvijek grad u kojem su, kako doduše ironično zapisa prije stotinu godina naš sugrađanin Osman Nuri Hadžić: Grad «najpametnijih ljudi na svijetu». A nema ništa teže od života gdje žive «najpametniji», u koje se, eto, i sam uvrstih. Od sudbine se pobjeći ne more!
(Interview ce biti objavljen u 4-tom, aprilskom broju Euro-Bazara, ali uz saglasnost editora, gospodina Erola Avdovica, mi ga objavljujemo vec sada na nasoj stranici)
EURO-BAZAR: Gospodine Kajane, gdje je, zapravo, Vaše trenutno ovodunjaluèko prebivalište?KAJAN: Dobro kažete: Trenutačno prebivalište! Čovjek se jednostavno zapanji takvom pitanju, jer ga nikada i ni od koga ne očekuje kad se nađe na mjestu gdje prvi put ugledao svjetlo ovoga svijeta. Gdje se formirao i iz kojega je (morao) otići. Ali svejedno, gdje god ode, i koliko god vremena proveo «na strani», vi ste uvijek u zavičaju, kao ja u Mostaru (što je istodobno i zbiljni odgovor na Vaše pitanje), i to u onom Mostaru koji ste ponijeli sa sobom, a ne u ovom u koji ste doputovali nakon gotovo trideset pet godina na drugom mjestu, u drukčijem mentalitetu, u drukčijoj kulturi.
EURO-BAZAR: Je li Vaš povratak u Domovinu i rodni Mostar uzrokovan nekim općim ljudskim – prirodnim motivima, profesionalnim ili kombinacijom jednih i drugih?
KAJAN: Na malo prostora teško je odgovoriti na pitanje koje u sebi sadrži svu jednostavnost i složenost jedne odluke, jer izgovaranje podstaknutoga odgovora može naličiti na život – u zbilji vrlo razgranat a u "teoriji" prilično patetičan. Ipak ču pokušati! Moj školski prijatelj, Ševkija Džiho, zamjenik generala Arifa Pašalića u ratnom Mostaru, bio je, nakon moje prve književne večeri u rodnom gradu, 1997., potpuno izravan govoreći: ZAŠTO SE NE VRATIŠ U MOSTAR? RAZLOGA ZBOG KOJIH SI OTIŠAO VIŠE NEMA… Drugi dio priče sadržavali su brojni moji tekstovi, prije svega uvodnici u časopis Behar objavljivani između 1992. i 1996., te govori po svijetu upućeni rasutim Bošnjacima. Govorio sam i pisao: "Nikome Bosna neće trebati, ako vi ne budete u njoj, ni s kim ne treba ratovati ako ćemo Domovinu prepustiti neprijatelju…". Zatim, u uvodniku «Povratak ili paučina» citirao sam mostarskog velikama duha Mustafu ef. Ejuboviča (rođena prije 350 godina): «Ako se ljudi koji su otišli u svijet iz nevolje ili zbog stjecanja znanja, ne vrate u svoje zavičaje, njihove gradove će prekriti prašina, a paučna će i samo sunce premrežiti…». Eto, dragi moj Bedrudine, to je početak moje zemljopisno-duhovne reverzibilne putanje kojoj nisam mogao odoljeti, ma što ona značila i ma kako završila!
EURO-BAZAR: Svoj ljudski i stručni potencijal ste, u užem smislu, stavili na raspolaganje Kantonalnom ministarstvu za obrazovanje, kulturu, nauku i sport, a u širem smislu kulturnom miljeu Domovine. Kako pomiriti te dvije suprotnosti – nepovoljnu ekonomsku situaciju u Hercegovačko-neretvanskom kantonu i BiH, te financiranju kulturnih projekata, s druge strane?
KAJAN: Moj «unutarnji» interes, moja književna pozicija, što je vrlo zanimljivo, ovdje je došla do punog izražaja! Objaviti tri knjige, i to od reda pjesama, pa u još u najuglednijim današnjim izdavačkim kućama u Sarajevu (BZK Preporod), Tuzli (Bosanska riječ) i Zenici (Vrijeme), u politički i posebice ekonomski najmutnijim vremenima, zaista nije mački kašalj! Što se tiče Ministarstva, u njemu sam, u podijeljenom kakav jest na hrvatski i bošnjački dio, pomoćnik ministra za kulturu, od augusta 2001. Kad sam prvi put zakoračo u ministrovu kancelariju, a tada je tu dužnost obavljao jedan pedagog koji je prethodno bio dugogodišnji učitelj u zaseoku Kružanj, reče mi ta fabulativna osoba: Nisi ti za ovo Ministarstvo. Govoriš 30 posto hrvatski. Nikad se slađe nisam nasmijao. Pred njim je bio Pravopis bosanskog jezika, čiji mi je autor (kao i Alija Isaković), bio saradnikom u zagrebaèkom Beharu, pa rekoh: Otkud ti taj procent?! Halilović i Isakoviæ, koji su cijeli život «brojili rijeèi», nerijetko su govorili da je razlika izmeðu naših jezika, u vrh glave – 3 do 4 posto! Tu se negdje i krio problem naše «ministarske umješnosti». Te je godine, taj «naš ministar» odvojio «za kulturu» 0 (nula) KM! Hoću reći: Nije uvijek problem u neimaštini, mada iz nje proizlaze sve potonje nevolje, nego u nećem puno snažnijem i – samim tim – važnijem. Kod ljudi koji «razdvajaju dlake» - ne može biti govora o kulturi. Ona je na repu događaja. To vam govori i činjenica da do unatrag dvije godine (u «bošnjaèkom dijelu» Ministarstva) postojao samo pomoćnik za srednješkolsko i pomoćnik za osnovno obrazovanje! Blago, ali ipak vidljivo, pomicanje «skale odlijepljene od smrtonosne ravne crte» se, u posljednje vrijeme ipak primjećuje. Ta blagost pomicanja još uvijek deprimira, ali nas sve skupa puno više deprimira surova ekonomska ruševina koja dominira pejzaže naše Domovine!
EURO-BAZAR: Vratimo se sada Vašim aktuelnim stvaralačkim poduhvatima. Naime, u jednom od naših ranijih kontakata rekli ste mi da Vam je sarajevski Preporod ponudio ugovor za štampanje Vaši izabranih pjesama. Dokle se došlo s tim?
KAJAN: U proljeæe 1991., iz daljine mi je prilazio prof. dr. Muhsin Rizvić, da mi čestita i «uhvati muštuluk» što sam obuhvaćen projektom «Bošnjačka književnost u 100 knjiga». Knjiga, koja je obuhvaćala izabrane pjesme moje malenkosti pod naslovom Melek, i kolege Enesa Kiševiæa, u izboru i redakciji prof. dr. Elbise Ustamujić, bila je gotova 1999. Nekoliko mjeseci prije nego što je djelo izašlo, urednik Irfan Horozović je napustio to radno mjesto i prešao na TV. Polovicom maja započelo je objavljivanjem vijesti da knjigu i komplet prezentiraju po BiH, ali o tome – da je knjiga uopće izašla, ni Kišević ni ja nismo imali pojma. U septembru sam, vidjevši da je vrag odnio šalu, da ni nakon tri i pol mjeseca izbor valjda najboljeg što sam u životu napisao, u neku ruku – životno djelo! – niko ne šalje, ne znam ni kako izgleda, napisah «Otvoreno pismo» predsjednici Matičnog odbora dr. Memija i razaslah medijima. U pismu sam, između ostalog naveo, da se nigdje knjige ne objavljuju bez potpisanog ugovora, da Preporod promocijama obmanjuje javnost koja vjerovatno misli da je autor davno umro, a da im ja mogu potvrditi da su umrli samo Musa Ćazim Ćatiæ, Alija Nametak i Avdo Međedoviæ… itd. Na taj mi dopis nikada nisu pismom odgovorili, ali su hitro poslali ugovor, bez rijeèi pojašnjenja ili, ne daj Bože isprike! Ko biva, što ih vrijeđam! Ugovor je negdje u mojoj arhivi, leži nepotpisan. I takav kakav je, i kako mi je došao – nek ostane.
EURO-BAZAR: Kako tumačite ponašanje te, kako je sami nazvaste, duhovne elite?
KAJAN: Bilo bi priglupo optužiti instituciju koja se može samo pohvaliti! Ali, brate, neažurnost, neposlovnost na najposlije i najelementarnija neuljudnost koja se ovim pokazala (uz činjenicu da ni na jedno predstavljanje svoje vlastite knjige izabranih pjesama nisam pozvan! – što je zaista bestidno) – niko ne smije pokrivati imenom Preporoda koje jest zamišljeno, i koje jesu osnovali i koje jesu vodili proizvođači bošnjačke duhovne elite! Ako se može reći da se neko ispričao, to je bio dr. Munib Maglajlić… Kako se, unutar kulture, možete odhrvati takvim gestama? Kako se oduprijeti toj elementarnoj sili duhovnog seljaštva a da vam ne kažu, kao što mi baš tamo jedan reče «jesi li došao da nam soliš pamet?!», osim da se povućete i prekinete svaki kontakt, ako ne baš sa cijelim svijetom kao Palah pred vojnom akcijom, onda bar s onima koji vas gaze «bošnjački kulturno», osim da objavite svoju smrt u njihovu svijetu, i kažete: UMRO SAM.
EURO-BAZAR: Ipak, paralelno s tim dolaze priznanja. Neposredno uoči Kurbaj bajrama stiže vam iz Zagreba Behar, list koji ste uređivali haman 10 godina. Imate razloga da upravo taj broj Behara smatrate jednom originalnom bajramskom hedijom. Na koji način Vas se sjetio list tim povodom?
KAJAN: Časopis Behar, ovaj, zagrebaèki, za koji je ne jednom rečeno i napisano «da je nešto najljepše što su Bošnjaci u 100 godina štampali», pokrenuo sam prije okruglo deset godina, kao izdanje Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske Preporod kojemu sam, također prvi predsjednik s desetogodišnjim stažem. Nova redakcija s dr. Muhamedom Ždraloviæem na čelu, u čast 10 godišnjice Behara, željela mi je očito zahvaliti na nekom uloženom trudu koji je oblikovao i održao časopis kroz cijelo to vrijeme. Broj o kojem govorim je cijela jedna zanimljiva monografija, ilustrirana fotografijama mojih susreta kao predsjednika Društva s drugim ljudima – na demonstracijama, s vrijednim osobama rata i mira, državnicima itd., dok se izbor tekstova temelji na «presjeku» mojih tekstova književne i društvene opredijeljenosti, kao i izboru zapisa koji se kritički osvrću na knjige koje sam potpisivao…
EURO-BAZAR: Spomenuli ste i fotografije sa susreta s nekim poznatim ličnostima. Koje je od njih ostavilo na Vas poseban utisak i zbog čega?
KAJAN: To fotografije slučajno bile prve «pri ruci», dakle izbor nije bio «pravi». I general Dudaković, i reis dr. Ceriæ, i predsjednik RH g. Mesić, i Demirel – nesporno su vrlo snažne ličnosti! Na mene su, međutim, presudniji dojam ostavili drugi ljudi posljednjega deseljeća, s drugih fotografija, s kojim sam se «svakodnevno» dijelio misli, rehm. Edib Muftić primjerice, ili Amir Brka, ili dr. Osman Muftić, ili Elbisa Ustamujić, Enes Kišević, ili pravi mostarski heroj Ševkija Džiho, pa Sarajlije Neimarlija, Ðapo ili dr. Grbo! Ima ih i u Americi, iz tog ratnoga doba, recimo braća Mrkulići, s kojima sam suosnivač Kulturno-sportskog društva Behar u njujorškoj Astoriji! Čim počnem nabrajati, vidim da se prevarim: što će reći prijatelji koje «vidim» a ne spomenem? Oni neće zamjeriti! Volim ih!
EURO-BAZAR: Krajem marta dobili ste prestižnu nagradu Planjax za knjigu Druga bajka, na kojoj Vam čestitamo. Kako ste doživjeli to, još jedno u nizu priznanja Vašem stvaralaštvu?
KAJAN: Nakon izabranih pjesama Melek, prije Druge bajke izašle su izabrane dječje pjesme obuhvaćene školskom lektirom Smijeh koji je pobjegao u tuzlanskoj Bosanskoj riječi.
Druga bajka je nastala od pjesama napisanih između 1963. i 2002., prvu je objavio Mak Dizdar u Životu 1964., a posljednje, urednik Dinko Delić u gradačačkom časopisu Diwan! Sve što bih dalje ispričao o nastanku, o tih 40 godina, bilo bi preopširno! Međutim, nekoliko je ljudi odigralo ključnu ulogu u nastajanju i objavljivanju Druge bajke: prvo, inicirao ju je Amir Brka 2000. g., koji tada nije mogao ni sanjati da će 2003. biti predsjednikom žirija, uredio ju je čuveni Zilhad Ključanin, a objavio u «Novoj osjećajnosti» hrabri mladi izdavač Muamer Spahić u zeničkoj kući Vrijeme.
Ako me išta raduje u toj lijepoj nagradi, onda bih istaknuo dvije činjenice: možda nagrada uvjerava prijatelje da nisu pogriješili što su uložili trud u njezinu pojavu, a mene raduje što je nagradu «izmislio» vlasnik grafičko izdavačke kuće Planjax iz Tešnja, Bajruzin Planjac, dakle što je privatna, što je ne daje nikakav komitet pa čak ni država – nego je odvojena od novca zarađenog znojem i umješnošću privatnika – riječju – što je deideologizirana! A da je u Bosni bilo, u konkurenciji i boljih knjiga od moje, to ne može niko poreći. Ima ih koji su mjesecima prije, otvoreno, pa čak i neukusno, navijali, čak brutalno vrijeđajući žiri (u BH Danima), za svog favorita koji je napisao Poljsku konjicu, koji su nazivali na privatne telefone članove žirija, o čemu, post festum saznajem i grozim se nad tim saznanjem! Ta gospoda i te gospođe, ta čudna stvorenja nakaznog komunističkog vremena, koja nam se po danu predstavljaju našom umnom elitom!
EURO-BARAZ: Dan kasnije ste u Zagrebu bili učenik simpozija Suvremeni svijet i terorizam, na kojem ste pročitali referat Književnost kao (politička) informacija. Kakva je bila osnovna poruka sa simpozija, posebno nasuprot agresije na Irak?
KAJAN: Budući da sam dan prije proglašen laureatom za najbolju knjigu pjesništva, dobio sam i neke «obaveze» u Zenici, pa na sam simpozij nisam stigao, ali jest moj referat. Simpozij se bavio, koliko sam razabrao iz naslova drugih sudionika, povezivanjem islama s terorizmom, drugim riječima posljedicama koje izazivaju projekti planiranih «sukoba civilizacija». Poruka je uvijek jasna: Dijalog, a ne sukob, tolerancija, a ne rat!
EURO-BAZAR: Hvala Vam za ovaj razgovor i želio bih da on bude početak Vaše trajnije suradnje s našim listom.
KAJAN: Hvala i Vama, vrijedni čovjeèe! Nadam se da će mladi Euro-Bazar potpuno uspjeti, budući da glavnog urednika neće preplašiti problemi koji nailaze i koje će (dragi Erol) svakako savladati. Uostalom, ako mu bude teško, neka me samo pozove, u Mostaru se neće ni osjetiti da sam otišao, jer je to, nažalost još uvijek grad u kojem su, kako doduše ironično zapisa prije stotinu godina naš sugrađanin Osman Nuri Hadžić: Grad «najpametnijih ljudi na svijetu». A nema ništa teže od života gdje žive «najpametniji», u koje se, eto, i sam uvrstih. Od sudbine se pobjeći ne more!
(Interview ce biti objavljen u 4-tom, aprilskom broju Euro-Bazara, ali uz saglasnost editora, gospodina Erola Avdovica, mi ga objavljujemo vec sada na nasoj stranici)
Nema komentara:
Objavi komentar