Iz 40-godišnjeg susretanja i razgovaranja
s muftijom Ševkom ef. Omerbašićem;
intervjui i sjećanja, bilješke i pabirci
bez kronološkog
redoslijeda (1. nastavak)
Muftija zagrebački Ševko ef. Omerbašić
INTELEKTUALCI
I ISLAMSKA ZAJEDNICA
Razgovaramo sa Ševkom ef. Omerbašićem, jednim od
najistaknutijih graditelja Zagrebačke džamije. Otvarajući temu, uvaženi muftija
izgovorio .ie sljedeće riječi za naše čitaoce:
Kao prvo, mislim da se puno priča o zaslugama ovog ili
onog. Dobro, prirodno je da je svaki čovjek pomalo i tašt. Ipak, moram reći da
nije bilo tima, grupe ljudi koja je radila, teško da bi mogao ijedan pojedinac
uraditi nešto tako veliko, ostvariti takav pothvat, pogotovo što džamija nije
imala protivnike u financijskim problemima koji su bili itekako veliki, nego ih
je imala u politici društva u kojem smo živjeli, džemata i njihovih zahtjeva
unutar islamske zajednice i sretna je ta ideja, a takve se rađaju jednom u
stotinu godina, da se okupe ljudi, odvažni i odlučni da sagrade džamiju.
Prema tome, moja uloga i moj doprinos nije ništa veći ni
značajniji od svih onih koji su sudjelovali u tom poslu. To, što su možda moji
zadaci bili veći i odgovorniji, svakako nije neka prednost. Zato smatram da tih
stotinjak ili dvije stotine ljudi koji su dali svoj doprinos, ne samo u
financijama, nego i svi oni koji su doprinijeli na bilo koji način, imaju
zasluge, imaju se čime ponositi.
Komunisti su govorili: "Nikad neće završiti
džamiju"
A sama povijest izgradnje džamije... Moram spomenuti da sam
ovdje došao za imama 1975. godine, kad je ideja o izgradnji džamije na
Srebrenjaku bila u fokusu u razgovoru među muslimanima, ali nikada ne izrečena
dokraja i uvijek je visjela opasnost da ta džamija, poput mnogih ostalih
projekata, ne izađe na svjetlo dana. Otežavajuća okolnost za džamiju na
Srebrenjaku je bila i ta, što se lokacija nalazila na granici dviju općina, pa
se one nisu mogle sporazumjeti čijem će području administrativno džamija
pripadati, odnosno ko će biti taj koji izdaje dozvolu za gradnju. A normalno da
se protiv džamije, posebice tih godina - vodila velika kampanja... Tada su se
pojavile, izronile i stare izjave iz 1971. godine, nekorektne kvalifikacije o
muslimanima... Tada je, mislim da je to bio odlučujući korak, Salim Šabić došao
na čelo Odbora za izgradnju džamije i njegovo prihvaćanje da bude na čelu
Odbora stvorilo želju i volju većom i ta je stvar potekla brze. Prirodno je da
bez imama koji će se krajnje, svojski požrtvovano angažirati, nije moglo
poteći. Mi smo dosta uradili u tim predradnjama, posebice u izboru zemljišta.
Ovdje treba također istači i odluku Izvrsnog vijeća skupštine Grada Zagreba.
Oni su čvrsto odlučili da konačno riješe pitanje izgradnje zagrebačke džamije.
Tada nam, prvi put, nije određena jedna lokacija: ponuđeno nam je sedam
lokacija - i odabrali smo ovu na kojoj se sada džamija nalazi.
Našli smo se pred visokim zidom financijskih nedostataka.
Svima je bilo jasno da Islamska zajednica, sama, ne može izgraditi takvu
građevinu. Vodili smo računa i o tome da budemo skromniji, prije svega da
ostvarimo ono najpotrebnije, na jednom mjestu. Danas, kad iz perspektive,
promatramo tu džamiju, uočavamo da ona sliči na tu našu želju, da je ona jedna
lađa koja se probija kroz sebi svojstvene prepreke. Teškoća oko džamije bilo je
svakakvih. Neko ce preferirati neke i reći da su bile manje od drugih, neko će
reći da su prepreke bile više nego nesavladive. Međutim, sve se dalo savladati,
uz čvrsto opredjeljenje i s jedne i s druge strane (tj. Izvršnog vijeća Grada
Zagreba). Što se tiče republičke politike, moramo primijetiti da se njihova
politika također tome pridružila, vjerujući da će biti po onoj: "Oni su to
započeli, pa sigurno nikad neće završiti... tako će propasti i ta ideja".
To smo imali otvoreno, pogotovo što su oni pustili da se džamija gradi pune
četiri godine bez ikakvih kontrola. Onda su došli i priredili, blago rečeno,
pravi šok: zagrmili su da se tu gradi nekakav fundamentalistički centar,
fundamentalistička baza, da se gradi ova i da se gradi ona, i tako su, kad su
shvatili da su radovi otišli daleko, htjeli pod kontrolu staviti Islamsku
zajednicu, podvrći je, u najmanju ruku, žestokoj prismotri. Međutim, to je bilo
već u sferi politike. Treba vidjeti samo tadašnja televizijska, medijska
izvješća i napadaje na džamiju, pa će se vidjeti koliko je to bilo nisko i
podlo. Iz današnje vremenske pozicije, ali i događaja koji su se zbili na našim
prostorima, zaključiti je da je to bila pozadina iz koje su producirani svi
kasniji političko-ratni događaji.
I tu su zaista uloga i značaj Odbora za gradnju džamije
bili veliki i časni: trebalo je obraniti džamiju, dovršiti je i otvoriti,
učiniti da stoji u Hrvatskoj i u gradu Zagrebu ali i ohrabriti džematlije.
Džamija je svakako veliki građevinski poduhvat, financijski
da i ne govorim, ona je premašila sve mogućnosti Islamske zajednice i ona je
bila uvertira u formiranje islamskog centra. Incident koji je zapalio džamiju
(je li požar namjerno podmetnut da poništi ostvarene vrijednosti ili nije - a
dokaza i za jednu i za drugu tvrdnju ima podosta), no on je učinio da se ta
prepreka koja se tim požarom ispriječila, otkloni i da se džamija dovrši.
No građevina vrijedi toliko milijuna dolara, ali tek njezino
stvaranje, njezin rad u proteklih sedam godina i živa aktivnost, pokazali su
svima koliko je zapravao ta džamija vrijedna. Mi imamo mnoge dnevne zapise, i
hiljade stranica materijala zapisana o džamiji, o problemima, o pitanjima koja
su se ispriječila - ali sve je to nevažno, u odnosu na ovih sedam godina koliko
ona traje. Ja često puta volim reći, i uvjeren sam da ne griješim, da kad bi ta
džamija sad nestala - ona je već odradila svoje, svoju namjenu je dokraja
ispunila! "Odradila" je razlog svog postojanja. Samo je za posljednje
tri godine ona spasila 3000 vojnika od JNA. Ona je bila centar oko kojeg se sve
događalo u ratu, ona je bila potencijalni cilj agresora, ona je danas sjecište
svih ljudi koji dođu, ili koji prolaze, pojedinci, delegacije, državnici i svi
ostali, ali ono što je najvažnije to je njen sistem rada i djelovanja. Samo
podatak da u njoj ima tisuću djece subotom i nedjeljom na vjeronauci, sada je
tu i Medresa dr. Ahmet Smailović, da
se u njoj održavaju, ne samo jednom tjedno nego i desetak puta - predavanja...
Džamija kao vjerski, kulturni i politički centar
U smislu svakodnevne politike, džamija nikada neće postati
političko središte. Ja bih volio vidjeti i jednog jedinog vjernika u džamiji
koji bi na to pristao i to preferirao. Međutim, interesom za narod, interesom
za njegov kulturni, društveni, socijalni stalež i status, za njegove političke
želje, mi to nikako ne možemo odbiti. Islamska je zajednica u Hrvatskoj stara
institucija, ona će iduće godine proslaviti 80 godina priznanja islama u
Hrvatskoj. 1916. godine hrvatski je državni Sabor priznao islam i ona je, kao
najstarija organizacija koja okuplja muslimane, svakako na duhovnoj podlozi,
religioznom uvjerenju, institucija od koje se očekuje da pokreće pitanja,
pogotovo kad se zna da mi muslimani tek od unatrag tri godine imamo političke,
kulturne i humanitarne, omladinske i neke druge organizacije, i od nje se
očekuje potpora kako u smislu inicijative, tako i možda u smislu kadra, u
smislu materijalne potpore, pa je normalno da Islamska zajednica neće nikada
odbiti u tom sudjelovati.
Međutim, Islamska zajednica se ne može i ne treba se baviti
politikom, osobito ne dnevnom politikom. To je stvar već formiranih
institucija. Što se tiče kulturne aktivnosti Islamske zajednice, ja ću sada
možda biti presmion u izjavi, pa ću reći da je kultura neodvojiv i neotuđiv dio
ukupnog islamskog nasljeđa. Pod njegovim utjecajem, pod njegovom impresijom,
pod njegovim nadzorom kultura muslimana se i razvijala u ovom ili on om obliku,
poprimajući ponešto od lokalnog i ponešto od sveislamskog nasljeđa, i tu mislim
da IZ ima dosta prava, s tim što kulturna zajednica muslimana mora biti
autonomna, ali da ta kulturna zajednica i islamska zajednica imaju najviše
prostora za suradnju, pogotovo što je nama, IZ jako potrebno da oplemeni
kulturom današnju islamsku misao koja je dosta siromašna i štura.
U tom pogledu posebno mislim na umjetnički govor bilo koje
vrste, posebno pisane riječi i njezino njegovanje u islamskoj zajednici je od
presudnog značaja, jer jedan imam, jedan muftija, jedan djelatnik islamske
zajednice, ako nije rječit - onda ne posjeduje najkrucijalnije oruđe u svom
radu a to je govor, lijepa riječ. Islam je, više od svih drugih svjetonazora,
utemeljen na govoru i pisanoj riječi, posebice što je islam objavljen na jednom
jeziku koji najveći postotak našeg naroda ne razumije. Tu riječ treba prevesti,
tu riječ treba obraditi, tu riječ treba prezentirati, treba je staviti u
kontekst svakodnevnog okruženja u kojem musliman živi da bi mogao razumjeti vjeru.
Zato sam za vrlo tijesnu suradnju Kulturnog društva Preporod i Islamske zajednice, pa ću biti slobodan reći, da ako to
ne uradimo, ako to ne oplemenimo, ako kulturne sadržaje ne unesemo u Islamsku
zajednicu, mi ćemo teško moći odgovoriti našem zadatku.
Zašto intelektualci uporno izbjegavaju Islamsku zajednicu
- U potpunosti se
slažem s Vama. Uvaženi muftija, ako vam smijem reći na kraju svog mandata, da
se u Preporodu pojavljuje jedna struja netolerantne isključivosti, koja teži
odgurnuti sve što je po njihovoj procjeni „vjersko“ pa nerijetko dobivam
prigovore čak i za najbezazlenije uredničke poteze... Još bih dodao na tema o
kojoj danas razgovaramo: džamija je doista bila nadahnuće umjetnicima i
pjesnicima i slikarima. Pogledajte ove reprodukcije Munira Vejzovića i Ivana
Lackovića...
Otvorili ste jedno vrlo važno pitanje. Mislim da je ono u
muslimana u Hrvatskoj jedno od najvažnijih pitanja. Ono glasi: Zašto
inteligencija taka uporno odbija Islamsku zajednicu? I zašto kulturni radnici
imaju takvo mišljenje o Islamskoj zajednici i uopće o islamu? Mislim da je
krajnje vrijeme da otvorimo to pitanje, da ga otvorimo u želji da približimo
svoje stavove jedni drugima.
Prvo ću reći nešto što se tiče islama i laicizma. Mislim da
u IZ često puta negativno dolazi do naboja kako naša inteligencija koja nije
vjernički raspoložena - nije vrijedna ni neke posebne pozornosti - što ja
apriori odbijam. Smatram da svaki onaj čovjek koji se zove Bošnjakom
muslimanom, bez obzira prakticirao on svoju vjeru ili ne, bez obzira pokazivao
on svoje zanimanje za vjeru ili ne, on je dio muslimanskog miljea i njegova
vrijednost u odnosu na druge muslimane je u toj njegovoj kulturnoj,
intelektualnoj emancipaciji. Problem inteligencije u muslimana je stari
problem. On je nazočan i u BiH, nazočan je i na Balkanu. Stječe se dojam da ti
ljudi žele pobjeći od svog naroda. Kod kulturnih radnika, kod inteligencije –
stječe se dojam - da je islam vrlo uzak okvir i uzak prostor na kojem oni ne
mogu nadograđivati svoju kulturu, proširivati horizonte svojih spoznaja. To su
ta dva osnovna problema. Gotovo nespojiva. Prvo, teško je nekoga uvjeriti
koliko je islam vrijedan. No samim tim da mi pripadamo tom krugu i da iz njega
crpimo svoja nadahnuća mi smo samim tim u krugu tog naroda, u njegovom kulturnom,
njegovom historijskom, socijalnom itd. pripadanju.
Ekstremisti su i u IZ
Dakako da i u IZ postoji taj ekstreman stav da svi koji ne
prakticiraju islam, islamu i ne pripadaju. To je pogrešno. Nije se jednom
pokazalo u povijesti niz takvih zabluda; sjetimo se, primjerice Ibni Sinaa,
kojeg su proglašavali u njegovo doba nevjernikom. Mislim da je stvar
religioznosti, osobno pitanje svakog čovjeka. Niko, osim Boga, o tome nema
pravo zapitkivanja. Mene zanima živ čovjek, zanima me čak i njegov grob, i kad
čovjek umre mi nabrajamo njegova djela:
Kažemo da je uradio to i to. U živoga me čovjeka zanima
koliko se iz njega može izvući da se oplemeni nacija, narod. I takvih ljudi u
Zagrebu ima mnogo. Mi, u Zagrebu, s postotkom, u srazmjeru naše narodnosne zajednice,
imamo najviše inteligencije. Mi to jednostavno ne znademo iskoristiti. Mene
osobno taj problem muči dugi niz godina. On se zaista mora savladati. To nije
imperativ, ali jeste stvar pameti i spretnosti i jedne i druge strane. U tom
smislu džamija postaje pomalo i laički centar. Zbog toga Islamski centar mora
osigurati prostor tim ljudima. Bez obzira koliko ja kao individua mogu biti
zavidljiv, mogu biti ljut ili biti ovo ili ono, religija je ipak moja osobna
stvar. A to što ja mogu imati dominantan položaj, to nipošto ne znači da ja
smijem preći u kampanjske napadaje "laika".
Stoga mislim, mada nije prigoda sada, govorimo o džamiji,
ali ima neke logike, zaista bih se založio da se sastanu ljudi iz IZ, prije
svega teolozi, imami, znači oni na kojima islamska zajednica stoji, sa
inteligencijom našom, koja eto drži da nije, da ne pripada tom praktičnom
dijelu vjere - i da o tome porazgovara.
(Samir Mirza)
BEHAR JOURNAL (Zagreb), Zima 1994/95. br. 7, str. 8-9
Nema komentara:
Objavi komentar