(O poeziji Ibrahima
Kajana)
Napisao: Željko
Grahovac
Ukupno bogatstvo očitovanja kreativnog pjesničkog duha i
raznovrsnost poetičkih usmjerenja unutar novije bh. poezije - njezinu
polikontekstualnost u književnohistorijskom smislu, na specifičan način
posvjedočuje poezija Ibrahima Kajana: riječ je o obujmom i nevelikom, ali zato
jako interesantnom opusu - koji na osebujan način u našu suvremenu poeziju
udahnjuje, odnosno transponira mistično-ezoterijski duh orijentalne pjesničke
baštine.
Predominantna simbolika tijela kao kuće dušine, koja je, dakako, privremena i ruševna, te Božanskog Daha, što se u međuprostorima
tisuća svjetova uvijek iznova okuplja i uvijek iznova 'kući", čini Kajanovu
poeziju svojevrsnim hermetično-metafizičkim brevijarom dušine bludnje intermundijalnim prostranstvima - u
kojima je sjećanje (kao anamnesis)
jedini medij (ali, ujedno, i jedini
oblik, i jedina sveobnavljajuća "sila inicijacije"): virtualnost
egzistencije, njezin projektivno-palimpsestni i transtemporalni karakter,
uvjetuje posebnu "uporabu jezika" - gdje se riječ i njezino označeno
"napipavaju" i traže u posvemašnjoj tmici tanscendencije i gdje je
sam izraz neka vrst đavolje kušnje
samoprepoznavanja onoga izraženog kao buđenja u nekom drugom Svijetu i Životu
(ili u procjepu između više njih)...
Abdurahman Sirri ("Tajanstveni"), koji je živio
od 1775. do 1847. godine, koji je bio šejh nakšibendijske tekije u Oglavku kod
Fojnice i jedan od najznačajnijih mističkih pjesnika ovoga tla, u pjesmi "Srce
je Božija kuća" (ispisanoj na turskom jeziku) kaže:
"Ako Gospodar riječi tebi oduzme riječ, šta će
ostati?!/ Kad se riječ izgubi, budi uvjeren da će se izgubiti i oblik."
Čini se da je Kajanova pjesnička avantura posvjedočenje i
u-jeziku-iz-kušavanje tog što je naviješteno navedenim Sirrijevim stihovima:
.epohalna određenost našega ovdje-i-sad
je u svojoj biti postkatakllzmlčna,
odnosno opstoJnost Bića u ovome svijetu
sva je u znaku demonizma pre-ostalosti,
sva je u ozračju djejstva demonskih bića (džina, meleka, Iblisa...) - gdje se
ne radi više o tom da to-što-jest
traži i nalazi Riječ koja ga izražava i sadrži, već, posve obratno, iverje raspršeno
"posijecanjem" (oduzimanjem) Riječi, one Prve i Jedine, do-pada k preostalosti štastva
"sviju stvari"...
Jako je interesantno da se to fantastičko, irealno ozračje
u Kajanovim tekstovima evocira u jednom leksičko-sintaktičkom redukcionizmu - a ne, što bi se prije
moglo pretpostaviti, u nekoj hrupnji, u simultanizmu i neobuzdanosti
nadrealističkoga pjesničkog izraza: možda bi još i najispravnije bilo reći da
Kajanov oblikotvorno-izražajni duh tek
otvara (uspostavlja, naime – nas uz-postavlja) neku posve novu mogućnost
dimenzioniranja-i-recipiranja spomenutog i 'međusvjetovlja" - bez
estetizacije kao prepoznavanja,
odnosno bez simboličko-metaforičkoga efekta pogođenosti. ..Zato ti tekstovi, u ritamskom
i invokacijskom pogledu, jesu više nabačaj, hûk (huhujek!), rasuti mrmor... - no
što su ispunjenost bilo čime: čista mistička inicijacija...!
Objavljeno, u:
Željko Grahovac: PONESTAJE PROSTORA, Panorama najnovije bosanskohercegovačke
poezije,
Delta, Bihać, 2000., str. 107
Nema komentara:
Objavi komentar