ROMAN CRNOG NOBELOVCA

PLES KOLONIJALNA DUHA

Wole Soyinka, Nobelova nagrada za književnost 1986.

Wole Soyinka: Tumači, Mladost, Zagreb, Prosveta, Beograd, Svjetlost, Sarajevo, Pobjeda, Titograd, Misla, Skoplje, Matica srpska, Novi Sad; prijevod i predgovor: Nada Švob-Đokić; likovna oprema: Ivo Friščić, 1981.

Napisao: Ibrahim Kajan

Soyinka, pisac iz Nigerije, ispovijeda svoje crne junake: Wole Soyinka pokazuje sebi, koliko i njima, što to "odavno sanja o predmetu kojega (sam) treba biti svjestan da bi ga stvarno posjedovao". Roman Tumači ovoga književnika, čije ime valja pamtiti, gotovo da je mali romansirani udžbenik neprekidna dijaloga koji tako uspješno dovodi u blizinu filozofiju kolonijalizma i psihoanalizu. Otuda je i vidljiva činjenica Soyinkina napora da "čitav roman usmjeri na likove same". To 'pričanje sebe', 'ispovijedanje sebe', svojevrsno je prepoznavanje, shvaćanje, katarzično čišćenje prve intelektualne elite nezavisne Nigerije.

To stanje karakterizira djelatnost Soyinkinih likova stvarnosti premještenih u prostor imaginacije, s čudesnim diktatom koji blokira "započinjanje novoga posla, prije nego se svjesno izvrši stari... " A "stari posao" jest - reforma svijesti. Soyinka će tragati za junacima svedenim na puki, samotni predznak "neke budućnosti koju ni sami ne mogu naslutiti". Za protagoniste karakteristična isječka najnovije povijesti svoje domovine, Soyinka uzima, precizno birajući, desetak "primjeraka" tanušna i tanana sloja, u "bijelom svijetu" školovane prve, postkolonijalne generacije svojih zemljaka. Vraćajući se kući, iz koje tek što su otišli britanski koloni, vraćajući se iz Evrope i Amerike – prepoznaju svoje osjećanje djetinjstva, roditelja i plemena: za Egba, Sagoea,  Sekonija, za Sageovu zaručnicu, za Kolu i druge - sve je to sada u ogromnoj daljini zamagljenoj i preinačenoj mentalnoj strukturi tako različitoj i neupotrebljivoj plemenskom moralu, mudrosti tradicionalnih prvaka i usmenih institucija plemenskog očitovanja života. U trenu jasne istine, počinje bjesomučni pIes kolonijalna duha. Mladi intelektualci iskreno nastoje dati svoj prilog izgradnji nove stvarnosti Nigerije. Zatečeni u žuđenu prostoru domovine i djelatnu krugu bez ikakve nade na uspjeh - u oporbi s najjačim uporištem kolonijalna duha u malim predstavnicima vlasti – junaci Soyinkini, lomni, negdje zaturena identiteta, ublažuju muku egzorcizma u alkoholu (Sagoe), u ludilu (Sekoni) itd. Društvo privatnog okoliša u kojem se susreću, a podignuto novostečenim pozicijama intelektualnih zanimanja ili hijerarhijskom ljestvicom vlasti - na višu razinu "važnosti", Soyinka prepoznaje kao posjednike recidiva odbjegla morala bivših gospodara, na koje, eto, pošto-poto hoće da naliče: njihova ponašanje je prazna kopija bijelog čovjeka, organizirane sjedeljke i prijemi - karikirani su i licemjerni. Soyinka dopušta svojim junacima da pljunu tom ponašanju ravno u lice, da izbace plastične ruže i plastično voće iz raja domaje, da premažu prijezirom tu sliku "prijema" kao "izrezanu iz viktorijanskog časopisa".

Wole Soyinka priziva i nekoliko toplih, ljekovitih ženskih likova. Tajnovitu kurtizanu i bijelu nigerijsku nevjestu skicira nadahnuto, ali im ne sagledava nikakve jasnije putanje, društvene pogotovu. To nije proveo ni onda kada dovodi čitatelja u kontakt s obrazovanom zaručnicom novinara Sagoea.

Završni nesretnik daje se kroz Joea Goldera, mješanca na kojemu se lome sve bijede: od "crnačkih" potraga za samobitnošću i seksualne pomjerenosti prema muškoljublju, do društvene izoliranosti i neizvjesnosti. Kazivanje Egboa, protkana reminscencijama na prošlost koja ide paralelno sa današnjosti, nervozna filozofija "pražnjenja crijeva" novinara Sagoea, Sekonijev silazak u ludilo i smrt, Kolin bijeg u kreativnu, likovnu imaginaciju, Monicin osjećaj da je puki "bijeli privjesak" na karijerističkom kaputu muža..., napokon Joe Golder, "arhajsko lice izbačeno iz porodičnog albuma" – zacijelo je valjalo prihvatiti smislom polivalentnih aspekata jedne cjeline; jedne životne stvarnosti koja se preispituje, reformira bitna uporišta prije nego se opre i otisne u avanturu slobodna izbora. Takva razmrvljena struktura života jest struktura romana...

A sve je počelo 1850., kada je na Soyinkin jezik prevedena Biblija. I kad je, zajedno s Biblijom, Britanija pretvorila u koloniju svijet kojemu je "razorila uništavajući domorodačke općine, razorila kućnu radinost i nivelirala sve što je bilo veliko i što se isticalo".

"Pisana književnost na jorupskom jeziku javila se dolaskom misionara i kolonizacijom Nigerije", piše Nada Švob-Đokić. A Wole Soyinka, piše, gle, kao i većina - na engleskom jeziku!

Izvori: 

Oko (Zagreb), br. 247, 3-17. IX. 1981.

Ibrahim Kajan: Gospodari i sluge tinte, Planjax, Tešanj, 2005., str.  115-117