Centar
za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 2008.
Sead Korajlić
Piše: dr. Ibrahim Kajan
Psihologija
koja se hvali da sve spoznaje o čovjeku temelji na njegovom ponašanju i
njegovom govoru, mislim da bi loše prošla ako bi za svoj predmet proučavanja
uzela, naprimjer Seada Korajlića. Praćenjem njegova ponašanja kroz veći dio
svog života i izvođenja zaključaka o njemu - potvrdilo bi doduše neke
karakterne vrijednosti (vrijedan, uspješan u svom poslu, pažljiv, susretljiv),
kao što bi i bilježenjem i analizom onoga što jezikom priopćava i opisuje –
potvrdili da je riječ o čovjeku misaone prodornosti, bogatog doživljavanja
svijeta i ljudi u svijetu – ali, sve to se može, tom metodologijom, zaključiti
o svakom od nas koji volimo «da se ponašamo» i koji, brate, «volimo da
govorimo». Prema tome, psihologija tu ne bi puno profitirala. Međutim.
Naslovnica pjesničke knjige Predvečerje Seada Korajlića
I
tu, na ovoj riječi, kao na neslućenom raspuću treba stati i duboko se
zamisliti. Sead Korajlić je pred cijeli
svijet stavio, izložio nešto što jest iz najdublje nutrine bića izvađeno i pred
nas, kao predmete, kao ideje, kao nevidljivu pređu, kao fluidne niti svoga
bića - po stolu poredao. Riječ je o pjesmama, a pjesme su jedina građa
koja je potpuna, nerijetko i skrivena, ponekad i zagonetna biografija, iskaz,
slika unutarnjeg bića ali i ljudi koji čine njegovo zvjezdano nebo, njegovu
potpunu, riječima običnog priopćavanja, nedosegnuta autobiografiju.
Pjesnikova biografija od stihova, a to je baš ova knjiga PREDVEČERJE[1]
koju je objelodanio Centar za kulturu i obrazovanje u Tešnju, vidimo da
redovito zahvaća, zajedno sa ispovjednim subjektom, bićem, jezgrom onoga koji
piše – sve, baš sve, ukratko: cijeli svijet.
Subjekt
pjesme opisuje svoje stanje koje je dosad proveo na svijetu. Čujem njegov glas
kako se javlja s različitih pozicija u vremenu (čak ga dobro prepoznajemo, to
vrijeme, i mijene tog vremena) koje mu je život zadavao: govor je međutim sublimiran, očišćen od
proznih nanosa informacija, podsjeća na linijske redukcije koje naznačuju
crtež, sugeriraju jeku doživljaja, uznemirujuću i potresnu.
Na
taj je način, kao crtajući po zraku, rekonstruirao vlastito vrijeme koje nema
kalendara i kojeg umjesto datuma obilježavaju historijski udesi – koji postaju
doslovno njegovi vlastiti; priopćavajući sloj, koji se probija snagom aluzija,
jetkim fiksacijama leksemima simboličke punine, čine da se prožimaju unutarnje,
uvijek prisutno vrijeme sjećanja (biografija kao sadržaj samog jezgra) i
vanjsko prijeme koje se ni na što ne obazire, bešćutno i prolazno.
Dodir vanjskog
vremena posebno prožimaju pjesme s nizom
(vedrih) akustičkih senzacija koje svijesti izvlače iz zatrpane prošlosti
cijelu galeriju zaboravljenih imena, knjiga, igara koji su činili nebo cijele
mladosti (Zenica u zaboravu), zatim tamnih narativa «izbrisanih službenih
dosjea» postiđene povijesti (Revizija stava. Ocu Kerimu), ili zaboravljenog oblika ode dobrom i plemenitom (Njegovo vrijeme), ali i
zabrinutom, od muke ironičnom otklonu kojim progovara o prostoru konkretnog
življenja i konkretnog življenja onemogućena diktatom iz lože «akademije
političkih šarlatana» (Godinu za godinom). Pjesnikov jezik
ponekad, slijedi razbjesnjela anđela koji vodi njegov ruka, (kao u pjesmi Treptaj
od bljeska nura), ne traži nikakve uglađenosti, odmaknut od nujnosti i
probirljivosti – doslovno – gnjevan udara bičem svoje zbilje po – zbilji ovoga
svijeta!
Brojne
pjesme valja pročitati kao dijalog, ili kao izliku za otvaranjem monologa kojim
ispovijed poprima različite tonove po dramatičnosti i različite razine po
osjetilnosti: obje su bitne i u zatečenom i nevoljnom svijetu predstavljaju jedine jasne zvijezde na koje
je oslonjen cijeli pjesnikov svijet: ljubav i blagost. Ljubav je ispunjenje,
blagost je darovanje. Obitelj i prijatelji.
Tu su, u tom krugu, po mojoj skromnoj procjeni, i najbolje Seadove
pjesme: Predvečerje, Autoportret, Gospodar mojih svjetova, Sa Jelaškog mosta,
Nema komentara:
Objavi komentar