HRONIKA NENAJAVLJENE PATNJE

Ibrahim Kajan: Bošnjak na Trgu bana Jelačića, Biblioteka Corpus

separatum, Preporod / Kaj, Zagreb, 1998.

Napisao: Isnam Taljić

 Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske Preporod i izdavačka kuće Kaj iz Zagreba pokrenuli su biblioteku Corpus Separatum u kojoj će se - to je posebno naznačeno - štampati tekstovi već objavljeni u časopisu za kulturu i društvena pitanja Behar, koji u Zagrebu izdaje Preporod  u Hrvatskoj. Prva knjiga, vrlo intrigantnog naslova Bošnjak na Trgu bana Jelačića, donosi uvodnike koje je u Beharu od 1992. do 1998. godine objavljivao književnik Ibrahim Kajan, urednik ovoga časopisa i predsjednik KDB Preporod u Hrvatskoj.

Veza domoljublja i rodoljublja

Prvi broj zagrebačkog Behara i pojavio se 1992., u aprilu, dakle u vrijeme koje ne može bili tragičnije i bitnije kad su u pitanju Bošnjaci u Hrvatskoj, a i opstanak njihove matice Bosne i Hercegovine.

U prvom uvodniku se i navodi da su se muslimanski listovi u Hrvatskoj i javljali baš uoči i u toku zgusnutih vremena. Tako su Beharu ovdje prethodili Putokaz (uređivao ga je Hasan Kikić) i list na turskom jeziku (!?) Dogu ve Bati (urednik Hifzija Bjelevac), sve do Ogledala (1990. godine).

Urednik knjige Ahmed Salihbegovit apostrofira dvije vrijednosti Kajanovih tekstova. Prvo, da autor konstatno ističe bošnjački identitet i privrženost bošnjačkom narodu u cjelini, tako i onome njegovom dijelu koji kao nepriznata nacionalna manjina trajno obitava u Hrvatskoj, ne zapadajući pritom u idealiziranje i štetnu glorifikaciju, nego i proziva i ukazuje na mahane. Drugo, a što je bitnije za prilike tamošnjih Bošnjaka, jeste bespoštedna bitka za reafirmiranje bošnjačkih prava u Hrvatskoj te njihovih veza s matičnom zemljom i s ostalim svijetom, ali bez uzvraćanja ružnom mjerom unižavanja drugih naroda (tako ni hrvatskoga). Kajan ne dovodi u pitanje građansku pripadnost hrvatskoj domovini tamošnjih Bošnjaka, ali insistira na uzajamnim pravima i obavezama.

Povezanost između domoljublja i rodoljublja dovedena je u vezu s ko smopolitizmom i pluralizmom, nasuprot šovinizmu i rasizmu, jednako kao i bezidentitetnosti i zastidenosti.

Enciklopedija nesreće i izdaje

Jedan od uvodnika i naslovljen je crticom Ivana Cankara Zastidio se majke. Uslijed politike hrvatskog vrhovništva, problem posramljenosti majkom domovinom bit će posebno izražen među Bošnjacima Hrvatske.

Zabijeni nož u leđa Armiji BiH i svrstavanje zvanične Hrvatske na stranu otvorenog neprijateljstva spram BiH, na posebno poguban način odrazit će se na naše ljude u Hrvatskoj, one koji su tamo već bili nastanjeni, ali i na mnogobrojne izbjeglice.

Zato se, svjedočeći o tome nevaktu, Kajanovi uvodni tekstovi u Beharu danas čitaju kao uzbudljivo štivo, svojevrsno izvještavanje s lica mjesta, kao hronika nenajavaljene, ali vrlo obećavajuće smrti (ili makar nestajanja u drukčijem obliku), koja se svom silinom nadvila nad naš narod u Hrvatskoj.

Već prvi tekst obilježen je zlom slutnjom i brižnošću nad Bosnom. Ta briga staje.  Ali, već od drugoga broja Behara, datiranog sa septembrom-oktobrom 1992. godine,s promjenom (i primjenom) odnosa zvaničnog Zagreba spram Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, podjednako je dominantna tema opstanka – ne samoBosne i Hercegovine i Bošnjaka u njoj, nego i opstanka Bošnjaka u Hrvatskoj. Kako se umnožavaju metode hrvatskoga drila prema Bošnjacima u Hrvatskoj, tako su i njihove reakcije (nekih od njih, ali ne i malobrojnih) izražavane na razne načine - od skrivanja u mišju rupu - do predijevanja imena i promjene vjeronazora, sve do ponašanja pojedinaca na način najokorjelijih HDZ-jurišnika, stavljajući se na stranu onih koji bi ne samo da se odreknu od sebe samih nego bi da poreknu i sve bošnjačko (i u BiH i u Hrvatskoj, pogotovo). Takvi će, kaže Kajan, nerijetko i navodeći njihova imena, biti zapamćeni u enciklopediji naših nesreća i narodnih izdajica.

Kako je ratno vrijeme odmicalo, tako je i Kajanovo kontrareagiranje  poprimalo drukčije oblike, ali samo na drugi način alarmantne. I sam uvodni naslov u Beharu br. 32-33, novembar-decembar 1977. godine, Ustavna smrt Bošnjaka, dovoljno svjedoči da ni na vidiku nije kraj poratne agresije... Knjiga - zasad – završava uvodnikom iz Behara br. 35 i naslovom Mržnja papirnatih križara. Rat je u Daylonu prekinut samo kad su u pitanju sredstva agresije. Bojovnike s granatama zamijenili su neki drugi križari, aktivirani iz istoga, ubijačkog arsenala, sijući po novinama i pravnim aktima jednaku smrtnu mržnju spram Bošnjaka i u BiH i u Hrvatskoj.

Ratne zamijenili papirnati križari

Zato je ovo otvorena knjiga. Samo njezin prvi dio. Ibrahim Kajan vec, umnogome ispisuje nastavke. Ustrajava na dopisivanju ispisujući nove uvodnike, u novim, u međuvremenu objavljenim brojevima Behara. Pri svemu, posebna vrijednost ovoga Ijetopisa smrti i odupiranja nestanku -iako potaknutog primjerima najokrutnijih događaja, dok, jednovremeno, Evropa udara u papirnate talambase - u tome je što je autor, višestruko, sačuvao vlastiti dignitet kao hroničar koji se ni časa ne libi da uzvrati udarac. Na ljutu ranu treba ljuta trava. Ni to on ne izbjegava. Samo što on to čini pribrano, argumentirano, dostojanstveno, esejistički, odmjerenom rečenicom pred kojom se neće moći posramiti.

Izvor: LJILJAN, 8-15. februara 1999.