OTVORENI
SVIJET, PONOVLJENA BUDĆNOST
Pjesme za
djecu Muhidina Šarića
MUHIDIN ŠARIĆ
Napisao: Dr. Ibrahim Kajan
Postoje
knjige koje stvaraju svečanu atmosferu. Stvarane su dugo, i strpljivo, stvarane
su pređom vlastitog srca i građom iza granica sna
Knjiga koja
me ponukala da ispišem te riječi, ima svog autora, i ime mu je Muhidin Šarić.
Muhidin je
pjesnik, dramski i prozni pisac.[1]
Koliko znam, sve su njegove knjige vedre knjige - namijenjene mladoj
čitateljskoj publici, sve osim jedne, ili mozda dvije, memoarske, njegova
zapamćenja na mračne dane koje je proživio...
Muhidin
Šarić bi po po vrlo vidljivom pjesničkom djelu u
bosanskohercegovačkoj i bošnjačkoj dječjoj književnosti, mada ne i dovoljno
istaknutog i valoriziranog, pripadao krugu najpoznatijih živih bosanskih
pjesnika.
Knjiga, s
kojom sam počeo svoj kratki uvid u autorv rad, a u povodu njezine sretne
pojave, zove se Izbor pjesma za djecu;[2]
i to je svečani trenutak u životu živog pjesnika – kad dođe vrijeme da se
izabere najbolje, a da se prije toga uoči – da se zaista i ima iz čega izabrati!
Izbor je uradio pjesnik i prevoditelj Ismet Bekrić, s vidljivom željom da se
javnosti predstavi najbolje od dječjih pjesma što ih je Muhidin dosad napisao i
objavio, pisao i objavljivao ravno 40 godina.
Bekrićev
izbor predstavlja, čini mi se, puno više od
pukog zbira pjesnikovog poetskog
repertoara; on predstavlja briljantan presjek kroz pjesnikove raznolike
temeatske mogućnosti i najdojmljivije estetske dosege Šarićeve poetike. Bekrić je krenuo jedinim i sigurnim putem –
kronološkim, od prve knjige stihova nekoć mladog Muhidina Šarića Spava li dan u mraku, do neobične
poetske enciklopedije prosjedog pjesnika – ispisane u stihovima: Iz Majkine sehare.
Između ta
dva udaljena naslova koja omeđuju Šarićevo dosada objelodanjeno pjesničko
djelo, sad se savim razvidnom ukazuje, rasprostrt je pjesnički prostor očuđene
zbilje kojem Muhidin Šarić nije bio samo nepretenciozni „prepisivač“. Dijete
koje se igra pripada tom svijetu – i svi smo prošli tim zelenim poljima
djetinjstva, u novom djetetu vidimo samo
ponovno obnovljen svijet. Našim, premreženim očima Šarićeve poetske vizije možda su same zamke
prošlosti obojene zgusnutom nostalgijom,
pomalo kao u denikenovski kazanom paradoksu – povratka u budućnost. Djetetu se, mislim, ukazuju u drugom svjetlu,
u plavkastoj imaginativnoj izmaglici kao
prvotnja slika obrisa svijeta koji je nastao tek njegovim otvaranjem očiju.
* * *
U cjelini
gledano, pjesme za djecu Muhidina Šarića, snažno pulsiraju tradicijom
pjesničkog iskustva središnjeg južnoslavenskog jezičnog prostora. Kada su se stvorile pjesničke škole oko
Dušana Radovića i Zvonimira Baloga – i jedna i druga utemeljena na igri koja
više nije bila narativna (sadržajna i pričalačka) nego leksička (asocijativna i
značenjska), očekivalo se da će u bh. pjesništu one, ili nalik njima, dobiti
svoj placet, svoj prostor, da će dobiti
svoje pjesičke pristalice i svoje
sljedbenike. To se na sreću ili na žalost, nije dogodilo na način koji se slutio.
U bh.
pjesništvu za djecu postojala je škola koja se još nije uočavala – škola nove
osjećajnosti (kao što je prepoznatljiva i u poeziji za „odrasle“) konstituirane
na duhovnom i jezičnom miljeu domaćih
izvora, i usmenih i autorskih. Ta linija zaista ide od Branka Ćopića, Pandže,
Nasihe Kapidžić – Hadžić, a preko Ismeta Bekrića povezuje pjesnički naraštaj
Rorića, Ešića i, naravno, Šarića.
Osjetljivost kao ljubav i nježnost, duhovitost i igrivost
- temeljna su psihološka obilježja tog poetskog modela. Pjesminom strukturom
dominira osebujni doživljaj, samorodan i autentičan. Upravo taj iskaz prekriva pjesničko djelo
Muhidina Šarića. Muhidin Šarić nije, po
usporedbi sa iskustvima spomentih pjesničkih škola, prekretnička autorska
figura, ali jest onaj koji je učinio da dječja pjesma bude i tematski i
leksički suvremenija, nerijetko suptilnija, vedrija i metaforički razuđenija.
* * *
Rekli smo da je
Bekrićev Izbor pjesama za djecu Muhidina
Šarića svoju strukturu „preuzeo“ iz vremenskog okvira, kronološkog pojavljivana
pjesničkih knjiga, pa su i ciklusi naslovljeni naslovima knjiga iz kojih su
pjesme izabrane: Spava li dan u mraku, Na
krilima neba, Kada plava ptica spava, Kolo kozaračko, Cvrkutanka, Zaljubljena
baka, Cvječarnica, Pođi kući, Iz Majkine sehare.
Već je u ciklusu
kojim Bekrić otvara svoj izbor prezentirana pozicija pjesničkog subjekta,
njegovo specifično motrište na svijet koji prije nije vidio: čudo i pitanje. Čak
je i sami Šarićev naslov (Spava li dan u
mraku), možda i nesvjesno, urenjen u sami prapočetak svijeta, kada je mrak
kaosa nakon Velikog praska sadržavao sve boje, uključujući i bijelu, kada je
sveopća noć u sebi krila svjetlo dana.
I pjesnički motivi
koji su strukturirali njegove tematske „zbirke“
stihova prve knjige – pjesme o prirodi (Na dan proljeća), djetinjstvu (Molimo) i školi (Petica), kao i prvotnje naznake humora (Sto mu
muka, Dva mjehura od sapuna), te upotreba naslijeđenih formalnih oblika, potkrijepljuje
naše navode o plodotvornom odbljesku preuzetog iskustva dječje pjesme iz sh. jezičnog prostora i usmenog naslijeđa (tipa nabrajalice, u brzoj
izmjena slika i pojmova), kojom je uspostavljao i postizavao poželjna
ritmičnost i razuđena slikovitost gotovo nužnu u književnom tekstu pisanom za
dijete (Dan, Na dan proljeća, i dr.).
U formalnom smislu,
Šarić se, oblikujući strukturu pjesme, stihove
najčešće „slaže“ u katrene obgrljene rimom, što se, učestalošću, pokazuje
njegovim temeljnim pjesničkim oblikom, najčešće u osmercu, ali i u razlomljenim
stihovima drugig metričkih karakteristika (4 + 4, 4 + 2). Mada autorovo djelo
izrasta iz prepoznatljivih fragmenata tradicije i nasljeđa, u otklonu je od
jednodimenzionalnih opisa, naracije koja ne zna ništa više osim priče, Šarićem prostor je pročišćen, lirski, uronjen u doživljaj obogaćen (najčećše)
personificiranim oblikcima pojavnog
svijeta. Metaforičnost vizija i efekti
dubljeg značenja boja (koje uvijek
nešto simboliziraju) – njegovo pjesništvo čine bogatijim i estetski uzvišenijim
i doživljajno efektnijim.
U drugom i trećem
ciklusti (Na krilima neba i Kada plava ptica sanja) svaka će pomnija analaza
zapaziti širenje tematskog indeksa i
leksičkog prostora. Uz teme „kontinuiteta“„, česte pjesničke obrade
gotovo „tipizirane“ starijom školom, u pjesnikov krug interesa ulaze budućnosni
motivi ekologije (Siva slika, Moj grad,
Molba, Kad bi hjelo drveće, Cvijet iza rešetaka). Priroda s čovjekom i
djetetom i središtu, pokatkad poprima dramatične srazmjere, molbe, pobune i
proteste. Pjesme rimovanih katrena mimetičkog slijeda pokušavaju slaviti ruralno
nad urbanim kao zdravije mjesto za življenje (Dao bih, Pismo djedu na selu), djeluje pomalo arhaično i pase; tek
humor (osobito u Pismu djedu na selo)
spašava – kao i uvijek – prilike u kojima se našao pjesnik sa svojom
„raspričanom“ poetskom tvorevinom.
Muhidin je Šarić
posebno zanimljiv kao pjesnik zavičanosti i domoljublja. Njegove pjesme
nerijetko osvajaju publiku svojom krhkom strukturom i jednostavnošću iskaza temeljnih čovjekovih
osjećanja i humanističkih stavova.
Pjesnik je, što nije nevažno spomenuti u riječi o njegovim pjesmama,
rođen i odrastao u sjenci Kozare, toponima koji nije samo zemljopisni pojam. U
tom je svijetu doživio najsretnije i, na istom mjestu, najbolnije trenutke. Kad
takav pjesnik govori o domoljublju, onda tu nema ni patetike ni plitke
deklarativnosti.
Cilkusi Kolo kozaračko i, posebice, Pođi
kući – male su antologije ljubavnog pjesništva prema zavičaju i svojoj
domovini. Mislim da je u tom tematskom prostoru, ma koliko to ne izgledalo
tako, potpuno usamljen, samosvojan i cjelovit. Te su pjesme poput „malih
oblika“, minijatura od pet, sedam, deset stihova. Djeluju poput slučajnih iskaza, od „običnih“ riječi koje
zrače, u svom vještom prepletu pjesničke sintakse, snažno i uzbudljivo!
Knjiga izabranih
pjesama se završava svojevrsnim rječnikom lokalnih leksema, arhaizama i
turcizama, koja se tumače stihovima. Predpostavljamo da je uvrštavanje ciklusa Iz Majkine sehare više udovoljeno
autorovoj pedagoškoj vokaciji, a manje književnoj opravdanosti. Dakako, i on,
taj ciklus, dodatno govori o autoru, njegovoj nujnoj osjetljivosti, njegovoj
umnoj svestranosti i njegovoj časnoj etičnosti.
Izbor pjesama za
djecu Muhidina Šarića, u izboru Ismeta Bekrića, pjesnička je monografija koja
glasom pjesnika, zanesenog i zaustavljenog na vječnim zelenim poljima, poljima
bosanskog djetinjstva koje nije nestalo i nikada neće nestati.
U Mostaru, 23. V. 2011.
Ibrahim Kajan
[1] Nakon
prvotnjih objava u dječjim listovima i časopisima, Mhuidin Šarić je objelodanio
svoj prvijenac Spava li dan u mraku (1976), nakon koje su uslijedile Na krilima neba, 1981., Kad plava
ptica sanja, 1983., Kolo kozaračko, 1984.,
Plava ptica, poezija,(na turskom jeziku) Banja Luka, 1985., Cvrkutanka,
1988.,, Zaljubljena baka, poezija, 1989., Dvorište sa cvijetom za uvetom,
1990., zatim dramski tekstovi - Recept za ludilo, 1985., Čovječe, ne ljuti se,
1985., Blago u kovčegu, 1986., Vuk dobrica, 1988. Objavio je i dvije prozne knjige, Keraterm,
sjećanje na srpski logor, proza, Graz, Austrija, 1993. i roman Belko,
[2] Muhidin
Šarić: Izbor pjesama za djecu, Izabrao: Ismet Bekrić, Bosanska riječ, Tuzla,
2011.
Nema komentara:
Objavi komentar