KLASNI JEZIK ROMANA OUSMANA SEMBENEA

Napisao: Ibrahim Kajan

Ousmane Sembene: Banty Mam Yall / Drveni Božji štapići, prijevod i komentar: Biserka Cvjetičanin, Mladost (i dr.), Zagreb, 1979.

 Ousman Sembene

Suvremeni roman koji dolazi iz Afrike, posebice onaj iz bivših kolonija Zapadne francuske Afirike, te Nigerije – u posvemašnjom je znaku preispitivanja i analiziranja društvene svijesti kojoj je tradicionalni pravac mišljenja bio ništen ili prekinut dolaskom bijelog gospodara: posljedice "zamjene" moralnih običajnosti i "nakalemljivanje" intelektualnih dosega evropskog porijekla u pomno izabrane predstavnike plemenske elite - u bezbrojnim aspektima pokazale su se samo pogubnim.

Uništavajući komunitarni, plemenski, stoljećima isprobani i s njima srasli prostor i način života, kolonizator je potaknuo jednu jedinu reformu postajući "nesvjesno oruđe historije", koja će izvršiti pomak unutar naznačena egzistencijalnog vidokruga: na primjeru koloniziranja Indije.

Roman-kronika senegalskog književnika Ousmana Sembenea naslovljen s Banty mam yall (Drveni božji štapići) – pokazuje razvoj rađanja i ustajanja radničke klase, prezentira svojevrsno senegalsko "kaljenje čelika" razvedenom štrajkačkom freskom istinitih datuma i nositelja. Unutar zemljopisnog prostora (kojem danas donekle odgovaraju granice Senegala i Malija), djeluje jedinstvena sindikalna organizacija željezničkih radnika, a "duša" joj je Ibrahim Bakayoko. On predstavlja figuru toliko prepoznatljivu u svim povijesnim prikazima radničkih gibanja inspiriranih naukom već klasičnih papira socijalističkih koncepata budućnosti. Pokrečući štrajk, koji će trajati duže od pola godine, sindikati ne obuhvaćaju procesom samooslobođivanja samo radnike na tisućama kilometara dugoj tračnici Bamako -Thies -Dakar: plamen štrajka ubrzava promjene osvješćivanja žene i starca, čak i djece; njegovo svjetlo osvjetljava lica vjerskih vođa kolonizatoru prodanih duša; solidarnost i uzajamnost radnika; nema granica u boji kože, jeziku, plemenskoj ili nacionalnoj različitosti... S tog (potonjeg) aspekta, ova je epopeja i indirektna polemika s elitnim nositeljima ideologije "crnaštva" (današnjeg Senegala), dok je iskaz samog autora (citiran u pogovoru) otvoren i direktan:

"Moja vrijednost nije povezana s bojom moje kože. Naši su preci

stvorili spomenike i maske kojima se ponosimo. No, ne mislim

da su tražili da ih se definira kao crnce... "

Identično, u misaonom slijedu, govori i Bakayoko na pregovorima s bijelim šefovima: - Gospodine direktore, ovdje ne predstavljate niti rasu niti naciju, već klasu. I mi, također, predstavljamo klasu čiji su interesi drugačiji od interesa vaše.

Sembene, odbacujući ideolgiju negritude-pokreta, nipošto ne odbacuje cjelokupnu tradiciju, a koju neki zovu bez ikakvih ograda "pljesnivom prošlošću": moglo bi se reci da on, poput Corbina, sugerira mogućnost oživotvorenja "nasljeđa" njegovim stalnim "preporođivanjem". Moglo bi se također reći, da on, poput Nehrua može govoriti o prošlosti "kada ga ona pritiska" ili "spaja sa sadašnjosti, grije svojom toplinom". Napokon Sembene potcrtava one segmente tradicije koji imaju najavu u samom Manifestu – koji je svima obećao budućnosti! Historijska vjerodostojnost samog događaja kao da je nadmašila Sembenevu literarnu, umjetničku transformaciju čina. Fasciniran uspjehom štrajka iz 1947/48., i njegovom snagom što približava domovinu slobodi, autor ispisuje stranice pod teškom sjenom činjenica - pa, poput onoga koji ne želi baš ništa zaboraviti - stiže tek pobrojati ih, dati im romanesknu strukturu, gledajući na golemo prostranstvo scene kroz čisto prozorsko staklo. Po tome bi bio blizak brojnim - našim romanima objelodanjenim u početnom poslijeratnom razdoblju. Međutim, vraćajući se, s njim, mjestu nastanka i značenju koji svako zauzima ne samo u recentnoj književnoj produkciji Senegala - Drveni božji štapići Ousmana Sembenea niposto ne gube atributivnost iskrene analize kolektiva i klase koja ukoračuje u "prvi put izrečenu riječ - budućnost". Otuda ova knjiga od svojega čitatelja mnogo manje traži da je ocjenjuje - dok svaka njezina rečenica žudi za razumijevanjem ponuđena svijeta

Spomenimo, na kraju, da je autor ovu kroniku i posvetio "muškarcima i ženama koji su od 10. listopada 1947. do 19. ožujka 1948. vodili borbu za bolji život, (te da) nikome ne duguju ništa: ni nekoj "civilizatorskoj misiji", ni nekom poznatom čovjeku, ni nekom parlamentarcu. Njihov primjer ne bijaše uzaludan: otada Afrika napreduje".

A, opet, u "Zulejki" Goethe šapuće: Treba Ii ova bol da nas muči / Kad on povećava našu radost, / Zar nije Timurova vladavina / Satrla bezbrojne duše...

Izvori:

Oko (Zagreb), br. 248, 17. IX. – 1. X. 1981.

Ibrahim Kajan: Gospodari i sluge tinte, Planjax, Tešanj, 2005., str. 119- 121