PREDVEČERJE SEADA KORAJLIĆA

 Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 2008.

 Sead Korajlić

Piše: dr. Ibrahim Kajan

Psihologija koja se hvali da sve spoznaje o čovjeku temelji na njegovom ponašanju i njegovom govoru, mislim da bi loše prošla ako bi za svoj predmet proučavanja uzela, naprimjer Seada Korajlića. Praćenjem njegova ponašanja kroz veći dio svog života i izvođenja zaključaka o njemu - potvrdilo bi doduše neke karakterne vrijednosti (vrijedan, uspješan u svom poslu, pažljiv, susretljiv), kao što bi i bilježenjem i analizom onoga što jezikom priopćava i opisuje – potvrdili da je riječ o čovjeku misaone prodornosti, bogatog doživljavanja svijeta i ljudi u svijetu – ali, sve to se može, tom metodologijom, zaključiti o svakom od nas koji volimo «da se ponašamo» i koji, brate, «volimo da govorimo». Prema tome, psihologija tu ne bi puno profitirala. Međutim.

 Naslovnica pjesničke knjige Predvečerje Seada Korajlića

I tu, na ovoj riječi, kao na neslućenom raspuću treba stati i duboko se zamisliti. Sead Korajlić je pred  cijeli svijet stavio, izložio nešto što jest iz najdublje nutrine bića izvađeno i pred nas, kao predmete, kao ideje, kao nevidljivu pređu, kao fluidne niti svoga bića  - po stolu poredao.  Riječ je o pjesmama, a pjesme su jedina građa koja je potpuna, nerijetko i skrivena, ponekad i zagonetna biografija, iskaz, slika unutarnjeg bića ali i ljudi koji čine njegovo zvjezdano nebo, njegovu potpunu, riječima običnog priopćavanja, nedosegnuta autobiografiju. Pjesnikova biografija od stihova, a to je baš ova knjiga PREDVEČERJE[1] koju je objelodanio Centar za kulturu i obrazovanje u Tešnju, vidimo da redovito zahvaća, zajedno sa ispovjednim subjektom, bićem, jezgrom onoga koji piše – sve, baš sve, ukratko: cijeli svijet.

Subjekt pjesme opisuje svoje stanje koje je dosad proveo na svijetu. Čujem njegov glas kako se javlja s različitih pozicija u vremenu (čak ga dobro prepoznajemo, to vrijeme, i mijene tog vremena) koje mu je život zadavao:  govor je međutim sublimiran, očišćen od proznih nanosa informacija, podsjeća na linijske redukcije koje naznačuju crtež, sugeriraju jeku doživljaja, uznemirujuću i potresnu.

Na taj je način, kao crtajući po zraku, rekonstruirao vlastito vrijeme koje nema kalendara i kojeg umjesto datuma obilježavaju historijski udesi – koji postaju doslovno njegovi vlastiti; priopćavajući sloj, koji se probija snagom aluzija, jetkim fiksacijama leksemima simboličke punine, čine da se prožimaju unutarnje, uvijek prisutno vrijeme sjećanja (biografija kao sadržaj samog jezgra) i vanjsko prijeme koje se ni na što ne obazire, bešćutno i prolazno.

Dodir vanjskog vremena posebno prožimaju pjesme  s nizom (vedrih) akustičkih senzacija koje svijesti izvlače iz zatrpane prošlosti cijelu galeriju zaboravljenih imena, knjiga, igara koji su činili nebo cijele mladosti (Zenica u zaboravu), zatim tamnih narativa «izbrisanih službenih dosjea» postiđene povijesti (Revizija stava. Ocu Kerimu), ili zaboravljenog oblika ode  dobrom i plemenitom (Njegovo vrijeme), ali i zabrinutom, od muke ironičnom otklonu kojim progovara o prostoru konkretnog življenja i konkretnog življenja onemogućena diktatom iz lože «akademije političkih šarlatana» (Godinu za godinom). Pjesnikov jezik ponekad, slijedi razbjesnjela anđela koji vodi njegov ruka, (kao u pjesmi Treptaj od bljeska nura), ne traži nikakve uglađenosti, odmaknut od nujnosti i probirljivosti – doslovno – gnjevan udara bičem svoje zbilje po – zbilji ovoga svijeta!

Brojne pjesme valja pročitati kao dijalog, ili kao izliku za otvaranjem monologa kojim ispovijed poprima različite tonove po dramatičnosti i različite razine po osjetilnosti: obje su bitne i u zatečenom i nevoljnom svijetu  predstavljaju jedine jasne zvijezde na koje je oslonjen cijeli pjesnikov svijet: ljubav i blagost. Ljubav je ispunjenje, blagost je darovanje. Obitelj i prijatelji.  Tu su, u tom krugu, po mojoj skromnoj procjeni, i najbolje Seadove pjesme: Predvečerje, Autoportret, Gospodar mojih svjetova, Sa Jelaškog mosta,

---

[1] Korajlić, Sead: Predvečerje, Centar za kulturu i informiranje Tešanj. 2008.

TRЁNDAFILI, SJEĆANJE NA ALI PODRIMJU

                                                            ALI PODRIMJA 
                              (Đakovica, 28. VIII. 1942. - Lodev, Francuska, 21. VII. 2012.)

TRAŽIŠ ONO ŠTO NE MOGU NAĆI

Lumi
Ti tražiš nešto
što nikada ne mogu naći
Ti tražiš nešto što sam odavno izgubio
Zašto Lumi
uvijek tražiš ono što ne mogu naći
kad znaš
izvan kože ne mogu izaći
Neka te Lumi
samo ti nastavi po svome
ja ipak do smrti
tražiću ono što izgubih.

JEDAN OBIČNI MRTVAC

Jedan obični mrtvac
Na nogama nosi jednu državu
Trči stepenicama lomi prozore
Sakuplja i zadnju kap vode
Na stolu se zgrči
pod svjetlost lampe
Jedan obični mrtvac
Dosadni siledžija i ubica
Proganjan i konačno ubijen
Proglasi se javno narušiteljem reda
Na balkonu otvorenom ka nebu
Jedna naga djevojka
Ruga se građanskom moralu
Livadom Ovca prošeta Čovjeka
Srećan što živi reče
Svemogući
Jedan obični mrtvac

Ali Podrimja

A jedne davne godine, prepjevao je na svoj lijepi materinski jezik, albanski, sljedeće moje pjesme... i poslao mi ih

Ibrahim KAJAN:

TRЁNDAFILI

Asgjë më s'të pengon. As zëri i vizatuar në

Mur, as Faraoni. Merre trënllafilin. Themeli i

shtëpisë do të durojë sidoqoftë, e kur të kalojë

e pakoha që deshte ta hudhësh ne prag -

muret do të rrëzohen e do të shkatërrojnë

                                                         botën.

Ty asgjë s'të pengon. Vrima në pasqyrë ta

                                             kujton hekurin

që më parë kishte formën e vet, dhe s'e pamë.

Me lejen e të dashuruarit, Ie të dëftohen

format e paduksheme të të tërë botës.

TRUPI QЁ KTHEN

Ai trup që kthen

në fund të fushës

në nxitim kah ago

harruar ka

çdo ndërrim.

ai rritet, duke këltbitur

fort

në midis te botës

mu si druri magjik

tokën e vogel lidh

me qiellin e verdhë.

(Përktheu: AIi Podrimja)

Rilindja, 7. IV. 1977

MUHIDIN ŠARIĆ - ISTAKNUTI BOSANSKI DJEČJI PJESNIK

OTVORENI SVIJET, PONOVLJENA BUDĆNOST

Pjesme za djecu Muhidina Šarića

                                                              
                                                                 MUHIDIN ŠARIĆ

Napisao: Dr. Ibrahim Kajan

Postoje knjige koje stvaraju svečanu atmosferu. Stvarane su dugo, i strpljivo, stvarane su pređom vlastitog srca i građom iza granica sna

Knjiga koja me ponukala da ispišem te riječi, ima svog autora, i ime mu je Muhidin Šarić.

Muhidin je pjesnik, dramski i prozni pisac.[1] Koliko znam, sve su njegove knjige vedre knjige - namijenjene mladoj čitateljskoj publici, sve osim jedne, ili mozda dvije, memoarske, njegova zapamćenja na mračne dane koje je proživio...

Muhidin Šarić  bi po po  vrlo vidljivom pjesničkom djelu u bosanskohercegovačkoj i bošnjačkoj dječjoj književnosti, mada ne i dovoljno istaknutog i valoriziranog, pripadao krugu najpoznatijih živih bosanskih pjesnika.

Knjiga, s kojom sam počeo svoj kratki uvid u autorv rad, a u povodu njezine sretne pojave, zove se Izbor pjesma za djecu;[2] i to je svečani trenutak u životu živog pjesnika – kad dođe vrijeme da se izabere najbolje, a da se prije toga uoči – da se zaista i ima iz čega izabrati! Izbor je uradio pjesnik i prevoditelj Ismet Bekrić, s vidljivom željom da se javnosti predstavi najbolje od dječjih pjesma što ih je Muhidin dosad napisao i objavio, pisao i objavljivao ravno 40 godina.

Bekrićev izbor predstavlja, čini mi se, puno više od  pukog zbira pjesnikovog  poetskog repertoara; on predstavlja briljantan presjek kroz pjesnikove raznolike temeatske mogućnosti i najdojmljivije estetske dosege Šarićeve poetike.  Bekrić je krenuo jedinim i sigurnim putem – kronološkim, od prve knjige stihova nekoć mladog Muhidina Šarića Spava li dan u mraku, do neobične poetske enciklopedije prosjedog pjesnika – ispisane u stihovima: Iz Majkine sehare.

Između ta dva udaljena naslova koja omeđuju Šarićevo dosada objelodanjeno pjesničko djelo, sad se savim razvidnom ukazuje, rasprostrt je pjesnički prostor očuđene zbilje kojem Muhidin Šarić nije bio samo nepretenciozni „prepisivač“. Dijete koje se igra pripada tom svijetu – i svi smo prošli tim zelenim poljima djetinjstva, u novom djetetu  vidimo samo ponovno obnovljen svijet. Našim, premreženim očima  Šarićeve poetske vizije možda su same zamke prošlosti  obojene zgusnutom nostalgijom, pomalo kao u denikenovski kazanom paradoksu – povratka u budućnost.  Djetetu se, mislim, ukazuju u drugom svjetlu, u plavkastoj imaginativnoj izmaglici  kao prvotnja slika obrisa svijeta koji je nastao tek njegovim otvaranjem očiju.

* * *

U cjelini gledano, pjesme za djecu Muhidina Šarića, snažno pulsiraju tradicijom pjesničkog iskustva središnjeg južnoslavenskog jezičnog prostora.  Kada su se stvorile pjesničke škole oko Dušana Radovića i Zvonimira Baloga – i jedna i druga utemeljena na igri koja više nije bila narativna (sadržajna i pričalačka) nego leksička (asocijativna i značenjska), očekivalo se da će u bh. pjesništu one, ili nalik njima, dobiti svoj placet, svoj prostor,  da će dobiti svoje pjesičke pristalice i  svoje sljedbenike. To se na sreću ili na žalost, nije dogodilo na način koji se slutio.

U bh. pjesništvu za djecu postojala je škola koja se još nije uočavala – škola nove osjećajnosti (kao što je prepoznatljiva i u poeziji za „odrasle“) konstituirane na  duhovnom i jezičnom miljeu domaćih izvora, i usmenih i autorskih. Ta linija zaista ide od Branka Ćopića, Pandže, Nasihe Kapidžić – Hadžić, a preko Ismeta Bekrića povezuje pjesnički naraštaj Rorića, Ešića i, naravno, Šarića.

Osjetljivost kao ljubav i nježnost, duhovitost i igrivost - temeljna su psihološka obilježja tog poetskog modela. Pjesminom strukturom dominira osebujni doživljaj, samorodan i autentičan.  Upravo taj iskaz prekriva pjesničko djelo Muhidina Šarića.  Muhidin Šarić nije, po usporedbi sa iskustvima spomentih pjesničkih škola, prekretnička autorska figura, ali jest onaj koji je učinio da dječja pjesma bude i tematski i leksički suvremenija, nerijetko suptilnija, vedrija i metaforički razuđenija.

*  *  *

Rekli smo da je Bekrićev Izbor pjesama za djecu Muhidina Šarića svoju strukturu „preuzeo“ iz vremenskog okvira, kronološkog pojavljivana pjesničkih knjiga, pa su i ciklusi naslovljeni naslovima knjiga iz kojih su pjesme izabrane: Spava li dan u mraku, Na krilima neba, Kada plava ptica spava, Kolo kozaračko, Cvrkutanka, Zaljubljena baka, Cvječarnica, Pođi kući, Iz Majkine sehare.

Već je u ciklusu kojim Bekrić otvara svoj izbor prezentirana pozicija pjesničkog subjekta, njegovo specifično motrište na svijet koji prije nije vidio: čudo i pitanje. Čak je i sami Šarićev naslov (Spava li dan u mraku), možda i nesvjesno, urenjen u sami prapočetak svijeta, kada je mrak kaosa nakon Velikog praska sadržavao sve boje, uključujući i bijelu, kada je sveopća noć u sebi krila svjetlo dana.

I pjesnički motivi koji su strukturirali njegove tematske „zbirke“  stihova prve knjige – pjesme o prirodi (Na dan proljeća), djetinjstvu (Molimo)  i školi (Petica),  kao i prvotnje naznake humora  (Sto mu muka, Dva mjehura od sapuna), te upotreba naslijeđenih formalnih oblika, potkrijepljuje naše navode o plodotvornom odbljesku preuzetog iskustva  dječje pjesme iz sh. jezičnog prostora i  usmenog naslijeđa (tipa nabrajalice, u brzoj izmjena slika i pojmova), kojom je uspostavljao i postizavao poželjna ritmičnost i razuđena slikovitost gotovo nužnu u književnom tekstu pisanom za dijete (Dan, Na dan proljeća, i dr.).

U formalnom smislu, Šarić se, oblikujući strukturu pjesme,  stihove najčešće „slaže“ u katrene obgrljene rimom, što se, učestalošću, pokazuje njegovim temeljnim pjesničkim oblikom, najčešće u osmercu, ali i u razlomljenim stihovima drugig metričkih karakteristika (4 + 4, 4 + 2). Mada autorovo djelo izrasta iz prepoznatljivih fragmenata tradicije i nasljeđa, u otklonu je od jednodimenzionalnih opisa, naracije koja ne zna ništa više osim priče,  Šarićem prostor je pročišćen, lirski,  uronjen u doživljaj obogaćen (najčećše) personificiranim  oblikcima pojavnog svijeta.  Metaforičnost vizija i efekti dubljeg značenja boja (koje uvijek nešto simboliziraju) – njegovo pjesništvo čine bogatijim i estetski uzvišenijim i doživljajno efektnijim.

U drugom i trećem ciklusti (Na krilima neba i Kada plava ptica sanja) svaka će pomnija analaza zapaziti  širenje tematskog indeksa  i leksičkog prostora. Uz teme „kontinuiteta“„, česte pjesničke obrade gotovo „tipizirane“ starijom školom, u pjesnikov krug interesa ulaze budućnosni motivi ekologije (Siva slika, Moj grad, Molba, Kad bi hjelo drveće, Cvijet iza rešetaka). Priroda s čovjekom i djetetom i središtu, pokatkad poprima dramatične srazmjere, molbe, pobune i proteste.  Pjesme rimovanih katrena  mimetičkog slijeda pokušavaju slaviti ruralno nad urbanim kao zdravije mjesto za življenje (Dao bih, Pismo djedu na selu), djeluje pomalo arhaično i pase; tek humor (osobito u Pismu djedu na selo) spašava – kao i uvijek – prilike u kojima se našao pjesnik sa svojom „raspričanom“ poetskom tvorevinom.

Muhidin je Šarić posebno zanimljiv kao pjesnik zavičanosti i domoljublja. Njegove pjesme nerijetko osvajaju publiku svojom krhkom strukturom i  jednostavnošću iskaza temeljnih čovjekovih osjećanja i humanističkih stavova.  Pjesnik je, što nije nevažno spomenuti u riječi o njegovim pjesmama, rođen i odrastao u sjenci Kozare, toponima koji nije samo zemljopisni pojam. U tom je svijetu doživio najsretnije i, na istom mjestu, najbolnije trenutke. Kad takav pjesnik govori o domoljublju, onda tu nema ni patetike ni plitke deklarativnosti.

Cilkusi Kolo kozaračko i, posebice,  Pođi kući – male su antologije ljubavnog pjesništva prema zavičaju i svojoj domovini. Mislim da je u tom tematskom prostoru, ma koliko to ne izgledalo tako, potpuno usamljen, samosvojan i cjelovit. Te su pjesme poput „malih oblika“, minijatura od pet, sedam, deset stihova. Djeluju poput  slučajnih iskaza, od „običnih“ riječi koje zrače, u svom vještom prepletu pjesničke sintakse, snažno i uzbudljivo!

Knjiga izabranih pjesama se završava svojevrsnim rječnikom lokalnih leksema, arhaizama i turcizama, koja se tumače stihovima. Predpostavljamo da je uvrštavanje ciklusa Iz Majkine sehare više udovoljeno autorovoj pedagoškoj vokaciji, a manje književnoj opravdanosti. Dakako, i on, taj ciklus, dodatno govori o autoru, njegovoj nujnoj osjetljivosti, njegovoj umnoj svestranosti i njegovoj časnoj etičnosti.

Izbor pjesama za djecu Muhidina Šarića, u izboru Ismeta Bekrića, pjesnička je monografija koja glasom pjesnika, zanesenog i zaustavljenog na vječnim zelenim poljima, poljima bosanskog djetinjstva koje nije nestalo i nikada neće nestati.

U Mostaru, 23. V. 2011.                                                                   Ibrahim Kajan

---

[1] Nakon prvotnjih objava u dječjim listovima i časopisima, Mhuidin Šarić je objelodanio svoj prvijenac Spava li dan u mraku (1976), nakon koje su uslijedile Na krilima neba, 1981., Kad plava ptica sanja, 1983., Kolo kozaračko, 1984.,  Plava ptica, poezija,(na turskom jeziku) Banja Luka, 1985., Cvrkutanka, 1988.,, Zaljubljena baka, poezija, 1989., Dvorište sa cvijetom za uvetom, 1990., zatim dramski tekstovi - Recept za ludilo, 1985., Čovječe, ne ljuti se, 1985., Blago u kovčegu, 1986., Vuk dobrica, 1988.  Objavio je i dvije prozne knjige, Keraterm, sjećanje na srpski logor, proza, Graz, Austrija, 1993. i roman Belko,

[2] Muhidin Šarić: Izbor pjesama za djecu, Izabrao: Ismet Bekrić, Bosanska riječ, Tuzla, 2011.

KLASNI JEZIK ROMANA OUSMANA SEMBENEA

Napisao: Ibrahim Kajan

Ousmane Sembene: Banty Mam Yall / Drveni Božji štapići, prijevod i komentar: Biserka Cvjetičanin, Mladost (i dr.), Zagreb, 1979.

 Ousman Sembene

Suvremeni roman koji dolazi iz Afrike, posebice onaj iz bivših kolonija Zapadne francuske Afirike, te Nigerije – u posvemašnjom je znaku preispitivanja i analiziranja društvene svijesti kojoj je tradicionalni pravac mišljenja bio ništen ili prekinut dolaskom bijelog gospodara: posljedice "zamjene" moralnih običajnosti i "nakalemljivanje" intelektualnih dosega evropskog porijekla u pomno izabrane predstavnike plemenske elite - u bezbrojnim aspektima pokazale su se samo pogubnim.

Uništavajući komunitarni, plemenski, stoljećima isprobani i s njima srasli prostor i način života, kolonizator je potaknuo jednu jedinu reformu postajući "nesvjesno oruđe historije", koja će izvršiti pomak unutar naznačena egzistencijalnog vidokruga: na primjeru koloniziranja Indije.

Roman-kronika senegalskog književnika Ousmana Sembenea naslovljen s Banty mam yall (Drveni božji štapići) – pokazuje razvoj rađanja i ustajanja radničke klase, prezentira svojevrsno senegalsko "kaljenje čelika" razvedenom štrajkačkom freskom istinitih datuma i nositelja. Unutar zemljopisnog prostora (kojem danas donekle odgovaraju granice Senegala i Malija), djeluje jedinstvena sindikalna organizacija željezničkih radnika, a "duša" joj je Ibrahim Bakayoko. On predstavlja figuru toliko prepoznatljivu u svim povijesnim prikazima radničkih gibanja inspiriranih naukom već klasičnih papira socijalističkih koncepata budućnosti. Pokrečući štrajk, koji će trajati duže od pola godine, sindikati ne obuhvaćaju procesom samooslobođivanja samo radnike na tisućama kilometara dugoj tračnici Bamako -Thies -Dakar: plamen štrajka ubrzava promjene osvješćivanja žene i starca, čak i djece; njegovo svjetlo osvjetljava lica vjerskih vođa kolonizatoru prodanih duša; solidarnost i uzajamnost radnika; nema granica u boji kože, jeziku, plemenskoj ili nacionalnoj različitosti... S tog (potonjeg) aspekta, ova je epopeja i indirektna polemika s elitnim nositeljima ideologije "crnaštva" (današnjeg Senegala), dok je iskaz samog autora (citiran u pogovoru) otvoren i direktan:

"Moja vrijednost nije povezana s bojom moje kože. Naši su preci

stvorili spomenike i maske kojima se ponosimo. No, ne mislim

da su tražili da ih se definira kao crnce... "

Identično, u misaonom slijedu, govori i Bakayoko na pregovorima s bijelim šefovima: - Gospodine direktore, ovdje ne predstavljate niti rasu niti naciju, već klasu. I mi, također, predstavljamo klasu čiji su interesi drugačiji od interesa vaše.

Sembene, odbacujući ideolgiju negritude-pokreta, nipošto ne odbacuje cjelokupnu tradiciju, a koju neki zovu bez ikakvih ograda "pljesnivom prošlošću": moglo bi se reci da on, poput Corbina, sugerira mogućnost oživotvorenja "nasljeđa" njegovim stalnim "preporođivanjem". Moglo bi se također reći, da on, poput Nehrua može govoriti o prošlosti "kada ga ona pritiska" ili "spaja sa sadašnjosti, grije svojom toplinom". Napokon Sembene potcrtava one segmente tradicije koji imaju najavu u samom Manifestu – koji je svima obećao budućnosti! Historijska vjerodostojnost samog događaja kao da je nadmašila Sembenevu literarnu, umjetničku transformaciju čina. Fasciniran uspjehom štrajka iz 1947/48., i njegovom snagom što približava domovinu slobodi, autor ispisuje stranice pod teškom sjenom činjenica - pa, poput onoga koji ne želi baš ništa zaboraviti - stiže tek pobrojati ih, dati im romanesknu strukturu, gledajući na golemo prostranstvo scene kroz čisto prozorsko staklo. Po tome bi bio blizak brojnim - našim romanima objelodanjenim u početnom poslijeratnom razdoblju. Međutim, vraćajući se, s njim, mjestu nastanka i značenju koji svako zauzima ne samo u recentnoj književnoj produkciji Senegala - Drveni božji štapići Ousmana Sembenea niposto ne gube atributivnost iskrene analize kolektiva i klase koja ukoračuje u "prvi put izrečenu riječ - budućnost". Otuda ova knjiga od svojega čitatelja mnogo manje traži da je ocjenjuje - dok svaka njezina rečenica žudi za razumijevanjem ponuđena svijeta

Spomenimo, na kraju, da je autor ovu kroniku i posvetio "muškarcima i ženama koji su od 10. listopada 1947. do 19. ožujka 1948. vodili borbu za bolji život, (te da) nikome ne duguju ništa: ni nekoj "civilizatorskoj misiji", ni nekom poznatom čovjeku, ni nekom parlamentarcu. Njihov primjer ne bijaše uzaludan: otada Afrika napreduje".

A, opet, u "Zulejki" Goethe šapuće: Treba Ii ova bol da nas muči / Kad on povećava našu radost, / Zar nije Timurova vladavina / Satrla bezbrojne duše...

Izvori:

Oko (Zagreb), br. 248, 17. IX. – 1. X. 1981.

Ibrahim Kajan: Gospodari i sluge tinte, Planjax, Tešanj, 2005., str. 119- 121

DJELO ARAPSKOG SREDNJOVJEKOVLJA

Abu aI-Ala al-Ma'arri (Allepo, Siyria 973  - 1058 AD)

 بو العلاء أحمد بن عبد الله بن سليمان التنوخي المعري

 

 Napisao. Ibrahim Kajan

Abu aI-Ala al-Ma'arri: Poslanica o oproštenju, prijevod i komentari: dr. Sulejman Grozdanić, Udruženi izdavači, Beograd, Zagreb, Sarajevo, Ljubljanja, Skoplje, 1979.

  Skoro redovito, kad se nađemo pred umjetničkim djelom koje dolazi iz drugih zemljopisno-narodnosnih koordinata, u najblažem slučaju, osjećamo se nemoćni u promišljanju i situiranju njegove duhovne profiliranosti, te uklapanja u naše drukčije formirane, "oportune" mentalne strukture. Ti pokušaji valoriziranja kroz naučene estetske kategorije, kroz aparate sasvim različite socijalne optike, te najčešće svedene metodi komparacije - višekratno su se znali pokazati neupotrebljivim i pogrešnim.

Te i brojne druge primisli nameću se, sada, iznovice, uz čitanje jednog od najznačajnijih književnih djela arapske srednjovjekovne književnosti, Poslanice o oproštenju, gorostasa sveukupne arapske pisane riječi uopće - Sirijca Abu aI-Ala al-Ma'arrija (koji je živio i djelovao između 973. i 1058. godine).

Ovo, u originalu obimnije djelo, ovdje se prezentira u izboru i prijevodu dr. Sulejmana Grozdanića, samo drugim dijelom rečena naslova. Valja, na početku, napomenuti da će čitatelju biti nešto otežano prihvaćanje tekstovnih signala bez poznavanja barem elementarnih eshatoloških naukovanja Kur'ana, bez njegovih socijalnih kategorija i, recimo, bez dobrohotnog prevladavanja duhovne avanture drugog kulturalnog predznaka.

Poslanica, zacijelo, nema nikakve nakane bliske zabavi: pisana je u poznatoj arapskoj maniri sadž'a, rimovanoj prozi, kombiniranjem dijaloške proze i stihova. Ma'ar'ijev tekst zauzima osobit stav kritičke naravi naspram vremena u kojem je nastalo i usprkos ljudima, važnim historijskim protagonistima u tom vremenu.

Po strukturi, ovo klasično djelo, reklo bi se, ima svojega prethodnika, ali i "sljedbenika". Jedno kur'ansko poglavlje, Miradž, Iegendarno Muhammedovo (a. s.) putovanje u nebo, moglo je poslužiti kao prototip, kao Iiterarni nacrt u koji se smjesta književno-fiIozofijska sadržina kritičko-moralnih nedoumica koje autor želi razriješiti. Dionice tlocrta, odnosno uporišni prostori, avanture glavnog junaka, jesu Raj, Pakao i Stajalište. U povodu komparativnih nagovaranja i svojevremenih dugogodišnjih polemika - Miradžu i Poslanici, suprotstavljena je – Božanska komedija Danteova, iz kasnijeg vremena, iz europske duhovne obnove kroz renesansu i humanizam.

Međutim, Grozdanić ispravno zakIjučuje, imajući u vidu i poredbe s Roterdamskim i Rabelaisom, odnosno s kritikama parazitske klase i pitanjima skeptičkoga racionalizma, pa kaže: "Naravno, to nije isto. Ne može biti preteča neko ko je tek vremenski, dakIe, slučajno, bio ranije, mada je taj momenat kao uslov izuzetno važan, ali su isto tako mnogo važnije i neke druge - drustvene, kulturne, misaone, moraIne, književnoistorijske, (te) pretpostavke ograničenog kontinuiteta i uzajamne veze... "

"Šetajući" svojega junaka, Ibn at-Kahira, rajskim i demonskim prostorima, dovodeći ga na Stajalište, ostvarujući kontakte s čuvenim pjesnicima i misliocima predislamskog i islamskog razdoblja, s misticima i đavolima, te sa samim Božjim poslanicima, Muhammedom (a.s.) i njegovim krvnim potomcima, a na kraju i s praocem Ademom (a.s.) -traže se konačni odgovori, do-mišljanje nesavršenosti, odgonetanje tajni života i smrti, potraga za smislom i funkcijom čovjekova trajanja, ulaženje u porijekIo zla, vIasti, poročnosti, sijanju sumnji; zašto pohlepa, zašto "bijeda koja uporno traje" i čemu "duše što se pune zebnjom".

Idući Ma'arrijevim slijedom slova, nerazdruživ dojam bi se dao opisati kao otvaranje nepoznatih prostora, tajnovitih i mističnih. U pasaže čulnih, neposrednih slika, "ulazi se korakom kojim se ulazi u poznatu odaju“.

Nakon ovog, po svemu izuzetna čovjeka arapskog srednjovjekovlja, i nakon toliko stoljeća, a izvođenjem Poslanice o oproštenju iz pukih konkretnih situacija koje stoje u znaku vremena nastanka djela - pada novo svjetlo u kojemu Abu aI-Ala al-Ma 'arri dobiva novo značenje.

Izvori:

Oko (Zagreb), br. 223, 2-16. X. 1980.

Ibrahim Kajan: Gospodari i sluge tinte, Planjax, Tešanj, 2005., str. 97-99

ROMAN CRNOG NOBELOVCA

PLES KOLONIJALNA DUHA

Wole Soyinka, Nobelova nagrada za književnost 1986.

Wole Soyinka: Tumači, Mladost, Zagreb, Prosveta, Beograd, Svjetlost, Sarajevo, Pobjeda, Titograd, Misla, Skoplje, Matica srpska, Novi Sad; prijevod i predgovor: Nada Švob-Đokić; likovna oprema: Ivo Friščić, 1981.

Napisao: Ibrahim Kajan

Soyinka, pisac iz Nigerije, ispovijeda svoje crne junake: Wole Soyinka pokazuje sebi, koliko i njima, što to "odavno sanja o predmetu kojega (sam) treba biti svjestan da bi ga stvarno posjedovao". Roman Tumači ovoga književnika, čije ime valja pamtiti, gotovo da je mali romansirani udžbenik neprekidna dijaloga koji tako uspješno dovodi u blizinu filozofiju kolonijalizma i psihoanalizu. Otuda je i vidljiva činjenica Soyinkina napora da "čitav roman usmjeri na likove same". To 'pričanje sebe', 'ispovijedanje sebe', svojevrsno je prepoznavanje, shvaćanje, katarzično čišćenje prve intelektualne elite nezavisne Nigerije.

To stanje karakterizira djelatnost Soyinkinih likova stvarnosti premještenih u prostor imaginacije, s čudesnim diktatom koji blokira "započinjanje novoga posla, prije nego se svjesno izvrši stari... " A "stari posao" jest - reforma svijesti. Soyinka će tragati za junacima svedenim na puki, samotni predznak "neke budućnosti koju ni sami ne mogu naslutiti". Za protagoniste karakteristična isječka najnovije povijesti svoje domovine, Soyinka uzima, precizno birajući, desetak "primjeraka" tanušna i tanana sloja, u "bijelom svijetu" školovane prve, postkolonijalne generacije svojih zemljaka. Vraćajući se kući, iz koje tek što su otišli britanski koloni, vraćajući se iz Evrope i Amerike – prepoznaju svoje osjećanje djetinjstva, roditelja i plemena: za Egba, Sagoea,  Sekonija, za Sageovu zaručnicu, za Kolu i druge - sve je to sada u ogromnoj daljini zamagljenoj i preinačenoj mentalnoj strukturi tako različitoj i neupotrebljivoj plemenskom moralu, mudrosti tradicionalnih prvaka i usmenih institucija plemenskog očitovanja života. U trenu jasne istine, počinje bjesomučni pIes kolonijalna duha. Mladi intelektualci iskreno nastoje dati svoj prilog izgradnji nove stvarnosti Nigerije. Zatečeni u žuđenu prostoru domovine i djelatnu krugu bez ikakve nade na uspjeh - u oporbi s najjačim uporištem kolonijalna duha u malim predstavnicima vlasti – junaci Soyinkini, lomni, negdje zaturena identiteta, ublažuju muku egzorcizma u alkoholu (Sagoe), u ludilu (Sekoni) itd. Društvo privatnog okoliša u kojem se susreću, a podignuto novostečenim pozicijama intelektualnih zanimanja ili hijerarhijskom ljestvicom vlasti - na višu razinu "važnosti", Soyinka prepoznaje kao posjednike recidiva odbjegla morala bivših gospodara, na koje, eto, pošto-poto hoće da naliče: njihova ponašanje je prazna kopija bijelog čovjeka, organizirane sjedeljke i prijemi - karikirani su i licemjerni. Soyinka dopušta svojim junacima da pljunu tom ponašanju ravno u lice, da izbace plastične ruže i plastično voće iz raja domaje, da premažu prijezirom tu sliku "prijema" kao "izrezanu iz viktorijanskog časopisa".

Wole Soyinka priziva i nekoliko toplih, ljekovitih ženskih likova. Tajnovitu kurtizanu i bijelu nigerijsku nevjestu skicira nadahnuto, ali im ne sagledava nikakve jasnije putanje, društvene pogotovu. To nije proveo ni onda kada dovodi čitatelja u kontakt s obrazovanom zaručnicom novinara Sagoea.

Završni nesretnik daje se kroz Joea Goldera, mješanca na kojemu se lome sve bijede: od "crnačkih" potraga za samobitnošću i seksualne pomjerenosti prema muškoljublju, do društvene izoliranosti i neizvjesnosti. Kazivanje Egboa, protkana reminscencijama na prošlost koja ide paralelno sa današnjosti, nervozna filozofija "pražnjenja crijeva" novinara Sagoea, Sekonijev silazak u ludilo i smrt, Kolin bijeg u kreativnu, likovnu imaginaciju, Monicin osjećaj da je puki "bijeli privjesak" na karijerističkom kaputu muža..., napokon Joe Golder, "arhajsko lice izbačeno iz porodičnog albuma" – zacijelo je valjalo prihvatiti smislom polivalentnih aspekata jedne cjeline; jedne životne stvarnosti koja se preispituje, reformira bitna uporišta prije nego se opre i otisne u avanturu slobodna izbora. Takva razmrvljena struktura života jest struktura romana...

A sve je počelo 1850., kada je na Soyinkin jezik prevedena Biblija. I kad je, zajedno s Biblijom, Britanija pretvorila u koloniju svijet kojemu je "razorila uništavajući domorodačke općine, razorila kućnu radinost i nivelirala sve što je bilo veliko i što se isticalo".

"Pisana književnost na jorupskom jeziku javila se dolaskom misionara i kolonizacijom Nigerije", piše Nada Švob-Đokić. A Wole Soyinka, piše, gle, kao i većina - na engleskom jeziku!

Izvori: 

Oko (Zagreb), br. 247, 3-17. IX. 1981.

Ibrahim Kajan: Gospodari i sluge tinte, Planjax, Tešanj, 2005., str.  115-117

PUTOVI AFRIČKE KNJIŽEVNOSTI

Nada Švob-Đokić: Razvoj u afričkoj književnosti, Liber, Zagreb 1981.

Napisao: Ibrahim Kajan

Sve češće u izlozima knjižara zatičemo djela književnika neobičnih imena - Amos Tutuola, Camara Laye, Chinua Achebe, Wole Soynka, Gabriel Okara, Cyprian Fkwensi, Sembene Ousmane, Ngugi wa Thiog'o: riječ je o afričkim piscima južno od Sahare čiji oslobođeni glasovi uspostavljaju neodgodivu komunikaciju sa svijetom, sa vremenom koje, napokon, teče samo u jednom pravcu.

Za razumijevanje, za utvrđivanje kritičkog stava prema njima, neophodno je pronalaženje odgovora na pitanje o "identitetu afričke književnosti". Po sociolozima književnosti to bi značilo proniknuti u onu bitnu odrednicu koja se opisuje dijalektičkim jedinstvom subjektivna i objektivna svijeta. Na podlozi takva promišljanja, nedavno smo imali priliku pročitati prvo djelo, pionirsko u prostoru našega jezika, autorice Biserke Cvjetičanin, Roman i afrička zbilja.

Daljnje razmicanje granica, osvjetljavanje prostora putanje i avanture afričkog književnog stvaralaštva - nudi Nada Švob-Đokić knjigom pomna diskursa određena naslovom: Razvoj u afričkoj književnosti. Po izabranu postupku potrage Razvoj u afričkoj književnosti u komplementarnu je odnosu sa spomenutom studijom Biserke Cvjetičanin.

Obrazlažući koncepciju kontinentalne i nacionalne književnosti u suvremenoj Africi južno od Sahare, autorica nas nizom prilično uvjerljivih teorijskih činjenica nagovara na pristanak na jednu takvu, moguću interpretaciju afričkog književnog suvremeniteta. Riječ je dakle o "književnoj tradiciji zasnovanoj na preuzetoj pismenosti, najčešće na preuzetim i prihvaćenim jezicima, sličnih povijesnih i strukturnih obilježja u različitim zemljama kontinenta". Odmah iza ovoga, autorica će podvući da koncepcija kontinentalne književnosti ne počiva na utemeljenim nacionalnim književnostima, nego proizlazi iz duhovna sudara elemenata tradicionalnih afričkih i evropskih književnosti.

Nada Švob-Đokić rekonstruira razvoj književnosti sukladan povijesnosti vremena, kroz oblike književnih vrsti i kroz tipološki razvoj junaka kao idejnih nositelja umjetnine.

Još je Godelier zapisao da su zakoni historije u Africi bili bitno drukčiji od putova historije na drugim kontinentima. Otuda i teškoće, o kojima govori autorica, "vremenskog razgraničavanja" afričke književnosti.

Odnos sinkronije i dijakronije u Africi različit je od onog u Evropi – istovremenost zbivanja u afričkoj književnosti, uspostavljena je u evropskoj književnoj tradiciji kao slijed, konstatira Nada Švob-Đokić. Ta, skoro paradoksalna obilježja, očituju se prije svega u istovremenoj dvojnosti izvora (usmene i pisane tradicije), dok se potonja, pisana književnost, realizira u "posuđenu" jeziku kolonijalnoga gospodara. Ovdje valja napomenuti, da je taj lingvistički izbor - čini i klasnom činjenicom! Valja imati na umu da (i preko) 90% piščevih zemljaka ne razumije jezik na kojem njihov književnik stvara. On piše za domaću elitu - i cijeli, ostali svijet!

Usmena književnost Afrike nije zatvorila svoje vrelo: njezine vrste egzistiraju paralelno s novim, "već sad autentičnim, iako preuzetim vrstama". Pitanje vezano uz njezinu klasifikaciju u izravnoj je vezi s problemom vrste koja "apsorbira povijesnu dimenziju književnosti". Klasifikacijski se problem u usmenim književnostima rješava, može se zaključiti, isključivo na razini same vrste.

Što se tiče razvojnih promjena unutar vrste, evidentiraju se dva obilježja procesa: "u destrukciji i u transformaciji vrste". Posvemašnja transformacija vrste može se sagledati, na najzanimljiviji i na najilustrativniji način - na epu, a unutar mlade tradicije pisane književnosti.

U trećem dijelu svoje vrijedne analize Nada Švob-Đokić sagledava razvoj u afričkoj književnosti samim junakom književnog djela. Na primjerima tekstualnih umjetnina Cypriana Ekwensija i Charlesa Mangue - ona ce identificirati lik pikara i nomada, ali "tipa" koji se, u odnosu na evropski pojam pikara - nalazi u obrnutoj situaciji. Ovdje pleme progovara na usta lutalačkog avanturiste.

Drugi "neraskidivi par" junaka jesu sluga i gospodar. Nositelji su sukoba, oprečnih poimanja svijeta; a u konkretnim djelima recentnih afričkih književnika "više su izraz klasnog nego rasnog obilježja". Primjeri su uzeti iz romana Ferdinanda Oyonoa, Ezekiela Mphahlelea, Camare Layea, Ngugi wa Thoing'oa.

Lice novoga junaka afričkog romana nadaje se u prozama Ousmana Sembenea (kolektivni junak; proleter), Wole Soyinke (intelektualci, dezintegrirani junaci suvremeniteta, nova elita). Tradicionalni junaci u novom svijetu, "junak koji ujedinjuje oba svijeta", kompleksan i zamršen - susretljivi su u Betija, Achebea i još nekih poznatih afričkih autora.

U sklopu postavljenih metodoloških koordinata, Nada Švob-Đokić je dosljedno provela svoju nakanu: plodotvornost njezinih zaključaka ogleda se kako u novom otvaranju starijih teza, tako i u obnovi pitanja sadržaja same sintagme "afrička književnosti".

Tako se, recimo, pristaje (i u ovoj knjizi) na isključenje književnosti naroda sjeverne Afrike (jer "Arapski svijet Afrike kulturološki i povijesno pripada islamskim kulturama Bliskog i Srednjeg istoka"). Dakako, metodološkim izborom autorica istim slijedom "zaobilazi" i stare književnosti Egipta i Etiopije, apstrahirajući ih u cjelini e da bi bila zadovoljena kontinentalna koncepcija. Arapski svijet i islamske kulture ne bi valjalo gledati

identičnim pojavama, budući da se ni arabizam ne identificira sa

islamskom činjenicom.

Na kraju valja reći da je Nada Švob-Đokić Razvojem u

afričkoj književnosti pokazala široku obaviještenost duhovnog

prostora koji ispituje, svodeći ga, jednom od mogućih putanja - u

analizu zavidna dometa, u djelo koje je puno više "od pokušaja da

se odgovori na pitanje o identitetu afričke književnost".

Izvor:

Oko (Zagreb), br. 271, 5-19. VIII. 1982.

Ibrahim Kajan: Gospodari i sluge tinte, Planjax, Tešanj, 2005., str. 127-130

PROZOR U ISLAMSKU KULTURU

 Nerkez Smailagić: Leksikon islama, Svjetlost, Sarajevo, 1990.

Napisao: Ibrahim Kajan

Pasteur nije bio liječnik po obrazovanju, ali je medicini dao golem doprinos. Ni Schliemann nije bio arheolog, ali je arheologiji darovao, između ostalog, cijelu Troju. Ni Nerkez Smailagić nije bio orijentalist, ali je južnoslavenskoj islamistici dao više nego što su uspjeli dati, u osamdeset godina organizirana djelovanja naše orijentalistike, cijeli timovi "renomiranih stručnjaka" tog znanstvenog područja.

Ne samo što je napisao, sastavio ili preveo, nego je i o vlastitu grošu tiskao kapitalna djela bez kojih nema razumijevanja ni islama, ni islamske kulture, a ni povijesnih kretanja niti suvremene politike svijeta o kojem je riječ. Nakon Političke vizije Dantea Alighierija, Historije političkih doktrina, nakon biblioteke prijevoda (Vittorini, Holbach, Diderot, Voltaire, Camus, Corbin, Gurvic, Bisio...) - u samoizdatu je objelodanio dvotomnu Hamidullahovu knjigu Muhamed, trotomnu i slavnu Hammerovu Historiju Turskog (Osmanskog) Carstva, a uz njih i autorske projekte Uvod u Kur 'an, te dvotomnu Klasičnu kulturu islama.

Sada je pred nama djelo nedovršeno, prekinuto iznenadnom profesorovom smrću prije pet godina: Leksikon islama. Po usmenom i zapamćenom svjedočenju, težio je nečemu što je gotovo nemoguće: da sastavi Enciklopediju islama. Da je sastavi, po ugledu na arapsku, tursku i francusku - ali sam. Čekati na naše uspavane institute više nije mogao. Neposredno prije smrti, u susretu, spomenuo je tri tisuće ispisanih stranica! Natuknice je, a ima ih gotovo 600, pisao uvidom u najsuvremenije spoznaje pretežno zapadnih autora, pridodavao im produbljenu misao ili ih ostavljao za kasniju doradu - pa su, sada, poredane abecednim redom, nerijetko u nesrazmjeru s obzirom na zamišljeno (enciklopedija) i ostvareno (leksikon). To se prije svega ogleda u duljinama nekih jedinica: često su to cijele i samostalne studije (primjerice u natuknicama Arapska književnost, Kur'an, Perzijska književnost, Muhammed, Salat itd.), dok nekih, također važnih, jednostavno - nema. Recimo, nedostaju Islam, Ibrahim (Abraham), Eyyub (Job), zatim niz vjerskih termina, nema također ništa o prisustvu islama u našim krajevima, itd. Ali, ipak je riječ o izuzetnom, o izvomom i nadasve korisnom djelu. Nema u nas ni jedne druge knjige, leksikona niti enciklopedije, u kojoj ćemo naći tumačenje pojava i pojmova, recimo, o derviškim redovima (Ahmedije, Bektašije...), islamskim filozofijskim školama i filozofijskoj nomenklaturi (Mutazaliti, Hanefiti, Batiniti...), dinastija koje su mijenjale povijest ne samo islamsku, a najposlije tu je i cijeli niz razjašnjenih pojmova kojima je preplavljen svaki današnji dnevni list i svaki društveni ili politički izvještaj s Bliskog i Srednjeg istoka: džihad i Kerbela, tko su suniti a tko šiiti, koju ulogu imaju Kurdi a koju "Cmi Muslimani" u političkom kontekstu, što znači socijalizam i lijeve partije unutar islama, itd., itd.

Leksikon islama opremljen je tabelama transkripcije arapskih konsonanata i vokala, grafemima arapskog pisma u perzijskoj upotrebi i tabelom suvremene turske latinice. Knjiga, u lijepoj opremi N. Dogana, završava bilješkom o autoru, pogovorom redaktora (dr. D. Tanaskovića) i preglednim popisom naslova Smailagićevih knjiga, te popisom najvažnijih znanstvenih i stručnih članaka.

Kada iz tiska izađu prijevodi iz ostavštine, Propast Zapada O. Spenglera, kao i Nehdžul-belaga Ali ibn Abu Taliba, moći će se dokraja razvidjeti ukupni kulturni doprinos cijenjenog i u Zagrebu poštovanog politologa dr. Nerkeza Smailagića.

Izvori:

Vjesnik (prilog: Panorama), 22. III. 1991.

Ibrahim Kajan: Gospodari i sluge tinte, Planjax, Tešanj, 2005., str. 111-112

HRONIKA NENAJAVLJENE PATNJE

Ibrahim Kajan: Bošnjak na Trgu bana Jelačića, Biblioteka Corpus

separatum, Preporod / Kaj, Zagreb, 1998.

Napisao: Isnam Taljić

 Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske Preporod i izdavačka kuće Kaj iz Zagreba pokrenuli su biblioteku Corpus Separatum u kojoj će se - to je posebno naznačeno - štampati tekstovi već objavljeni u časopisu za kulturu i društvena pitanja Behar, koji u Zagrebu izdaje Preporod  u Hrvatskoj. Prva knjiga, vrlo intrigantnog naslova Bošnjak na Trgu bana Jelačića, donosi uvodnike koje je u Beharu od 1992. do 1998. godine objavljivao književnik Ibrahim Kajan, urednik ovoga časopisa i predsjednik KDB Preporod u Hrvatskoj.

Veza domoljublja i rodoljublja

Prvi broj zagrebačkog Behara i pojavio se 1992., u aprilu, dakle u vrijeme koje ne može bili tragičnije i bitnije kad su u pitanju Bošnjaci u Hrvatskoj, a i opstanak njihove matice Bosne i Hercegovine.

U prvom uvodniku se i navodi da su se muslimanski listovi u Hrvatskoj i javljali baš uoči i u toku zgusnutih vremena. Tako su Beharu ovdje prethodili Putokaz (uređivao ga je Hasan Kikić) i list na turskom jeziku (!?) Dogu ve Bati (urednik Hifzija Bjelevac), sve do Ogledala (1990. godine).

Urednik knjige Ahmed Salihbegovit apostrofira dvije vrijednosti Kajanovih tekstova. Prvo, da autor konstatno ističe bošnjački identitet i privrženost bošnjačkom narodu u cjelini, tako i onome njegovom dijelu koji kao nepriznata nacionalna manjina trajno obitava u Hrvatskoj, ne zapadajući pritom u idealiziranje i štetnu glorifikaciju, nego i proziva i ukazuje na mahane. Drugo, a što je bitnije za prilike tamošnjih Bošnjaka, jeste bespoštedna bitka za reafirmiranje bošnjačkih prava u Hrvatskoj te njihovih veza s matičnom zemljom i s ostalim svijetom, ali bez uzvraćanja ružnom mjerom unižavanja drugih naroda (tako ni hrvatskoga). Kajan ne dovodi u pitanje građansku pripadnost hrvatskoj domovini tamošnjih Bošnjaka, ali insistira na uzajamnim pravima i obavezama.

Povezanost između domoljublja i rodoljublja dovedena je u vezu s ko smopolitizmom i pluralizmom, nasuprot šovinizmu i rasizmu, jednako kao i bezidentitetnosti i zastidenosti.

Enciklopedija nesreće i izdaje

Jedan od uvodnika i naslovljen je crticom Ivana Cankara Zastidio se majke. Uslijed politike hrvatskog vrhovništva, problem posramljenosti majkom domovinom bit će posebno izražen među Bošnjacima Hrvatske.

Zabijeni nož u leđa Armiji BiH i svrstavanje zvanične Hrvatske na stranu otvorenog neprijateljstva spram BiH, na posebno poguban način odrazit će se na naše ljude u Hrvatskoj, one koji su tamo već bili nastanjeni, ali i na mnogobrojne izbjeglice.

Zato se, svjedočeći o tome nevaktu, Kajanovi uvodni tekstovi u Beharu danas čitaju kao uzbudljivo štivo, svojevrsno izvještavanje s lica mjesta, kao hronika nenajavaljene, ali vrlo obećavajuće smrti (ili makar nestajanja u drukčijem obliku), koja se svom silinom nadvila nad naš narod u Hrvatskoj.

Već prvi tekst obilježen je zlom slutnjom i brižnošću nad Bosnom. Ta briga staje.  Ali, već od drugoga broja Behara, datiranog sa septembrom-oktobrom 1992. godine,s promjenom (i primjenom) odnosa zvaničnog Zagreba spram Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, podjednako je dominantna tema opstanka – ne samoBosne i Hercegovine i Bošnjaka u njoj, nego i opstanka Bošnjaka u Hrvatskoj. Kako se umnožavaju metode hrvatskoga drila prema Bošnjacima u Hrvatskoj, tako su i njihove reakcije (nekih od njih, ali ne i malobrojnih) izražavane na razne načine - od skrivanja u mišju rupu - do predijevanja imena i promjene vjeronazora, sve do ponašanja pojedinaca na način najokorjelijih HDZ-jurišnika, stavljajući se na stranu onih koji bi ne samo da se odreknu od sebe samih nego bi da poreknu i sve bošnjačko (i u BiH i u Hrvatskoj, pogotovo). Takvi će, kaže Kajan, nerijetko i navodeći njihova imena, biti zapamćeni u enciklopediji naših nesreća i narodnih izdajica.

Kako je ratno vrijeme odmicalo, tako je i Kajanovo kontrareagiranje  poprimalo drukčije oblike, ali samo na drugi način alarmantne. I sam uvodni naslov u Beharu br. 32-33, novembar-decembar 1977. godine, Ustavna smrt Bošnjaka, dovoljno svjedoči da ni na vidiku nije kraj poratne agresije... Knjiga - zasad – završava uvodnikom iz Behara br. 35 i naslovom Mržnja papirnatih križara. Rat je u Daylonu prekinut samo kad su u pitanju sredstva agresije. Bojovnike s granatama zamijenili su neki drugi križari, aktivirani iz istoga, ubijačkog arsenala, sijući po novinama i pravnim aktima jednaku smrtnu mržnju spram Bošnjaka i u BiH i u Hrvatskoj.

Ratne zamijenili papirnati križari

Zato je ovo otvorena knjiga. Samo njezin prvi dio. Ibrahim Kajan vec, umnogome ispisuje nastavke. Ustrajava na dopisivanju ispisujući nove uvodnike, u novim, u međuvremenu objavljenim brojevima Behara. Pri svemu, posebna vrijednost ovoga Ijetopisa smrti i odupiranja nestanku -iako potaknutog primjerima najokrutnijih događaja, dok, jednovremeno, Evropa udara u papirnate talambase - u tome je što je autor, višestruko, sačuvao vlastiti dignitet kao hroničar koji se ni časa ne libi da uzvrati udarac. Na ljutu ranu treba ljuta trava. Ni to on ne izbjegava. Samo što on to čini pribrano, argumentirano, dostojanstveno, esejistički, odmjerenom rečenicom pred kojom se neće moći posramiti.

Izvor: LJILJAN, 8-15. februara 1999.