NEDIPLOMATSKE IZJAVE SINA „NAŠE DINASTIJE“

Mislilac

Povodom posjeta i izjava Bakira Izetbegovića u Ankari, 15. i 16. II. 2012.

 Piše: dr. Ibrahim Kajan

"Tayyip Erdoğan ne pripada samo Turcima, on je naš zajednički lider. Barem jedna milijarda ljudi, a među njima i dva milijuna Bošnjaka, želi brz oporavak Tayyipu Erdoğanu", rekao je bošnjački član Predsjedništva BiH, Bakir Izetbegović, novinarima tijekom posjete Turskoj, čime je doslovce šokirao najveći dio bh javnosti.

Čudne li, neuke li i neuljudne izjave! Brz oporavak uvaženom premijeru Republike Turske želi svaki čovjek koji je upoznat  s njegovim državničkim djelom i koji ga cijeni, ali otkuda u njoj, u želji za ozdravljenjem - politička nota koja posvaja dva milujuna Bošnjaka – zaista je više nego upitno.  Brižnost za zdravlje dobrog čovjeka i prijatelja je jedno, a politika je nešto sasvim drugo.

Zasigurno je i sam Premijer Republike Turske bio zatečen Izetbegovićevom ponudom, a kako i ne bi!

U političkoj praksi, osim možda tamo gdje porodične dinastije vladaju državama u kojima su zamućene granice između njihova posjeda i kolektivnog vlasništva države u kojima se barata s narodima i pojedincima kao  s pukim stvarima, takva jedna izjava se nikada nije mogla čuti. Tu snishodljivost  g. Izetbegovića niko nije tražio, a najmanje njegova ekselencija Premijer Republike Turske, taj mudri državnik i izuzetni prijatelj BiH.

Premijer Republike Turske je neosporno veliki državnik, lider nove Turske koja je zdušno poduprla i pomogla Bosnu i Hercegovinu  i tijekom rata (kad g. Tayyip Erdoğan nije bio premijer) i u godinama poslije rata. Kad je riječ o Bošnjacima, tijekom rata bezuvjetna pomoć  pristizala je, čini mi se, posebice, od Islamske Republike Iran i Malezije, i ali i od Sjedinjenih Američkih Država, koja je u onom  odsutnom, hamletovskom trenutku opstanka - bila doslovno i presudna! A ima zasigurno još i istočnih i zapadnih zemalja koji su Bosni i Hercegovini bili, barem u jednom trenutku o kojem joj je ovisio život, presudni. Teško je izmjeriti prijateljstvo od kojeg preživljavaš, i veličinu prijatelja koji su ti pomogli da opstaneš.

Uz dostojanstvo kojim se pomoć daje ugroženom, podjednako je važno pokazati i dostojanstvo u izražavanju zahvalnosti onome ko je pomoć darovao.

Bošnjaci su potpuno svjesni da Bakir Izetbegović nije neupitni (bošnjački) politički, a još manje moralni autoritet da bi mogao dijeliti, ništa manje, nego pozicije lidera stranim državnicima a još ih manje postavljati svom vlastitom narodu na čelo. Lideri se - naravno -  „rađaju i postavljaju“ na sasvim drukčiji način, ali to g. Izetbegović nažalost ne zna! Da je barem pročitao biografije svoga oca, rahm. Alije, kojem to ni na kraj pameti ne bi palo, ni kao primisao, a nekmoli da izgovori pred medijima „cijelom svijetu“!

„Danke Deutschland“ na način Bakira Izetbegovića je  misaoni užas i misaona mizerija koja ni u čemu nema pokrića: ni u očekivanju bolesnog prijatelja, mudrog Tayyiba Erdogana, ni u (prešutnom) plebiscitu bošnjačkog naroda. Izetbegović ml., kao tradicionalist, zasigurno bi se mogao upitati šta bi na njegove „ponude“ rekli naši preci, kad bi mogli progovoriti  - od vremenski najbližeg Džemala Bijedića, preko Ali Fehmija Džabića, do Zmaja od Bosne, Huseina Gradašćevića?

Da, teško je očekivati da je on, Bakir Izetbegović,   čitao knjige historijske i iz tog barem neke zaključke i spoznaje prisvojio.  On je tek još jedan očiti dokaz da je vrijeme porodičnih političkih dinastija prevladano, da je passé, da je dapače štetno, uzurpatorsko, da je nerijetko neurotično i, kako vidimo,  nefunkcionalno i patetično. 

U Mostaru, 17/18. II. 2012.