STOLJEĆA SRPSKIH ZLOČINA
Povodom knjige Ibrahima Kajana Muslimanski danak u krvi
Piše: dr. Muhamed Ždralović
Kajanovu knjigu Muslimanski danak u krvi (Preporod, Zagreb, 1992.), ne treba samo pročitati, već njezinu sadržinu dobro zapamtiti. To uostalom i u njezinu uvodu crnim slovima pise:
Pamti! Gdje je prostor zaborava, tamo je carstvo smrti!
I doista, silna stradanja Muslimana na balkanskim prostorima ne datiraju od poznatog predbajramskog masakra u bijeljinskoj džamiji. Nažalost, stradavanja u proteklim vremenima namjerno su prešućivana kako od naših neprijatelja i zatornika, tako i od nas samih. Od neprijatelja, koji su pod utjecajem samohvale i antilslamskih emocija i u školskim knjigama iskrivljavala opise događanja i povijesne zbilje, koji su u korijenu zatirali i ideje o potrebi znanstveno utemeljenog tumačenja i povijesti i svega što se u minulim stoljećima događalo, koji nisu dopuštali da se Muslimani osvijeste, koji su tražili i, nažalost, uspijevali naći elemente razdora među Muslimanima i koji su smišljali nove i sve gnusnije zločine a koji u islamu vide golemog neprijatelja i zato svim silama uništavaju sve što u sebi nosi premise islamskog. Od nas samih, jer smo previše indolentni, previše merhametli, previše tevekelije - uspavani. Idemo linijom nezamjeranja. Govorimo sami sebi da ne treba otvarati rane jer pored toga što krvare, i bole. Zato smo namjerno bacali u zaborav i namjerno zatirali tragove spomenika i zazelenjele humke zaklanih i iskasapljenih smatrajući to samo epizodama u smjeni godišnjih doba i istodobno slušajuci i, što je još gore, vjerujući u ono što zločinci plasiraju kao jedinu Bogom danu i nepobitnu istinu o 'čojstvu' i 'junaštvu'.
Ako čekamo od neprijatelja da se popravi, to dočekati nećemo. Ako čekamo da se sami probudimo, onda možemo možda i dočekati, ali je temeljno pitanje hoćemo li vlastito buđenje uopće doživjeti kao cjelovit entitet. Naša je stvanost ružnija od najružnijeg sna. Stvarnost koja se, nažalost, već generacijama ponavlja.
Prisjetimo se samo nekih detalja iz povijesne literature: U vrijeme Evlije Čeleblje u 17. stoljeću u gradovima Srbije bilo je na stotine džami a u Beogradu 270, od kojih se u 33 klanjala džuma i bajrami, u Užicu 34, u Smederevu 28, Valjevu 10, u Kruševcu 9... Gdje su one sada? Danas u Beogradu postoji samo jedna skromna Bajrakli džamija koju 'ugroženi' zasipaju svinjskim otpacima.
U 19. stoljeću na tisuće muslimanskih obitelji (koje su preživjele pogrome), iselilo je iz Srbije osobito u sjeveroistočnu Bosnu. Početkom ožujka 1806, godine izvršen je masakr nad nemoćnom djecom i ženama u Beogradu. O tome Ćiro Truhelka u knjizi Bošnjaci i prvi srpski ustanak piše:
„U Biogradu nasta jedan od onih pokolja... koji će, ali dok je god historije, ostati jednom od najsramnijih ljaga u povijesti ljudskog roda. Što god je došlo musllmana Srbima pod nož nemilice je poklano; zaklano je nebrojno žena, nejake djece i zvjerstvo je išlo tako daleko da su Srbi trudnim ženama rasparali utrobe i povadili i nedonošćad te ih klali, ne bi li se bar tako zasitili turske krvi. I dok su na jednoj strani Turci izdisali pod noževima srpske raje, na drugoj su strani krštavali Turke, koji su dali svoju vjeru da s njom otkupe ono malo života.Odanle vuku lozu današnji Hodžići, Kadići, Hadžiii, Softići, Spahići i dr.“
- 1809. godine je blokirano muslimansko stanovništvo u Sjenici. Dva puta je na vjeru izmamljeno iz utvrde. Oba puta su Srbi izvršili pokolj.
Nažalost, Muslimani su slijepo vjerovali lijerim riječima srpskih voždova. Čak su neki bili u stanju raditi za te voždove na svoju štetu. Drastičan prjmjer za to imamo u Rašid-begovom djelu Čudnovati događaji u Beogradu i Srbiji u vrijeme prvog srpskog ustanka. Zahvaljujući maru Srpske kraljevske akademije nauka, knjiga je prevedena na srpski. U njoj čitamo kako je Karađorđev doušnik, koji je bio dahijski pandur a koji je s prijateljem na putu za Bosnu navratio u Karađorđev glavni stan da primi plaću za učinjene usluge. Na to mu je Karađorđe odgovorio: „Nikad ne mogu zaboraviti dobrotu, koju si mi učinio, a sve što bi ti, na ime toga, dao, bilo bi malo. Međutim, počastit ću.te nečim, time ćes večno ostati zadovoljan, Čuo sam da je, po vašoj muslimanskoj veri, šehidluk najveći stepen putem kojeg se pravo u raj ide, Eto, dakle, ja ću vas obojicu učiniti šehidima, kako ne bi ni vi zaboravi i moju dobrotu.“
I tih nekoliko ilustracija govori o pravom srpskom odnosu prema islamu i Muslimanima. To se, unač hadisu da vjernik ne smije dopustiti da ga zmija ujede iz jedne rupe dva puta, Muslimanima u srpskom okruženju događa generacijski i događat će se i u budućnosti ako ne budu pamtili i bilježili svoiu, surovu zbilju i prenosili je budućim naraštajima i ukoliko se ne okrenu sami sebi i prvom farzu Uči, čitaj u ime Allaha...
Premda se slažem s autorom knjige Ibrahimom Kajanom, da su podaci već zastarjeli, na Muslimanima, osobito pismenim, sada je velika zadaća. Oni trebaju registrirati sva 'čojstva' i sva 'junaštva' i ne smiju dopustiti da se njihova povijest čita samo iz pera onih koji ne samo da mrze islam, nego ga žele zbrisati s lica zemlje. Moraju imati na umu da su dušmani istu sudbinu namijenili svim muslimanima, bez obzira pisali se oni malim ili velikim M!
BEHAR (Zagreb), god. I, br. 2, 1992, str. 10
Nema komentara:
Objavi komentar