26. maja 2011.
U Tuzli sam, želim prikladnim esejom pozdraviti četrdeset godina pjesništva jednog blagog čovjeka, Muhidina Šarića, koji je poznat i po svojoj memoarskoj prozi KERATERM, jedinom (njegovom) tekstu koji nije okrenut dječjem horizontu i dječjoj dobroti. Dobio je nagradu Mali princ za svoj izuzetni doprinos i bit će mu uručena u Biblioteci "Derviš Sušić", u sklopu manifestacije Vezeni most.... Prije nego smo se uputili u Biblioteku, uz kahvu na trgu pored knjižnice, "prebirem" s prijateljima koje rijetko viđam "šta nam se sve događa"... Šimom Ešićem, Ismetom Bekrićem, Dinkom Delićem, i Muhidinom, naravno, pa se iznenađujemo i ibretimo.
Hvalim se kako su me jučer pozvali studenti Univerziteta "Džemal Bijedić" u Mostaru, da mi baš danas uruče Zahvalnicu za podršku koju sam im pružao u utemeljenju i radu Studentske unije Univerziteta, s potpisom njihova predsjednika Amira Šele. Vidim da je i prijateljima drago, a ne samo meni, hvalisavcu. Zapravo, nisu se trebali studenti zahvaljivati meni, nego sam se ja trebao zahvaliti njima!
Međutim, drugi dio priče im nisam ni mogao a zapravi ni želio ispričati. Za koji mjesec će biti godina dana kako sam otišao u mirovinu... Ni s fakulteta, čiji sam bio jedan od petorice suosnivača (pa čak i v.d. dekan), ni sa Univerziteta kojem taj fakultet pripada, nikada nijedan službeni telefonski poziv nije uslijedio, pa čak ni zbog činjenice da nisu izvršili prema meni ni svoje banalne obaveze, zakonski obvezujuće.... Zato su mi radost pričinjavali pozivi asistenata, magistara i doktora, kojima je, očito, moje društvo godilo... Ali, posebna su priča studenti: gdje su me god susreli, pokazivali su (i pokazuju) svoju nepotkupljivu emociju..., pa sam gotovo trajno, šetajući Mostarom, u nekom ganuću i ljubavi prema svijetu, prema generaciji budućnosti koja dolazi...
Nema komentara:
Objavi komentar