KATARINA KRALJICA BOSANSKA

ZAŠTO DON FRANCISKO NE JEDE RIBU?

Roman lbrahima Kajana Katarina kraljica bosanska

 Piše: dr. sc. Dijana Hadžizukić

Rijetke su historijske ličnosti iz prošlosti Bosne i Hercegovine koje i nakon više vijekova privlače pažnju i čiji je lik pretvoren u kult, kao što je bosanska kraljica Katarina. Poznato je da i danas starije žene u selima srednje Bosne nose crninu u znak sjećanja na nesretnu kraljicu. Burna prošlost Bosne inspirisala je mnoge naše velike romanopisce - poput Selimovića, lbrišimovića, Kulenovića, Sušića – ali je to najčešće bilo vraćanje u osmanski period naše historije. Srednjovjekovna, bogumilska Bosna maestralno je progovorila tek kroz poeziju Maka Dizdara, i eva, sada, kroz roman, dramu i putopis lbrahima Kajana. Katarina kraljica bosanska spada u onu grupu historijskih romana u kojima historijsko dešavanje nije tek pozadina i dekor za svevremenu egzistencijalnu tjeskobu čovjeka već roman koji progovara o stvarnim likovima i događajima te ih, uz imaginativno osmišljavanje, preoblikuje u romaeskne (a svi znamo da umjetnost počinje tamo gdje prestaju historijski fakti). Čitajuci roman o kraljici Katarini, mi istovremeno čitamo i priču o Bosni - srednjovjekovnoj, ali i današnjoj.

U vješto vođenoj fabuli romana lik kraljice višestruko je osvijetljen: ona je kćer Stjepana Kosače, majka razdvojena od djece, kraljica nesretnog i progonjenog naroda, kao i jedna u nizu žrtava podlih političkih spletki Rima.

Sa aspekta vremena, fabula romana obuhvaća posljednje veče u životu kraljice Katarine, od trenutka dolaska dominikanca don Francisca do kraljicine smrti. Posljednje poglavlje romana Sudbina izvan je ovog vremenskog okvira i u srukturi romana predstavlja epilog, a sadrži razgovor radnika na gobu i citat natpisa sa grobne ploče. U toj glavnoj fabularnoj liniji pripovjedač je izvan dijegetski, a pripovijedanje u trećem licu. Međutim, s obzirom na to da je osnovni oblik pripovijedanja u romanu dijalog, česte su promjene pripovijedne pozicije: kraljica postaje pripovjedač prošlih događaja ili putem direktnog govora ili putem unutrašnjeg monologa. U poglavlju Molitvenik s kraljevskim grbom, na primjer, pripovijedanje je trostruko posredovano: Katarina se sjeca onoga što je pričala Paula, a ona opet prenosi riječi Vojače koja je doživjela neobičnu sahranu posinka Nenada, a onda sanjala san koji razotkriva ubicu. Ovako složen pripovijedni postupak je svrhovit, jer san predstavlja čvorišno mjesto romana. Naime, dominikanac od svog ulaska drži molitvenik u rukama i na njemu se često smiruje pogled uznemirene kraljice, na kraju, kada je kraljica već mrtva, don Francisko otvara molitvenik i na prvoj strani vidi grb bosanskog kralja Tomaša, a u snu je rečeno da je ubistvo kralja pokrenuo onaj ko ima taj molitvenik. Drugi važan predmet u fabuli romana i neka vrsta provodnog motiva jesu pastrmke koje je za večeru donio dominikanac. Autor nam ni u jednom trenutku ne dozvoljava da zaboravimo na njih, kraljica ih ili jede ili samo dodiruje nožem dok govori, da bi u samrtnom hropcu dva puta ponovila kako joj je žao što don Francisco nije uopće jeo. Nigdje eksplicitno nije rečeno da je kraljica otrovana, ali indicije jasno upućuju na don Francisca. Tako čitalac uz pomoć dva ključna predmeta razotkriva da i iza smrti kralja Tomaša i kraljice Katarine stoji Rim.

Smrću kraljice zatvoren je drugi krug unutar romana, također najavljen snom, ovaj put Pauline na samom početku priče. U romanu postoje još dva bitna predmeta, koji su ujedno prerasli u simbole: stolnjak i vino. Vino je hercegovačko, boje "posuđene od samoga sunca", dok je stolnjak bosanski sa karakterističnim motivima narodnog veza, a koji za kraljicu simboliziraju izgubljeni dom i zavičaj u njenom petnaestogodišnjem izbjeglištvu u Rimu.

Izuzev dominikanca i kraljice u romanesknom vremenu sadašnjem, prisutna je još sarno Paulina čiji je lik ostvaren kroz dvije funkcije: ona je sugovornica, nosilac sua i zle slutnje.

U postupku karakterizacije lika dominikanca don Francisca autor koristi vanjski prikaz, postupke, riječi izrečene u dijalogu, a ponekad pribjegava i elementima fantastike te dominikancu iz usta viri rascijepljeni zmijski jezik. Osim toga, za njegov je portret od ključne važnosti poglavlje U podzemlju San Sabina u kome je zbivanje vremenski pomjereno u prošlost i u kome je on fokalizator. U ovoj retroverziji vidimo mučenje jednog od posljednjih bosanskih patarena Radmila koji je osuden "... na groznu smrt, na nestajanje, jer ne pristaje da se odrekne svojih vlastitih misli, da zgazi dobrotu koja stanuje u ljudskom srcu..."

Kompletna scena je irealna, dominikanac ja sam đavo koji liže krv mučenika i ima rep, on prolazi kroz zid, tekst odricanja od hereze ispisuje pero samo, stolić lebdi iznad glava... Cilj sa kojim je general došao kraljici ostvario je odmah na početku primoravši Katarinu da potpiše svoju autobiografiju kao svojevrsni testament kojim Bosnu ostavlja crkvi u slučaju da njen sin ostane pripadnik islama.

Karakterizaciji lika kraljice Katarine, uz djelovanje i direktne iskaze, doprinosi i opis njene sobe kao i predmeta u njoj. Također, odlomci teksta njene autobiografije inkorporirani su u samu strukturu romana te, govoreći o prošlosti, osvjetljavaju njeno sadašnje stanje. Kao u Bosni, u Katarini se susreću i sudaraju različite religije i svjetovi: rođena je od oca patarena i majke pripadnice pravoslavlja, muž i ona su bili katolici, a brat i djeca muslimani. Čitanje dijelova autobiografije inicira kraljičina sjećanja, a ona obuhvataju njeno sretno djetinjstvo na očevom humskom dvoru, nesretnu ljubav i samoubistvo glumca Mrvca, prosidbu i udaju kojom budući muž kupuje poslusnost Stjepana Kosače, a on daje kćer, jer će tako ojačati svoj položaj. Slijede nesretni dani na dvoru kralja Tomaša, sukob i rat majke Jelene i brata Vladislava protiv bludnog oca Stjepana, te sjećanja na strašne progone naroda bosanskog koje je Kralj Tomaš pokrenuo pod pritiskom crkve. Negodujući zbog svega što je tada vidjela i doživjela, kraljica kaže: "Da je Bog htio, svi bi ljudi na svijetu bili iste boje, govorili bi istim jezikom i na isti način Boga Uzvišenoga vjerovali, a eto, uzoriti generale, niti su iste boje, niti jezicima istim govore, a ima ih koji nikako neće čak ni u Boga Dragoga povjerovati.A ipak je Bog Veliki rekao: Svi su ljudi braća..."

Niz događaja koje kraljica pominje, kao i odlazak i tajanstvena smrt kralja Tomaša, don Franciscu su poznati,jer ih je sam pokrenuo po nalogu crkve. Konačno, po istom nalogu primorao je kraljicu da potpiše testament, a onda ju je i otrovao, završivši razgovor riječima: "Bog je svemoćan. Mi smo, ipak, tu da mu pomognemu u sitnim stvarima... Kasno je, bivša kraljice, bivše kraljevine bosanske. Kardinal Borgia postupit će po oporuci..., a mi ćemo... biti strpljivi. Zabadat ćemo po Humskoj zemlji križ po križ. Vremena bar imamo..." Postoji samo jedan detalj iz života kraljice na koji general nije mogao utjecati i što ga je silno razbjesnilo – ona je molila brataAhmeda da joj djecu zaštiti i time doprinijela da završe pod šatorom Isa-bega Isakovića. Spašavajući im život kao majka, ona je pomogla da postanu muslimani. Stoga nije slućajno da je posljednje što dominikanac vidi u kraljičinoj sobi bio mjesec: "A mjesec, poput golemog, zlatnoga srpa, njemu se taka učini, krenuo je na sami, otvoreni prozor."

Iako roman svojim sižeom obuhvata posljednje veče u životu bosanske kraljice, uz samo dva lika i nekoliko predmeta, fabularno priča priču o cjelokupnom Katarininom životu, porodici, Bosni, spletkama i utjecaju velikih sila na propast Bosanskog kraljevstva. Sa moćnim Osmanskim carstvom na granici, stalnim unutrašnjim sukobima, a pod permanentnim pritiskom crkve i katoličanstva, malo kraljevstvo moralo je nestati. Čitajuci o Bosni tadašnjoj, mi litamo o Bosni kroz vijekove, ali i o našem vremenu. Kraljica Katarina tako prestaje biti samo jedno od imena prošlosti bosanske, oživljena iznova Kajanovim perom - ona postaje dio nas.

DIWAN, god. X, br. 23-24, 2007., str. 141-143 (VOTUM SEPARATUM: IBRAHIM KAJAN)