hommage
EMERITUS PROF. DR. OSMAN MUFTIĆ
(Sarajevo, 8. III. 1934. – Zagreb, 27. VII. 2010.)
Uskoro će biti ispunjena još jedna godišnjica kako je umro moj dragi prijatelj dr. Osman Muftić. Rođen je u Sarajevu 1934. godine, a u Zagrebu je živio od ranog djetinjstva. Bio je jedan od najcjenjenijih zagrebačkih sveučilišnih profesora. Držao je nastavu iz mehanike i nauke o čvrstoći, teorije mehanizama, biomehanike, robota i manipulatora, ergonomije, konstrukcije zrakoplova i teorije giroskopa. Osim nastave na FSB-u, držao je i dodiplomske i postdiplomske studije na Elektrotehničkom, Medicinskom fakultetu, Šumarskom, Tehnološkom te Fakultetu grafičke tehnologije gdje je bio i prvi dekan. Autor je ili koautor u više od 150 znanstvenih i stručnih radova. Samostalan je autor četiriju knjiga, a kao koautor je sudjelovao u pet knjiga. Dekan na FSB-u postaje 1990., a nakon prvih višestranačkih hrvatskih izbora te godine i prvi ministar znanosti i tehnologije (od 1990. do 1991.), a potom i prvi veleposlanik RH u Islamskoj Republici Iran (od 1993. do 1996.). Nagrađen je znanstvenom nagradom "Nikola Tesla" 1989., dobitnik je Krambergerove medalje za antropologiju 1991. godine, kao i državne nagrade za životno djelo 2000. Bio je ugledni član islamske zajednice u Hrvatskoj. Džennaza mu je klanjana na zagrebačkom groblju Mirogoj.
Osman Muftić:
ZAPIS O IBRAHIMU KAJANU
Uvijek mi se dešava isto. Dugo smišljam, a onda se desi, iz nekakvih razloga, da to smišljano treba brzo napisati. Tako i ovaj zapis o Ibrahimu Kajanu. I evo, dok ga ispisujem, siguran sam da sam mnogo bolje razmišljao, nego što će iz tog razmišljanja ispasti. Zapravo, ova priprema se sastojala od nekih zapisa, koje bijahu poticajne za razmišljanja što i kako da napišem. A zapisi su se odnosili pretežno na razdoblje od 2000. do 2002. godine, dakle u doba kada se Kajan pripremao i na posljetku otišao "kao gastarbajter" u susjednu Državu.
Natuknut ću ovdje i malo onog iz prvih ispisa, početnih bilježaka koje su pripremale ovaj tekstić. Tako, primjerice, kad bih ubilježio i imena uz sjećanja koječega što se desilo, možda bi to nekog povrijedilo, a to nipošto ne bih želio, jer za to nije dostojna ni prigoda a nije osobitost ni mojega stila. Ali zato ću pojave malo i prenaglasiti, pa oni koji imaju maštu neka sebe pronalaze u tome, ako im to uopće i treba.
Pisati o nekome se može na mnogo načina. Jedan je kroz poznavanje njegova rada, pa pišeš o tome što je taj radio, koliko je radio, kako je dugo radio i naposljetku što je tim radom odradio. I sve ostaje isto ako promijeniš ime čovjeka o kojem pišeš i naslove radova koje je radio. Dobar, bolji, uspješan i tako to. Ovako se obično pišu biografije, tj. autobiografije koje se nude poslodavcu kada se traži posao. Želim izbjeći takav način kako bih pokazao lik i djelo „druga Ibrahima“. Ja ću pisati o njemu i njegovim „vragolijama“ bez obzira na njegovo djelo, ili bolje rečeno o onome između lika i djela. Hoću da pokažem njegovu duhovitost i duhovnost, koju mnogi nisu i neće nikada ni osjetiti, a kamoli biti u prilici ocjenjivati je. Nisam neskroman ako kažem, da sam s lbrahimom imao jedan zajednički osjećaj za opažanja nekih duhovnih kretanja u nekim asocijacijama nekih skupina, pa smo o tome pričali i tako se s time ugodno zabavljali. Baš zabavljali.
Ovaj napis o lbrahimu Kajanu zamišljen je kao jedna skica zasebnog dijela predgovora za njegovu knjigu, koja će se možda nekad napisati, a kojoj bi naslov bio „Sabrana djela Ibrahima Kajana“.
Zato mi to i jest prigoda da napišem nešto o Ibrahimu, ovako nešto lijepo i važno. Nešto što pokazuje ljepotu druženja s posebnom vrstom pjesnika.
Ibrahima ibn Kajana prvo sam upoznao kao pjesnika preko jedne knjižice koju sam pronašao u Antikvarijatu Matice Hrvatske, tamo u Ilici odmah pokraj Salimova dućana, i to još 1968. godine. Bijaše to knjiga pjesama, Arabija ljubavi. Pomislih prvo, obzirom na moju sumnjičavost, da je tu posrijedi neka greška s imenom Kajan, pomislih: valjda Hajjam! Mislio sam dakle da se radi o prijevodu, kad ono - iz pjesama se vidi - pa je to naš pjesnik! I to iz Mostara! Čudnog grada koji je prozvan Gradom pjesnika.
Osobno sam se upoznao s Ibrahimom desetak godina kasnije, ne znam točno koji je to bio datum, ali se sjećam da je bilo ljeto i da sam mu gledao u vrat koji je jedinstven. Zašto, e baš vas briga! Nisam više siguran, ali mislim da smo odmah govorili jedan drugom - ti. Odmah sam vidio, da je to jedna skromna ljudska duša prekrivena lažnom superiornošću u ponašanju, što se kasnije više puta dokazalo i pokazalo.
Skraćeno rečeno, bez lažne skrornnosti i njegove i moje, osjetilo se da smo bliski. Tada sam znao da je deset i pol godina mlađi od mene, zatim da se rodio u rečenom Mostaru, da bih kasnije doznao da se školovao u rodnom gradu, Dubrovniku i najposlije u Zagrebu, gdje je studirao i diplomirao defektologiju. Radio je kao nekakav šef u Knjižnici pokraj Cvjetnog trga.
Družeći se s njim doznao sam mnoštvo pojedinosti iz njegova života pa odatle mogu reći i nešto o njegovom dosadašnjem književnom, pjesničkom i publicističkom djelovanju. Prvo što se očito uočava jest činjenica da se iz njegovih radova teško raspoznaje njegova životna sudbina, barem u onom smislu kako čitatelj to želi znati kada čita njegove tekstove.
U prvoj napisanoj zbirci pjesama, čini mi se 1967., a posebice u onoj iz 1978. (Kuću dok nađeš) mladom se Ibrahimu svijet ukazao u svom djelomičnom obliku kakav će se ostvariti u ratnim i poratnim godinama. Meni je to tada izgledalo nevjerojatno. A Ibrahim je već tada pokazao, u ondašnjem protuvjerskom ozračju, hrabrost da dosta jasno i otvoreno piše o mržnji jednih prema drugima.
Tridesetak godina kasnije u knjizi Bošnjak na Trgu bana Jelačića, koja je bila skup njegovih uvodnika u čuvenom (zagrebačkom) Beharu, stvorio se dojam da se njegova pesimistička vizija ostvarila u doslovnom smislu, kako je to izgledalo i na početku njegova djelovanja. Zanimljivo je da svi uvodnici zajedno djeluju sasvim drugačije. Valjda što ih pojedinačno zaboravljamo. I može se reći, da je sve što je pisao uvijek bilo istraživanje i rnnoštvo pitanja o uzrocima te čudne pojave gluposti mržuje koja se javljala na svim razinama ljudskog bivstvovanja. I ispade samo od sebe da je glavni uzrok mržnje - neznanje umotano u glupost. A glupost je nevjerojatno maštovita, maštovitija od pameti. A nažalost, ima je puno. Prepuno.
Čini se urednim reći i nešto o njegovom ideološkom usmjerenju. Mišljenja sam, da je gotovo nemoguće baviti se poslom kakvim se Ibrahim bavio, a da ne budeš pod utjecajem raznovrsnih tokova naše književnosti dvadesetog stoljeća. Pa tako i on kao i mnogi drugi stvara u ekspresionističkom stilu uz očitu jasnoću izraza, ali s time da se u njegovim tekstovima, a posebno u poeziji, osjeća snažna nutarnja dinamika u shemi njegova slobodnog stiha, a u prozi - samog izričaja. Posljednju tvrdnju argumentira Ibrahimov nenadmašeni putopis Tragom Božjih poslanika, koji je, po mojem ukusu, i njegovo najuspješnije djelo u kojem je osobno iskustvo putovanja po malo poznatim krajevima Turske proživio i opisao kao pjesnik, povezujući to tlo i začuđujuće spomenike kulture u jednu zanimljivu priču.
Toliko za mene zanimljivu, da me je potaknuo da probam napisati svoj putopis s putovanja u Koreju (što sam do sada djelomično učinio, ali to neka čeka bolja vremena).
Naravno, da se pišući o jednom čovjeku ne može sve reći, ako se ne spomenu i ljudi s kojima je živio i proživljavao život. Počam od žene, kćerki i ostale obitelji, tu su i brojni prijatelji, suradnici, poznanici i - neprijatelji.
Učini mi se, a tako i jest, da je najslikovitiji izgled osoba s kojima je bio blizak, moguće izlučiti iz njegova razdoblja u kojem je bio glavni urednik Behara. I ne samo to, nego i zanimljivo umijeće u izboru tekstova, koji su evo sada kada pišem ovo predamnom, ponovno zanimljivi i čitam ih, kao da ih prvi puta vidim.
Kako je bilo ugodno družiti se s Ibrahimom! To činim i sada, kada on dođe u posjetu u Zagreb, ali to je ipak drugačije nego ono prije.
Dođem ja u Preporod, a on će meni: „Osman beže, hoćemo li na kahvu u Korzo?“
„Hajd'mo!“, odgovorim ja.
I onda on nešto nabroja Jasmini što treba učiniti, pa mi niz one opasne stepenice, kroz dvorište, pa onda desno u Ilicu i evo nas na terasi Kavane Korzo.
Ljeto je. Oko podneva. Uvijek bismo naručili makijato s vodom. I tako bi sjedili, pili kahvu, pušili i pričali svašta i uvijek zanimljivo.
Sada, dok ovo pišem, hladan je mjesec studeni, a i Ramazan je. Pa mislim da je ovdje Ibrahim, onda bi se večeras našli poslije teravije, pa bismo se dogovarali šta treba napraviti ili učiniti. A ovako ne ostaje drugo nego da mu se javim preko interneta. I to nije loše, ali je sasvim drukčije.
I tako sam se, igrajući s računalom, upustio i u to da malo preinačim neke lbrahimove portrete s fotografija koje sam učinio za vrijeme njegova posjeta ovdje u Zagrebu. I oni su moj jedini likovni prilog ovom mojem zapisu.
Osmanova kompjutorska igra: "Skrivena lica Ibrahima Kajana"
KAKO SMO USPJELI IZGUBITI IBRAHIMA
S MJESTA GLAVNOG UREDNIKA BEHARA?
Sada, kad već pišem ovaj tekst, želim reći, da njime ne pokušavam ništa izmijeniti, niti nesto popraviti, već sarno da iznesem kako se, po mom viđenju, izgubio Ibrahim iz Preporoda. Za tu prigodu ponovno pročitah svoje zabilješke o zbivanjima vezanim uz agoniju Preporoda i Ibrahimov odlazak. I tako, da ne budem dosadan, a možda u nekim potankostima i neugodan, jer sam na neke stvari u doba tih zbivanja bio doslovno i ljut, pa je to razlogom da sada neću prepisivati spomenute zabilješke, vec ću pokušati zbivanja opisati figurativno i skraćeno.
Iz nekih (ne )poznatih razloga htjede jedna grupa ljudi maknuti našeg Ibrahima s mjesta predsjednika u Preporodu. I što je najgore u toj grupi ljudi bijaše i nekoliko vrlo uglednih i meni dragih ljudi, ali oni zapeše na tome, pa je, onda, to zato, još i tužnije. Nevažno je čija je ideja, da se ide na čovjeka i da se sruši, tako da se sazove hitna Skupština društva, jer je dotadašnja uprava to bila otegla. Hajdemo poslati peticiju, rekose Petanti! I tako tom peticijom traže Petanti (inače na brzinu upisani novi članovi Preporoda, koji to nikada prije nisu bili) da se održi Skupština i da se smijeni Ibrahim i njegovi pajdaši. Naime, oni mišljahu da Ibrahim želi i dalje biti predsjednikom. A Ibrahim zna da je već ispucao svoje mandate i načisto je da neće biti dalje predsjednik jer se nije ni kandidirao), ali želio je biti i dalje glavnim urednikom Behara, časopisa kojim je Ibrahim udario svoj osobni pečat na svoj mandat predsjednika. Na Petantsku peticiju je trebalo putem Glavnog odbora dati nekakav odgovor s razlozima odgovarajućeg kašnjenja. Već je na ovom sastanku (koji i kao svi drugi sastanci u Preporodu traju beskonačno dugo, uvijek predugo) došlo i do ruruih riječi.
Iza tog je bio još jedan sastanak u Preporodu, kada je došla horda Petanata. Narnjemo izostavljam imena ljudi i datum sastanka. O tom sastanku mi je teško pisati, jer bih najradije da se nije nikada desio. To je bio sudar dvaju razinski različitih skupina ljudi. Oni bolji, za razliku od nas koji smo gori, glasno su vikali i upadali u riječ, a ja sam tobože kao sabran i miran čovjek, imao zadatak da smirujem uzburkana, ali sada već i vulgamo vokalizirana duhovna kretanja. I kad sam vidio da nisam u stanju to smiriti napustio sam sastanak. Ibrahim je bio uzbuđen, ali nije pokazivao nikakve znakove svog uzbuđenja. Banalizirano rečeno, oni bolji su, od nas koji smo gori, tražili da se otjera Ibrahim Kajan a uz njega i jos pokoji od loših dječaka. Kasnije sam doznao da je došlo do nekakvog dogovora te da se treba održati Godišnja a istodobno i jubilarna Skupština, kojom se trebalo obilježiti 10 godina opstojnosti Preporoda, odnosno Behara. (Baš tada je predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić, valjda sa spoznajom o tome što je Kajan značio bošnjačkoj manjini kroz proteklih „deset krvavih godina“, službeno primio lbrahima i izaslanstvo u kojem su bili njegovi prijatelji i suradnici - Zija Sulejmanpašić, Ahmed Salihbegović, Kemal Nanić i moja malenkost – i čestitao mu!)
Ali, da nastavim priču: iza svega toga, slijedila je Statutomo utemeljena Godišnja skupština Preporoda s biranjima novih funkcionara društva. Ponašanje je Petanata, koji su pokušali ostvariti podjelu među ljudima, imalo one poznate oblike s pripremljenih konferencija Socijalističkog Saveza iz prijašnjih vremena. Uz relativno veliku buku i ispade Petanata, koji su pored brojnih neutemeljenosti i citiranja nekih, od njih neshvaćenih pravnih normi - ispali istodobno i smiješni, tako da je Skupština postala i zabavna. Moram priznati da sam se ugodno zabavljao u očevidnom krahu gluposti. I kako već rekoh, svi su sastanci u Preporodu dugački, oduži se i ovaj. Nakon kuvertiranog glasovanja otišao sam kući. Za rezultate glasovanja doznao sam sutradan. Od Petanata - nije prošao niti jedan jedini! (Pa to je divno - rekao bi jedan drugi nas pjesnik). Za predsjednika je izabran Senad Nanić. Ja sam ostao u izdavackom odboru, i Ibrahim, koji je trebao biti glavnim urednikom - ali nije postao.
Meni nekako ni do danas nije jasno zašto, valjda zbog toga što je u Mostaru pa po mišljenju Predsjednika ne može ispunjavati radno vrijeme, ili nešto tako. Mi smo, kasnije, izabrali Muhameda Ždralovića za glavnog i odgovomog urednika. A od Ibrahima više ništa.
Što više, svi smo se i kroz administrativni način ponijeli krivo prema Ibrahimu, počam od tajnika, pa preko predsjednika do svakog od nas. Prvi radi šlampavosti i neizdavanja obvezatnih papira nakon prekida radnog odnosa, a ovi drugi radi toga što nismo pritiskivali ove prve. Koliko mi je poznato ti papiri nisu još uvijek sređene i nakon više od godine dana.
I tako sada kada smo to već sve tako napravili, da sad ipak malo proanaliziramo što smo, kao nekakva zajednica ljudi, učinili sami sebi. Preporod je kultumo društvo Bošnjaka u Hrvatskoj i ima svoja upravljačka tijela, predsjednika i članove i nekako djeluje. Nedavno, tj. u svibnju 2001. godine, Društvo je slavilo desetu obljetnicu svog ovdašnjeg, zagrebačkog postojanja. Članovi su društva pretežno Bošnjaci, ali ima i onih koji to nisu. Nešto što je izuzetno i posebno u tom Društvu jest časopis Behar, kojem je od osnivanja bio glavni urednik ujedno i predsjednik društva u razdoblju od 10 godina, gospodin Ibrahim Kajan. Bez ikakve sumnje Ibrahim Kajan je vrlo priznat i uspješan bošnjacki pjesnik ali ostvarujući desetljećima svoje djelo u Hrvatskoj (baš onda kad to u Bosni nije mogao), on je, kako piše prof. dr. Elbisa Ustamujić u uvodnom eseju njegovim izabranim pjesmama (Melek, BZK Preporod, Sarajevo, 2002 - zajedno sa Eneseom Kiševićem), već i svojim državljanstvom i hrvatski pjesnik i književnik. Možda je pretenciozno reći: to osnažuje ne sarno bošnjačku nego i vjersku, muslimansku manjinu u RH, a u njoj su ne samo Bošnjaci, nego i Hrvati. A možda je i ovo pretenciozno kazati, pa - ipak - zapisat ću: Uvjeren sam da će za jedno sto godina, kada više ne bude nikog od nas na ovom svijetu, on biti spominjan s većim dignitetom, nego što je to primjerice danas cijenjen i spominjan Savfet-beg Bašagić, posebno za nas, koji živimo ovdje, u Hrvatskoj. Kajan je, naime, pjesnik koji se javlja kao izuzetak u sto godina. Dokaz njegova umijeća jest upravo i njegovo vođenje Kultumog društva Bošnjaka Hrvatske Preporod, koje je iznjedrilo Behar, za koji se slobodno može reci, da je i sadržajno i po obliku jedan od dosad pojavljenih, najbolji časopis, pretežno vezan uz muslimanski kultumi krug u Bosni i Hrvatskoj.
I što smo mi napravili? Pustili tog maga kulture da ode u pečalbu, doduše u svoj rodni Mostar, da nam iz daljine udara na savjest, jer mu je ovdje i dom i žena i djeca i unučići, rodbina i prijatelji.
I jedino što nam glede Ibrahima Kajana sada ostaje da radimo, jest da ga vratimo u Zagreb.
Međutim, ne može to tako, misle neki! Neće on nama određivati ništa, kažu oni. On se naprosto ne da zajašiti, i sve što mu je u glavi i na jeziku mu je.
BEHAR (Zagreb), god. XI, br. 59, 2002., str. 33-35
Nema komentara:
Objavi komentar