Putopis iz moje domovine
Piše: Ibrahim KAJAN
U mjesecu sam svibnju, a u Počitelju.
Stao sam na isto mjesto, valjda i u iste stope gdje stajah prošloga mjeseca: tada je iz poda minama raznesene džamije izbijala zoha s već razgranatim i bujnim tamnozelenim lišćem, pred časnim mihrabom, na mjestu gdje je cijeli, polumilenijski imamski niz predvodio namaze onima koji su se u Božije ruke predavali.
Počiteljski prizor ratne okrutnosti; Drugi se ubijaju i protjeruju
a njihove se bogomolje spaljuju
Prošli smo put sjekli draču i čkalj što se gusto i nemilosrdno zalijetao i prelijevalo s desne i lijeve strane kaldrmom učvršćena središnjeg puta, koji nas je strmom, propinjajućom uzbrdicom, vodio ulaznim dverima utvrde. Zidine su joj obućene u sivu kamenu patinu što je zaboravila vrijeme svoga nastanka. Sada smo ostavljeni samo najtežem - slutnji i uranjanju u omamljujuću vodu imaginacije: težimo odgonetnuti nešto u što nikada nećemo moći biti sigurni. Kada se to i ko se to ovdje zaustavio da otpočine i predahne? Eto, Počitelj! Je li to ime od želje da se iznova počne ili označuje kraj, gubljenje nade, zadnje mjesto gdje se dolazi na – beskrajni počitelj?
Propeta je, ta stožerna, ta ključna, ta snažna kula s prozorima-očima svevidećeg Kerbera koji uvijek gleda, propeta s nedvosmislenom namjerom da nikada ne sklapa budne očne kapke vojaka na straži, da motri nepotkupljivo tajnovite putnike, zlehude uhalađe u milećem prikradanju Humskoj zemlji poganina Miroslava Viševića iz knjige samoga Porfirogeneta. Ima li na zidini, ima li na nekom kamenu kakav onovremeni grafit, urez, znak kralja Tvrtka Prvoga Kotromanića, koji ju je, puneći snagom Bosansko kraljevstvo, podigao između rimskoga puta i zelene provalije kojim vijuga Nerenta, “božanstvo koje teće”? U detaljima nema ništa, jer sve je uzidano u cjelinu, u prejasno kraljevsko obilježje, u silovitost kule otvorena značenja: to je smrtonosna pesnica! To je krv! To je erekcija šiknula iz blage arhitektonske nježnosti poredanih kućica na brdskoj strmini. To je Počitelj – svila i krv.
Ideje su u središtu rusaga, a tvrđe koje se ne mogu razrušiti – na rubnim crtama država koje rastu i ne žele propasti.
Tako shvaćam Počitelj, koji nikada niko nije razrušio.
A kada vrijeme potroši sadržaj ideje, u opni ostane samo okamina što je održavala prostor, branila ga, i sama istrošena i prazna, poput školjkine ljušture, odbačena i zamijenjena novom, mentalnom kronosu sukladnijom…
Otuda se ovdje, sada, ne prepoznaje ništa od velikih vojvoda bosanskih Sandalja Hranića i Stjepana Vukčića, ali je u svemu prisutan njihov vlasnički i brižni udio, osobito potonjeg, Kosače, viteškog štita Bošnjana križom prognanih iz rodnih hiža bosanskih, koji im je, prognanicima u vlastitoj domovini, širom otvorio sva vrata po Hercegovini, pa i ova, počiteljska! Sve je to zaboravljeno, zatureno i pod zmijski kamen sakriveno. Kroz huku vremena i potrese zemlje pod kopitama, stolječa su ovdje izbrojali opjevani dizdari a najposlije i zadnji kapetani jedinog vezira usturena na Hercegovini, onoga Rizvanbegovića o kojem mi, u ove dane, uz saz i suze, popijeva dr. Hašim Muharemović: Viknu vila sa brda Porima / I doziva mostarskog vezira / Oj vezire na Hercegovini / Čuvaj Stoca, pazi Počitelja / Ni Mostara ne ostavljaj sama...
Počitelj je ostao u opni bez vremena, pored puteva u zaobilaženju, silno iznenađen duhom koji ga je napustio, koji ga noću obilazi i oživljava u kricima duhova mletačkih plaćenika, neustrašivih branitelja koji uvijek ginu prvi, madžarskih i turskih grlenih slogova što paraju po ušima, romornim šapatom bošnjačkih duša koji su, dok su hodili po ovom svijetu, s njegovih prozora, iz pukotina urezanih u zidovima, s kruništa kulinih obzida – po svaku cijenu odgurivali neprijatelja koji je došao tako odlučan da mu porobi domaju i poruši kućicu od kamena vješto postavljenu na zastrašujući nagib.
Počitelj je ostao u opni bez vremena, pored puteva u zaobilaženju, silno iznenađen duhom koji ga je napustio, koji ga noću obilazi i oživljava u kricima duhova mletačkih plaćenika, neustrašivih branitelja koji uvijek ginu prvi, madžarskih i turskih grlenih slogova što paraju po ušima, romornim šapatom bošnjačkih duša koji su, dok su hodili po ovom svijetu, s njegovih prozora, iz pukotina urezanih u zidovima, s kruništa kulinih obzida – po svaku cijenu odgurivali neprijatelja koji je došao tako odlučan da mu porobi domaju i poruši kućicu od kamena vješto postavljenu na zastrašujući nagib.
TETOVIRANA, SMEŽURANA RUKA
A kada sam jesenas prošao mimo Počitelja, prekrit sjenkom mrtvoga grada, tužnog nepomaknutog vojaka koji ne čuva ničiju kuću, na kuli zadnjih Gavran-Kapetanovića uzdizao se golemi križ, poput ratnog znaka zauzetog teritorija. Utaknut je, demonstrativno, u onom kobnom danu, u onom kad su crnokošuljaši falangi Mate Bobana vojničkim čizmama i dugim metalnim cijevima pokucali na vrata jednog Boškaila, domoroca koji nije ni mrava zgazio, pa ga, prorešetavški mu hudim mecima bijelu košulju, poslali na onaj svijet obilježen stećcima i bašlucima vječne samiloste nevinosti.
Nikad se neće zaboraviti: u ključalom mjesecu augustosu tisuću devet stotina devedeset i treće godine, uhitiše Počiteljce i pridodaše ih stolačkim i mostarskim sužnjima, zazidaše ih u, od svijeta sklonjene, zloglasne logore Jadranka Prlića. A dječake i djevojčice, njihove lomne majke i didove, s licem od ispisanih listina izravnih nasljednika dobrih Bošnjana – predadoše “trećim državama” iz kojih se zasigurno nikada više neće vratiti.
Medresa, škola koja je trajala stoljećima, sve do pojave Mate Bobana
Na osvojeni teritorij zabili su svoje obilježje: križ, pod kojim je Božji poslanik Isa a.s. trpio otkupljujući grijehe svih nevoljnika, nije nimalo utješan i ne nudi nadu novim stanarima, po kojima baca tamnu sjenku, onih dovedenih u omrznutom projektu “humanog preseljenja” iz njihovih tisućgodišnjih zavičaja blagih bosanskih šljivika između Vareša i Kaknja. Proviruju sad zabrinute oči dobrih bakica, stidljivo i nevino zalepršaju njihove crne mahrame kad provire kroz tuđe demirli pendžere, iz zaprepaštenih odaja dičnih i prognanih hanumica. Vidjeh onu staračku, motivima sa stećaka tetoviranu ruku bosanske katolkinje, u hipu, kad mahnu, kratko i hitro, dvjema curicama koje uđoše u novi dječji vrtić, netom otvoren baš ondje gdje su softe učili ajete Časnoga Kur’ana, ponavljali retke s Božjega prijestolja, kao opomenu cijelome svijetu.
KADA JE U PEPELU ZASPALA VATRA
A s početka proljeća kada sam bio, kada hazreti Hizir, kad sveti Juraj, svojim prisustvom oživi zemlju nježno-zelenom travom, kad pokrene pupanje lišća i, zamalo, zatrpa puteljke laticama raspuhana behara, kada svojim čudom umeška svaku kamenu provaliju, prevuće oštro stijenje maslinastom pokožicom mahovine, ovdje sam susreo podivljalu mačku, sa strašnim staklenim očima!
Susrela me zapanjena, iskeženih zuba od kojih me oblio znoj, nakostriješena i napeta u luk zavinuta tijela – prijeteći da će isjeći moje lice i izrovati moje oči. Htio sam nekoga doviknuti, ali tada ovdje nikoga nije bilo: između nesretnih razvalina, između ruina i paklenih prizora koji ništa ne mogaše posvjedočiti o bivšoj ljepoti – lelujali su samo duhovi bez milosti otjeranih, porobljenih ili pobijenih Bošnjaka u konačnom ljetu 1993.
Sada se Počitelj ubrzano obnavlja, trava travi, šipak pun sitnoga lišća sa stotinama rujnih lulica!
Hajdemo, Halile – zamolih prijatelja – hajdemo u Počitelj. Pita je li se koji Počiteljac vratio u zavičaj, ali znademo da je sada daleka zemlja u kojoj stanuju, za koju su imali besplatnu putnu kartu i obećanu, bagatelnu stanarinu, na adresi te nepristojno udaljene “treće zemlje”. Izlazeći iz paklenog ključa Dretelja, i Gabele, i Heliodroma – prvo su dobili tu adresu, i tu avionsku kartu u jednom smjeru.
Nema komentara:
Objavi komentar