IBRAHIMOVI SINOVI

 Danial

Ušao sam u veliku i drevnu džamiju. Hodao sam ispod njezinih svodova između njezinih prastarih lukova. Čuo sam kako diše neko zaspalo dijete, u kutu. A ja sam tražio, pod svodovima koji pamte golemo vrijeme prošlosti, jedan mezar za koji se duboko vjeruje da čuva zemne ostatke Božjeg poslanika... I kad sam pomislio da su me zavodljive informacije prevarile, spazih ograđen prostor, zaklonjen zidovima od mutnog stakla i lesonita. Unutra ima netko i taj će me uputiti na pravo mjesto, pomislio sam. 

Otvorih vrata. Preda mnom je bio uzdignut, zelenim plišom i zlatnim ajetom, prekriven grob: DANIAL PEYGAMBERLER, Poslanik Božji Danial, starobiblijski prorok Daniel. Zaustavio sam dah a dlanovi su se podizali sami od sebe... A onda me podiđoše srsi i led: jedan se čovjek, koji je dotad mirno spavao pribijen dužinom groba, nevidljiv, podiže i reče: Merhaba, Kardesim.

- I ja tebe pozdravljam, brate – rekoh suhim grasom za koji sam se pobojao da se neće m izviti iz sleđena grla. Sve je na njemu odavalo stranca, Europljanina., Na glavi je imao malu kapicu, gotovo prilijepljenu uz tjeme. Pitao sam ga:

- Dolazite iz Izraela?

- Ne, iz Engleske, kazao je. A zašto? - dodao je.

- Mislio sam da ste Jevrej, rekao sam iskreno,

- Dobro ste mislili, odgovorio je smiješeći se. A vi, odakle ste? Rekoh da dolazim iz Hrvatske, iz Zagreba... ali nisam katolik - dodao sam mada me nije ništa pitao. Gledao me, laktom se oslanjajući na mezar velikog jevrejskog proroka, na mjestu, za muslimane nimalo čudnom, u džamiji.

Potom se pridignuo. I glasom koji miluje po ušima, dječački, namještenom patetikom, izgovorio: Djeca Abrahamova, kao onaj Ishak i kao onaj Išmael, na čudan način produženi u nama - mogu poći negdje i na čaj!

I pošli smo na čaj. Tog dana, u  vrelom kolovozu, u mjesecu augustu, u godini 1990., u biblijskom gradu Taršušu, u antičkom, Kleoptarinom mjestu ljuvenog sastavka s Antonijem, u Turskoj.

Vanja

Kada je to bilo, kojeg stoljeća? Prije rata, kao prije tisuću godina!

U kojoj sma se prapovijesti susreli onaj moj drugi i pravi prljatelj o kojem ništa ne znam a mislim na njega ne samo kad se puca četničkim kuršumima s Jevrejskog groblja, u Sarajevu?

Vanja Albahari. Sefard kojem sam jednoć, ganut nježnošću njegova prvotnjeg glumačkog zanosa u mostarskom teatru, napisao pjesmu i objavio je u knjizi. Ja sam se vratio u Zagreb, a Albahari svom sarajevskom domu.

Gdje je Vanja i gdje je njegov brat, najzanimljiviji  pjesnikk, Vladimir?

U ovom potopnom vremenu, aka su još živi, jesu li gladni - mada u Sarajevu ljudi nikada ne ostaju sami! Nikada, pa ni onda kada ih svi napuste. Ibrahimova djeca,

Sarajevski Jevreji, ima li išta nježnije od njih u gradu od kojeg je netko odlučio napravitl najveću grobnicu na planeti?

Muslimani nisu ostavljali Jevreje ni u huda vremena: toliko su brojna pojedinačna i grupna zauzimanja, da se uzdižu na opću razinu zaštite male sefardske zajednice u vrtlogu pomahnitala fašizma u Bosni, u strahotama II. svijetskog rata. Postoje, povijesti poznate rezolucije, kojim su se Bosanskl Muslimani opirali, zgržavajući se, nad likvidacijom i pogromima i samlh Srba.

Jevrejsko groblje je prije nekoliko godina zaokružilo 450 godina svog postojanja. Četnici su se ukopali u kosti onih koji su gradu donijeli mnoštvo lijepih riječi koje su otlkrivale nenama i djevojkama u mušebacima cijele nove svjetove. Muslimanke su gotovo u srednjovjekovlju šaputale 'toledo', diveći se najnovijim mustrama za heklanje. Zanatlije su donijeli zanate a liječnici zdravlje u umorne mahale. Momci - pjesme pune sjete od koje čovjek gotovo da zaplače.

Kakav je to, Vanja, hir povijesti? Zar da tako nestane jevrejska općina, da se iseli pred pomahnitalim i pobješnielim brđaninom? U godini Kolumbova otkrića Amerike, i bosansko je otkriće Sefarda. Ali ti ćeš znati ispričati mjestima sretnijim od našeg ukletog prostora da smo, zajedno, kroz cijelo to vrijeme, prekrivali oskudicu svijeta s jedinim što sma imali: svojim golim srcima. Bog mi je svjedok da govorim istinu. Nikad se nisam stidio ponoviti riječi koje mi šapuće duša i nagovara da ih glasno izgovorim. Uvijek ću biti na onom mjestu gdje si i ti.

Tako je zapisano: Ishak i Ismael. Drevna su slova statična a interpretacije mladosti svijeta oživljavaju u bojnim poljima njihovih bliskih granica. Ali nigdje nisu opisana braća nakon razlaza, i kada su odrasla i zar ih niste videli u bosanskom susretu koji je trajao toliko stoljeća? U gradovima-medaljonima a imena su im Tešanj, Mostar ili Sarajevo? U svijetu bi to trebala biti obavezna lekcija iz povijesti.

Prije svega u udžbenicima islamsklh i jevrejskih skala. To je možda jedina točka u kojoj se taka prisno i blisko susreću i usklađuju duhovni pravci koji se nadmeću dobrotom, a ne zlom, toplim donovima a ne okrvavljenim noževima. Bosna je prilika tim svijetovima da kroz nju, kao kroz vrata, uđu i prisjete se što su: Djeca Ibrahimova!

Doh tolerancije

Bosanski Muslimani u Bosni i Hercegovini ponavljaju dvije novovjeke nesreće. Svoju vlastitu. I jevrejsku. Tko može uprijeti prstom i pronaći i jednu jedinu nepravdu koju su oni, Bosanci, učinili bilo kome na svijetu? Nema je. Stradaju, jer su u svijet ušli s nakanom da mu pridodaju nešto svoje. I koliko god da su pridodavali, stalno su im oni sa Istoka i oni sa Zapada oduzimali, govoreći: To je naše. I gle čuda: A Bosanci, Muslimani i Jevreii među njima, nikako da postanu siromašnijir Nikako da (ih) se raskuće i da nestanu, da se pretoče i ime svoje prediju! Slijede svoj duboki, mudri duh, ostajući trajno svoji a ni jednog trenutka ne prestajući biti i „tuđi“. Božji je poslanik Ibrahim, Abraham, volio svoju djecu. Pa zar su mogla ta djeca, odlazeći jedno od drugoga, osnaženi najdubljom vjerorr u najdublje vjerovanje oca koji ih je porodlo – zar su mogli ne pronositi taj duh u nasljednicima koji su naselili cijeli svijet: duh tolerancije. A što je duh tolerancije?

To je duh koji pokreće ruku pomoći. Najbolji je onaj čovjek koji koristi drugima, kaže čuveni hadis. Zato se ne čudim odzivu izraelskih liječnika, koji su liječili duše holokausta u svom narodu, da pomognu svojim ljekovitim rukama i riječima Bosanskim Muslimanima.

Zadnji autobus

Pristižu zadnji Jevreji iz Sarajeva u izrešetanim autobusima sarajevske Jevrejske općine. Među njima su i njihovi prijatelji Muslimani, Hrvati... i Srbi. Autobusi su pažljivo promicali izmđau iznenadno nagomilanih brda mržnje, kotrljajući se poput simbola koji će vas uvijek osnažiti u vjerovanju da pošten čovjek i iskrena duša neće mijenjati glavno za sporedno. Kamo god da se uputi, on vodi svoje prijatelje sa sobom. Čak i onda, kad ništa ne mole, on ih zadržava u mislima, hrabri ih svojim molitvama iz daljine.

Oaze zla

Uzvišeni mezar proroka Daniela, Božjeg poslanika Daniala a s., svaku noć ulazi u moj san.

Podiže moj duh i nudi svoje primjere. Vidim užarenu peć u koju ga je bacio kralj babilonski i vidim užareno ugljevlje po kojem hoda.

Čujem riku lavova...

Snažno osjećam prisutnost dječjih duša koje se iznenada pojavljuju iz antologije četničkih zločina koju sam objavio prije tri mjeseca. U toj sam knjiz, u Muslimanskom danku u krvi, na jednom mjestu objavio stravičan lapis: Djecu su bacali u goruče peći.

Zatvarali bi, kaže zapis, poklopce, da ne izgore - nego da se dobro zapeču.

Gdje je sada onaj čovjek iz kolovoza, iz Tarsusa? Onaj, koji se pridigao iz grobnog zaklona? Onaj, koji je kao i ja vjerovao da su sva.zla svijeta uknjižena i neponoljiva. Onaj, koji kao ni ja, nismo prepoznali vrijeme svijeta i uočili plutajuče oaze zla.

HO KAL (Zagreb), Glasnik Židovske općine Zagreb, 1993.

BEHAR (Zagreb), god. I, br. 7, 1993., str. 15