TKO NE ČITA - POSTAJE RUŽAN

                                        ZAŠTO JE IBRAHIM KAJAN IPAK U PRAVU

Piše: Faris Nanić

Prilog polemici o bosanskom jeziku

 Kontak emisija HTV-a pod nazivom "U krupnom planu", u utorak 22. IX. 1998., imala je interesantnu temu o hrvatskom standardnom jeziku, uz učešće prominentnih filologa i lingvista, među kojima se naročito teatralno isticao Tomislav Ladan. Iako se govorilo o standardizaciji hrvatskog jezika, nije se mogla izbjeći priča i o ostalim jezicima zajedničkog nasljeđa, posebno srpskom. Tako je jedan gledatelj koji se izravno javio u emisiju, vrlo čedno zaključio kako se teško privikava na postojanje dva odvojena jezika (misleći valjda na srpski i hrvatski), a da mu naročito teško pada onaj treći - "bošnjački" koji je u jednom drugom kontekstu spomenuo prof. Josip Pavičić, jedan od gostiju emisije.

Gledatelju je odgovorio već spomenuti Ladan koji je rekao otprilike da je u Bosni problem standardnog jezika vrlo kompliciran kao i da postoje tri jezika koja će se u toj zemlji razvijati - hrvatski kao standardni hrvatski jezik kodificiran u Zagrebu, srpski kao standardni srpski jezik kodificiran u Beogradu i bošnjački. Uvaženi lingvist, navodni prijatelj Bošnjaka na to je nadovezao kako tu nema i ne bi smjelo biti problema, ali da bi oni mogli nastati ukoliko bi se u Sarajevu, dakle ukoliko bi Bošnjaci inzistirali na nazivu bosanski jezik. Ladan nije rekao zašto je tomu tako, ali je za tu izrečenu istinu dobio odobravanje u vidu značajnog kimanja učenih glava svojih kolega i pokojeg mudrog "Mhm". Naravno, nije izbjegao spomenuti i već proskibiranog Kallaya koji je dekretom nametnuo bosanski jezik čime navodnio nitko (ni Hrvati, niti Srbi, a ni "muslimani", kako reče) nije bio zadovoljan.

Prije toga je zaključio kako je K und K imperija, nakon okupacije odredila hrvatski jezik kao službeni, time su, po Ladanu, bili zadovoljni katolici i muslimani (sic!), ali eto jada, nisu i Srbi. Naravno, hrvatski jezik, za razliku od bosanskog, nije bio nametnut. Imajući u vidu da je prof. Pavičić u nekoliko navrata, govoreći o svojim austrijskim studentima kroatistike, spomenuo termin bošnjački jezik, što je ostalo bez ikakve reakcije njegovih cijenjenih kolega u studiju, stječe se dojam da, makar prešutno, vodeći hrvatski lingvisti rabe termin bošnjački jezik za bosanski, vjerojatno dok politika ne odluči što će bili zvaničan stav.

Tako se čini da je Kajan (i ne samo on) dobro čuo i shvatio prof. Ladana na tribini u organizaciji Nacionalne zajednice Bošnjaka Hrvatske koji je, nešto biranijim i opreznijim riječima (zbog nazočne publike i aureole prijatelja kakvim je predstavljen) samo zastupao ovakav, čini se unisoni i zvaničan, možda ipak samo privremen, stav hrvatskih lingvista. (Pročitajte Kajanove tekstove u prethodnim brojevima Behar Journala!)

Objavljeno, u:

Behar Journal, IX_X/1998., br. 25-26, str. 10

TKO NE ČITA – POSTAJE RUŽAN

Dževad Jogunčić: „Zašto Behar ne afirmira bosanski jezik“, Novi list, 9. lipnja 1998.

U tekstu koji ste mi objelodanili 27. svibnja 1998. godine pod naslovom Bosanski jezik - "Kallayeva dosjetka", govorilo se o, isključivo, čudnim tezama o bosanskom jeziku što ih je iznio lingvist i leksikograf  Tomislav Ladan, na tribini Islamskog kulturnog centra u Zagrebu, u organizaciji Bošnjačke nacionalne zajednice u Hrvatskoj. Podsjećam da je tom zgodom Tomislav Ladan "s bosanskog vrlo hitro prešao na bošnjački", zastupao tezu da je "bosanski jezik" Kallayev miraz, a sudbinu jezika povezao s budućom sudbinom države (Bosne i Hercegovine). Na samom predavanju, bar su mu dvojica, ili trojica, replicirala - neslaganjem: Njihova je pitanja g. Ladan zaobišao i nadomještavao šarmom turcizama, "sućur Allahom" i sličnim ljepotama - na što je dobivao, kako reče čovjek koji je odnekud izronio, Dževad Jogunčić, "frenetični pljesak".

Dževad Jogunčić, ako je to ona osoba koja je sjedila s lijeve strane g. Ladana (budući da je na desnoj bila uspravljena jedna nasmiješena i vrlo tiha djevojka, podosta pokrupna), po ukupnom isijavanju njegova oponentskog odgovora - očito je spavao na ušima, ili se cijelo vrijeme čudio otkud on u Zagrebu, i to na mjestu gdje se našao, a našao se pred pripadnicima bošnjačke manjine koja ga nikad nije vidjela - i to u ulozi potpredsjednika njezine Nacionalne zajednice!

Način na koji je iznio "svoje neslaganje" - više je nego poučan. Bošnjake i Hrvate može podsjetiti na predratne paradigme četničke propagande pomno razrađene u onih psihijatara koji su se zvali Jovan Rašković i Radovan Karadžić. Bošnjake su proglasili fundamentalistima, Hrvate ustašama - dakle barbarima, da bi ih barbarski uništili! Tako je i ovaj čovjek, autor koji se užasno ljuti, proglasio lažovom svog, biva, oponenta, da bi ga dotukao hrpom "činjenica" koje će - piše - "argumentirati, ako bude potrebno".

A te činjenice, inače izvan svake priče, govore o savršeno drugim temama: o časopisu Behar (koji, usput rečeno, objavljuje autorske tekstove isključivo na jeziku svojih suradnika, a o tome rječito svjedoče najeminentnija bošnjačka imena baš iz BiH!), o "dobroj plači“ , o tjeranju "od sebe... mladih, pametnih i sposobnih ljudi"! Nu, vraga: mladić je u vrlo kratkom zagrebačkom boravku prikupio i formirao nešto kao pismohranu, dosje, iz kojeg će naskoro poispadati činjenice ko iz rukava i osramotiti me pred cijelim svijetom. O predmetu spora ili...?

Nadam se da Dževad Jogunčić nije, daj Bože, također učenik kakvog zalutalog,  izhlapjelog psihijatra, koji umjesto da se bavi svojim poslom, okolo promovira duh "Hegelove piljarice"? Moje snage, kao defektologa koji se u mladosti bavio (i) opisivanjem "gramatičkih strukutara u razvoju mišljenja u djece", ali i problemima mentalne retardacije, premalene su čak i za opisivanjem bezazlenijih slučajeva nego što je slučaj teksta koji uspio dokazati tek i samo nevjerojatnu tugu njegova autora.

Njemu, tj. Dževadu Jogunčiću. zaista, malo tko može pomoći. Njemu više ne pomaže ni bezbroj puta ponovoljena misao da TKO NE ČITA POSTAJE RUŽAN (čuvena plagirana  Kajanova misao otisnuta bezbroj puta u Beharu, za koji je, po tvrdnjama njegovih  odličnih prijatelja u Tuzli, gdje inače živi, najbolji časopis - a to da je najbolji, također prepisuje od jednog od najvećih živućih bošnjačkih intelektualaca dr. Smaila Balića koji to i objavljuje).

Kad se, i ako se, budemo bavili isključivo  predmetom spora, a ne osobama, javit ću iznovice, u ovoj (ne)veseloj priči.

                                                                                                             Ibrahim Kajan

Objavljeno, u:

Novi list, 25. lipnja 1998.

Behar Journal, VI-VII/1998., br. 23, str. 6

RUŠENJE DŽAMIJA - KURŠUM U DUŠU NARODA

Piše: Ibrahim Kajan

Kad netko ruši hram Božji - taj već "motikom i krasnom" kopa po blagoj duši naroda. Artiljerijski pucnji na džamije, u čijim hladovinama duša šapuće sa svojim Gospodarom, atavistički su krici onoga koji je odlučio cijeli narod bošnjački izbrisati s tablice drevnih naroda europskog, ukletog juga.

   

Čudesno lijepa Ferhadija - u "gradu u kojem nije bilo rata" 

Divlji je čovjek samo to dobro razumio: da kulturna proizvodnja, ta pređa tanana od ljubavi i kamena, od nježnosti i željeza, od trajnosti i postojanosti ničim podkupljiva - traje i iza smrti, i iza istrebljenja ili asimilacije bića narodnoga. To kulturno dobro, neponovljivo i originalno, eto - zbog toga treba srušiti, bombarditati, u prah pretvoriti! Materijalna je kultura jedina potvrda da je netko morao postojati tko ju je, baš onakve ljepote kakva je graditeljeva, uspio podići i ostaviti potomcima i svijetu cijelom da joj se raduje i da je obilazi. 

Čudno je to: učili su nas o turskim barbarstvima - a u Turskoj su sačuvani bezbrojni spomenici brojnih kultura: i hetitskih i tračkih, i grčkih i perzijskih! Sačuvane su najstarije crkve u spiljama kapadokijskim i kuća zaštite i smrti majke Marije, hazreti Mejreme, i crkve kasnije, sirijske i bugarske, i sinagoge - ali i ljudi u njima koji su ih gradili, u potomcima svojim žive u toj "divljoj Anodoliji!

Tko dakle ruši bosankim Muslimanima, slavnim Bošnjacima povijesti, džamije, medrese, tekije, knjižnice i institucije koje su sabrale zadivljujuće dokumente vjerske i narodne kulture da im gotovo i nema usporedbe u golemom prostoru civilizirana svijeta? Ruši ih agresor animalnih osobina. Isti onaj koji unistava "živu silu", baca granate istom hladnokrvnošću na tržnice krcate ljudima i na porodilišta - pa kako ne bi na "mrtve stvari", kuće u kojima se duša povjerava Bogu, kako ne bi na "papire" s pisanom povijesti što seže do dubokih magličastih stoljeća prošlosti!

Agresiju financiraju i njome rukovode Srbija i Crana Gora. Njihove naloge psećom vjernošću izvšavaju, u najprisutnijoj suradnji bivša Jugoslovenska narodna armija, sastavljena isključivo od Srba, i "paravojne srpske snage", četnicke falange "arkanovaca, šešeljevaca, belih orlova".

Tipovi njihove agresije, potpuno zajedničke, okupljaju se oko nekoliko najbrutalnijih oblika kojima je cijeli svijet svjedokom: ljudi se najčešće kolju i masakriraju, a sakralni objekti - miniraju, bombardiraju, raketiraju i najposlije spaljuju. Netko će upitati: a zašto sve to ako je u pitanju osvajanje terena? To je zbog toga, što je rat koji traje, ne samo osvajački, imperjalistički dakle - nego i istrebljivački, što je u pitanju najjasniji genocid nad civilnim stanovništvom, najposlije i s oblicima za koje smo mislili da su ugašeni u suvremenoj povijesti: rat protiv druge vjere, riječju - vjerski rat.

U Zagrebu, 29.  svibnja 1992.

Le poète spirituel le plus éstimé parmi les Bosniaques / IBRAHIM KAJAN

Traduction de bosniaque: Tomislav Dretar

Ibrahim Kajan, poète et Prof. de l'Université de Mostar

LORSQU'EN M’AURIONT DEMANDE MES PETITS-ENFANTS, PRET DOIS-JE ETRE


Il était si horrible ce temps-là
que la cabane en bois rebondit et la poutre sanglotait
qu’on ne pouvait plus la porte fermer
et qu’ils ont tous fui-
les uns, plus fous, dans la forêt, tandis que les ‘autres, affolés aux fosses, par les ongles fouillé,
Même par la boue, en rampant, les enfants mineurs disparaissent derrière les limites de notre champ
et personne plus je n'avais jamais vu.

Il est passé 30 années,
et combien est justement de siècle s'est écoulés dans mon agenda pour le même temps, en comptant à partir de ce moment indicible à partir de laquelle ils ont fui la tempête et les pères , les putes et leurs fils

Après le déluge, je laisse une colombe pour examiner est-ce qu'il y a un terrain sur cette planète qui,
dans un rêve,
plane entre mes paumes.
Ayants atterrit sur le vieil épaule apportée de l'enfance,
de la branchette de laurier m’a touché la coquille d'oreille remplie de cris
mes petits frères et mes sœurs pauvres
ayant été abattus par les loups
sur la justice de Grand Dieu Sage et Attentif.
A la justice de l'Aimé, qui possède sa maison dans mon cœur avant que  le cœur

Existe
à cause de de leurs noms beaux au-dessus de chaque limite.

Mostar, 9 /VI / 2007

 

KAD ME UNUCI BUDU PITALI, PRIPRAVAN TREBAM BITI

 

 

Bilo je tako strašno vrijeme

da je brvnara poskakivala, da su grede ječale

da se vrata više nisu mogla zatvoriti

da su svi pobjegli –

jedni, luđi, u šumu, a drugi, pameću zaokrenuvši, u zemunice, noktima izrovane, 

čak i po blatu, pužući, djeca malodobna nestajala iza granice našega polja

i više nikoga nikada nisam vidio.

 

Prošlo je trideset godina,

a koliko je tek stoljeća proteklo u mom kalendaru za isto to vrijeme, koje računam od vremena neopisiva iz kojega su bježali i oluja očevi i kurve sinovi njihovi

 

Nakon potopa pustio sam goluba da izvidi ima li kopna kakvoga na ovoj kugli što,

u snu,

lebdi između mojih dlanova.

Sletjevši na ostarjelo rame doneseno iz djetinjstva,

grančicom mi lovorovom taknu resicu, ušnu školjku ispunjenu krikovima

moje braće malene i mojih sestara ubogih

koje su poklali vukovi

na pravdi Mudrog i Budnog Boga Velikoga.

Na pravdi Ljubljenog, koji u mom srcu svoju kuću posjeduje od prije nego srce postoji

zbog imena njihovih prelijepih

 

M., 9. VI. 2007.

RECONCILIE AVEC LE DESTIN JE FAIS M’ACCALMER MON CŒUR A MOI

J'ai longtemps marché à de ne pas penser d’autre chose que au rendez-vous de l'amour,
prévue il y a longtemps, quand j'étais capturé
Et quand plus rien, à part de mon pauvre corps n'avais-je, moi.

Et me voici sur la route où je ne vois  aucune fin, comme si elle ne raccourcit  pas
Peu importe combien avoir calculé la distance parcourue entre le lieu méchant où je suis humilié
             et où ils ont brûlé mes cheveux,
            la peau ont écorcée.

Est-ce qu’ils vont attendre ou ils s’en aller
croyant que les animaux sur la route m’ont déchirés ou que les mercenaires dans mon pays
             insensible,
             mutilés ou mis fin à ma vie.

Le d’accord était solide, l'heure et la place fixés.
Mon bien-aimé se souvient qu'il a été convenu
en le plus grand moment de grâce de nos caresses et rien que e la mort peut être seul l'ennemi sur la route
de la réunion et l'entrelacement

J'étais si fatigué et si malheureux avec la connaissance claire sur les distances.
Puis je me suis assis sous un arbre solitaire abritant le corps brûlé
à laquelle chaque créature aurait eu de grâce quand il l’aurait vu.

Couvert par le désir au moment qui n'était le plus favorable,
Je n'ai ressenti ni frilosité ni des larmes pour ce qui n’arrivera pas;
réconcilié avec le destin je fais m’accalmée mon cœur à moi

Mais quelqu’un des temps anciens ma fait compassion,
de l'arbre me regardant attentivement,
et dit dans son impétuosité pour qu'il ne fasse pas volte-face:

Allez, vas-y chez ta chérie, vas-y - parce qu'elle va mourir si tu ne te présentes pas dans la chalet cachée
où êtes-vous le ciel déployé

Je rebondit si allégé comme la plume des cygnes!
Je planais au-dessus de la poussière
propre et libre
comme des anges remises à la liberté.

À un certain moment je me tourne en arrière, ingrat,
de voir mon aide, ce qu'il a fait la préconisation pour un étranger
             quel j'ai toujours été dans ce monde.
Mais je n'ai rien vu. Je n'ai vu que le corps auquel je ne serve plus.
Il  dormait sous une énorme couronne que s'il est mort depuis longtemps.

Mostar, 24 / VI / 2007

POMIRIH SE SA SUDBINOM I SMIRIH SVOJE SRCE

 

Dugo sam pješačio ni na što ne misleći osim na ljubavni sastanak,

davno zakazani, kad zarobljen bijah

i kad ništa, osim tijela, ne imadoh, ubogoga.

 

I evo me na putu kojem ne nazirem kraja, kao da se nikako ne skraćuje

ma koliko računao udaljenost prijeđenu od mjesta poganoga gdje me poniziše

            i gdje mi kosu spališe,

            i kožu zguliše.

 

Hoće li čekati ili će otići

vjerujuć da su me životinje na putu rastrgale ili da su me haramije u mojoj zemlji   

            bešćutnoj,

            osakatile ili mi život oduzele.

 

Dogovor bje čvrst, mjesto i vrijeme utanačeno.

Pamtila je moja ljubljena da je dogovoren

u trenu najveće milosti našeg milovanja i da samo smrt može biti neprijatelj na putu

ponovnog sjedinjenja i prepletanja

 

Bijah toliko umoran i toliko nesretan jasnom spoznajom o razdaljinama.

Tad sjedoh pod usamljeno stablo zaklanjajuć sprženo tijelo,

na koje bi se svako stvorenje smilovalo kad bi ga vidjelo.

 

Obuhvaćen čežnjom u trenutku koji nije bio najpovoljniji,

ne osjetih ni zimomoru ni suze za onim što se neće desiti;

pomirih se sa sudbinom i smirih svoje srce.

 

Ali, tad se iz drevnih vremena neko sažali,

iz stabla me netremice promatrajuć,

pa reče u svojoj naglosti da se ne predomisli:

 

Idi svojoj dragoj, idi – jer umrijet će za tobom ako se ne pojaviš u skrivenoj kolibi

gdje ste se u nebo propeli

 

Poskočih lagahan poput paperja labudova!

Lebdio sam iznad prašine

čist i slobodan

poput oslobođenog meleka.

 

U neko doba osvrnuh se, nezahvalan,

da vidim svoga pomagača, onog što se zauze za stranca

            kakav oduvijek bijah na ovome svijetu.

Ali, ne vidjeh ništa. Ne vidjeh ništa osim tijela kojem više ne služim.

Spavalo je pod golemom krošnjom kao da je davno umrlo.

 

Mostar, 24. VI. 2007.

Esprit et le corps
 
J'ai longtemps, comme un mendiant, aspirait la noyade en toi
L'union avec toi, et L’indissolubilité de Toi
 
J'étais constamment ivre par le ravissement
Par aucun prix je ne voulais pas me désenivrer
 
Si les gens avaient appris – deviendrait-ils fous comme moi:
Il n'y a pas une plus grande satisfaction dans ce monde!
 
Mais il arrive le moment dont je n’avais pas espéré:
J'ai remarqué que mon corps vieillit
Et l’esprit qu'il y demeure reste à faire partie du Printemps Eternel.
  
Alors je tombe malade de chagrin indicible
Et puis, pour ne pas m'éloigner de mon temps,
Je me couvre  d’une couverture noire
 
D’une couverture noire, car en dessous Le chaos s’apaise
Et au-sous de  lui le corps se transforme en son propre esprit.
 
Maintenant, je vis sous lui,
Avec un immense espoir que le corps sera dompté
Et l’esprit sera plein de grâce de Seigneur
 
 
Mostar, 7/ VI / 2010

 

 

 

DUH I TIJELO

 

Dugo sam, poput prosjaka, žudio utapanje u Tebe,

Sjedinjenje s Tobom i Nerazdvajanje od Tebe

 

Bio sam trajno pijan od zanesenosti

I nipošto se nisam želio otrijezniti

 

Kada bi ljudi saznali – poludjeli bi poput mene:

Nema većeg zadovoljstva na ovom svijetu!

 

Ali, dođe tren kojem se još nisam nadao:

Primjetih kako stari moje tijelo

A duh koji u njemu pribiva ostaje dio Vječnog Proljeća.

  

Tako se razbolih od neiskazive žalosti

Pa se, da ne odmaknem od svog vremena,

Zaogrnuh crnim pokrovom

 

Crnim pokrovom, jer pod njim se smiruje Kaos

I pod njim se preobražava tijelo u svoj vlastiti duh.

Sad živim pod njim,

S golemom nadom da će tijelo biti ukroćeno

A da će duh biti pun Gospodarove milosti

 

Mostar, 7. VI. 2010.

PJESME - ŞIIRLER

Ibrahim Kajan - İbrahim Kayan

PJESME - ŞIIRLER 

Izbor, prijevod i prepjev na turski jezik

SUAT ENGÜLLÜ

 

ARABİSTAN SEVGİLİM

Şiirimde ve tenimde
... yanıp sönerken
hüzünlü yıldızlar
ben Tahran’daydım

Ab-İbn tapınağında*) yatıyordum
çalıp şarkı söylüyordum
yarı ölü yarı tanrıydım sanki

Öylesine kederliydi
kumluk diyarın ezgileri

Buradan uzaklardaydı hakkında
böylesine içli şarkılar söylediğim ülke

Çölden geliyordu o nağmeler
kırmızı dudaklarıma dokunmak
ve kumdan izler bırakmak için

Parmaklarımın altından çıkıyordu
o ilâhi sesler

/anladım ki: YALNIZ OLMAK olmamak
demektir tepelerde yaşamak/

(Başlarımızı eğdik ve çıkardık üzerimizden
ince gömleklerimizi
uçsuz bucaksız çöl karşısında çaresiz)

(1964)

________________
*) Şairin kendi bedeni için kullandığı metafor.
“Sevgi Az” adlı şiir kitabından.

ARABIJA LJUBAVI

Bio sam u Teheranu
dok su tužne zvijezde
izgarale na mojoj poeziji
i mom tijelu

Ležao sam u hramu Ab-Ibn
pjevao i svirao
polumrtav polubog

O kako sjetne bijahu
pješčane melodije

Daleka je bila zemlja
o kojoj sam tako usrdno pjevao

Dolazili su iz pustinje
da mi opipaju rujne usne
i ostave pjesak na njima

Božanstveni zvuci izlazili su
ispod mojih prstiju

/pa shvatih: živjeti u brdima znači
ne biti BITI SAM/

(Oborismo glave i svukosmo tanane
košulje
nemoćni pred golemom pustinjom)

(1964)

Iz knjige pjesama “Ljubavi je malo”

 

 

 SES

erkeği ve kadını yaratanın
... yüzü suyu hürmetine

tozdan ibarettir dudaklar
öpen dudaklar da, tozdan ibarettir

canın ve onu tamamlayanın
yüzü suyu hürmetine

sizi tanıdım
ve sevdim sizi

güneşin yüzü suyu hürmetine
ve sabah nurunun yüzü suyu hürmetine

cezalandırılmış olacaktır yürekleriniz
benim yüreğimse ölecektir onların hasretinden

uzaklardan hareket eden sesi bekliyorum:
sağ kulağımda ışık
solunda ceylan korkusu.
gözler tan yerine dönük
güvende olan şehre dönük.

(1969)

“Sevgi Az” adlı şiir kitabından.

 

GLAS

tako mi onoga koji ye stvorio
muško i žensko

usta su prašina
i ona koja ljube, prašina su

tako mi duše i onoga
što je upotpuni

prepoznao sam vas
i ljubio vas

tako mi sunca i tako mi
njegova svjetla jutarnjega

kažnjena će biti srca vaša
a moje umrijeti za njima

čekam glas koji polazi iz daljine:
u desnu uhu svjetlo je
u lijevom strah srne.
oči su uprte obzorju,
uprte gradu sigurnu.

(1969)

Iz knjige pjesama “Ljubavi je malo”

 

 

AŞK ŞİİRİ

Yalnızlığım içinde uzun süre gözüm gibi sakındığım kalbi
... un ufak ediyor ulak
Bu aleti hiç kimsenin dönüp bakmadığı
Anadolu’nun
yabani akdikenliklerinde (bile) yanımda taşıyordum

Oysa şimdi ellerini süzüyorum sakin sakin
Hanne’yi
(İsmail’i!) doğuranın:
taçlanıyor o kalp şekilli nesne
Cebrail’in günahlardan arındırdığı
ve göğüs kafesine,
aşk dizelerinin duvar oyuğuna koyduğu
kandiller gibi yansın diye

O meyvesiz ağaç altında duran kim acaba?
Tek gözlü bir suret mi?

Ruhum fısıldamıştı bir seferinde (şeytanın ta kendisi belki de):
Unutma ki kördür âşık olan,
bir gözü her daim açık,
ilacı olmayan dehşet yüzünden kapalıdır diğeri

Güneşin doğduğu yönde olan, demişti ki:
Kırılıp ikiye bölündüğünde kalp
ikiye katlar gücünü. Birleştirecek güçtedir
doğu ile batıyı

“Sevgi Az” adlı şiir kitabından.
Türkçesi: Suat ENGÜLLÜ

 

LJUBAVNA PJESMA

Glasnik mrvi srce koje sam dugo njegovao u samoći
Nosio sam tu spravu (i) u divjlu draču
Anadolije
gdje je nitko nije ni pogledao

A sada mirno promatram ruke one koja je
rodila Hanu
(Smaila!):
kruni srcoliki predmet
koji je Džibril očistio od grijeha
i stavio u grudi,
u nišu ljubavnih redaka
da gori poput žarulje

A tko je to ispod jalova drveta?
Jednooki je li lik?

Jednoć duh mi šapnuo (ili đavo sam):
Ne smetni da zaljubljeni slijep je,
jedno oko mu je otvoreno,
drugo sklopljeno od strave kojoj nema lijeka

Onaj na strani gdje se sunce rađa, rekao je:
Kada se srce slomije na dvoje
Snagu svoju udvostručuje. Kadro je spojiti
Stranu istočnu sa stranom zapadnom

Iz knjige pjesama “Ljubavi je malo”.

MUTLU EVİN ŞİİRİ

Kulübemizin kırılgan duvarlarına çarpan, rüzgâr.
... Sakın korkma. Yaprak ve yosundandır duvarlar.
Firavun’un bedeninin öptüğü otlardan.

Varsın essin rüzgâr, düş dolu elime yaslanmış
taşa dönüşmekte olan canım benim. Yeraltı ruhların
evine nasıl dönüştüğünü görüyor musun düşün

Darıdünya sarsılıyor, batıyor sanıyorsun, ürkek ceylanım
Kimse görmüyor ama seni, aramıyor kimsecikler,
varlığından bile haberdar değil hiç kimse, örende

Gönlünü ferah tut. İlk çağlardan gelen mercan tenini
yatıştır. Gölgeden de asla korkma sakın, dosttur o
korkma yanılsamadan da, gece çiçeğinin tacında belirirse eğer

Öldüğümüz ve uğurlu eşyalara sahip olduğumuz
güçzüzleri ve göze gelenleri ortadan kaldırdığımız
inancı içinde ziyaret ediyor hanemizi Firavun

“Sevgi Az” adlı şiir kitabından.

Türkçesi: Suat ENGÜLLÜ

 

Ibrahim KAJAN
PJESMA O SRETNOJ KUĆI

To vjetar bije u krhke zidove naše kolibe
Ne boj se. Od listova je i mahovine. Od
trava što ih je ljubilo tijelo Faraona

Nek bije vjetar, dušo koja se pretvaraš u kamen
naslonjen na moju ruku punu sna. Vidiš li san
kako se pretvara u kuću duhova iz podzemlja

Ti misliš, lane: to se cijeli svijet ljulja, propada
Ali tebe nitko ne vidi, i nitko ne traži
i nitko ne zna ni da postojiš, u ruševini

Smiri svoju dušu. Smiri svoje tijelo od korala
iz davnine. Ni sjenke se ne boj, prijateljica je
Ni obmane, ako se ukaže u kruni noćna cvijeta

Faraon obilazi naš dom vjerujući da smo umrli
i da posjedujemo sretne predmete i da smo
otklonili nejake i urokljive

Iz knjige pjesama “Ljubavi je malo”.

 

 

ÇİZİLMİŞ PENCERE

Pencereyi açmak gerekirdi.
... Pencere açılmalıydı, güçsüz çocuklar bile
gecenin yoğunluğunu okuyabilirlerdi böylece
dokunarak evdeki kokmuş cesedin sertleşen kokusuna

Fakat zamanın hükümdarları
taslağında eksiği bulunmayan
bir dünya, dünyada bir ev tasarlamışlar.

Eve kapanmış uçurmuşlar can kuşlarını kapaklarını açıp tenlerinin
ve şimdi başka yerde yaşamaktalar.

Kötülük vakayinamelerinde
yazılıdır adları,
ve ortaya çıkacaklardır, her seferinde
yeniden,
dehşete boğarak rüyalarını
bunu hak edenlerin.

Kendi işkencecisini görecektir
acı çeken millet.
Çocukların ayacıklarının bastığı,
tozun üzerinde görecektir.

(1989-1991)

"Sevgi Az" adlı şiir kitabından.

 

NACRTANI PROZOR

Trebalo je otvoriti prozor.
Otvoriti prozor, pa bi i nejaka djeca
pročitala gustinu noći
pipajući stvrdnuti smrad leša u kući

Ali su gospodari vremena
skrojili svijet i kuću u njemu
bez šupljina u nacrtu.

Zazidani pustiše dušu iz korica tijela
pa sada žive na drugom mjestu.

Njihova su imena uknjižena
u kronike zala
i javit će se, svaki put
iznovice,
ulijevajući stravu u san
onima koji su to sazlužili.

Narod koji je stradavao
vidjet će svog mučitelja.
U prahu će ga vidjeti,
pod dječjim nogicama.

(1989-1991)

Iz knjige pjesama "Ljubavi je malo".

 

 

SÜRGÜN

Size diyorum
... Bana çektiğiniz bıçağı
kınına koyun

Yemin ediyorum
Hafif uykudayken
gözlerinizi oyacakltır o bıçak

Parmağınızla gösterdiğiniz yola
bakmayın
Sonsuz
sürgün yoludur o

(1967)

"Sevgi Az" adlı kitabından.

SURGUN

Kažem vam
Nož koji mi okrećete
povucite natrag

Kunem se
On će vam oči vadit
u lahku snu

U drum što prstom upirete
ne gledajte
Vječiti put
surgun

Iz knjige pjesama "Ljubavi je malo"

 

 

BÜYÜK EV

Imızganan zamanı uyandırıyor
... Düşmanlarımın hareketini durduruyor
Büyük bir ev hediye etmişti bana
gündüzleri yaptığım geceleri yıktığım

Ev, kimlerin evi acaba?
Onlar, neredeler şimdi?

Süzülüp duruyorsun ve sanıyorsun ki
yeraltı kapılardan çıkarcasına
üzerine üzerine yürüyecekler zamanın kanatlarından
aslında varolmadıkları söylenen yaratıklar!

Oldukları yerde kalmalarını
nasıl emredeceksin tepelere?
Dört bir yanı duvarla örülü bu kapalı yerden
nasıl alıp götüreceksin beni
senden başka kimselerin bilmediği o yere,
bu çılgın atı göksel otlaklara

(1987)

"Sevgi Az" adlı şiir kitabından.

 

GOLEMA KUĆA

Budi vrijeme iz drijemeža
Zaustavlja pomicanje mojih neprijatelja
Darovao mi je kuću golemu
koju danom podignem a obnoć obrušim

Kuća, čija bi?
A sada, gdje su?

Lebdiš, i čini ti se:
iz krila će vremena kao iz podzemnih vrata
nasrnuti bića za koja se kaže
da ne postoje!

Kako ćeš zapovjediti brdima
da ostanu na svojim mjestima?
Kako ćeš mene premjestiti
s ovoga mjesta potpuno obzidana i zatvorena
na mjesto koje nitko ne zna osim tebe,
ludog konja na nebeskim ispašama

(1987)

Iz knjige pjesama "Ljubavi je malo"

 

 

ZEYTİN

incir ve zeytinin yüzü suyu hürmetine
... sina tepesi'nin yüzü suyu hürmetine
emin şehrin yüzü suyu hürmetine

nasıl yanaştığını
ve yüreğime giden yolu
aradığını gördüm

oysa benim yüreğim
tepecikte, taştadır -

aydınlığın bekçisi
bekçisi yalnızlığın

"Sevgi Az" adlı şiir kitabından.

MASLINA

tako mi smokve i masline
tako mi brda sinajskoga
tako mi grada sigurna

vidim ga
kako prilazi
i traži put do moga srca

a moje srce
na humu je, na kamenu -

čuvar zraka
čuvar osame

Iz knjige pjesama "Ljubavi je malo".

 

 

DERİN MEZAR

Mora çalan gecede
... dönen dost
Derin bir mezar kazdı sana
Kayan yüreğnde

Bre adam! - bu iş tamam.

Kayalarda gizli yaratıklar
hayretler içinde ona bakıyorlar:
Sen ki hem etimiz hem kemiğimizsin bizim,
neden ağlıyorsun?

En uzak derinliklerde
Tanrı'nın elinde Uzayın kıvrımlarında
Senin evinde inim inim bir ney.

(1987)

"Sevgi Az" adlı şiir kitabından.

GROB DUBOKI

Tebi koji se okrećeš
u noći ljubičastoj
Kajan je duboki grob iskopao
u svom srcu

Čovječe! - posao je zgotovjljen.

Gledaju ga bića skrivena u stijenama
i čude se:
Zašto plačeš, ti
koji si naše meso i naša kost?

Vrišti naj u najudaljenijoj dubini
U Božjoj ruci U naboru svemira
U tvojoj kući.

(1987)

Iz knjige pjesama "Ljubavi je malo".
Preveo: Suat ENGÜLLÜ

NEDIPLOMATSKE IZJAVE SINA „NAŠE DINASTIJE“

Mislilac

Povodom posjeta i izjava Bakira Izetbegovića u Ankari, 15. i 16. II. 2012.

 Piše: dr. Ibrahim Kajan

"Tayyip Erdoğan ne pripada samo Turcima, on je naš zajednički lider. Barem jedna milijarda ljudi, a među njima i dva milijuna Bošnjaka, želi brz oporavak Tayyipu Erdoğanu", rekao je bošnjački član Predsjedništva BiH, Bakir Izetbegović, novinarima tijekom posjete Turskoj, čime je doslovce šokirao najveći dio bh javnosti.

Čudne li, neuke li i neuljudne izjave! Brz oporavak uvaženom premijeru Republike Turske želi svaki čovjek koji je upoznat  s njegovim državničkim djelom i koji ga cijeni, ali otkuda u njoj, u želji za ozdravljenjem - politička nota koja posvaja dva milujuna Bošnjaka – zaista je više nego upitno.  Brižnost za zdravlje dobrog čovjeka i prijatelja je jedno, a politika je nešto sasvim drugo.

Zasigurno je i sam Premijer Republike Turske bio zatečen Izetbegovićevom ponudom, a kako i ne bi!

U političkoj praksi, osim možda tamo gdje porodične dinastije vladaju državama u kojima su zamućene granice između njihova posjeda i kolektivnog vlasništva države u kojima se barata s narodima i pojedincima kao  s pukim stvarima, takva jedna izjava se nikada nije mogla čuti. Tu snishodljivost  g. Izetbegovića niko nije tražio, a najmanje njegova ekselencija Premijer Republike Turske, taj mudri državnik i izuzetni prijatelj BiH.

Premijer Republike Turske je neosporno veliki državnik, lider nove Turske koja je zdušno poduprla i pomogla Bosnu i Hercegovinu  i tijekom rata (kad g. Tayyip Erdoğan nije bio premijer) i u godinama poslije rata. Kad je riječ o Bošnjacima, tijekom rata bezuvjetna pomoć  pristizala je, čini mi se, posebice, od Islamske Republike Iran i Malezije, i ali i od Sjedinjenih Američkih Država, koja je u onom  odsutnom, hamletovskom trenutku opstanka - bila doslovno i presudna! A ima zasigurno još i istočnih i zapadnih zemalja koji su Bosni i Hercegovini bili, barem u jednom trenutku o kojem joj je ovisio život, presudni. Teško je izmjeriti prijateljstvo od kojeg preživljavaš, i veličinu prijatelja koji su ti pomogli da opstaneš.

Uz dostojanstvo kojim se pomoć daje ugroženom, podjednako je važno pokazati i dostojanstvo u izražavanju zahvalnosti onome ko je pomoć darovao.

Bošnjaci su potpuno svjesni da Bakir Izetbegović nije neupitni (bošnjački) politički, a još manje moralni autoritet da bi mogao dijeliti, ništa manje, nego pozicije lidera stranim državnicima a još ih manje postavljati svom vlastitom narodu na čelo. Lideri se - naravno -  „rađaju i postavljaju“ na sasvim drukčiji način, ali to g. Izetbegović nažalost ne zna! Da je barem pročitao biografije svoga oca, rahm. Alije, kojem to ni na kraj pameti ne bi palo, ni kao primisao, a nekmoli da izgovori pred medijima „cijelom svijetu“!

„Danke Deutschland“ na način Bakira Izetbegovića je  misaoni užas i misaona mizerija koja ni u čemu nema pokrića: ni u očekivanju bolesnog prijatelja, mudrog Tayyiba Erdogana, ni u (prešutnom) plebiscitu bošnjačkog naroda. Izetbegović ml., kao tradicionalist, zasigurno bi se mogao upitati šta bi na njegove „ponude“ rekli naši preci, kad bi mogli progovoriti  - od vremenski najbližeg Džemala Bijedića, preko Ali Fehmija Džabića, do Zmaja od Bosne, Huseina Gradašćevića?

Da, teško je očekivati da je on, Bakir Izetbegović,   čitao knjige historijske i iz tog barem neke zaključke i spoznaje prisvojio.  On je tek još jedan očiti dokaz da je vrijeme porodičnih političkih dinastija prevladano, da je passé, da je dapače štetno, uzurpatorsko, da je nerijetko neurotično i, kako vidimo,  nefunkcionalno i patetično. 

U Mostaru, 17/18. II. 2012.

BOSANSKI JEZIK - „KALLAYEVA DOSJETKA“

To je smisao onoga što je rekao uvaženi Tomislav Ladan, na predavanju "Bosanski jezik i oko njega"

Piše: Ibrahim Kajan

Jezik je, kaže stara židovska poslovica, istodobno i najbolja i najgora stvar na svijetu. Da se i jedno predavanje o jeziku, i to bosanskom, moglo i trebalo pretvoriti "u najbolju stvar" ovih godina posvemašnjeg negiranja bošnjačkog identiteta u Hrvatskoj, a osobito onog (u identitetu) najbitnijeg, dakle jezika, ne treba ni govoriti. Posebice, ako je kao predavač najavljen niko drugi nego (i od Bošnjaka) vrlo cijenjeni Tomislav Ladan, a tema nedvosmisleno ispisana na obavijesti - "Bosanski jezik i oko njega".

 Čuveni leksikograf Tomislav Ladan i njegov pogled na bosanski jezik

Predavanje je organizirala i održala Nacionalna zajednica Bošnjaka Hrvatske, s pozivnicom ( 12. V. 1998.) koju je potpisao njezin predsjednik prof. dr. Muradif Kulenović. Najavljući slavnog esejista i leksikografa Tornislava Ladana, rečeno je i ono što su svi Bošnjaci znali: da je Ladan prijatelj Bošnjaka. Ali, kao za pakost, "prijatelj Bošnjaka Tomislav Ladan" na golemu je kušnju stavio tom zgodom "lingvistu Tomislava Ladana" - koji je sve više, što je predavanje dalje teklo, odmicao od onoga što svaki prijatelj mora bez "suvišnih zašto" s poštovanjem prihvatiti od prijatelja, a to su - prijateljevo osobno ime, prijateljevo nacionalno ime i ime prijateljeva nacionalnog jezika! Ne treba ni sumnjati da to Tomislav Ladan nije uvažavao! U principu jest, osim u jednoj sitnici - imenu (i sadržaju) jezika.

Daleko se, dakle, odguralo od one dimenzije jezika kad (jezk) postaje "najbolja stvar na svijetu". Predavač je vrlo brzo prešao s termina iz naslova vlastitog predavanja (bosanski), na posve drugi termin - bošnjački! Određujući sudbinu, podjednako naziva i sadržaja, Ladan je rekao da će "sudbina bošnjačkog jezika ovisiti o sudbini države (Bosne i Hercegovine).."

Na taj je način, možda i ne znajući, samo podsjetio na one gotovo zaboravljene HDZ-oveske replike u BH-Skupštini "glede jezika Bošnjaka-muslimana".

Problem bosanske sudbine i bosanskog jezika u toj sudbini, Tomislav Ladan vidi prije svega u službenom političko-prostornom rasporedu "dvaju entiteta" – a "zapravo se, u Bosni treba govoriti o četiri entiteta" - čije bi definiranje bilo čista "kvadratura kruga" - kaže Tomislav Ladan. Četiri entiteta su, citirajmo Ladana, "hrvatski, islamsko-muslimanski, pravoslavno-srpski i neznabožački".

Kao što je nevjerovatnom lahkoćom preimenovao jezik jednog naroda i odredio ga terminom kojim Bošnjaci ne barataju vjerovatno iz nekih poznatih razloga, istom je hitrom odlučnošću čvrsto spojio njegovu, jezikovu (upitnu?) opstojnost s (podjednako upitnom?) - državnom opstojnošću! Državi, iščitavalo se iz predavačevih riječi, očito još uvijek prijete takve pretumbacije, u kojima će biti takvih potresa da možda od jezika kojim govore Bošnjaci - neće biti ništa. A ako bude, onda će to biti samo bošnjački koji će pokrivati "islamsko-muslimanski entitet" - čini nam se da je smisao uglavljene teze darovane Bošnjacima u samom njihovu srcu - u zagrebačkom Islamskom kulturnom centru!

Kako je u dvorani bilo i onih kojima' je zasmetalo "razlikovno" terminološko nazivlje, pa prema njemu i distribuirano značenje, postavljena su pitanja, primjerice, koji bi bio gospodinu Ladanu sadržaj bosanskog, a koji bošnjačkog jezika. Premda, ravno, nije odgovorio kako je bio red, nego nekom anegdotom koja je započinjala "Sučur Allahu", što je "našim muslimanima" bilo dovoljno za frenetičan pljesak, a završavala već drevnom srpskom i hrvatskom političkom frazom kojom se, još malo pa cijelo stoljeće, mrvio ne samo sadržaj - nego i sami spomen imena bosanskog jezika: "Govoriti o bosanskom jeziku – to je eksploziv! - znači govoriti o onom što je donio Benjamin Kallay", kazao je Tomislav Ladan.

Kako smo tu priču prilično dobra znali, ispalo je da nam gospodin Ladan zapravo nije imao nešto posebno poručiti o našem jeziku - a da to nismo otkrili među strarim i od Bošnjaka odbačenim "stvarima".

Jedina je sreća u cijelom slučaju da je Tomislav Ladan naš prijatelj: da je Tomislav Ladan naš neprijatelj, ne bismo (mu) imali što reći, jer oni koji su vam otvoreni ili prikriveni neprijatelji, oni ionako ne žele razumjeti! Ostaje tek malo pitanje: koju nam poruku želi odaslati Nacionalna zajednica Bošnjaka Hrvatske?

Objavljeno, u:

Behar Journal (Zagreb), III/IV. 1998., br. 21-22, str. 4

Novi list (Rijeka), 27. V. 1998.