MUSLIMANSKI NAROD I NJEGOV JEZIK

Senahid Halilović: Bosanski jezik, Biblioteka Ključanin, Sarajevo, 1991.

Napisao: Prof. dr. Ivo Pranjković

Behar, Zagreb, časopis za kulturu i društvena pitanja

br. 1, srpanj-kolovoz 1992, Zagreb, str. 24-25

Gl. urednik: Ibrahim Kajan

U novopokrenutoj, čini se privatnoj biblioteci Ključanin izašla je prošle godine u Sarajevu zanimljiva i, po mom sudu, vrlo lijepo opremljena knjiga pod naslovom Bosanski jezik (260 stranica) Senahida Halilovića, mladog bosanskog dijalektologa i znanstvenog suradnika na Institutu za jezik u Sarajevu.

Knjiga je podijeljena u dva dijela. Prvi sadrži opsežnu uvodnu raspravu O bosanskom jeziku te nekoliko raznolikih Halilovićevih tekstova okupljenih pod naslovom Iz geneze bosanske varijante, a drugi svojevrsnu antologiju tekstova koji se tiču bosanskoga jezika raznih autora, pretežno Muslimana. U raspravi o bosanskom jeziku autor se najprije bavi standardološkom problematikom, naime problemima vezanim za imenovanje idioma kojima se služe Srbi, Hrvati, Crnogorci, i posebice, Muslimani. Za onaj tip idioma koji uključuje "narodne govore, predstandardne idiome, te književni i standardni jezik" (pod književnim podrazumijeva Halilović jezik "lijepe književnosti") "Srba, Hrvata, Muslimana i Crnogoraca" Halilović upotrebljava termin srpskohrvatski jezik, a za sam standardni jezik (Brozovićev) termin standardna novoštokavština. Misli naime da bi taj nacionalno nemarkirani termin mogao zadovoljiti sva četiri naroda te da bi pomogao da se "premoste naši brojni jazovi". Takav prijedlog nije naravno nelogičan, ali je ipak pitanje u kolikoj je mjeri prihvatljiv. Mislim naime da u njemu ima nečega kontradiktornoga. On pretpostavlja jedinstvenu standardizaciju (novoštokavski dijalekt koji bi bio standardiziran kao cjelina), a jedinstvene standardizacije naprosto nema. Postoji novoštokavština kao tzv. osnovica, ali ona podliježe standardizacijskim procesima koji su u mnogo čemu različiti. Zajednička standardizacija naprosto nije realnost, a teškko i da može biti.

 

Ona se provodi "na srpski / srbijanski, hrvatski, bosanski i crnogorski način". Uostalom, teško bi bilo i napisati normativni priručnik u kojem bi se istodobno propisivalo i mlijeko i mleko, i pisat ću i pisaću, i stanővnik i stánovnik, i nisam i nijesam, i svećenik i sveštenik, i prevazići i prevladati, i kemija i hemija, i zrak i vazduh itd., a i kad bi se napisao, bio bi izrazito nepraktičan i neobavijestan (kao npr. Novosadski pravopis u kojem je sve navedeno "đuture', bez ijedne obavijesti o tome što je obično u tzv. zapadnoj, a što u istočnoj varijanti, da i ne spominjem bosansku i crnogorsku).

Osim toga, sam Halilović pored četiriju varijanata (srbijanske, hrvatske, bosanske i crnogorske) pretpostavlja da se svaka od varijanata sastoji od više standardnojezičnih tipova. Tako npr. bosansku varijantu ("bosanskosrpskomuslimanski" standardni jezik) konstituira bosanskomuslimanski, bosanskosrpski i bosanskohrvatski standardnojezični tip. Postavlja se pitanje je li uopće normalno i provedivo da „jedan“ standardni jezik (standardna novoštokavština) ima toliko varijanata, subvarijanata, nadvarijanata i tipova odnosno da se standardizacijski procesi odvijaju na toliko razina?

U daljnjem tekstu svoje rasprave iznosi Halilović historijat termina bosanski jezik s iscrpnim podsjećanjem na obilnu dokumentaciju koja potvrđuje da se taj termin upotrebljavao sve od Konstantina Filozofa (kraj 14. stoljeća) te preko E. Čelebije, B. Kačića, M. A. Relkovića, A. Fortisa i drugih, sve do naših dana. Osim toga, za austrougarske okupacije taj je termin jedno vrijeme bio i službem (god. 1890. objavljena je i Gramatika bosanskog jezika Frane Vuletića). Taj su termin najčešće od svih drugih termina upotrebljavali Muslimani, i to ne samo oni u Bosni i Hercegovini nego i oni u Sandžaku, Crnoj Gori ili u Turskoj.

Napokon, taj su termin u cijelom osmanskom periodu rabile sve tri nacionalne skupine, a tek se nakon toga perioda njegova upotreba postupno sužavala na Muslimane uslijed jačanja srpske i hrvatske nacionalne svijesti.

Nakon toga autor pristupa opisu specifičnosti bosanskomuslimanskog standardnojezičnog tipa posvećujući posebnu pažnju široko zastupljenoj uporabi turcizama (orijentalizama) te čuvanju glasova (fonema) h i f. Orijentalizmi su najbrojnije posuđenice u hrvatskom odnosno srpskom jeziku uopće. Njihov ukupan broj procjenjuje se na preko 10000. Halilović ih (služeći se Škaljićevim Rječnikom) analizira i razvrstava po semantičkim skupinama. Najbrojniju skupinu čine riječi koje označuju raznolike fenomene vezane za vjerski život i običaje Muslimana, ali su vrlo brojni i orijentalizmi vezani za oblasti antroponimije, administracije, zanatstva, pokućstva, trgovine, kulinarstva, toponomije, građevinarstva itd.

 

U nastavku prenosi Halilović dio zanimljivog članka H. Vajzović O turcizmima u srpsko-hrvatskom jeziku sa sociolingvističkog stanovišta u kojem se orijentalizmima pristupa sa stajališta funkcionalnih stilova i različitih uporabnih oblasti kao što su poljoprivreda, vojska, lovstvo, industrija, sport itd. Na kraju se prenosi pjesma Skendera Kulenovića Na pravi put sam ti, majko, izišo koja se bez solidnog poznavanja orijentalnog leksika uopće ne bi mogla razumjeti. U njoj je naime upotrijebljeno čak 97 turcizama.

 

Svi muslimasnki organski govori, osim rijetkih izuzetaka vezanih uz krajeve u kojima je islamizacija izvršena kasno ili površno (npr. pod geslom "Mi oćemo Turci bit, al nećemo žene krit, i oćemo rakiju pit") ne samo da čuvaju konstriktiv h nego ga nerijetko imaju i tamo gdje mu po etimologiji inače nije mjesto (npr. hastal, horma, halat, sahat, hora, lahak, pa čak u nekima od njih i hudovac odnosno hlopta). Nesto slično vrijedi i za fonem f, koji se inače u srpskim i hrvatskim govorima većim dijelom supstituira sa v (npr. vildžan, Stevan) ili sa p (npr. pratar, Pilip, Pranjo i sl.),dok se u mnogim muslimanskim govorima javlja i neetimološko f (npr. kaluf, kofa, safun i sl.).

 

Na osnovi ovakvih i sličnih analiza Halilović dolazi do zaključka da dosadašnja normativizacija novoštokavštine uopće nije uzimala u obzir specifičnosti muslimanskih govora i muslimanske kulturne nadgradnje (u izradi Novosadskog pravopisa nije npr. sudjelovao nijedan Musliman. a u samom pravopisu Muslimani se uopće ne spominju). Zato on misli da se "kao neodgodiva zadaća pred bosanskohercegovačke lingviste postavlja posao inoviranja, tj. rekonstrukcije norme" (str. 53). Smatra posve neprihvatljivim stavove prema kojima u BiH nema ništa do srpski jezik (za Srbe) i hrvatski (za Hrvate), a Muslimani neka se opredijele (valjda se računa s tim da su 'svikli na opredjeljivanje')" (str. 52). Od konkretnih priloga toj budućoj rekonstrukciji norme (ili normi?) Halilović predlaže da se standardnojezično korektnima priznaju i oblici tipa aždaha, hendek, kahva, mehlem, promaha, hrđa, hrvati se, lahak, mahrama; zatim da se korigiraju neka u normativnim priručnicima uvriježena kriva naglašavanja (npr. ne mahmudija nego mahmudija, ne Zùlejha nego Zuléjha, ne samo Klàdanj, nego i Kladanj) i napokon da se korigira i ujednači transkripcija riječi i izraza iz orijentalnih jezika (što se jednim dijelom već i čini na poticaj Mešihata Islamske zajednice), npr. mektebski, džennet, akšam-namaz, Allah, alejh-s-selam, es-selamu alejkum, alejki mu-s-selam, akšam hajrola itd.

Dio knjige pod naslovom Iz geneze bosanske varijante posvećen je nekim pojedinačnim temama koje se manje ili više tiču bosanskohercegovačkog standardnog jezika. Riječ je zapravo o nekoliko, jednim dijelom prethodno (u časopisima) objavljenih članaka u kojima se autor bavi dijalektizmima u djelima prvog bosanskog pisca Matije Divkovića, narodnim jezičnim blagom u tursko-bosanskom rječniku Potur Šahidiji Muhameda Hevaije Uskufije, elementima sarajevskog govora u djelu Mula-Mustafe Bašeskije, utjecajem tzv. narodnih govora na jezik Mehmedbega Kapetanovića Ljubušaka te turcizmima u Dervišu i smrti Meše Selimovića (ovaj posljednji članak ujedno je, po mom mišljenju, najutemeljeniji i najzanimljiviji).

 

Drugi dio knjige sadrži izbor tekstova o bosanskom jeziku. Među njima su posebno zanimljivi tekstovi iz časopisa Bošnjak za 1891. godinu u kojem se (časopisu) skupina muslimanskih intelektualaca zalagala za naziv bosanski jezik koji je već bio službeno uveden ponajviše zahvaljujući austrougarskom ministru financija Benjaminu Kallayu.

Na prvom je mjestu članak Vatroslava Jagića 'koji je podržao Inicijativu o bosanskom jeziku kao službenom smatrajući "za sasvim opravdano, što se mudra uprava zemlje služi izrazom, koji odgovara nazivu zemlje, pa ga nikako nije izmislila Nj. preuzvišenost, već se u 17. i 18. vijeku upotrebljavao" (str. 132).

Na spomenute napise u Bošnjaku reagirala su glasila i u Hrvatskoj (npr. Obzor, Crvena Hrvatska) i u Srbiji odnosno Vojvodini (npr. Srbobran, Bačvanin) žestoko se i jedni i drugi protiveći tome nazivu jer kako "nema bosanskoga naroda, niti bosanske narodnosti", ne može bili ni bosanskoga jezika. U srpskim se glasilima, naravno, dodavalo kako su ne sarno Bosna i Hercegovina nego kako je i Dubrovnik srpski. Odgovorio im je jedan anonimni Musliman pod naslovom Svačije poštujemo a svojim se dičimo između ostalog i sljedeće: "[...] može bili da će brzo reći, i sami Rim da je srpski grad i da i u njemu stanuje srpskog naroda neki ogranak. Jer njihova glavna lozinka tako glasi: Srbi svi i svuda" (str. 136).

Nakon napisa iz Bošnjaka slijedi članak Kalajeva jezička politika u Bosni i Hercegovini Tomislava Kraljačića U njemu se pored ostalog tvrdi kako je Kallayeva jezična politika bila sračunata na odnarođivanje, separatizam u odnosu na Hrvatsku i Srbiju. na "cijepanje" jezika i sl. U tome se članku dobrano pretjeruje, pogotovo kad se čak tvrdi da je uvođenje „fonetskog“ pravopisanog načela bila potpora širenju latinice na račun ćirilice, što je doista posve neutemeljeno i tendenciozno. Kraljačiću razložno i argumentirano odgovara u sljedećem napisu Dževad A. Jahić pod naslovom Uloga bosanskog jezika u procesima srpskohrvatske standardizacije. Jahić između ostalog tvrdi, posve opravdano, kako se sporna nominacija jezika ne može i ne smije gledati samo u sklopu Kallayeve politike, kako insistiranje na posebnom nazivu jezika nije isto što i insistiranje na posebnom jeziku, kako Muslimani imaju pravo na svoje jezične specifičnosti te kako identifikacija dijela muslimanskog kulturnog kruga oko časopisa Bošnjak s bosanskim jezikom "predstavlja istorijske reflekse na vlastitu genezu" (str.181).

Slijede zatim dva teksta iz 1970. godine koja su, u prvom redu zbog pogromaških napada na njihove autore, u međuvremenu postala čuvena i česta spominjana. To su Marginalije o jeziku i oko njega Mehmedalije Maka Dizdara i Varijante na popravnom ispitu Alije Isakovića, objavljeni u sarajevskom časopisu Život, koji se ubrzo nakon toga i ugasio.*

Mak Dizdar vrlo otvoreno i za ono vrijeme više nego hrabro upozorava na to kako su iz bosanskohercegovačke varijante protjerane mnoge autohtone bosanske riječi (npr. kruh, općina, šutjeti, sretan, križaljka, žarulja, otok, uho, snaha itd.), a da su umjesto njih ne samo nametnute srpske (hljeb, opština, ćutati, srećan, ukrštenica, sijalica, ostrvo, uvo, snaja), nego i čitav niz riječi koje se u Bosni ranije nikada nisu upotrebljavale (npr. upražnjavati, djejstvo, prevashodno i sl.).

Alija Isaković se, u najkraćem, zalaže za bosansku varijantu, i to na istoj onoj razini na kojoj se govori o hrvatskoj odnosno srpskoj varijanti, protivi se tome da se govori o nekakvoj podvarijanti, međuvarijanti, „"miješanoj“ varijanti i sl. Da je to opravdano, pokazuje Isaković analizom bosanskog leksika. Naime, u Bosni i Hercegovini ne upotrebljavaju se mnoge riječi koje su specifične za srpsku (npr. hartija, dockan, šargarepa, sanduče, vaseljena, sem i sl.) odnosno za hrvatsku varijantu (npr. tvrtka, kazalište, tajnik, tjcdan, sveudilj, vlak, krajobraz, skladba, a pogotovo to vrijedi za onaj dio leksika koji bi se, bez i kakve zle namjere, mogao nazvati "ladanizmima", npr. opisanik, utjecatelj, uradak, razradba, procjemba, služnik itd.). S druge strane, neosporno je da se može govoriti o leksičkom fondu koji je specifičan za Bosnu i Hercegovinu (npr. puna veći broj orijentalizama negoli u drugim varijantama).

U izbor su osim navedenih uvrštena još dva teksta Alije Isakovića (Bosanski jezik i Službeni jezik trokomponentnog imena), zatim Bosanski jezik je mit Ragiba Lubovca (misli na mit u pozitivnom smislu), Posebnost (bosanskog) jezika - i u nazivu i u izričaju Željka Puratića, U prilog bosanskom jeziku Amire Idrizbegović, Govorite li bosanski? Zilhada Ključanina te Govorim i pišem bosanski autora knjige Senahida Halilovića. Riječ je o kratkim novinskim tekstovima (uglavnom iz Oslobođenja) u kojima se autori zalažu za posebnosti bosanskohercegovačkoga standardnog idioma i kad je riječ o nazivu i kad je riječ o (posebnom) standardizacijskom procesu odnosno, kako bi rekao Halilović, o rekonstrukciji norme.

Knjiga je opremljena bogatom literaturom što obuhvaća radove koji se na bilo koji način tiču bosanskog standardnog jezika (npr. o bosanskohercegovačkim govorima, o jeziku bosanskohercegovačkih pisaca, o onomastičkoj i uopće leksičkoj problematici, u uporabi pisama u Bosni i Hercegovini itd.).

Zaključno bi se moglo reći da je Bosanski jezik Senahida Halilovića zanimljiva te u cjelini kompetentno i ozbiljno pisana knjiga. Osnovne su joj teze - o zajedničkom bosanskohercegovačkom standardnojezičnom idiomu, ali i o posebnim standardnim tipovima: bosanskomuslimanskom, bosanskosrpskom i bosanskohrvatskom - po mom sudu posve prihvatljive. Normalno je naime da Bosna i Hercegovina, osobito sada kad je posebna i Međunarodno priznata država, ima i poseban standardni (da ne kažem "državni") jezik koji međutim ne mora i ne treba da bude u svemu jedinstven. Drugim riječima, prirodno je da se na službenoj (javnoj) razini upotrebljava bosanski standard, ali tako da to ne isključuje mogućnost da se pojedinci (odnosno nacionalna, kulturna, vjerska i slična društva) služe, posebice kad je riječ o autorskim tekstovima, i specifičnim standardnojezičnim tipovima.

Kad je riječ o Hrvatima i Srbima, ta specifičnost može ići sve do tzv. čiste varijante (tj. do hrvatskog odnosno srpskog standardnog jezika), a specifični "muslimanski jezik" bio bi po naravi stvari najbliži službenom, zajedničkom standardu.

Od prigovora knjizi spomenut ću ovom prilikom samo činjenicu da njezin autor nije baš u dovoljnoj mjeri obaviješten o standardološkoj problematici, posebice teorijski i metodološki. Očito je da se formirao u prvom redu kao dijalektolog (glavni su mu dosad objavljeni radovi posvećeni opisu govora Tuholja kod Kladnja, međuriječja Neretve i Dubrovačke rijeke), pa se prilično teško i nedovoljno uspijeva odvojiti od "supstancije", tj. od konkretnih govornih elemenata (podataka).

Međutim, unatoč tome knjigu Bosanski jezik Senahida Halilovića preporučujem svima onima koje zanima jezična problematika u širem smislu riječi, a mislim da će osobito zanimljiva bili Muslimanima. Napominjem također da ni u jednom dijelu nije opterećena uskojezikoslovnom terminologijom tako da će bili posve dostupna i najširem krugu potencijalnih čitatelja.

Dr. Ivo Pranjković 

* Život se tada nije ugasio, nego je svezak bio zabranjen i uklonjen iz opticaja

NEVESINJE, PUSTO LI SI

Šefkija Džiho, svjedok iz vrha odbane Mostara

Historija iz zasjede

Piše: Dr. Ibrahim Kajan

Vozi nas Alija Fajić, bivši borac Armije BiH, poduzetnik vrijedna imena. Vozi u Nevesinje. Tamo ćemo biti u „sretnom trenutku“, jer je jedna od najstarijih bh. džamija, Sultan Bajazitova, reprizno izgrađena. Sad će haman biti otvorena pred očima mnogog naroda i veleumnih glava cijele Hercegovine. Doduše, nas su, službene uzvanike, prorektora Zlomušicu i ovog sirotog zapisivača redova, dva puta slali i dva puta vraćali s uzvišenog podija časne uleme i političara od svake fele. 

Nekad se zbude da ne znaš šta je kalendaru sukladnije, što sadrži sadašnje vrijeme – „mrtvu“ prošlost ili „živu“ suvremenost, rađanje života ili ubijanje živih. Godine 1993., slušali smo u Varaždinu ledenu priču Hasana Tanovića kako su partizani oslobodili Nevesinje 14. 2. 1945. Tada je on, dječakom još, s ocem, s prozorčića u potkrovlju promatrao gradski trg ispred svoje kuće: vidio je stotine od oslobodilaca, partizana, pozvanih nevesinjskih muslimana i vidio je, kako ih oslobodioci  – sve do jednoga postrijeljaše na pravdi Boga Jedinoga! Neko ih je lažno optužio kao ustaške suradnike. Nevesinje je tada imalo 80 posto muslimanskog stanovništva.

 Džamija sultan Bajazita II, rekonstruirana i otvorena 2016.

Vozio nas je Šefkija Džiho, u ljeto 1997., cestom prema Nevesinju. Zastali smo na Busaku, s kojeg je Bašagić promatrao Blagaj i o njemu zapisao stih. Govorio nam je: „Na ovom mjestu sam pregovarao '93. s neprijateljima. Cijelu ovu dionicu - do zavoja gore, sjeverno, i do okuke u Dračevicama, prekrili su leševi pobijene kolone prognanika iz Nevesinja, a desetine i desetine djevojčica i dječaka, djedova i nana, davno već raspadnutih... Na sredini ceste stoje invalidska kolica, i u njima sjedi suhi kostur. Naslonio ruke na one prečke, rukohvate. Kosti prstiju obavijaju plastiku naslona, grčevito – da ne ispadne iz tih kolica...“  Tako su Karadžićevi Nevesinjci praveći Veliku Srbiju pomlatili i protjerali sve muslimana – do posljednjega.  

Krajem marta 2012. ovdje smo se našli, na od šljake očišćenu placu  Bajazitove džamije, s novinarom Nedimom Hrbatom. Govorili smo da se baš na ovom mjestu, prema licu Božijemu prvi put okrenuo davni dječak imenom Safvet-beg, preporodni bošnjački pjesnik Mirza Safvet.  U džamijskom je haremu nekoć  bio vidljiv bašluk iz 1850., dječakova djeda, Lutfullah-bega, koji je svoga sina Ibrahima-bega Redžepašića-Bašagića, a on opet svojega sina Safvet-bega,  iz kuće mališanova rođenja iznad same džamije, prvi put u nju uveo...  

Džamija je, u ime sultana Bajazita II podignuta prije g. 1512., skromnijih dimenzija nego što je kasnije nastala kroz adaptacije i proširivanja. Evlija je Čelebija opisuje s puno simpatija 1664., najzivajući je „impozantnom i najljepšom“, smještenom na „zelenilom obraslom brijegu“ s „mnogo ptica“.  Prigovara bivšem upravitelju da je 1575. „prepravljao“ i „pokvario starinski sil“ džamije. Spominje da joj je napravio šetougaoni strop i obojio ga „raznovrsnim bojama“, te da je i nad sofama umjesto pravih „napravio imitacije stropnih kupola“ i „našarao ih kao kineski tanjur“!  Oduševljen je mihrabom, minberom i uzvišenim ćursom za koje kaže da su „vanredno umjetnički izrađeni“.  Raduje ga „šadrvan na sredini dvorišta obraslog zelenilom i raznovrsnim stablima, tako da miris čempresa i lipa opija mozak prisutnih ljudi“. Stoljetna prepravljanja džamije, ipak, nisu uništila svu njezinu izvornu ljepotu - sve do miniranja i razaranja 1992.

Najistinitije je riječi, pred hramom iz pepela izraslim, izgovorio episkop ovdašnji, Gligorije, govoreći da je obnova hrama moguća samo iz temelja vjere, iz nepobitna uvjerenja u Božju opstojnosti. I rekao je još nešto: Da osjeća nelagodu, da ne može s veseljem izgovoriti dobrodošlicu – „jer vi i jeste pred svojom džamijom...“ 

Gledali smo u žive koji su mrzli ispred džamije i svojim dolaskom iz svijeta jasno svjedočili da se nisu odrekli svog zavičaja. Znali smo i da su svi ubijeni cijelo vrijeme bili prisutni ovoj „historijskoj ceremoniji“, ali ih niko nijednom riječju nije spomenuo.

Ipak, ovdje više ne žive Bošnjaci. Znademo za veliki trud ef. Čopelja. Hoće li sutra biti drukčije? Hoće li se lutajući duh Mirze Safveta, najvećeg Nevesinjca ikad rođenog u tom pustom gradu – vratiti svome domu iznad džamije. 

AVAZ, prilog SEDMICA, 30. 4. 2016., str. 14-15

GRAD BLAGAJ STOJI, A VRIJEME SVE MIJENJA

Blagaj, kuća iz koje smo potekli

Historija iz zasjede

Piše: dr. Ibrahim Kajan

Iz političkog središta koje je davno umrlo, iz Blagaja, samo se jednom godišnje jave mediji, uz već znamenite Dane zikra i melvuda s kraja aprila i početka maja u avliji tajnovite tekije, „zavije Sari Saltuka“. S jutra, svanućem, po njoj će pasti svjetlosna sjenka utvrde na kamenu, Šćepan-grada, kako su ga zvali naši djedi i naši šukundjedi.

Neka vrsta vedrog sentimenta, velikih simpatija, pa i historijske zaljubljenosti u posljednjeg gospodara tvrđave i cijelog Huma hercega Stjepana Vukčića Kosaču, osjeća se u stoljetnom nizu usmenih predaja svih naraštaja blagajskih Bošnjana, sve do dana današnjeg! Ni o jednom jedinom historijskom liku, predislamskom posebice, nije se zapamtilo toliko „zgoda i nezgoda“, niti je izgrađen cijeli pseudohistorijski narativ „naložen“ plamtećim erotskim pričama i prkosnim patriotizmom – koliko se o njemu pamti. 

Naslijedio je strica, velikog vojvodu Sandalja Hranića, u 30. godini svoga života, 1435. Nad njegovom Humskom zemljom, oblikom golemog polumjeseca na moru plivajućeg, s rogovima koji su doticali Srebrenicu na istoku a Pset na zapadu, bila je kraljevska Bosna. Svaki put bi se zemlja zatresna kad bi se on na kralja naljutio, na Tomaša, kojem je dao kćer Katarinu za suprugu. Umro je u Tvrtkovom gradu Novi, 1466., po njemu nazvanom Herceg Novi. 

Njegov kastel na litici iznad izvora Bune, srednjovjekovni je grad, a ipak, izgledom – kao da je tek napravljen! Temljni je oblik dobio za neovisna vladanja Mihajla Viševića, između 910. i 930. godine, nešto godina prije nego će ga kao topografsku tačku na političkoj mapi svijeta spomenuti car bizantski Porfirogenet. Ipak, graditeljski mu počeci datiraju iz završnog rimskog vladajućeg rituala.

Položaj blagajske tvrđave, zapisao je dr. A. Ratković nakon istraživanja g. 1990., nema mnogo sličnosti s većinom bh. rezidencijalnih fortifikacija. Kaže da je „najuočljivija razlika kod izgrađenih površina na kojima je do kraja iskorišteno zaravnjeno zemljište iznad okomitih litica, spriječavajući prilaz ispod sjevernog, južnog i zapadnog bedema“.  Zbog toga je, misli on, ulaz u tvrđavu ugrađen u istočnom i najtvrđem zidu predvorja do kojeg je vodila uska konjska staza iz istočnog pravca. Tom se „stazom dolazilo do moćnih, visokih i debelih kapijskih zidova“. Predvorje je, ako bi se pokušalo provaliti u tvrđu, priječilo i zaustavljalo opsjednike. Nad ulazom se uzdiže kapijska kula. Desno od ulaza ruina je kuće uhićenih sužnjeva. U jednom je od jada pocnjelom kamenu urezao (možda i noktom) jedan nevoljnik: „Ase pisa Vrsan Kosarić, sužanj koji se ne raduje.“ 

U središnjem prostora, stajali su rezidencija i dvor vladara iz kuće Kosača. Sada su, uz urušeno kamenje, vidljive tek nekolike bivše, okrnjene stepenice. U dvoru je bila i jedna od dviju cisterne. Predaja kaže da su na blagajskom brdu  postojali pitki izvori, pa su brojni autori iz te činjenice izvlačili zaključak o trajnoj razini vode u velikoj cisterni, vidljivoj i danas! 

Uz južni dio bedema, bila je prislonjena poduža zgrada, vjerovatno za ekonomske potrebe. Malo dalje, po temeljima sudeći, jedna je zidanica mogla biti jednobrodna crkvica (kaže, usamljen u mišljenju, Ratković), „u skladu opće kulture tog doba“. Ukupno je moglo biti oko 15 kuća i kućica. Istočni dio kompleksa štitile su tri četvrtaste kule s dvostrukom bedemom, visokim do 14 metara. Debljina zidova im je od 1.5 do 2 metra. 

Mihrabsko udubljenje prve hercegovačke džamije

Mihrabsko udubljenje u zidini, lijevo od glavnog ulaza, svjedoči postojanje mesdžda u kojem su namaze obavljali Fatihovi posadnici.  Može se smatrati prvom džamijom u Hercegovini. Izgrađena je po padu grada u turske ruke 1466., one iste u kojoj je veseli i moćni herceg Šćepan napustio ovaj varljivi, prevrtljivi i nestalni svijet. Povratkom iz tvrđave uskom, konjskom stazom prema podgrađu, vidjet će dobri putnik kako se iz proljetnog grmlja pomaljaju visoke stele šehidskih bašluka bez ureza i slova, bez imena, tek da posvjedoče kako je na ovom svijetu bio neko poput nas. Bio – i prošao. 

Za žive i mrtve – dani su zikra i mevluda. Sve do ovog mjesta čut će šapat stiha koji kaže da i mi, ovdje, na bosanskom mevlud imamo. 

AVAZ, prilog SEDMICA, 23. 4. 2016., str. 14-15

 

STO GODINA PROGNANOG GROBA PROGNANOG ALI FEHMI DŽABIĆA

Džabića kula, danas, aprila 2016.Vrapčići.

Niko ne može reći da nije znao!

Historija iz zasjede

Piše: dr. Ibrahim Kajan

Ako je za života  prognan iz domovine, zbog toga što ju je ljubio iznad svega i za nju se borio, onda treba „ukinuti“ progonstvo njegovog groba. Uskoro će, prisjetimo se, 100. godina kako se njegov mezar nalazi među pustim mezarima na stambolskom Fatihu. U vrhu je zaslužnih ljudi naše historije. Mejitu je bilo ime Ali Fehmi Džabić. 

Kuća znanja

Sin je mostarskog muftije Ahmeda-Šaćira, a unuk muftije blagajskog Ali-Fehmi Džabića. Od rođenja, 1853., rastao je u, doslovno, kući znanja. Uz oca, učili su ga Arif ef. Kajtaz i muftija Karabeg, čiju je nasilnu smrt morao dramatično doživjeti i pamtiti kao životno i historijsko iskustvo na kraju turske uprave i početku austrougarske.  

Vidio je kao mladi profesor u medresi, kako se svijet mijenja, kako je politika dvolična i kako su austrougarske proklamacije o jednakosti ljudi -  prazne riječi na papiru. Vidio je uspostavljanje potpune kontrole austrougarske Zemaljske vlade nad ukupnom islamskom zajednicom. Vidio je kako se mnoge vrijednosti – obevrjeđuju ukazima i zakonskim aktima, preko noći. Vidio je kako narasta plima nesretnih ljudi koji u svojoj domovini više ne vide svoj opstanak: iseljavaju u Tursku, napuštajući svoj toprak. Šta može mladi muderis u malom Mostaru?

Smrću njegova oca 1884, muftije, mostarska ulema ne traži drugog muftiju – osim njega, Ali Fehmija Džabića, sina Ahmedova.  Tek mu je 30 godina.

Promatra „šta se radi od njegova ummeta“, čita Štadlerove, nadbiskupove, agresivne pozive muslimanima u „vjeru koja spašava“ a biskupima pravoslavnima, pridodaje i ekcikliku pape Leona XIII „Praeclera testimonia“ diktirajući im „da se pomire i sjedine s Rimskom crkvom“, jer je „vrijeme blizu“... 

Iz cijele BiH pristižu glasovi o „nestanku“ i „otimanju“ mladih muslimanki i muslimana, čak i udatih žena – pa pokrštenih i na druga mjesta prebačenih... najčešće s „tragom izgubljenim“. 

A da će se to desiti i u najbližoj blizini samoga muftije Džabića, u njegovom komšiluku uz imanje i svoju kulu u Vrapčićima – niko nije mogao povjerovati! Mostarom je 3. 5. 1899. pukao glas o „nestanku malodobne Fate Omanović, kćeri Osmanove“. Kako to nije bio prvi slučaj otmice pripisan crkvenoj umiješanosti (kada je oteta Saja Đukić u Blizancima, 1881.), potraga je usmjerena na te adrese – i sumnje su se pokazale tačnim.

Mostarom se, poput požara, valjala prijeteća lavina; za Džabića to je bio znak za izlazak na političku pozornicu!

U gradskoj kiraethani, u prisustvu muftije, održan je 5. maja skup koji će, neovisno o samom slučaju, utjecati na modernu političku profilaciju BiH. Izabrani Egekutivni odbor od 12 članova na čelu s Džabićem, svoje zaključke će predočiti mostarskom načelniku, a on sarajevskoj vladi... Političko klupko zamalo će izbaciti i dvije predstavke – jednu ministru Kalaju, a drugu caru Franji Josipu II. Od konkretnog „ataka na islam“, prvi put se lansiraju optužbe o nizu nepravdi koje trpe muslimani od strane vlasti, s proširenom listom zahtjeva. Traži se izdvajanje hercegovačkog vakufa od bosanskog kojim bi upravljalo Vakufsko-mearifski sabor, traži se uspostava posebnog odbora koji bi nadzirao programe i nastavu vjerskih škola i islamski vjeronauk u državnim školama.  

Bošnjački pokret

Iz bunta i „političkih papira“, „Džabića pokret“ je postao – bošnjački politički pokret! U zapetljanoj političkoj igri i nadmudrivanjem s Austro-Ugarskom, s unutrašnjim, međubošnjačkim neslaganjima osobito s Džabićevom pragmatičnom suradnjom s političkim srpskim krugovima (budući da su se i Srbi borili za vjersku i prosvjetnu autonomiju), muftija 1902. godine odlazi na „konsultacije s Mešihatom u Istanbul“. Traži odgovor na ono vječno pitanje naroda u tjeskobi: Šta da se radi? Beč, kratkovido, borca nenasiljem, proglašava nepoželjnom osobom i zabranjuje mu povratak u domovinu. Da, tako je Džabić izgubio svoj Mostar i svoju Bosnu i Hercegovinu. Umro je u Stambolu g. 1918. 

Pa ipak - Džabić je pobjednik. Iz njegova pokreta formirana je g. 1906. Muslimanska narodna organizacija, s Alibegom Firdusom na čelu. S Alibegom, prvim predsjednikom Bosanskog sabora g. 1910. Tu je i jedan mladi političar, učenik učenog Džabića, imenom - Husaga Ćišić. 

AVAZ, prilog SEDMICA, 16. 4. 2016., str. 14-15

TRŽNICE „LJUDSKOG MESA“ IZ BOSNE

Piše: dr. Ibrahim Kajan

 Historija iz zasjede


Čitalačko pamćenje široke literature, često posluži misaonoj igri zaobljavanja historijskih neravnina i „nepostojećih dokumenata“. Često je istina da su  „dokazi uništavani i spaljivani i u zemlju zatrpavani“. Istina je da neki živi za života nisu mogli istinu govoriti. Bijahu „prisiljeni na šutnju i zaborav“. U zaboravu je naša muka; iz zaborava stalno izviru naše nevolje. 

Pun je svijet naših potomaka, roblja bosanskog. Nema lekcije koja spominje naše plavooke pranene, njihove muževe i braću, koje su galije mletačke i dubrovačke razvozile kao „bogumilsko i muslimansko ljudsko meso“ po trgovima roblja Barija, Barcelone i Sicilije. 

Vatikanski su arhivi puni neproučene i (nama) neznane građe kako su Bošnjani, osim u ratu ubijani, u razdobljima mira, otimani i po dubrovačkim posrednicima prodavani. Kršćanska je Europa osuđivala ropstvo katolika, ali joj nije smetalo ropstvo drugih. Druge je proglašavala hereticima i nevjernicima. 

(A žeđ za bosanskom krvi ne jenjava ni danas...)

 U bešćutnim sažetim „zapisnicima“ prodane robe, s deklaracijama o imenu, porijeklu i kraju iz kojeg su oteti ili „kupljeni“, pokatkad i od nevoljnih roditelja. O jednom takvom konvoju robinja iz Usore, imena i sudbina u latinskom jeziku pribilježenih u dubrovačkom notarskom uredu, ponuđeno je istraživanje mr. S. Halilovića. Unutar rada je spisak: 1. Dragoslava iz Usore i sin joj Pribil, izjavljuju da su robovi Vite Gučetića; 2. Nikle Petra Sašimović prodaje robinju Radoslavu, kćer Stojka, iz Usore, za 21 perper i 4 groša, u martu 1365.; 3. Nikša Saraka prodaje svoju robinju Budisavu, kćer Veselka, iz Usore, u oktobru 1367.; 4. Stojna iz Srebrenika, sa sinom Tvrtkom, izjavljuje da ih je Pauloško Kudelinović kupio od Vukosava Stjepkovića za 40 perpera, 1370.; 5. „Moymili de Vxsora“ – registracija isprave o Pribislavi, kćeri Mojmila, iz Usore, kupljenoj u Bosni od Beloja iz Bosne za 26 perpera u junu 1370.; 6. Bogoslava, kći Medoša, iz Usore, prodaje se za 6 dukata, u februaru 1377.; 7. Miloslavu, kći Ostoje Obrenovića iz Usore, kupio je Žare Bakšić u Podvisokom od Gojislava Bogdančića i prodaje Marinu Gunduliću za 14 dukata; 8. Pribislava, kći Radoša iz Usore, priznaje da je robinja Bogdana Okruglića, kupljenu u Usori. 9. Robinja patarenka, slavenski zvana Gojna, a latinski Simona, kći Radoja, iz Usore, kupljena od Hvalca iz Bosne, prodaje se Mlećanima za 25 dukata, u oktobru 1397.; 10. Poklanja se robinja Gojislava, kći Vukosava, iz Usore, patarenka, u septembru 1398...

Djece i žena prodavano je i kupovano, u obilju, za kućnu poslugu, seksualnu upotrebu, rad u bordelima. Muškarci su, mladi i snažni, bacani po teškim poslovima i prikivani na galije mletačke, s kojih više nikada nisu ni silazili.

Bosanski su kraljevi prijetili Dubrovčanima da ne zlobe po Bosni  i da u roblje nikog ne prodaju! Ali to nije pilo vode. Nije ni kasnije, kad su bogumili pred križarskim vojnama u islamskom okrilju svoje glave spašavali i pod tursku se zaštitu stavljali. 

Tako su, od pljačke živeći, dalmatinski Morlaci, uskoci „svaki čas s četam uskakali k Vrgorcu i Ljubuškom“, harajući  od Zadvarja i Gabele – robili „Turke“ i Đenovljanima ih prodavali za daljnju distribuciju! Marljivi dr. H. Sadiković, skupljajući rasute povijest svog Ljubuškog na tragu A. Solovjeva,  citira pismo kotarskog providura Đanfranceska Orija mletačkom duždu iz 1661., izvještavajuć ga da prodaje 92 roba i robnju, od toga 21 udatu ženu, 36 djevojaka i djevojčica i 35 dječaka. Kaže da su stariji određeni za galije... A većina ih je, precizira, iz Trebinja i Bileća, i još, kaže, iz Podgorice i Konjica, Jajca i Srebrenice. „Iz Ljubuškog su Sidika, kći Huseina i Fatime, djevojka od 18 godina, Zelija, žena Mehmeda i kći Omera i Vehide, stara 40 godina, njena kći Rakina, Salio, sinčić Isuha i Sahije, od 11 i Salia, sestra mu od 8 godina.“

Nikad se niko niotkud nije vratio. Kao da su u crnu zemlju potonuli. Njihovi se unuci nisu sjećali ko im bijahu djedi i bake. Ni unucima njihovih najbližih, u Bosni, nikada niko nije prenio strahotnu priču. Nema n. i knjiga. Tek slučajna i zagubljena rečenica u zaboravljenom i nečitanom zborniku

AVAZ, prilog SEDMICA, 9. 4. 2016., str. 14-15

U BLAGAJU, BOŽIJE KUĆICE

 Pod Hercegovim Gradom od tisuću godina

Historija iz zasjede

Piše: Dr. Ibrahim Kajan

Historija pouzdano zna da je gospodar Humske zemlje, herceg Stjepan Vukčić Kosača, bio najsnažnijim i istinskim zaštitnikom bosanskim patarenima i Crkvi bosanskoj. Također se pouzdano zna da su uz njegovu samrtnu postelju one 1466., za zdravlje njegovo usrdno Boga molili  gost Crkve bosanske i crnorizac Crkve pravoslavne. Taj historijski prizor na kraju jedne slavne biografije svjedoči da su još u predislamskom Humu i Bosni živjeli ljudi različitih vjerskih sljedbi i da kuća Kosača nije slijedila zlokobni europski nauk: ko je gospodar, njegova je i vjera. U njoj su se na kraju susreli bogumilstvo s pravoslavljem, katoličanstvom i islamom. Pod njegovom tvrđom od hiljadu godina, poredane su Božije kućice.

Hercegov stolni grad Blagaj, njegovo podgrađe i kasniji šeher Blagaj do austrougarskog osiromašenog prigradskog naselja punog povijesti  – i arheološki i arhitektonski, i dan-danas pokazuje ne samo duboke tragove vjerujuće prošlosti, nego i usporednog i koegzistirajućeg prožimanja duhovnih gibanja ljudske prakse i ljudske dobrohotnosti.

Blagaj nije samo dominantno duhovno islamsko središte, nego mjesto i dviju bogomolja Istočne i Zapadne crkve. Prethodila im je jedna srednjovjekovna navodno iz, ništa manje, nego 12. stoljeća. Prosuđuje se o tom po ploči nazvanoj „Blagajskom“, s natpisom humskog kneza Miroslava što ga je Marko Vego 50-tih godina pročitao i protumačio tekstom koji je mogao biti ugrađen nad ulazom Crkve sv. Kuzme i Damjana. Čitao je: U ime otca i sina i svetago duha / Ja, župan Miroslav, zidah crkv' / svetago Kozme i Damjana / u svojih selijah / U dni velijega župana / slavnago Nemanje...

Crkva sv. Vasilija Ostroškog poharana u zadnjoj agresiji na BiH

Da to čitanje „Blagajske ploče“, čuvane u Zemaljskom muzeju, nipošto nije pouzdano, upozorio je još Mak Dizdar u Starim bosanskim tekstovima. Vego je je „čitao“ i izvan teksta - „na osnovu  rekonstrukcije izvjesnih historijskih događaja i narodnih predanja“.  Blagaj, političko središte tog doba, nazivan je gradom i trgom, a ne selom, kako veli tekst. Izvještaj o istraživanjima u 1955., kaže: „Nisu pronađeni arheološki dolazi neke građevine kojoj bi spomenuti natpis mogao pripadati.“  Bosansko je srednjovjekovlje svašta pretrpjelo od historičara, i još trpi.

No, bilo kako bilo, u godini 1892., pravoslavni svijet najbliže blagajske okolice, na ulazu u drevni grad, podigao je svojim žudnjom  crkvicu „u slavu i čast... oca našego mitropolita Vasilija Ostroškog čudotvorca“, a „prilozima pravoslavnog stanovništva“. Skromnih je dimenzija i biranih stilskih, eklektičkih obilježja diktiranih prostornim i vremenskim određenjem. Na taj se način uklopila u blagajski niz skromnih kućica podizanih krajem osmanske i početaka austrougarske uprave. Ikonostas je postavljen uoči osvećenja crkve 1893. Prikazivao je dvanaest svetitelja u ulju na platnu. Crkva je imala i 15-tak ikona iz različitih vremena od 13. do 19. st. Najvrjednijim su smatrane Silazak u sv. Ad, Sv. Jovan jevanđelist, Sv. Georgije sa žitijem...

Crkva sv. Vasilija Ostroškog stradavala je tri puta od 1914. do 1993., baš kao i katolička, druga blagajska crkva u blizini, izgrađena g. 1908., imenom Crkva Presvetog Trojstva. Bila je sve do posljednjeg rata središte duhovnog okupljanja blagajske župe koju je osnovao mostarski biskup Buconjić 1891. Zvonik joj je dograđen 1933. godine. U istoj je liniji s pravoslavnom; objema uz vrtove teče Buna. U oblikovnom pogledu priklanja se neoromantičnim arhitektonskim stilizacijama, s nizom neobičnih dekorativnih elemenata. Posebno joj je privlačan zvonik, po kojem je u nas „jedinstvena“. Izvedbom je maštovita konstrukcija od plitkih pilara i polukružnih prozora. Završava se složenim vijencem i krunom s grbom. Na uglovima su mu majušni tornjevi  a na kutnim bridovima - izbočine, erkeri.  

 

Crkva Svetoga Trojstva, nakon zalijecenih ratnih granatiranja

Rekosmo da ni nju nije štedio bijes boga Marsa. Nakon obnove, ponovno je mjesto čitanja Radosne vijesti, molitve i duboke skrušenosti.

U Blagaju ništa ne strši - ni sufijska tekija s ruba srednjovjekovlja, ni Carska džamija iz 16. st., ni crkvice lijepe poput zaboravljenih gravura starih europskih majstora.       

        

AVAZ, prilog SEDMICA, 2. 4. 2016., str. 14-15