Šefkija Džiho, svjedok iz vrha odbane Mostara
Historija iz zasjede
Piše: Dr. Ibrahim Kajan
Vozi nas Alija Fajić, bivši borac Armije BiH, poduzetnik
vrijedna imena. Vozi u Nevesinje. Tamo ćemo biti u „sretnom trenutku“, jer je
jedna od najstarijih bh. džamija, Sultan Bajazitova, reprizno izgrađena. Sad će
haman biti otvorena pred očima mnogog naroda i veleumnih glava cijele
Hercegovine. Doduše, nas su, službene uzvanike, prorektora Zlomušicu i ovog
sirotog zapisivača redova, dva puta slali i dva puta vraćali s uzvišenog podija
časne uleme i političara od svake fele.
Nekad se zbude da ne znaš šta je kalendaru sukladnije, što
sadrži sadašnje vrijeme – „mrtvu“ prošlost ili „živu“ suvremenost, rađanje
života ili ubijanje živih. Godine 1993., slušali smo u Varaždinu ledenu priču
Hasana Tanovića kako su partizani oslobodili Nevesinje 14. 2. 1945. Tada je on,
dječakom još, s ocem, s prozorčića u potkrovlju promatrao gradski trg ispred
svoje kuće: vidio je stotine od oslobodilaca, partizana, pozvanih nevesinjskih
muslimana i vidio je, kako ih oslobodioci
– sve do jednoga postrijeljaše na pravdi Boga Jedinoga! Neko ih je lažno
optužio kao ustaške suradnike. Nevesinje je tada imalo 80 posto muslimanskog
stanovništva.
Džamija sultan Bajazita II, rekonstruirana i otvorena 2016.
Vozio nas je Šefkija Džiho, u ljeto 1997., cestom prema
Nevesinju. Zastali smo na Busaku, s kojeg je Bašagić promatrao Blagaj i o njemu
zapisao stih. Govorio nam je: „Na ovom mjestu sam pregovarao '93. s
neprijateljima. Cijelu ovu dionicu - do zavoja gore, sjeverno, i do okuke u
Dračevicama, prekrili su leševi pobijene kolone prognanika iz Nevesinja, a
desetine i desetine djevojčica i dječaka, djedova i nana, davno već
raspadnutih... Na sredini ceste stoje invalidska kolica, i u njima sjedi suhi
kostur. Naslonio ruke na one prečke, rukohvate. Kosti prstiju obavijaju
plastiku naslona, grčevito – da ne ispadne iz tih kolica...“ Tako su Karadžićevi
Nevesinjci praveći Veliku Srbiju pomlatili i protjerali sve muslimana – do
posljednjega.
Krajem marta 2012. ovdje smo se našli, na od šljake očišćenu
placu Bajazitove džamije, s novinarom
Nedimom Hrbatom. Govorili smo da se baš na ovom mjestu, prema licu Božijemu
prvi put okrenuo davni dječak imenom Safvet-beg, preporodni bošnjački pjesnik
Mirza Safvet. U džamijskom je haremu
nekoć bio vidljiv bašluk iz 1850.,
dječakova djeda, Lutfullah-bega, koji je svoga sina Ibrahima-bega Redžepašića-Bašagića, a on opet svojega sina Safvet-bega, iz kuće mališanova rođenja iznad
same džamije, prvi put u nju uveo...
Džamija je, u ime sultana Bajazita II podignuta prije g.
1512., skromnijih dimenzija nego što je kasnije nastala kroz adaptacije i
proširivanja. Evlija je Čelebija opisuje s puno simpatija 1664., najzivajući je
„impozantnom i najljepšom“, smještenom na „zelenilom obraslom brijegu“ s „mnogo
ptica“. Prigovara bivšem upravitelju da
je 1575. „prepravljao“ i „pokvario starinski sil“ džamije. Spominje da joj je
napravio šetougaoni strop i obojio ga „raznovrsnim bojama“, te da je i nad
sofama umjesto pravih „napravio imitacije stropnih kupola“ i „našarao ih kao
kineski tanjur“! Oduševljen je mihrabom,
minberom i uzvišenim ćursom za koje kaže da su „vanredno umjetnički izrađeni“. Raduje ga „šadrvan na sredini dvorišta obraslog
zelenilom i raznovrsnim stablima, tako da miris čempresa i lipa opija mozak
prisutnih ljudi“. Stoljetna prepravljanja džamije, ipak, nisu uništila svu
njezinu izvornu ljepotu - sve do miniranja i razaranja 1992.
Najistinitije je riječi, pred hramom iz pepela izraslim,
izgovorio episkop ovdašnji, Gligorije, govoreći da je obnova hrama moguća samo
iz temelja vjere, iz nepobitna uvjerenja u Božju opstojnosti. I rekao je još
nešto: Da osjeća nelagodu, da ne može s veseljem izgovoriti dobrodošlicu – „jer
vi i jeste pred svojom džamijom...“
Gledali smo u žive koji su mrzli ispred džamije i svojim
dolaskom iz svijeta jasno svjedočili da se nisu odrekli svog zavičaja. Znali
smo i da su svi ubijeni cijelo vrijeme bili prisutni ovoj „historijskoj
ceremoniji“, ali ih niko nijednom riječju nije spomenuo.
Ipak, ovdje više ne žive Bošnjaci. Znademo za veliki trud ef.
Čopelja. Hoće li sutra biti drukčije? Hoće li se lutajući duh Mirze Safveta,
najvećeg Nevesinjca ikad rođenog u tom pustom gradu – vratiti svome domu iznad
džamije.
AVAZ, prilog SEDMICA, 30. 4. 2016., str. 14-15
Nema komentara:
Objavi komentar