Blagaj, kuća iz koje smo potekli
Historija iz zasjede
Piše: dr. Ibrahim Kajan
Iz političkog središta koje je davno umrlo, iz Blagaja, samo
se jednom godišnje jave mediji, uz već znamenite Dane zikra i melvuda s kraja aprila
i početka maja u avliji tajnovite tekije, „zavije Sari Saltuka“. S jutra, svanućem,
po njoj će pasti svjetlosna sjenka utvrde na kamenu, Šćepan-grada, kako su ga
zvali naši djedi i naši šukundjedi.
Neka vrsta vedrog sentimenta, velikih simpatija, pa i
historijske zaljubljenosti u posljednjeg gospodara tvrđave i cijelog Huma
hercega Stjepana Vukčića Kosaču, osjeća se u stoljetnom nizu usmenih predaja
svih naraštaja blagajskih Bošnjana, sve do dana današnjeg! Ni o jednom jedinom
historijskom liku, predislamskom posebice, nije se zapamtilo toliko „zgoda i
nezgoda“, niti je izgrađen cijeli pseudohistorijski narativ „naložen“ plamtećim
erotskim pričama i prkosnim patriotizmom – koliko se o njemu pamti.
Naslijedio je strica, velikog vojvodu Sandalja Hranića, u 30.
godini svoga života, 1435. Nad njegovom Humskom zemljom, oblikom golemog
polumjeseca na moru plivajućeg, s rogovima koji su doticali Srebrenicu na
istoku a Pset na zapadu, bila je kraljevska Bosna. Svaki put bi se zemlja
zatresna kad bi se on na kralja naljutio, na Tomaša, kojem je dao kćer Katarinu
za suprugu. Umro je u Tvrtkovom gradu Novi, 1466., po njemu nazvanom Herceg
Novi.
Njegov kastel na litici iznad izvora Bune, srednjovjekovni je
grad, a ipak, izgledom – kao da je tek napravljen! Temljni je oblik dobio za
neovisna vladanja Mihajla Viševića, između 910. i 930. godine, nešto godina
prije nego će ga kao topografsku tačku na političkoj mapi svijeta spomenuti car
bizantski Porfirogenet. Ipak, graditeljski mu počeci datiraju iz završnog rimskog
vladajućeg rituala.
Položaj blagajske tvrđave, zapisao je dr. A. Ratković nakon
istraživanja g. 1990., nema mnogo sličnosti s većinom bh. rezidencijalnih fortifikacija.
Kaže da je „najuočljivija razlika kod izgrađenih površina na kojima je do kraja
iskorišteno zaravnjeno zemljište iznad okomitih litica, spriječavajući prilaz
ispod sjevernog, južnog i zapadnog bedema“.
Zbog toga je, misli on, ulaz u tvrđavu ugrađen u istočnom i najtvrđem
zidu predvorja do kojeg je vodila uska konjska staza iz istočnog pravca. Tom se
„stazom dolazilo do moćnih, visokih i debelih kapijskih zidova“. Predvorje je,
ako bi se pokušalo provaliti u tvrđu, priječilo i zaustavljalo opsjednike. Nad
ulazom se uzdiže kapijska kula. Desno od ulaza ruina je kuće uhićenih sužnjeva.
U jednom je od jada pocnjelom kamenu urezao (možda i noktom) jedan nevoljnik:
„Ase pisa Vrsan Kosarić, sužanj koji se ne raduje.“
U središnjem prostora, stajali
su rezidencija i dvor vladara iz kuće Kosača. Sada su, uz urušeno kamenje,
vidljive tek nekolike bivše, okrnjene stepenice. U dvoru je bila i jedna od
dviju cisterne. Predaja kaže da su na blagajskom brdu postojali pitki izvori, pa su brojni
autori iz te činjenice izvlačili zaključak o trajnoj razini vode u velikoj
cisterni, vidljivoj i danas!
Uz južni dio bedema, bila je prislonjena poduža zgrada,
vjerovatno za ekonomske potrebe. Malo dalje, po temeljima sudeći, jedna je
zidanica mogla biti jednobrodna crkvica (kaže, usamljen u mišljenju, Ratković),
„u skladu opće kulture tog doba“. Ukupno je moglo biti oko 15 kuća i kućica. Istočni
dio kompleksa štitile su tri četvrtaste kule s dvostrukom bedemom, visokim do
14 metara. Debljina zidova im je od 1.5 do 2 metra.
Mihrabsko udubljenje prve hercegovačke džamije
Mihrabsko udubljenje u zidini, lijevo od glavnog ulaza, svjedoči
postojanje mesdžda u kojem su namaze obavljali Fatihovi posadnici. Može se smatrati prvom džamijom u Hercegovini.
Izgrađena je po padu grada u turske ruke 1466., one iste u kojoj je veseli i
moćni herceg Šćepan napustio ovaj varljivi, prevrtljivi i nestalni svijet. Povratkom
iz tvrđave uskom, konjskom stazom prema podgrađu, vidjet će dobri putnik kako
se iz proljetnog grmlja pomaljaju visoke stele šehidskih bašluka bez ureza i
slova, bez imena, tek da posvjedoče kako je na ovom svijetu bio neko poput nas.
Bio – i prošao.
Za žive i mrtve – dani su zikra i mevluda. Sve do ovog mjesta
čut će šapat stiha koji kaže da i mi, ovdje, na bosanskom mevlud imamo.
AVAZ, prilog SEDMICA, 23. 4. 2016., str. 14-15
Nema komentara:
Objavi komentar