Pod Hercegovim Gradom od tisuću godina
Historija iz
zasjede
Piše: Dr. Ibrahim
Kajan
Historija pouzdano
zna da je gospodar Humske zemlje, herceg Stjepan Vukčić Kosača, bio
najsnažnijim i istinskim zaštitnikom bosanskim patarenima i Crkvi bosanskoj.
Također se pouzdano zna da su uz njegovu samrtnu postelju one 1466., za
zdravlje njegovo usrdno Boga molili gost
Crkve bosanske i crnorizac Crkve pravoslavne. Taj historijski prizor na kraju
jedne slavne biografije svjedoči da su još u predislamskom Humu i Bosni živjeli
ljudi različitih vjerskih sljedbi i da kuća Kosača nije slijedila zlokobni
europski nauk: ko je gospodar, njegova je i vjera. U njoj su se na kraju
susreli bogumilstvo s pravoslavljem, katoličanstvom i islamom. Pod njegovom
tvrđom od hiljadu godina, poredane su Božije kućice.
Hercegov stolni
grad Blagaj, njegovo podgrađe i kasniji šeher Blagaj do austrougarskog
osiromašenog prigradskog naselja punog povijesti – i arheološki i arhitektonski, i dan-danas
pokazuje ne samo duboke tragove vjerujuće prošlosti, nego i usporednog i
koegzistirajućeg prožimanja duhovnih gibanja ljudske prakse i ljudske
dobrohotnosti.
Blagaj nije samo
dominantno duhovno islamsko središte, nego mjesto i dviju bogomolja Istočne i
Zapadne crkve. Prethodila im je jedna srednjovjekovna navodno iz, ništa manje,
nego 12. stoljeća. Prosuđuje se o tom po ploči nazvanoj „Blagajskom“, s
natpisom humskog kneza Miroslava što ga je Marko Vego 50-tih godina pročitao i
protumačio tekstom koji je mogao biti ugrađen nad ulazom Crkve sv. Kuzme i
Damjana. Čitao je: U ime otca i sina i svetago duha / Ja, župan Miroslav, zidah
crkv' / svetago Kozme i Damjana / u svojih selijah / U dni velijega župana /
slavnago Nemanje...
Crkva sv. Vasilija Ostroškog poharana u zadnjoj agresiji na BiH
Da to čitanje
„Blagajske ploče“, čuvane u Zemaljskom muzeju, nipošto nije pouzdano, upozorio
je još Mak Dizdar u Starim bosanskim tekstovima. Vego je je „čitao“ i izvan
teksta - „na osnovu rekonstrukcije
izvjesnih historijskih događaja i narodnih predanja“. Blagaj, političko središte tog doba, nazivan
je gradom i trgom, a ne selom, kako veli tekst. Izvještaj o istraživanjima u
1955., kaže: „Nisu pronađeni arheološki dolazi neke građevine kojoj bi
spomenuti natpis mogao pripadati.“
Bosansko je srednjovjekovlje svašta pretrpjelo od historičara, i još trpi.
No, bilo kako bilo,
u godini 1892., pravoslavni svijet najbliže blagajske okolice, na ulazu u
drevni grad, podigao je svojim žudnjom
crkvicu „u slavu i čast... oca našego mitropolita Vasilija Ostroškog
čudotvorca“, a „prilozima pravoslavnog stanovništva“. Skromnih je dimenzija i
biranih stilskih, eklektičkih obilježja diktiranih prostornim i vremenskim
određenjem. Na taj se način uklopila u blagajski niz skromnih kućica podizanih
krajem osmanske i početaka austrougarske uprave. Ikonostas je postavljen uoči
osvećenja crkve 1893. Prikazivao je dvanaest svetitelja u ulju na platnu. Crkva
je imala i 15-tak ikona iz različitih vremena od 13. do 19. st. Najvrjednijim su
smatrane Silazak u sv. Ad, Sv. Jovan jevanđelist, Sv. Georgije sa žitijem...
Crkva sv. Vasilija
Ostroškog stradavala je tri puta od 1914. do 1993., baš kao i katolička, druga
blagajska crkva u blizini, izgrađena g. 1908., imenom Crkva Presvetog Trojstva.
Bila je sve do posljednjeg rata središte duhovnog okupljanja blagajske župe
koju je osnovao mostarski biskup Buconjić 1891. Zvonik joj je dograđen 1933.
godine. U istoj je liniji s pravoslavnom; objema uz vrtove teče Buna. U
oblikovnom pogledu priklanja se neoromantičnim arhitektonskim stilizacijama, s
nizom neobičnih dekorativnih elemenata. Posebno joj je privlačan zvonik, po kojem
je u nas „jedinstvena“. Izvedbom je maštovita konstrukcija od plitkih pilara i
polukružnih prozora. Završava se složenim vijencem i krunom s grbom. Na
uglovima su mu majušni tornjevi a na
kutnim bridovima - izbočine, erkeri.
Crkva Svetoga Trojstva, nakon zalijecenih ratnih granatiranja
Rekosmo da ni nju
nije štedio bijes boga Marsa. Nakon obnove, ponovno je mjesto čitanja Radosne
vijesti, molitve i duboke skrušenosti.
U Blagaju ništa ne
strši - ni sufijska tekija s ruba srednjovjekovlja, ni Carska džamija iz 16. st., ni crkvice lijepe
poput zaboravljenih gravura starih europskih majstora.
AVAZ, prilog SEDMICA, 2. 4.
2016., str. 14-15
Nema komentara:
Objavi komentar