Džabića kula, danas, aprila 2016.Vrapčići.
Niko ne može reći da nije znao!
Historija iz
zasjede
Piše: dr.
Ibrahim Kajan
Ako je za života
prognan iz domovine, zbog toga što ju je ljubio iznad svega i za nju se
borio, onda treba „ukinuti“ progonstvo njegovog groba. Uskoro će, prisjetimo
se, 100. godina kako se njegov mezar nalazi među pustim mezarima na stambolskom
Fatihu. U vrhu je zaslužnih ljudi naše historije. Mejitu je bilo ime Ali Fehmi Džabić.
Kuća znanja
Sin je mostarskog muftije Ahmeda-Šaćira, a unuk muftije
blagajskog Ali-Fehmi Džabića. Od rođenja, 1853., rastao je u, doslovno, kući
znanja. Uz oca, učili su ga Arif ef. Kajtaz i muftija Karabeg, čiju je nasilnu
smrt morao dramatično doživjeti i pamtiti kao životno i historijsko iskustvo na
kraju turske uprave i početku austrougarske.
Vidio je kao mladi profesor u medresi, kako se svijet
mijenja, kako je politika dvolična i kako su austrougarske proklamacije o
jednakosti ljudi - prazne riječi na
papiru. Vidio je uspostavljanje potpune kontrole austrougarske Zemaljske vlade
nad ukupnom islamskom zajednicom. Vidio je kako se mnoge vrijednosti –
obevrjeđuju ukazima i zakonskim aktima, preko noći. Vidio je kako narasta plima
nesretnih ljudi koji u svojoj domovini više ne vide svoj opstanak: iseljavaju u
Tursku, napuštajući svoj toprak. Šta može mladi muderis u malom Mostaru?
Smrću njegova oca
1884, muftije, mostarska ulema ne traži drugog muftiju – osim njega, Ali
Fehmija Džabića, sina Ahmedova. Tek mu
je 30 godina.
Promatra „šta se radi od njegova ummeta“, čita Štadlerove,
nadbiskupove, agresivne pozive muslimanima u „vjeru koja spašava“ a biskupima
pravoslavnima, pridodaje i ekcikliku pape Leona XIII „Praeclera testimonia“
diktirajući im „da se pomire i sjedine s Rimskom crkvom“, jer je „vrijeme
blizu“...
Iz cijele BiH pristižu glasovi o „nestanku“ i „otimanju“
mladih muslimanki i muslimana, čak i udatih žena – pa pokrštenih i na druga
mjesta prebačenih... najčešće s „tragom izgubljenim“.
A da će se to desiti i u najbližoj blizini samoga muftije
Džabića, u njegovom komšiluku uz imanje i svoju kulu u Vrapčićima – niko nije
mogao povjerovati! Mostarom je 3. 5. 1899. pukao glas o „nestanku malodobne
Fate Omanović, kćeri Osmanove“. Kako to nije bio prvi slučaj otmice pripisan
crkvenoj umiješanosti (kada je oteta Saja Đukić u Blizancima, 1881.), potraga
je usmjerena na te adrese – i sumnje su se pokazale tačnim.
Mostarom se, poput požara, valjala prijeteća lavina; za
Džabića to je bio znak za izlazak na političku pozornicu!
U gradskoj kiraethani, u prisustvu muftije, održan je 5. maja
skup koji će, neovisno o samom slučaju, utjecati na modernu političku
profilaciju BiH. Izabrani Egekutivni odbor od 12 članova na čelu s Džabićem,
svoje zaključke će predočiti mostarskom načelniku, a on sarajevskoj vladi...
Političko klupko zamalo će izbaciti i dvije predstavke – jednu ministru Kalaju,
a drugu caru Franji Josipu II. Od konkretnog „ataka na islam“, prvi put se
lansiraju optužbe o nizu nepravdi koje trpe muslimani od strane vlasti, s
proširenom listom zahtjeva. Traži se izdvajanje hercegovačkog vakufa od
bosanskog kojim bi upravljalo Vakufsko-mearifski sabor, traži se uspostava
posebnog odbora koji bi nadzirao programe i nastavu vjerskih škola i islamski
vjeronauk u državnim školama.
Bošnjački pokret
Iz bunta i „političkih papira“, „Džabića pokret“ je postao –
bošnjački politički pokret! U zapetljanoj političkoj igri i nadmudrivanjem s
Austro-Ugarskom, s unutrašnjim, međubošnjačkim neslaganjima osobito s
Džabićevom pragmatičnom suradnjom s političkim srpskim krugovima (budući da su
se i Srbi borili za vjersku i prosvjetnu autonomiju), muftija 1902. godine
odlazi na „konsultacije s Mešihatom u Istanbul“. Traži odgovor na ono vječno
pitanje naroda u tjeskobi: Šta da se radi? Beč, kratkovido, borca nenasiljem,
proglašava nepoželjnom osobom i zabranjuje mu povratak u domovinu. Da, tako je
Džabić izgubio svoj Mostar i svoju Bosnu i Hercegovinu. Umro je u Stambolu g.
1918.
Pa ipak - Džabić je pobjednik. Iz njegova pokreta formirana
je g. 1906. Muslimanska narodna organizacija, s Alibegom Firdusom na čelu. S
Alibegom, prvim predsjednikom Bosanskog sabora g. 1910. Tu je i jedan mladi
političar, učenik učenog Džabića, imenom - Husaga Ćišić.
AVAZ, prilog SEDMICA, 16. 4. 2016., str. 14-15
Nema komentara:
Objavi komentar