Senahid Halilović: Bosanski jezik,
Biblioteka Ključanin, Sarajevo, 1991.
Napisao: Prof. dr. Ivo Pranjković
Behar, Zagreb, časopis za kulturu i društvena pitanja
br. 1, srpanj-kolovoz 1992, Zagreb, str. 24-25
Gl. urednik: Ibrahim Kajan
U novopokrenutoj, čini se privatnoj biblioteci
Ključanin izašla je prošle godine u Sarajevu zanimljiva i, po mom sudu, vrlo
lijepo opremljena knjiga pod naslovom Bosanski jezik (260 stranica) Senahida
Halilovića, mladog bosanskog dijalektologa i znanstvenog suradnika na Institutu
za jezik u Sarajevu.
Knjiga je podijeljena u dva dijela.
Prvi sadrži opsežnu uvodnu raspravu O bosanskom jeziku te nekoliko raznolikih
Halilovićevih tekstova okupljenih pod naslovom Iz geneze bosanske varijante, a
drugi svojevrsnu antologiju tekstova koji se tiču bosanskoga jezika raznih autora,
pretežno Muslimana. U raspravi o bosanskom jeziku autor
se najprije bavi standardološkom problematikom, naime problemima vezanim za imenovanje
idioma kojima se služe Srbi, Hrvati, Crnogorci, i posebice, Muslimani. Za onaj
tip idioma koji uključuje "narodne govore, predstandardne idiome, te književni
i standardni jezik" (pod književnim podrazumijeva Halilović jezik
"lijepe književnosti") "Srba, Hrvata, Muslimana i
Crnogoraca" Halilović upotrebljava termin srpskohrvatski jezik, a za sam
standardni jezik (Brozovićev) termin standardna novoštokavština. Misli naime da
bi taj nacionalno nemarkirani termin mogao zadovoljiti sva četiri naroda te da
bi pomogao da se "premoste naši brojni jazovi". Takav prijedlog nije
naravno nelogičan, ali je ipak pitanje u kolikoj je mjeri prihvatljiv. Mislim naime
da u njemu ima nečega kontradiktornoga. On pretpostavlja jedinstvenu standardizaciju
(novoštokavski dijalekt koji bi bio standardiziran kao cjelina), a jedinstvene
standardizacije naprosto nema. Postoji novoštokavština kao tzv. osnovica, ali ona
podliježe standardizacijskim procesima koji su u mnogo čemu različiti. Zajednička
standardizacija naprosto nije realnost, a teškko i da može biti.
Ona se provodi "na srpski / srbijanski,
hrvatski, bosanski i crnogorski način". Uostalom, teško bi bilo i napisati
normativni priručnik u kojem bi se istodobno propisivalo i mlijeko i mleko, i pisat
ću i pisaću, i stanővnik i stánovnik, i nisam i nijesam, i svećenik i sveštenik,
i prevazići i prevladati, i kemija i hemija, i zrak i vazduh itd., a i kad bi se
napisao, bio bi izrazito nepraktičan i neobavijestan (kao npr. Novosadski pravopis
u kojem je sve navedeno "đuture', bez ijedne obavijesti o tome što je obično
u tzv. zapadnoj, a što u istočnoj varijanti, da i ne spominjem bosansku i crnogorsku).
Osim toga, sam Halilović pored četiriju
varijanata (srbijanske, hrvatske, bosanske i crnogorske) pretpostavlja da se
svaka od varijanata sastoji od više standardnojezičnih tipova. Tako npr.
bosansku varijantu ("bosanskosrpskomuslimanski" standardni jezik)
konstituira bosanskomuslimanski, bosanskosrpski i bosanskohrvatski
standardnojezični tip. Postavlja se pitanje je li uopće normalno i provedivo da
„jedan“ standardni jezik (standardna novoštokavština) ima toliko varijanata, subvarijanata,
nadvarijanata i tipova odnosno da se standardizacijski procesi odvijaju na toliko
razina?
U daljnjem tekstu svoje rasprave
iznosi Halilović historijat termina bosanski jezik s iscrpnim podsjećanjem na
obilnu dokumentaciju koja potvrđuje da se taj termin upotrebljavao sve od
Konstantina Filozofa (kraj 14. stoljeća) te preko E. Čelebije, B. Kačića, M. A.
Relkovića, A. Fortisa i drugih, sve do naših dana. Osim toga, za austrougarske
okupacije taj je termin jedno vrijeme bio i službem (god. 1890. objavljena je i
Gramatika bosanskog jezika Frane Vuletića). Taj su termin najčešće od svih drugih
termina upotrebljavali Muslimani, i to ne samo oni u Bosni i Hercegovini nego i
oni u Sandžaku, Crnoj Gori ili u Turskoj.
Napokon, taj su termin u cijelom
osmanskom periodu rabile sve tri nacionalne skupine, a tek se nakon toga perioda
njegova upotreba postupno sužavala na Muslimane uslijed jačanja srpske i
hrvatske nacionalne svijesti.
Nakon toga autor pristupa opisu
specifičnosti bosanskomuslimanskog standardnojezičnog tipa posvećujući posebnu
pažnju široko zastupljenoj uporabi turcizama (orijentalizama) te čuvanju
glasova (fonema) h i f. Orijentalizmi su najbrojnije posuđenice
u hrvatskom odnosno srpskom jeziku uopće. Njihov ukupan broj procjenjuje se na
preko 10000. Halilović ih (služeći se Škaljićevim Rječnikom) analizira i
razvrstava po semantičkim skupinama. Najbrojniju skupinu čine riječi koje označuju
raznolike fenomene vezane za vjerski život i običaje Muslimana, ali su vrlo brojni
i orijentalizmi vezani za oblasti antroponimije, administracije, zanatstva, pokućstva,
trgovine, kulinarstva, toponomije, građevinarstva itd.
U nastavku prenosi Halilović dio
zanimljivog članka H. Vajzović O turcizmima u srpsko-hrvatskom jeziku sa
sociolingvističkog stanovišta u kojem se orijentalizmima pristupa sa stajališta
funkcionalnih stilova i različitih uporabnih oblasti kao što su poljoprivreda, vojska,
lovstvo, industrija, sport itd. Na kraju se prenosi pjesma Skendera
Kulenovića Na pravi put sam ti, majko, izišo koja se bez solidnog poznavanja
orijentalnog leksika uopće ne bi mogla razumjeti. U njoj je naime upotrijebljeno
čak 97 turcizama.
Svi muslimasnki organski govori, osim
rijetkih izuzetaka vezanih uz krajeve u kojima je islamizacija izvršena kasno ili
površno (npr. pod geslom "Mi oćemo Turci bit, al nećemo žene krit, i oćemo
rakiju pit") ne samo da čuvaju konstriktiv h nego ga nerijetko imaju i tamo
gdje mu po etimologiji inače nije mjesto (npr. hastal, horma, halat, sahat,
hora, lahak, pa čak u nekima od njih i hudovac odnosno hlopta). Nesto slično vrijedi i za fonem f,
koji se inače u srpskim i hrvatskim govorima većim dijelom supstituira sa v
(npr. vildžan, Stevan) ili sa p (npr. pratar, Pilip, Pranjo i sl.),dok se u
mnogim muslimanskim govorima javlja i neetimološko f (npr. kaluf, kofa, safun i
sl.).
Na osnovi ovakvih i sličnih analiza
Halilović dolazi do zaključka da dosadašnja normativizacija novoštokavštine
uopće nije uzimala u obzir specifičnosti muslimanskih govora i muslimanske
kulturne nadgradnje (u izradi Novosadskog pravopisa nije npr. sudjelovao nijedan
Musliman. a u samom pravopisu Muslimani se uopće ne spominju). Zato on misli da
se "kao neodgodiva zadaća pred bosanskohercegovačke lingviste postavlja posao
inoviranja, tj. rekonstrukcije norme" (str. 53). Smatra posve
neprihvatljivim stavove prema kojima u BiH nema ništa do srpski jezik (za Srbe)
i hrvatski (za Hrvate), a Muslimani neka se opredijele (valjda se računa s tim
da su 'svikli na opredjeljivanje')" (str. 52). Od konkretnih priloga toj
budućoj rekonstrukciji norme (ili normi?) Halilović predlaže da se standardnojezično
korektnima priznaju i oblici tipa aždaha, hendek, kahva, mehlem, promaha, hrđa,
hrvati se, lahak, mahrama; zatim da se korigiraju neka u normativnim priručnicima
uvriježena kriva naglašavanja (npr. ne mahmudija nego mahmudija, ne Zùlejha
nego Zuléjha, ne samo Klàdanj, nego i Kladanj) i napokon
da se korigira i ujednači transkripcija riječi i izraza iz orijentalnih jezika (što
se jednim dijelom već i čini na poticaj Mešihata Islamske zajednice), npr.
mektebski, džennet, akšam-namaz, Allah, alejh-s-selam, es-selamu alejkum, alejki
mu-s-selam, akšam hajrola itd.
Dio knjige pod naslovom Iz geneze bosanske
varijante posvećen je nekim pojedinačnim temama koje se manje ili više tiču bosanskohercegovačkog
standardnog jezika. Riječ je zapravo o nekoliko, jednim
dijelom prethodno (u časopisima) objavljenih članaka u kojima se autor bavi
dijalektizmima u djelima prvog bosanskog pisca Matije Divkovića, narodnim jezičnim
blagom u tursko-bosanskom rječniku Potur Šahidiji Muhameda Hevaije Uskufije,
elementima sarajevskog govora u djelu Mula-Mustafe Bašeskije, utjecajem tzv.
narodnih govora na jezik Mehmedbega Kapetanovića Ljubušaka te turcizmima u
Dervišu i smrti Meše Selimovića (ovaj posljednji članak ujedno je, po mom mišljenju,
najutemeljeniji i najzanimljiviji).
Drugi dio knjige sadrži izbor
tekstova o bosanskom jeziku. Među njima su posebno zanimljivi tekstovi iz časopisa
Bošnjak za 1891. godinu u kojem se (časopisu) skupina muslimanskih
intelektualaca zalagala za naziv bosanski jezik koji je već bio službeno uveden
ponajviše zahvaljujući austrougarskom ministru financija Benjaminu Kallayu.
Na prvom je mjestu članak Vatroslava
Jagića 'koji je podržao Inicijativu o bosanskom jeziku kao službenom smatrajući
"za sasvim opravdano, što se mudra uprava zemlje služi izrazom, koji
odgovara nazivu zemlje, pa ga nikako nije izmislila Nj. preuzvišenost, već se u
17. i 18. vijeku upotrebljavao" (str. 132).
Na spomenute napise u Bošnjaku
reagirala su glasila i u Hrvatskoj (npr. Obzor, Crvena Hrvatska) i u Srbiji
odnosno Vojvodini (npr. Srbobran, Bačvanin) žestoko se i jedni i drugi protiveći
tome nazivu jer kako "nema bosanskoga naroda, niti bosanske narodnosti",
ne može bili ni bosanskoga jezika. U srpskim se glasilima, naravno, dodavalo
kako su ne sarno Bosna i Hercegovina nego kako je i Dubrovnik srpski. Odgovorio
im je jedan anonimni Musliman pod naslovom Svačije poštujemo a svojim se dičimo
između ostalog i sljedeće: "[...] može bili da će brzo reći, i sami Rim da
je srpski grad i da i u njemu stanuje srpskog naroda neki ogranak. Jer njihova glavna
lozinka tako glasi: Srbi svi i svuda" (str. 136).
Nakon napisa iz Bošnjaka slijedi članak
Kalajeva jezička politika u Bosni i Hercegovini Tomislava Kraljačića U njemu se
pored ostalog tvrdi kako je Kallayeva jezična politika bila sračunata na odnarođivanje,
separatizam u odnosu na Hrvatsku i Srbiju. na "cijepanje" jezika i sl.
U tome se članku dobrano pretjeruje, pogotovo kad se čak tvrdi da je uvođenje
„fonetskog“ pravopisanog načela bila potpora širenju latinice na račun ćirilice,
što je doista posve neutemeljeno i tendenciozno. Kraljačiću razložno i
argumentirano odgovara u sljedećem napisu Dževad A. Jahić pod naslovom Uloga
bosanskog jezika u procesima srpskohrvatske standardizacije. Jahić između ostalog
tvrdi, posve opravdano, kako se sporna nominacija jezika ne može i ne smije
gledati samo u sklopu Kallayeve politike, kako insistiranje na posebnom nazivu
jezika nije isto što i insistiranje na posebnom jeziku, kako Muslimani imaju
pravo na svoje jezične specifičnosti te kako identifikacija dijela muslimanskog
kulturnog kruga oko časopisa Bošnjak s bosanskim jezikom "predstavlja istorijske
reflekse na vlastitu genezu" (str.181).
Slijede zatim dva teksta iz 1970. godine
koja su, u prvom redu zbog pogromaških napada na njihove autore, u međuvremenu
postala čuvena i česta spominjana. To su Marginalije o jeziku i oko njega Mehmedalije
Maka Dizdara i Varijante na popravnom ispitu Alije Isakovića, objavljeni u
sarajevskom časopisu Život, koji se ubrzo nakon toga i ugasio.*
Mak Dizdar vrlo otvoreno i za ono vrijeme
više nego hrabro upozorava na to kako su iz bosanskohercegovačke varijante
protjerane mnoge autohtone bosanske riječi (npr. kruh, općina, šutjeti, sretan,
križaljka, žarulja, otok, uho, snaha itd.), a da su umjesto njih ne samo nametnute
srpske (hljeb, opština, ćutati, srećan, ukrštenica, sijalica, ostrvo, uvo,
snaja), nego i čitav niz riječi koje se u Bosni ranije nikada nisu upotrebljavale
(npr. upražnjavati, djejstvo, prevashodno i sl.).
Alija Isaković se, u najkraćem, zalaže
za bosansku varijantu, i to na istoj onoj razini na kojoj se govori o hrvatskoj
odnosno srpskoj varijanti, protivi se tome da se govori o nekakvoj podvarijanti,
međuvarijanti, „"miješanoj“ varijanti i sl. Da je to opravdano, pokazuje Isaković
analizom bosanskog leksika. Naime, u Bosni i Hercegovini ne upotrebljavaju se mnoge
riječi koje su specifične za srpsku (npr. hartija, dockan, šargarepa, sanduče,
vaseljena, sem i sl.) odnosno za hrvatsku varijantu (npr. tvrtka, kazalište,
tajnik, tjcdan, sveudilj, vlak, krajobraz, skladba, a pogotovo to vrijedi za onaj
dio leksika koji bi se, bez i kakve zle namjere, mogao nazvati "ladanizmima",
npr. opisanik, utjecatelj, uradak, razradba, procjemba, služnik itd.). S druge
strane, neosporno je da se može govoriti o leksičkom fondu koji je specifičan
za Bosnu i Hercegovinu (npr. puna veći broj orijentalizama negoli u drugim varijantama).
U izbor su osim navedenih uvrštena još
dva teksta Alije Isakovića (Bosanski jezik i Službeni jezik trokomponentnog imena),
zatim Bosanski jezik je mit Ragiba Lubovca (misli na mit u pozitivnom smislu),
Posebnost (bosanskog) jezika - i u nazivu i u izričaju Željka Puratića, U prilog
bosanskom jeziku Amire Idrizbegović, Govorite li bosanski? Zilhada Ključanina
te Govorim i pišem bosanski autora knjige Senahida Halilovića. Riječ je o
kratkim novinskim tekstovima (uglavnom iz Oslobođenja) u kojima se autori zalažu
za posebnosti bosanskohercegovačkoga standardnog idioma i kad je riječ o nazivu
i kad je riječ o (posebnom) standardizacijskom procesu odnosno, kako bi rekao
Halilović, o rekonstrukciji norme.
Knjiga je opremljena bogatom
literaturom što obuhvaća radove koji se na bilo koji način tiču bosanskog
standardnog jezika (npr. o bosanskohercegovačkim govorima, o jeziku bosanskohercegovačkih
pisaca, o onomastičkoj i uopće leksičkoj problematici, u uporabi pisama u Bosni
i Hercegovini itd.).
Zaključno bi se moglo reći da je
Bosanski jezik Senahida Halilovića zanimljiva te u cjelini kompetentno i ozbiljno
pisana knjiga. Osnovne su joj teze - o zajedničkom bosanskohercegovačkom standardnojezičnom
idiomu, ali i o posebnim standardnim tipovima: bosanskomuslimanskom,
bosanskosrpskom i bosanskohrvatskom - po mom sudu posve prihvatljive. Normalno
je naime da Bosna i Hercegovina, osobito sada kad je posebna i Međunarodno priznata
država, ima i poseban standardni (da ne kažem "državni") jezik koji međutim
ne mora i ne treba da bude u svemu jedinstven. Drugim riječima, prirodno je da se
na službenoj (javnoj) razini upotrebljava bosanski standard, ali tako da to ne
isključuje mogućnost da se pojedinci (odnosno nacionalna, kulturna, vjerska i slična
društva) služe, posebice kad je riječ o autorskim tekstovima, i specifičnim
standardnojezičnim tipovima.
Kad je riječ o Hrvatima i Srbima, ta specifičnost
može ići sve do tzv. čiste varijante (tj. do hrvatskog odnosno srpskog
standardnog jezika), a specifični "muslimanski jezik" bio bi po
naravi stvari najbliži službenom, zajedničkom standardu.
Od prigovora knjizi spomenut ću ovom prilikom
samo činjenicu da njezin autor nije baš u dovoljnoj mjeri obaviješten o
standardološkoj problematici, posebice teorijski i metodološki. Očito je da se
formirao u prvom redu kao dijalektolog (glavni su mu dosad objavljeni radovi
posvećeni opisu govora Tuholja kod Kladnja, međuriječja Neretve i Dubrovačke rijeke),
pa se prilično teško i nedovoljno uspijeva odvojiti od "supstancije",
tj. od konkretnih govornih elemenata (podataka).
Međutim, unatoč tome knjigu Bosanski
jezik Senahida Halilovića preporučujem svima onima koje zanima jezična
problematika u širem smislu riječi, a mislim da će osobito zanimljiva bili
Muslimanima. Napominjem također da ni u jednom
dijelu nije opterećena uskojezikoslovnom terminologijom tako da će bili posve
dostupna i najširem krugu potencijalnih čitatelja.
Dr. Ivo Pranjković
* Život se tada nije ugasio, nego je svezak bio zabranjen i uklonjen iz opticaja
Nema komentara:
Objavi komentar