SADETA ĐIKIĆ ILI „VELIČINA MALENIH“

Autorica i njezino djelo

 Sadeta Đikić (Mostar, 1920. - Mostar, 2005.)

Historija iz zasjede

Piše: Dr. Ibrahim Kajan

Otkuda miris u ruži, i bi li ruža mirisala kad bi se nekim drugim imenom zvala, pitao se veliki Šekspir  pa odmah odgovario: „Ruža će uvijek isto mirisati ma kakvo joj vi ime dali.“ Ljepota možda ne služi ničemu, ali svijet bi bio panorama pakla da je nema. 

Bila je u Mostaru jedna gospođa koju nismo vidjeli, a samo su je neki sretni susreli u ono davno i zaboravljeno vrijeme iza onog tamo rata, a još rjeđi – do njezine duboke starosti i zaborava. Zvala se Sadeta, imenom koje u svom značenju krije sreću! Živjela je s porodicom u Đikovini, kvartu iz turskih vremena na krajnjem zapadu našega grada. Prezivala se Đikić. Ovdje je rođena 17. 10. 1920. Završila je osnovnu i srednju stručnu školu. 

U javnom se životu pojavila prvom izložbom,  uz neki prigodni dan posvećen narodnoj revoluciji, u decembru g. 1953. Mada smo, generacijski, uz pojavu Sadete Đikić, mogli imati desetak godina, do nas je doprla vijest bez usporedbe – da jedna žena, iz „našeg sokaka“, uz to domaćica, otvara svoju prvu likovnu promenadu! 

Rijetko se pojavljivala u javnosti, a još rjeđe izlagala. Nove generacije školovanih, akademskih slikara vratile su se sa svojih studija. Pala je gotovo u zaborav. No, jedan od tih vitalnih mladića, danas znameniti, akademski slikar Jusa Nikšić, spomenuo ju je u razgovoru Franji Likaru, koji je skupljao građu za prvu monografiju o bosanskohercegovačkom naivnom slikarstvu.  Obećavši piscu monografije „likovni šok“, pozvao ga je u posjet osamljenoj umjetnici.

Zaista, Likar je, „ostao zatečen“ pred slikama „naivne umjetnice“! U „Oslobođenju“ je 1972. zapisao: „Jednom je Pikaso govorio: „Ne smeta mi kada reprodukcija neke moje slike ispadne loše kada se izmijene boje. Slika mi tako donosi nešto novo i često me iznenadi.“ Sadeta Đikić 53-godišnja domaćica iz Mostara, ne vjerujemo da bi se složila sa riječima velikog Španca. Sadeta je od onih ljudi koji su veoma osjetljivi na boje, posebno na izvjesne boje. Između bjeline kamena ove njene slike o Mostaru, poigravaju kupole zelenila, ali ovde mi ne vidimo da u njima svjetluca ona posebna prodornost kadmijumove žute u kojoj Sadeta pronalazi jednu pravu prisutnost sunca. Iskre tog istog kadmijuma nosi u sebi i ovaj ćilim plave Neretve, ali u njoj čini osnovu ipak jedna sasvim druga boja koja je domaćicu iz bijelog grada na Neretvi, po njemim riječima, gotovo zavadila sa slikarstvom. Najskromnije rečeno, pariska plava i pruska plava neobična je boja i slikari je obično izbjegavaju. To je plavo veoma prodorno i nedavno se jedan naš slikar metaforički izrazio – ”sa jednom tubom parisko plave moglo bi se obojiti vode za još jedno Jadransko more".

Ali u životu je sve relativno. U ovom slučaju jedno veliko zlo pretvara se u jedno veliko dobro, jer Sadeta Đikić prisutnost pariske plave, u ovoj našoj egzistenciji, smatra nenadoknadivim. Sadeta Đikić svojim brojnim slikama iskazuje nam se kao slikar autentične naive, ona vjeruje da je slikom moguće izraziti i nemoguće.“

Tako je Sadeta dospjela na koricu Likareve monografije bh. naive objevljanoj 1974. A poslije, nakon nove plime zabova, opet je od njega otrgnuta reprodukcijom na „Likovnoj pozornici Mostara“ Salke Šarića!

U hladnom mjesecu januaru 2005., umrla je u svom gradu. Je li ispunila značenje svoga imena? Nikad nećemo saznati. Ispraćena je riječima svog velikog poštovatelja slikara J. Nikšića. 

Spominjući nekoliko njezinih slika „dostatnim da nas uvjere ali i uvedu u stanje levitacije duše između neba i zemlje“, Nikšić izdvaja „Raj i pakao", „Knjigu života“, „Sliku bez naziva“  smatrajući ih likovnim djelima koja će, podvlači, „duži vremenski period bit predmetom rasuđivanja, ne ovovremenskog raskalašenog  - nego rasuđivanjem nematerijalnom metafizičkom poetikom.“

Niko nije poetičnije a ni tačnije definirao njezinu pojavu na ovom svijetu od citiranog slikara Nikšića, tvrdeći da je Sadeta kao endemska rijetka vrsta ljudskog roda, istrgnuta iz vremena i prostora, van svakog estetskog i tehnološkog iskustva. Ona je, kaže on, govorila jezikom arhaičnim i podsvjesnim što je najljepši i najpoetičniji dokument ličnosti.

AVAZ, prilog SEDMICA, 21. 5. 2016., str. 14-15