ŽIVOT NEĆE OSTARITI

da, baš tako: 

ŽIVOT NEĆE OSTARITI

Književno večer u Mostaru u srijedu, 21. III. 2012., 

u Centru za kulturu, s početkom u 19.00 sati

a povodom 60. godišnjice našeg

najstarijeg časopisa za  književnost

Život

izdavač: Društvo pisaca Bosne i Hercegovine, Sarajevo

U programu sudjeluju:

Muzičke interpretacije:

 Feđa Ibrulj, muzičar

Glumačke interpretacije:

 Šerif Aljić, glumac

Autori iz Mostara:

 Vesna Hlavaček, pjesnikinja i publicistkinja

  Elvedin Nezirović, pjesnik, pripovjedač i producent

 Nusret Omerika, pjesnik i književni historičar

  Lidija Pavlović – Grgić, pripovjedačica i publicistkinja

  Adnan  Repeša, pripovjedač

  Adnan Žetica, pjesnik

i 

glavni i odgovorni urednik časopisa

 Ibrahim Kajan

ČEKAMO VAS!

MOSTARCI U SVIJETU, SVIJETU OBJASNITE

 

Pratite li što se dešava u gradu iz kojih su vas protjerali i izbrisali kao da niste ovdje rođeni i kao da nikada na ovom svijetu niste postojali?

Jeste li rekli medijima i vlastima u zemljama koje su vas primile, šta vam se desilo, šta vam se sada dešava? 

Jeste li im kazali kako ste proglašeni barbarima i da su vas barbarski izbacili iz Grada sa Starim mostom? 

Jeste li pitali jesu li to tekovine zapadne misli i zapadne demokracije po kojoj se demgrafska slika mijenjala nasiljem da bi se - danas - legalizirala? 

Pitajte ih - 

ZAŠTO SMO MI U VAŠOJ ZEMLJI A NE U MOSTARU - NI SA PRAVOM GLASA!?

I pitajte ih, neće li 

LEGALIZIRANJE DEMOGRAFSKE SKRUKTURE DOBIVENE UBISTVIMA, RAZARANJEM I KONCENTRACIONIM LOGORIMA - BITI BUDUĆI POUČAK 

U OSVAJAČKIM, MILITANTNIM UDŽBENICIMA?

S MUFTIJOM ŠEVKOM EF. OMERBAŠIĆEM (1)

Iz 40-godišnjeg susretanja i razgovaranja 

s muftijom Ševkom ef. Omerbašićem; 

intervjui i sjećanja, bilješke i pabirci 

bez kronološkog 

redoslijeda (1. nastavak)

 

 Muftija zagrebački Ševko ef. Omerbašić

 

INTELEKTUALCI I ISLAMSKA ZAJEDNICA

Razgovaramo sa Ševkom ef. Omerbašićem, jednim od najistaknutijih graditelja Zagrebačke džamije. Otvarajući temu, uvaženi muftija izgovorio .ie sljedeće riječi za naše čitaoce:

Kao prvo, mislim da se puno priča o zaslugama ovog ili onog. Dobro, prirodno je da je svaki čovjek pomalo i tašt. Ipak, moram reći da nije bilo tima, grupe ljudi koja je radila, teško da bi mogao ijedan pojedinac uraditi nešto tako veliko, ostvariti takav pothvat, pogotovo što džamija nije imala protivnike u financijskim problemima koji su bili itekako veliki, nego ih je imala u politici društva u kojem smo živjeli, džemata i njihovih zahtjeva unutar islamske zajednice i sretna je ta ideja, a takve se rađaju jednom u stotinu godina, da se okupe ljudi, odvažni i odlučni da sagrade džamiju.

Prema tome, moja uloga i moj doprinos nije ništa veći ni značajniji od svih onih koji su sudjelovali u tom poslu. To, što su možda moji zadaci bili veći i odgovorniji, svakako nije neka prednost. Zato smatram da tih stotinjak ili dvije stotine ljudi koji su dali svoj doprinos, ne samo u financijama, nego i svi oni koji su doprinijeli na bilo koji način, imaju zasluge, imaju se čime ponositi.

Komunisti su govorili: "Nikad neće završiti džamiju"

A sama povijest izgradnje džamije... Moram spomenuti da sam ovdje došao za imama 1975. godine, kad je ideja o izgradnji džamije na Srebrenjaku bila u fokusu u razgovoru među muslimanima, ali nikada ne izrečena dokraja i uvijek je visjela opasnost da ta džamija, poput mnogih ostalih projekata, ne izađe na svjetlo dana. Otežavajuća okolnost za džamiju na Srebrenjaku je bila i ta, što se lokacija nalazila na granici dviju općina, pa se one nisu mogle sporazumjeti čijem će području administrativno džamija pripadati, odnosno ko će biti taj koji izdaje dozvolu za gradnju. A normalno da se protiv džamije, posebice tih godina - vodila velika kampanja... Tada su se pojavile, izronile i stare izjave iz 1971. godine, nekorektne kvalifikacije o muslimanima... Tada je, mislim da je to bio odlučujući korak, Salim Šabić došao na čelo Odbora za izgradnju džamije i njegovo prihvaćanje da bude na čelu Odbora stvorilo želju i volju većom i ta je stvar potekla brze. Prirodno je da bez imama koji će se krajnje, svojski požrtvovano angažirati, nije moglo poteći. Mi smo dosta uradili u tim predradnjama, posebice u izboru zemljišta. Ovdje treba također istači i odluku Izvrsnog vijeća skupštine Grada Zagreba. Oni su čvrsto odlučili da konačno riješe pitanje izgradnje zagrebačke džamije. Tada nam, prvi put, nije određena jedna lokacija: ponuđeno nam je sedam lokacija - i odabrali smo ovu na kojoj se sada džamija nalazi.

Našli smo se pred visokim zidom financijskih nedostataka. Svima je bilo jasno da Islamska zajednica, sama, ne može izgraditi takvu građevinu. Vodili smo računa i o tome da budemo skromniji, prije svega da ostvarimo ono najpotrebnije, na jednom mjestu. Danas, kad iz perspektive, promatramo tu džamiju, uočavamo da ona sliči na tu našu želju, da je ona jedna lađa koja se probija kroz sebi svojstvene prepreke. Teškoća oko džamije bilo je svakakvih. Neko ce preferirati neke i reći da su bile manje od drugih, neko će reći da su prepreke bile više nego nesavladive. Međutim, sve se dalo savladati, uz čvrsto opredjeljenje i s jedne i s druge strane (tj. Izvršnog vijeća Grada Zagreba). Što se tiče republičke politike, moramo primijetiti da se njihova politika također tome pridružila, vjerujući da će biti po onoj: "Oni su to započeli, pa sigurno nikad neće završiti... tako će propasti i ta ideja". To smo imali otvoreno, pogotovo što su oni pustili da se džamija gradi pune četiri godine bez ikakvih kontrola. Onda su došli i priredili, blago rečeno, pravi šok: zagrmili su da se tu gradi nekakav fundamentalistički centar, fundamentalistička baza, da se gradi ova i da se gradi ona, i tako su, kad su shvatili da su radovi otišli daleko, htjeli pod kontrolu staviti Islamsku zajednicu, podvrći je, u najmanju ruku, žestokoj prismotri. Međutim, to je bilo već u sferi politike. Treba vidjeti samo tadašnja televizijska, medijska izvješća i napadaje na džamiju, pa će se vidjeti koliko je to bilo nisko i podlo. Iz današnje vremenske pozicije, ali i događaja koji su se zbili na našim prostorima, zaključiti je da je to bila pozadina iz koje su producirani svi kasniji političko-ratni događaji.

I tu su zaista uloga i značaj Odbora za gradnju džamije bili veliki i časni: trebalo je obraniti džamiju, dovršiti je i otvoriti, učiniti da stoji u Hrvatskoj i u gradu Zagrebu ali i ohrabriti džematlije.

Džamija je svakako veliki građevinski poduhvat, financijski da i ne govorim, ona je premašila sve mogućnosti Islamske zajednice i ona je bila uvertira u formiranje islamskog centra. Incident koji je zapalio džamiju (je li požar namjerno podmetnut da poništi ostvarene vrijednosti ili nije - a dokaza i za jednu i za drugu tvrdnju ima podosta), no on je učinio da se ta prepreka koja se tim požarom ispriječila, otkloni i da se džamija dovrši.

No građevina vrijedi toliko milijuna dolara, ali tek njezino stvaranje, njezin rad u proteklih sedam godina i živa aktivnost, pokazali su svima koliko je zapravao ta džamija vrijedna. Mi imamo mnoge dnevne zapise, i hiljade stranica materijala zapisana o džamiji, o problemima, o pitanjima koja su se ispriječila - ali sve je to nevažno, u odnosu na ovih sedam godina koliko ona traje. Ja često puta volim reći, i uvjeren sam da ne griješim, da kad bi ta džamija sad nestala - ona je već odradila svoje, svoju namjenu je dokraja ispunila! "Odradila" je razlog svog postojanja. Samo je za posljednje tri godine ona spasila 3000 vojnika od JNA. Ona je bila centar oko kojeg se sve događalo u ratu, ona je bila potencijalni cilj agresora, ona je danas sjecište svih ljudi koji dođu, ili koji prolaze, pojedinci, delegacije, državnici i svi ostali, ali ono što je najvažnije to je njen sistem rada i djelovanja. Samo podatak da u njoj ima tisuću djece subotom i nedjeljom na vjeronauci, sada je tu i Medresa dr. Ahmet Smailović, da se u njoj održavaju, ne samo jednom tjedno nego i desetak puta - predavanja...

Džamija kao vjerski, kulturni i politički centar

U smislu svakodnevne politike, džamija nikada neće postati političko središte. Ja bih volio vidjeti i jednog jedinog vjernika u džamiji koji bi na to pristao i to preferirao. Međutim, interesom za narod, interesom za njegov kulturni, društveni, socijalni stalež i status, za njegove političke želje, mi to nikako ne možemo odbiti. Islamska je zajednica u Hrvatskoj stara institucija, ona će iduće godine proslaviti 80 godina priznanja islama u Hrvatskoj. 1916. godine hrvatski je državni Sabor priznao islam i ona je, kao najstarija organizacija koja okuplja muslimane, svakako na duhovnoj podlozi, religioznom uvjerenju, institucija od koje se očekuje da pokreće pitanja, pogotovo kad se zna da mi muslimani tek od unatrag tri godine imamo političke, kulturne i humanitarne, omladinske i neke druge organizacije, i od nje se očekuje potpora kako u smislu inicijative, tako i možda u smislu kadra, u smislu materijalne potpore, pa je normalno da Islamska zajednica neće nikada odbiti u tom sudjelovati.

Međutim, Islamska zajednica se ne može i ne treba se baviti politikom, osobito ne dnevnom politikom. To je stvar već formiranih institucija. Što se tiče kulturne aktivnosti Islamske zajednice, ja ću sada možda biti presmion u izjavi, pa ću reći da je kultura neodvojiv i neotuđiv dio ukupnog islamskog nasljeđa. Pod njegovim utjecajem, pod njegovom impresijom, pod njegovim nadzorom kultura muslimana se i razvijala u ovom ili on om obliku, poprimajući ponešto od lokalnog i ponešto od sveislamskog nasljeđa, i tu mislim da IZ ima dosta prava, s tim što kulturna zajednica muslimana mora biti autonomna, ali da ta kulturna zajednica i islamska zajednica imaju najviše prostora za suradnju, pogotovo što je nama, IZ jako potrebno da oplemeni kulturom današnju islamsku misao koja je dosta siromašna i štura.

U tom pogledu posebno mislim na umjetnički govor bilo koje vrste, posebno pisane riječi i njezino njegovanje u islamskoj zajednici je od presudnog značaja, jer jedan imam, jedan muftija, jedan djelatnik islamske zajednice, ako nije rječit - onda ne posjeduje najkrucijalnije oruđe u svom radu a to je govor, lijepa riječ. Islam je, više od svih drugih svjetonazora, utemeljen na govoru i pisanoj riječi, posebice što je islam objavljen na jednom jeziku koji najveći postotak našeg naroda ne razumije. Tu riječ treba prevesti, tu riječ treba obraditi, tu riječ treba prezentirati, treba je staviti u kontekst svakodnevnog okruženja u kojem musliman živi da bi mogao razumjeti vjeru. Zato sam za vrlo tijesnu suradnju Kulturnog društva Preporod i Islamske zajednice, pa ću biti slobodan reći, da ako to ne uradimo, ako to ne oplemenimo, ako kulturne sadržaje ne unesemo u Islamsku zajednicu, mi ćemo teško moći odgovoriti našem zadatku.

Zašto intelektualci uporno izbjegavaju Islamsku zajednicu

- U potpunosti se slažem s Vama. Uvaženi muftija, ako vam smijem reći na kraju svog mandata, da se u Preporodu pojavljuje jedna struja netolerantne isključivosti, koja teži odgurnuti sve što je po njihovoj procjeni „vjersko“ pa nerijetko dobivam prigovore čak i za najbezazlenije uredničke poteze... Još bih dodao na tema o kojoj danas razgovaramo: džamija je doista bila nadahnuće umjetnicima i pjesnicima i slikarima. Pogledajte ove reprodukcije Munira Vejzovića i Ivana Lackovića...

Otvorili ste jedno vrlo važno pitanje. Mislim da je ono u muslimana u Hrvatskoj jedno od najvažnijih pitanja. Ono glasi: Zašto inteligencija taka uporno odbija Islamsku zajednicu? I zašto kulturni radnici imaju takvo mišljenje o Islamskoj zajednici i uopće o islamu? Mislim da je krajnje vrijeme da otvorimo to pitanje, da ga otvorimo u želji da približimo svoje stavove jedni drugima.

Prvo ću reći nešto što se tiče islama i laicizma. Mislim da u IZ često puta negativno dolazi do naboja kako naša inteligencija koja nije vjernički raspoložena - nije vrijedna ni neke posebne pozornosti - što ja apriori odbijam. Smatram da svaki onaj čovjek koji se zove Bošnjakom muslimanom, bez obzira prakticirao on svoju vjeru ili ne, bez obzira pokazivao on svoje zanimanje za vjeru ili ne, on je dio muslimanskog miljea i njegova vrijednost u odnosu na druge muslimane je u toj njegovoj kulturnoj, intelektualnoj emancipaciji. Problem inteligencije u muslimana je stari problem. On je nazočan i u BiH, nazočan je i na Balkanu. Stječe se dojam da ti ljudi žele pobjeći od svog naroda. Kod kulturnih radnika, kod inteligencije – stječe se dojam - da je islam vrlo uzak okvir i uzak prostor na kojem oni ne mogu nadograđivati svoju kulturu, proširivati horizonte svojih spoznaja. To su ta dva osnovna problema. Gotovo nespojiva. Prvo, teško je nekoga uvjeriti koliko je islam vrijedan. No samim tim da mi pripadamo tom krugu i da iz njega crpimo svoja nadahnuća mi smo samim tim u krugu tog naroda, u njegovom kulturnom, njegovom historijskom, socijalnom itd. pripadanju.

Ekstremisti su i u IZ

Dakako da i u IZ postoji taj ekstreman stav da svi koji ne prakticiraju islam, islamu i ne pripadaju. To je pogrešno. Nije se jednom pokazalo u povijesti niz takvih zabluda; sjetimo se, primjerice Ibni Sinaa, kojeg su proglašavali u njegovo doba nevjernikom. Mislim da je stvar religioznosti, osobno pitanje svakog čovjeka. Niko, osim Boga, o tome nema pravo zapitkivanja. Mene zanima živ čovjek, zanima me čak i njegov grob, i kad čovjek umre mi nabrajamo njegova djela:

Kažemo da je uradio to i to. U živoga me čovjeka zanima koliko se iz njega može izvući da se oplemeni nacija, narod. I takvih ljudi u Zagrebu ima mnogo. Mi, u Zagrebu, s postotkom, u srazmjeru naše narodnosne zajednice, imamo najviše inteligencije. Mi to jednostavno ne znademo iskoristiti. Mene osobno taj problem muči dugi niz godina. On se zaista mora savladati. To nije imperativ, ali jeste stvar pameti i spretnosti i jedne i druge strane. U tom smislu džamija postaje pomalo i laički centar. Zbog toga Islamski centar mora osigurati prostor tim ljudima. Bez obzira koliko ja kao individua mogu biti zavidljiv, mogu biti ljut ili biti ovo ili ono, religija je ipak moja osobna stvar. A to što ja mogu imati dominantan položaj, to nipošto ne znači da ja smijem preći u kampanjske napadaje "laika".

Stoga mislim, mada nije prigoda sada, govorimo o džamiji, ali ima neke logike, zaista bih se založio da se sastanu ljudi iz IZ, prije svega teolozi, imami, znači oni na kojima islamska zajednica stoji, sa inteligencijom našom, koja eto drži da nije, da ne pripada tom praktičnom dijelu vjere - i da o tome porazgovara.

(Samir Mirza)

BEHAR JOURNAL (Zagreb), Zima 1994/95. br. 7, str. 8-9

"ŠTO ĆU SADA / S TVOJIM JEZIKOM / DLANOM NA MRTVU TIJELU..."

(O poeziji Ibrahima Kajana)

 

 Napisao: Željko Grahovac

Ukupno bogatstvo očitovanja kreativnog pjesničkog duha i raznovrsnost poetičkih usmjerenja unutar novije bh. poezije - njezinu polikontekstualnost u književnohistorijskom smislu, na specifičan način posvjedočuje poezija Ibrahima Kajana: riječ je o obujmom i nevelikom, ali zato jako interesantnom opusu - koji na osebujan način u našu suvremenu poeziju udahnjuje, odnosno transponira mistično-ezoterijski duh orijentalne pjesničke baštine.

Predominantna simbolika tijela kao kuće dušine, koja je, dakako, privremena i ruševna, te Božanskog Daha, što se u međuprostorima tisuća svjetova uvijek iznova okuplja i uvijek iznova 'kući", čini Kajanovu poeziju svojevrsnim hermetično-metafizičkim brevijarom dušine bludnje intermundijalnim prostranstvima - u kojima je sjećanje (kao anamnesis) jedini medij (ali, ujedno, i jedini oblik, i jedina sveobnavljajuća "sila inicijacije"): virtualnost egzistencije, njezin projektivno-palimpsestni i transtemporalni karakter, uvjetuje posebnu "uporabu jezika" - gdje se riječ i njezino označeno "napipavaju" i traže u posvemašnjoj tmici tanscendencije i gdje je sam izraz neka vrst đavolje kušnje samoprepoznavanja onoga izraženog kao buđenja u nekom drugom Svijetu i Životu (ili u procjepu između više njih)...

Abdurahman Sirri ("Tajanstveni"), koji je živio od 1775. do 1847. godine, koji je bio šejh nakšibendijske tekije u Oglavku kod Fojnice i jedan od najznačajnijih mističkih pjesnika ovoga tla, u pjesmi "Srce je Božija kuća" (ispisanoj na turskom jeziku) kaže:

"Ako Gospodar riječi tebi oduzme riječ, šta će ostati?!/ Kad se riječ izgubi, budi uvjeren da će se izgubiti i oblik."

Čini se da je Kajanova pjesnička avantura posvjedočenje i u-jeziku-iz-kušavanje tog što je naviješteno navedenim Sirrijevim stihovima: .epohalna određenost našega ovdje-i-sad je u svojoj biti postkatakllzmlčna, odnosno opstoJnost Bića u ovome svijetu sva je u znaku demonizma pre-ostalosti, sva je u ozračju djejstva demonskih bića (džina, meleka, Iblisa...) - gdje se ne radi više o tom da to-što-jest traži i nalazi Riječ koja ga izražava i sadrži, već, posve obratno, iverje raspršeno "posijecanjem" (oduzimanjem) Riječi, one Prve i Jedine, do-pada k preostalosti štastva "sviju stvari"...

Jako je interesantno da se to fantastičko, irealno ozračje u Kajanovim tekstovima evocira u jednom leksičko-sintaktičkom redukcionizmu - a ne, što bi se prije moglo pretpostaviti, u nekoj hrupnji, u simultanizmu i neobuzdanosti nadrealističkoga pjesničkog izraza: možda bi još i najispravnije bilo reći da Kajanov oblikotvorno-izražajni duh tek otvara (uspostavlja, naime – nas uz-postavlja) neku posve novu mogućnost dimenzioniranja-i-recipiranja spomenutog i 'međusvjetovlja" - bez estetizacije kao prepoznavanja, odnosno bez simboličko-metaforičkoga efekta pogođenosti. ..Zato ti tekstovi, u ritamskom i invokacijskom pogledu, jesu više nabačaj, hûk (huhujek!), rasuti mrmor... - no što su ispunjenost bilo čime: čista mistička inicijacija...!

Objavljeno, u: 

Željko Grahovac: PONESTAJE PROSTORA,  Panorama najnovije bosanskohercegovačke poezije,

Delta, Bihać, 2000., str. 107

ZA OBNOVU DUHA!

Najprešniji je zadatak svake Muslimanke i svakog Muslimana: Obnova i razvoj vlastite kulture. Nema drugog identiteta, osim kulturnog identiteta!

 Govor Ibrahima Kajana iz 1992.

 Duh predaka: Podjela kruha, Muzej u tvrđi Vranduk

Najbolji je onaj čovjek koji je najkorisniji ljudima. U ozračju te, najjednostavnije i najpotresnije misli koju sam pročitao u životu, ispisujem sljedeće redove. Ispisujem ih u vremenima koja se potresaju od promjena i unutar kojih se lome ali i oslobađaju duše cijelih naroda. Pa upravo zbog toga neće biti zgorega iznovice izgovoriti pitanje koje nas prati - trajno i u samoći: Tko sam ja?

Čovjek je ono što pridodaje svijetu, što ostavlja iza sebe. Sve ono što smo od didova naslijedili, materijalno, kulturno i duhovno naslijeđe nerijetko zaboravljeno i potisnuto, ponekad spomenuto gotovo krišom – iznenada se javlja u duši koja sama sebe i kori i prepoznaje...

Određuje li nas jednim narodom jezik izbrisana imena, ili književnost naših pisaca kojih gotovo i nema u čitankama, prepoznajemo li historijsko-kulturnu vertikalu u svojim vlastitim povjesnicama, također nenapisanim i zatrtim u trenu uzimanja tinte i kalema?

 Nesin Tahirović: JUTARNJE DARIVANJE

Nacionalne definicije definicije nacije, "potpune i znanstvene" - uvijek su, za neke druge, preuske ili preširoke...

U ovom renesansnom trenutku, u ovim prijelomnim godinama krcatim obećanjima i zlim događajima, dobrohotnostima ali i pritiscima - valja za vazda podvući da je sudbina našega naroda naša jedina nacionalna definicija!

Tko sam ja? Ono što sam bio među vama.

I svaka sudbina koja ponaosob slijedi ove riječi, dobra znade: nikada, ni u jednom okolnom narodu, sudbina pojedinca nije u tako golemoj mjeri nalikovala sudbini cijelog naroda kao što je to u slučaju Muslimana i muslimanskog naroda!

Događaji u kojima sudjelujemo i koje bilježimo poput nepotkupljiva zapisničara povijesti, kazat te budućim vremenima čudesne pojave: oni, koji su nas odgajali strogo, glumeći nepogrešive anđele, oblikujući nam svijest bez temeljnog principa (božanske) nade - zabezeknuti su svjedoci gustih redova mnoštva naroda što se utječe svome Gospodaru! Oni što nam jednoć u skrivenom naboru povijesti vješto zamijeniše vlastito ime za neko drugo, neka se ne čude što se nikada ranije toliko ljudi nije vratilo svom izvoru, koliko ih se bas danas vratilo! Mi osjećamo isijavanje duha naše bogate pisane baštine doslovno zakopane u jame duboke, bačene u divlje rijeke, spaljivane na lomačama, rasturene diljem kulturnog Zapada i poharane.

 Smail Balić: kultura Bošnjaka

Mi smo danas potpuno pripravni za najveće pustolovine, za slatki trud i sretnu muku rekonstrukcija duhovnih palača od kojih nam propale ideje netom potonula vremena, ostaviše samo ruine, mi smo pripremili dušu da i uzleti pa da jedanput i sama sebi pomogne - kad je već toliko dugo i toliko i nesebično pridodavala nacionalnim riznicama i hrvatskog i srpskog naroda!

Odricala se u trpjenstvu golemu, trpeći uvrede, noseći modrice i rane surove sve do najnovijih dana! Hoćemo dakle preporod kao jedini imperativ budućnosti, kao program kulturne obnove utrnulog bića! Drugim riječima:

Najpresniji je zadatak svake Muslimanke i svakog Muslimana obnova i razvoj vlastite kulture. Nema drugog identiteta osim kulturnog identiteta!

Kulturno društvo Muslimana Hrvatske imenom Preporod, udruga je cijele Muslimanske zajednice, njezina kulturna podloga i njezina umna sila. Ugradili smo jasno i nedvosmisleno načelo u temelj našeg nauma: Mi smo za kulturnu integraciju - a protiv asimilacije i getoizacije.

Nas Program nudi originalnu, dojmljivu kulturnu ponudu ne samo s nakanom da obogati duh matičnog naroda i prostor hrvatske kulture, nego, istodobno, postaje mjerom i pokazateljem hrvatske demokracije prema drugim nacionalnim zajednicama u demokratskoj i pravno utemeljenoj hrvatskoj državi. Taj odnos bit će svjedočanstvo pred cijelim svijetom.

I najposlije, bosanski duh muslimanske kulture spaja golemi luk: vrisnuvši iz dubine duše dobra Bošnjanina, didov krik iz hiže u Mlinima, premostio je vremena i prostore, pa nam kroz muslimansko srce šapuće poruku za sva vremena:

Ti si ono što ja bjeh

Ti si vazda na svojoj, na baščini plemenitoj.

Srce je tvoje Istok i Zapad.

A put je tvoj između Istoka i Zapada.

 Admir Mujkić: PUTOVANJE

 (Govor koji je autor, u svojstvu gosta, izgovorio na I. godišnjoj skupštini Stranke demokratske akcije Hrvatske, Zagreb, 8. veljače 1992.)

Objavljeno, u:

Zavođenje Muslimana (Budi svoj!), Naklada: Smaila Kajan, Zagreb, 1992.

Behar (Zagreb), god. IX, 2002., br. 59, str. 6

SUSRET DVAJU MORA

Ibrahim Kajan: TRAGOM BOŽJIH POSLANIKA

Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 1999.

 Napisao: prof. dr. sc. Muhamed Ždralović

Knjiga Tragom Božjih poslanika sadrži 12 cjelina i to: Uvod u golemu tajnu; Nemrut dag; Kralj Nemrut i Ibrahim, Božji poslanik; Šît, treći brat; Mudri Lukman; Danijal. Božji poslanik; Bol i strpljenje poslanika Ejjuba; Zvijezda Antiohije; Madima ai-Bahrain; Zeleni čovjek na Izvoru Života; U Konji, mističnoj zbornici i Zapis o vremenu kada sam bio sretan.

Gornje cjeline ne tumače ali donekle ukazuju, da nije rijec o historijskom romanu ili pričama, već o putopisu kroz mjesta u kojima su obitavali Božji poslanici ili su mjesne legende i narodna tradicija u uskoj vezi s imenima Božjih poslanika. Knjiga nije opširna i ne zamara čitatelja suvišnim kazivanjima pa je sukladna arapskoj poslovici: llayr al-kalam ma qalla wa dalla! Najbolji je govor koji je kratak a upućuje, najkraće; knjiga je kratka i jasna.

 Ovo je dvanaesta knjiga našeg najaktivnijeg pisca u Hrvatskoj, profesora Kajana, koji je u književnost ušao kroz pjesmu, a sada se više bavi prozom. Ovaj ga putopis ponovno otkriva i kao pjesnika, jer Kajan prozno analizirajući i najbližu društvenu zbilju, koja je nerijetko opora, piše poetično.

U svojoj dvanaestoj knjizi Kajan nadahnuto piše o nekolicini Allahovih poslanika: Ibrahimu, Šîtu, Lukmanu, Danijalu, Ejjubu, Habibu Nedždžaru, Musi i Hiziru, a prolazeći kroz mističnu zbornicu s pravom nije prešutio impresije koje su ga pogodile u tekiji Dželaluddina Rumija, čovjeka po kojem je osnovan derviški tarikat mevlevija, na zapadu više poznatog po nazivu plešućih derviša. Tako je, vodeći i čitatelja, od najstarijih predhetitskih vremena preko Rumijeva iz 13 stoljeća proputova do predratne 1990.godine!

Strogim kritičarima bi moglo zapeti za oko da je tu spomenuto malo Božjih poslanika, da knjiga nema teološke, osobito islamološke osnove jer upućuje na sufiju Rumija, te na Šîta, Lukmana, Danijala, Habiba Nedždžara i Hizra koji ne spadaju u onih dvadesetpet poslanika spomenutih u Kur'anu. Međutim, pravi poznavatelji muslimanske tradicije znaju da je u povijesti bilo mnogo poslanika, po jednom hadisu čak 124.000. Vrijednost i zanimljivost legendi vezanih za poslanike koje u svom putopisu spominje Kajan i jeste u novini i neuobičajenosti s jedne strane, a s druge u osvježavanju sjećanja na one koje su još davno doprle do naših prostora, kao što je ona primjerice o hazreti Hizru.

Inače, stil neodoljivo podsjeća na prozu Ibrahima Kajana. Očito se poslužio svojim jezikom, svojim stilom, svojim načinom pisanja i razmišljanja.

Tekst knjige izaziva prvo blagu lagodu, kroz koju onda povijesni povjetarac nahrupi olujom, pa se sve opet stiša i sravni s tlom, i metal, i kamen, i zemlja i praška. Insan se na trenutke opusti, unese u kajanovsku priču, ali ga najednom presijeca asocijacija na zbiljske ličnosti i istinske događaje koje nisu potpuno razgolićene suhim činjenicama, već im te činjenice služe kao i ures što potpomaže razumijevanje i povijesti i zemljopisa i ljepotu arheoloških nalazišta i egzotiku istočnih cvjetova. 

 Naslovnica drugog izdanja, Mostar, 2005.

Kada smo već kod Kur'ana, valja posebno istaknuti Kajanov trud  u sravnjivanju tekstova svetih knjiga: Kur'ana i Biblije s narodnim predajama, mitovima, i u identificiranju legendarnih ličnosti krajeva kroz koje je prošao. Takvim poređenjima se identificirane ličnosti bolje upoznaju, a kao ilustracija neka ovdje posluzi slučaj Habiba Nedždžara, u biblijskom kazivanju Agabus, na kojeg se po svoj prilici odnosi ajet iz sure Yasin: Mi im poslasmo dvojicu, a oni (stanovnici sela) ih smatraše lažnim, pa smo ih (tu dvojicu) ojačali trećim... Kur'ansko biblijske paralele na mjestima upotpunjuju informacije, dakle, dopunjuju se. Uz to, lijepo je kada se sretnu Musa i Mojsije, Azer i Terah, Abraham i Ibrahim, ali i onaj zeleni Čovjek Hizr sa Jurjem. Stariji pamte da se u takvimima posebno obilježavao Hizrov dan, tj. Roz-i Hizr.

Pisac vješto upućuje čitatelja na razmišljanje o leksiku, a Boga mi, i da posegne za izravnim traženjem značenja nekih rijetkih riječi u tekstu.

Uglavnom, da ne budem pogrešno shvaćen, tumač riječi nije potreban. Rečenice su jasne, jezgrovite, a misli u rečenicama duboke. Kajanova se deskripcija uglavnom pretvara u izravni prijevod u naš jezik poznatih sintagmi, složenih imena: Nehr-Asi (Prkosna rijeka), Ab-i Hayat (Izvor života)...

Nekada sintagme, osobito one iz arapskoga, mogu biti (pro )tumačene na više načina. Npr. Magma' al-bahrayn - uistinu znači sastanak, ili susret, dvaju mora. U povijesti je dakle, susret Muse i Hizra, a u pravnoj literaturi je to skraćeni naslov Ibn as-Sa'atijevog djela spojenog s druga dva fikhska djela Kudurija i Nesefija Magma al-Bahrayn wa Multaqa an-Nirayn. Kajan implicira da se "susret dvaju mora" retlektira u prirodi kroz koju su prohujale razne kulture, vjere, civilizacije...

Susret starih kultura i civilizacija: hetitske, asirsko-babilonske, grčko-rimske i perzijske, njihov susret s egipatskom, a sve one sačekaše današnju, modernu, suvremenu civilizaciju. Zar to ne sliči susretu dvaju mora?

Autoru sve pohvale i čestitke, a čitateljima, osobito mladim, preporuka da knjigu pročitaju jer će tako na lahak način kroz zanimljivo štivo zavoljeti i povijest i poslanike i knjigu i znanost.

Objavljeno, u:

Behar (Zagreb), VlII/1999., br. 45, str. 20-21

BOŠNJAK NA TRGU BANA JELAČIĆA

Piše: Munib Delalić

"Nacionalne su manjine most između naroda u kojem žive i onoga naroda iz kojega potječu. Neospomo: točna i lijepa misao. To je, međutim, i strašna misao!" Navedene riječi su iz knjige Bošnjak na Trgu bana Jelačića Ibrahima Kajana, zagrebačkog Mostarca, dobro znana pjesnika, prvog čovjeka Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske Preporod, kao i glavnog i odgovornog urednika časopisa Behar koji izlazi pod okriljem spomenutog Društva. Knjiga je zbir Kajanovih uvodnika koji su se, u Beharu, redovito pojavljivali od prvog broja, od lipnja/srpnja 1992.

Bošnjak na Trgu bana Jelačića je više nego zanimljivo i značajno svjedočanstvo o vremenu što je za nama, o vremenu balkanske nacionalne homogenizacije i o "posebnom tretmanu" onih koji čine manjinu. To i takvo vrijeme je, nažalost, još tu, sa nesagledivim rokom trajanja. Kako je doista bilo, i kako jeste biti Bošnjak u Tuđmanovoj Hrvatskoj, odnosno što biva sa manjinom u sredini u kojoj se većina povampiri? - odgovor na to, kao i na druga važna pitanja, krije se među koricama ove knjige.

 Ibrahim Kajan, Bošnjak na Trgu bana Jelačića, Preporod, Zagreb, 1998.

Vispreni je Ibrahim Kajan, nairne, u svojemu časopisu pristupio, kako reče, "opisu časa", što na prvi pogled izgleda kao igra riječima (opis časa, u časopisu!), ali je to daleko od bilo kakve igre, jer je čas bio više nego ozbiljan. Radi se o znakovitom komentiranju doba u kojem se toliko osjetilo, kako stoji u predgovoru Ahmeda Salihbegovića, da "nitko ne živi sam, nitko kao otok, nitko izdvojen - nego integriran po diktatu strašnog vremena o kojem će preživjeli svjedoci imati što pričati." Bilo je to, svi to dovoljno znademo, vrijeme iskušenja i zamki, vrijeme žrtvovanja koje je obilježila borba za osptojnost i samobitnost kad je, ipak, najgore bilo ništa ne činiti. Knjiga je svjedočanstvo trajanja i istrajavanja jednog naroda koji je učinio i čini tako puno u sveukupnom životu Hrvatske i bez kojeg bi bilo teško zamisliti hrvatski, posebno onaj duhovniji, prostor.

Ovi su Kajanovi ispisi i prava pohvala časopisu za kojeg se ne bez razloga veli da je najbolji bošnjački časopis našega vremena. On je taj "koji ljepotom nadmašuje", kako je istaknuto u naslovu uvodnika najnovijeg broja. Pokretanje časopisa, odnosno Preporoda kojem časopis pripada, značilo je i "konstituiranje bošnjačkog kulturnog prostora u kontekstu ukupne duhovne spoznaje hrvatske suvremene povijesti". Valja posebno istači da se Behar od svog prvog broja nametnuo "kao susret koji obećava poznanstvo i prijateljstvo, a ne kao separatno, izdvojeno glasilo samo za Muslimane." Lijepo je u jednom uvodniku rečeno da "oni, koji unutar svoje, po bilo čemu prepoznatljive zajednice, stvaraju umjetnine neprolazne vrijednosti - ne pripadaju samo svojoj grupi." ani su, naime, dio cjeline što se svijetom zove. I u skladu s takvom intencijom slijeđena je, uglavnom dosljedno, osnovna nit vodilja: biti aktivan dio prostora u kojem jesi, ali i biti svoj, sastavni dio onoga čemu po prirodi stvari pripadaš.

Moram priznati da mi je takav Behar umnogome pomogao (i pomaže) u nimalo jednostavnu procesu samospoznavanja jer moralo se nešto učiniti a po "diktatu" onih što me, u ljeto devedest treće, odvedoše u mostarski "sabirni centar". To je odvođenje proizvelo, a da u tom trenutku i nisam bio toga posve svjestan, i svojevrsnu kušnju samosvijesti. "Osobnu, gospodine!", tražio je bojovnik. "Siđite pred zgradu, priključite se ostalima!", zaključi nadmenko nakon razgledanja "osobne" i ne pogledavši papir "s najvišeg mjesta" koji mi je "garantirao" sigurnost. U tom je trenu, čini mi se, samo od sebe otpočelo to, što se u pravom obliku nametnulo nešto kasnije, na egzilskim stazama, prvo u Hrvatskoj i Zagrebu, pa na dalekom sjeveru. Ko jesam, doista, kamo spadam? U Zagrebu, pamtim, sretoh upravo Ibrahima Kajana, uznemirenog, ali i gordog, koji mi pričajući o prijetnjama i atentatima, u jednom trenu reče: "Treba, izgleda, ići odavde, ali i raditi, raditi..." Ja sam otišao, ne znam koliko sam i radio. On je, ipak, ostao, i radio, i to kako!

Suština tog Kajanovog rada je, čini se, ukoričena baš knjigom Bošnjak na Trgu bana Jelačića, tim zornim dokumentom svojevrsna protivljenja zloduhu (ne)vremena. Kajanovi uvodnici, između ostaloga, raskrinkavaju novinarsko beščašće koje se manifestiralo kroz pravi "rat papirnatih križara". Oni govore o dopisivačima i prepravljačima povijesti, i to ovima, iz ovih hudih i ludih vremena, o poganoj politici i kreatorima i slugama te takve politike. Govori se, nadahnuto, i o nama rasutim po svijetu, odnosno o potrebi povratka u to "božansko mjesto" što se zavičajem zove jer - kakva je to zemlja bez svojih ljudi! (Kako to nekad lijepo reče znameniti Mostarac Mustafa Ejubović, poznatiji kao Šejh Jujo: "Kad ne bi bilo ljubavi za domovinom, naši bi zavičaji ostali pusti"; i: "Kada se umni ljudi ne bi vraćali u svoje zavičaje, zemlju bi prekrila prašina a paučina bi i samo sunce premrežila!")

Čini se da nam svijetli Kajanov i Beharov primjer mogao biti pravim putokazom, nama što postadosmo manjinci, svukud, čak i u sopstvenom tijelu! "Razmislimo", veli Kajan: "koja su naša prava, nas državljana drugih država, ali po rođenju i ukupnom radu i države matičnog naroda?" Kako uopće valjano raditi bez svojeg jasna identiteta, bez svijesti o samom sebi? Jer "obezličen čovjek ne može prepoznati lice svoga naroda: on se traži u drugom", stoji u jednom uvodniku, a kao osvrt na nečiju iznova aktualiziranu misao o navodnoj potrebi potiranja nacionalnog bića.

 Nakon što je napustio časopis koji je utemeljio i vodio deset godina, 

novo uredništo je prvom gloduru posvetilo cijeli jedan svezak, 

Behar god. IX, br. 59 od III-IV/2002. godine

Htjeli to ili ne, moramo se osjećati pozvanim, i prozvanim, tim Kajanovim ispisima. Oni problematiziraju naše sveukupno stanje, odslikavaju mukotrpni hod po žeravi nenaklonjenih nam povijesnih mijena. Bošnjak na Trgu bana Jelačića je zanimljiva i korisna knjiga o zlu, ali i o dobru, mada je to dobro kao nikad ranije bilo u velikoj manjini. I baš se zbog tog njegovog manjinstva još vrednijim čini apostrofiranja dobrih ljudi, onih koji su nesebično pomagali druge. "Najbolji je onaj koji pomaže ljudima", stoji u naslovu jednog uvodnika. To razdvajanje dobrote, darivanja blage ali i odlučne riječi, i jeste bit Kajanova i Beharova napora. Taj napor će, povjerujmo, "svojim sjajem natkriliti tamu zla". Kao što treba vjerovati da je ipak više dobrote u dobrim ljudima nego što je zloće u zlim.

Objavljeno, u:

Bosanska pošta - Bosnisk post, Norwey, god. V., br. 20, 8. X 1999.