25. kol 2011.

UMNI BALIĆEV PUTOKAZ


DR. SMAIL BALIĆ
(Mostar, 26. VIII. 1920. – Vienna, 14. III. 2002.)

Sjećanje na jednog od najvećih bošnjačkih intelektualaca prošlog stoljeća, našeg najstarijeg egzilanta


 Član Jordanske akademije znanosti i umjetnosti, Smail Balić

Smail Balic was one of the most eminent orientalists of his day. After studies in Vienna, Leipzig and Wroc»aw, he doctored in librarianship at Vienna (1945). In postwar Austria he taught at two Viennese academic institutes and was librarian and curator for oriental languages and general linguistics at the National Library of Austria; he was also a research fellow in Arabic and Islamic studies at the J.W.Goethe University in Frankfurt. He was the first director of the Institut der Bosniaken in Zurich.   His many scholarly works include Kultura Bosnjaka (first edition Vienna 1973), Ruf vom Minarett (third edition Hamburg 1984), Das unbekannte Bosnien (Cologne, Weimar, Vienna 1992), Der Islam im Spannungsfeld von Tradition und heutiger Zeit (Würzburg, Altenberge 1993), Der Islam - europakonform? (Würzburg, Altenberge 1994) and Mostar - Wem gehört die leidgeprüfte bosnische Stadt? (Soest 1993). In June 2001 he took vigorous part in the seminar on ‘Ottoman Bosnia: texts, materials, interpretations’ organized in Sarajevo by The Bosnian Institute; his paper ‘The preparation and publication of Ottoman and Bosnian texts in Vienna: observations on a new catalogue ’ will be published next year with the other proceedings of the seminar.


Naslovnica knjige koju sam, zajednjo s autorom priredio i objavio u zagrebačkom Preporodu 1995.



 UMNI BALIĆEV PUTOKAZ
 
Postoji jedno pravilo izbjegličkog opstanka: samo onaj koji iz nevolje izgradi školu, koji nevolju pretvori u nauk, i to onaj (nauk) koji će koristiti i drugim ljudima (u najboljim primjerima ne samo za "školovanje" pojedinaca nego i cijelih zajednica!), ima se pravo nadati horizontu punog i korisnog izlaska pred lice vlastitog naroda.
Smail je Balić jedan od takvih, rijetkih, primjera.
Iz svog je Mostara otputovao, kao mladić, ponesen zanosom poticajne znatiželje za znanjima koja valja osvojiti u bijelom svijetu i vratiti ih svom narodu, pokušati mu bar malo podignuti kulturnu razinu. Otputio se u Austriju u ono zlosretno doba koje je prekrilo cijelu Bosnu i Hercegovinu hrvatskim okupacijskim imenom tzv. Nezavisne Države Hrvatske. Mladić koji je otišao na studije s papirima države koju nije on pravio, nije mogao ni sanjati da će oni biti i preprekom povratku među ljude svoga zavičaja! Između njegovih misli i njegove, novim komunističkim režimom, ukradene kulturne i političke baštine, zijevnuo je jaz koji se nikako nije mogao zanemariti ni premostiti!
Ostao je uspravan i postojan branitelj, poput začaranih čuvara u bajkarna, golemog blaga, jedinog na svijetu, naroda potpuno opljačkanog i ogoljelog: bošnjaškog i bosanskog! Ali, za razliku od onih iz bajki, on je bio dinamična duha, pronicljive misli i jasna jezika koji precizno opisuje i definira cijele blokove tvari koje izgrađuju samu nacionalnu supstancu bošnjačkog naroda. Ispod njegovog pera u svijet se otiskuju riječi pojašnjavanja pojmova i pojava iz kulturne i duhovne tradicije Bošnjaka i muslimana Bosne i Hercegovine; objavljuje članke istraživačkih i znanstvenih ambicija koji nerijetko zadiru u najneistraženija područja bilježenja islama i muslimana u Europi stoljećima prije Turaka; piše i govori na predavanjima i simpozijima širom svijeta o vlastitim zapažanjima "zastoja u islamskim zemljarna" nudeći i prijedloge za prevladavanje tog stania; piše o Bosni, neumorno, o bosanskim muslimanima -bez kompleksa i uobraženosti velikog intelektualca! - što se očituje po obuhvatu i zahvaćanju svake teme koja mu se čini važnom! Njegov je cilj da prodre, prije svega u srce svog zemljaka- izbjeglice, nevoljnika, da ga obavijesti, da ga pouči, da ga uspravi vraćajući mu samopouzdanje koje drži čovjeka čvrstim i postojanim. Tako je odgojio cijelu generaciju bošnjačkih ratnih i poratnih izbjeglica na poučku da je svijest o sebi - zapravo svijest o kulturi kojoj se pripada po rođenju i odgoju, po porijeklu i tradiciji. I po onom dijelu učinka koji je presudan: vlastitim sudjelovanjem!
Sada je pred nama tek djelić te i takve kulturne i nerijetko znanstvene analize, bilježenja, reagiranja na pojave, njegova truda i upornog buđenja razasutih dijelova našega naroda, okupljenih na jednom mjestu, u knjizi koju držiš u ruci. Ni autor, ni mi, nismo zadirali u jezik kojim su nekada davno napisani i objavljeni priloženi tekstovi.
Ponekad će nam se leksik činiti arhaičan, poredak riječi u rečenici neobičan, a neke riječi, po obliku, čudne. Gotovo redovito smo poštovali "zatečeno stanje", prije svega zbog toga što se iz pisanog Balićevog traga može naslutiti dubinska slika bosanskog jezika, s vidljivim tragovima drevne jezičke baštine, i to onog jezika koji ne opisuje - nego misli!
Ovi će tekstovi, mada nisu autobiografski, razotkriti i samog autora! Kroz stavove koje iznosi, a mislimo na rane stavove nacionalno obojene sklonosti, autor zapravo nerijetko govori ko je (bio) on sam: on je Bošnjak koji je rodio sam sebe kroz druge "nacionalne konvencije" nametnute režimima diktiranim opredjeljivanjem bosanskih muslimana. To njegovo buđenje, zrenje, spoznavanje, bilo je tako jako, da je budilo sve oko sebe i sve one koji su dolazili u posjed njegovih tekstova! Desetljećima je bio tako usamljen da se s pravom može reći da pripada najužoj našoj suvremenoj prosvjetiteljskoj, pionirskoj intelektualnoj eliti XX. stoljeća. Tako značajni ljudi ne skrivaju, popravljajući svoje stare tekstove, svoje "nacionalne zablude" iznuđene u brojnim desetljećima "nacionalnim opredjeljivanjima".
U Balićevim tekstovima se, zbog toga, može "otčitati" i osobna "nacionalna geneza", njegov "nacionalni razvoj". Po tome je on samo potvrdio da je proživio istu sudbinu kao i narod iz kojeg je potekao: u prisilnom nacionalnom zaboravu i nesmiljenom pritisku da se izjasnimo ili kao Srbi ili kao Hrvati. Ali veliki ljudi, oni koji posjeduju golemu silinu duha, razlikuju se od mnoštva baš po tome što mogu to pokazivati. Oni, i na taj način, vezuju svoj život sa sudbinom, narodnom, govoreći mu glasno i razgovjetno: Pronađi svoje lice! Budi svoj!
Bošnjaci su sada uvjereniji kao nikada prije da su stigli do samih sebe. Da su našli sami sebe. A Dželaluddin bi Rumi, možda, uz smiješak, dodao: Sada predstoji traženje - sebe, onoga što smo imali, i onoga što ćemo imati.
Smail je Balić, na sjajan način, pokazao kako se to radi.

Izvor:
Ibrahim Kajan: Umni Balićev putokaz, u: Smail Balić: BOSNA U EGZILU 1945–1992, Preporod, Zagreb, 1995., str. 5-7

23. kol 2011.

SRCE JE BOŽJA KUĆA



Predgovor: Ibrahim Kajan

Čovjek je krhak i loman. Snagu mu oduzima rad, a nedostatak ljubavi smanjuje srce. Slab i bez ljubavi, nerijetko sam i ostavljen, opustošen i skršen poput bašče nakon silovite oluje ili obrušena grada nakon ratne pohare - on vidi sarno zatvorene prolaze, zaključane horizonte kroz koje nema izlaza. Ni spasa.
Ali, samo jedno preostaje što ga podiže: to je duša u njemu koju mu je Stvoritelj udahnuo kad ga je oživio u majčinoj utrobi. Ona će se, smirena, Allahu dž.š. vratiti na kraju života koji se na zemlji provodi.
Tako je Uzvišeni podupro čovjeka: dao mu je dušu, jer je samo ona kadra otkloniti moru ovozemaljskog što se strovaljuje i napada čovjekovo tijelo i um, oboje podložno umoru i smrti.
Što ima u duši, od kakve je materije čudesne, koja je to silina ljekovita koja se osjeća a ne vidi? 
Ona p r e po z n a j e. Prepoznaje Božje riječi. 
Ona  r a z u m i j e v a  Božje riječi i prevodi ih u čovjeku bliski oljuđeni govor: 
Zadatak joj je da Te prene. Da Te uzdigne do Nade koja podiže mrtvo, bezvoljno tijelo. Koja dakle oživljuje sami Život.
Ovo je u Knjigu uvezana Velika Nada, ona koja odmiče ispred sebe sve nesreće, Kur 'an - (ono) što se čita. To su upute umornoj duši kako da se uspravi i da krene. Velika Poruka koju je Istiniti izgovorio svim ljudima kroz neusporedivog i zadnjeg poslanika, Muhammeda a. s.
Ti sada imaš Knjigu u rukama i Ti se sada trudiš da uskladiš kucanje svoga srca s Njegovim neponovljivim riječima poredanim u vječnim ajetima. Taj trud je sličan oštru nožu što ljušti sparušenu koru s jabuke: Baš tako ćeš Božjim riječima čistiti srce od umora i prašine! 
I zaista, zar ima većeg truda od onoga koji teži da popravi ljudskost u čovjeku, da poboljša svijet i da mu pridoda nešto svoje i neponovljivo.
To je dato samo čovjeku, samo Tebi koji držiš Kur'an Časni u dobrim rukama. 
Samo Tebi, kažem, jer u Tebe je živo srce: srce je kuća u kojoj je Kur'an svjetiljka.

Izvor:
KUR'AN ČASNI (IGASA, Zagreb, 1992., str. 5)

22. kol 2011.

SVJEDOČANSTVO MONSTRUOZNOSTI


Na ulicama Zvornika, prvog dana Bajrama 6. IV. 1992.

Piše: Željko Kliment

Ibrahim Kajan: MUSLIMANSKI DANAK U KRVI, Kulturno društvo Muslimana Hrvatske „Preporod“, Zagreb, 1992.

Kratka knjižica s ponekom fotografijom koju je književnik Ibrahim Kajan naslovio „Muslimanski danak u krvi“ (podnaslova „Svjedočanstva zločina nad Muslimanima 1992.“), obuhvaća razdoblje od travnja do rujna i samo je mali odabir novinskih članaka, pravih svjedočenja preživjelih svjedoka, popisa uništenog i odlomaka dnevnika sastavljača. Nije potrebno niti reći da se djelce odnosi na trenutni rat u Bosni i Hercegovini, prvenstveno i jedino vođen zbog srpskih imperijalnih, posve kolonijalnih planova. Također, nije potrebno naglašavati da niti strostruki opseg stranica ne bi bio dostatan da opiše šta je sve činjeno (i što se i danas čini) Muslimanima i Hrvatima, odnosno da je još gore što su u njoj navedene i brojke poginulih (doslovce zatrtih i uništenih), pogrešne, male prema zbilji. A ona će teško ikada biti otkrivena, što ne znači da počinitelji neće biti  kad ili tad kažnjeni, ili je posljednja rečenica samo optimističko htijenje da u ljudskim poslovima ipak na posljetku, na dugu staru, pobjeđuje pravda, usuprot povijesti koja je u pravilu nagrađivala silu, otimačinu, ugibala se pred grubošću. Tko će znati odgovoriti na ta pitanja, osobito na ovom prostoru koji tako očigledno samo zemljopisno pripada Europi (ako je Europa ime za kakav – takav civilizacijski okvir koji ponekad misli o ljudskim pravima), a besperspektivno je svoj, utopljen u zovove atavizma, krvi, osveta, zavisti.
I ne samo bizantizma.
Kajan je izabrao poneka svjedočenja koja doslovce lede krv i žilama (primjerice, što reći na postupak kad srpski četnici ubijaju sve vjernike u džamiji, a potom mokre po njihovim mrtvim tijelima) i koja se sve teže čitaju. Naime, svaka daljnja vijest razboljuje i savija psihu, kušnja je pragu  ljudske izdržljivosti (da se uopće ne misli kako je sve umnogostručeno teže za one koji su sami vijest) i na duže vrijeme mijenja ukupnu psihičku kliničku sliku cijele zajednice. No, svakako je potrebno i nužno da se rade ovakve knjige, podjednako  kao što je potrebno zapamtiti, istražiti, pronaći dokaze, svjedoke za što je moguće više počinjenih zločina. Zapisat će Kajan: „Tko ne bude pamtio, taj doista neće imati budućnosti!“ Da li se u riječi klanje doista čuje zvuk kad iz prerezana grla izlazi posljednji izdah ljudskog bića s imenom i prezimenom ili ona krije u svom izgovaranju zvuk kapanja krvi – kako bilo, bolje je da svatko jasno zna kako klanja, razapinjanja, razna mučenja, silovanja, zvjerstva za koje je sposoban samo um homo sapiensa uvijek predstavljaju  kraj neke osobe iz naša susjedstva. Reći ubijeno je 100 tisuća ljudi ne znači ništa ali itekako znači uspjeti odgurnuti brojku pa polako brojati, uz svaki broj izgovoriti ime na koga se odnosi, pretpostaviti kako mu se netko radovao, netko kupio odjeću, s nekim se poveselio. Pa tako brojati, izgovarati imena do 100 tisuća. Onda je to nešto sasvim drukčije od prazna broja.
„Spaljeno i poklano. Zderano i sprženo. Iskasapljeno i sa zemljom sravnjeno.“ Započinje svojim svjedočenjem Kajan po drugi put od istog naroda u ovom stoljeću. Po drugi puta isti gradovi, ista sela. A kako se u međuvremenu zbio još jedan ljudski napredak, to je ovaj puta uništavanje (genocid, holokaust) još drastičnije. Europi i svijetu je uglavnom svejedno. Čak se govori kako je sve planirano iz geopolitičkih razloga. Može biti. I Hrvati i Muslimani su mali narodi s nerazvijenom prošlošću. Za drukčiju budućnost morat će  još mnogio učiniti. Prvo završiti rat. Jedan od sljedećih koraka je kazna, jedan od dokaza počinjenog je ova knjiga. I ponovno: tko od nas može izborojati do 100 tisuća.

Izvor:
VESNIK (Zagreb),  23. XI. 1992.

20. kol 2011.

MILOŠEVIĆ KAO MOLJEVIĆ




Krizna žarišta u Hrvatskoj te izjave srbijanskog vrha
kako "Srbi treba da žive u jednoj državi",
podudaraju se s idejama Moljevićeva teksta "Homogena Srbija" iz  sredine 1941. godine



Tvorci rata: Slobodan Milošević i Dobrica Ćosić

Ljudi se već dugo smiju kad netko spomene lakokrile sintagme i rečenice iz produkcije aktualnih srpskih političra: ponajprije to bi se dalo ustvrditi z "goloruki narod" i izreku da "Srbi uvijek pobjeduju u ratu, ali izgube – u miru". Njima se, svakako, valjaju prikloniti i stajališta o granicama republika-država, bezbroj puta ponavljana u istupima Dobrice Ćosita, Radovana Karadžića, Slobodana Miloševića... Tako je i na jednoj od posljednjih konferencija za novinarstvo u srbijanskoj vladi njezin potpredsjednik dr. Budimir Košutić, komentirajući sjednicu Predsjedništa Jugoslavije, rekao:"Suština naših zalaganja bila je u demokratskoj rekonstrukciji Jugoslavije, odnosno u poštivanju prava na samoopredjeljenje. To se pravo, međutim, ne može vezati na federalne jedinice, čije granice nikada nisu bile ni legalno ni legitimno obilježene..."
Jedan od spomenutih srpskih čelnika je, tako je bar pisala štampa, bio još izravniji u susretu s novinarima:"Srbi nisu završili prvi svjetski rat kako je trebalo." U odgovoru je, dakako, izostao onaj dio rečenice koji je trebao valjano objasniti kako je to dobra taj rat trebao završiti za Srbe.

Granice "krajina" iste s granicama "homogene Srbije"
A odgovor bi valjalo potražiti u političkim projektima autora, bar onih otprije pedeset godina. Među istaknutim autorima od kojih neki danas zdušno prepisuju, svakako je dr. Stevan Moljević, politički rukovodilac četničkog pokreta, te njegov tekst "Homogena Srbija". U njemu dr. Moljević kaže: "Osnovna greška u našem državnom uređenju bila je što 1918. g. Nisu bile udarene granice Srbije. Ta se greška mora ispraviti, danas ili nikad. Te se granice moraju udariti i one moraju da uhvate celo etničko područje na kome Srbi žive, sa slobodnim izlazima na more za sve srpske oblasti koje su na domak mora."



 Dražin ideolog: dr. Stevan Moljević

Moljevićev projekt pod imenom "Homogena Srbija" od 30. VI. 1941. godine tako neodoljivo podsjeta (ma što podsjeća? - isti je!), na ono geslo "o jednoj državi u kojoj žive svi Srbi", modeliranoj po nacrtima iz kabineta Slobodana Miloševića, što se u punom jeku realiziraju u 1991.
Zaista se takvo što može reći kada se pročita čudovišna "Homogena Srbija" četničkog ideologa Moljevića i usporedi s recentnim zahtjevima da "svi Srbi žive u jednoj državi". Granice Moljevićeve "Homogene Srbije", na kojima je sve četiri ratne godine Draža uporno radio (najčešre kamom), u potpunosti se poklapaju s današnjim "krajinama" i "zajednicama općina" po kojima haraju i ubijaju, pale i muče živu čeljad bez obzira na nacionalnost, osim jedne - srpske, dakako. Što su im učinili ti ljudi, najčešće njihovi susjedi? Ništa: nisu eto Srbi i kao takvi ne mogu ostati u granicama "države u kojoj će živjeti svi Srbi".
U programskom projektu dr. Stevana Moljevića nigdje se ne govori o povijesnom pravu, nego se etničko načelo uzdiže na razinu o kojoj se ne može čak ni diskutirati. Temeljni je zahtjev teksta "Homogena Srbija" da se "Srbima nameće danas prva i osnovna dužnost; da stvore i organiziraju homogenu Srbiju koja ima da obuhvati celo etničko područje na kome Srbi žive". A ako bi netko priupitao što s prostorima u kojima Srbi ne bi imali većinu u stanovništvu, idejni je projektant predvidio jedini mogući odgovor: "Preseljenje i izmjena žiteljstva, naročito Hrvata sa srpskog i Srba sa hrvatskog područja, jedini je put da se izvrše razgraničenja i stvore bolji odnosi između njih, a time otkloni mogućnost da se ponove stršni zločini, koji su se dešavali i u prošlom ratu, a naročito ovom sadašnjem, na svemu području na kome su Srbi i Hrvati bili izmiješani, i gdje su Hrvati i Muslimani s planom išli za istrebljenje Srba".

Moljević iseljava druge narode
U jednom drugom tekstu ( u pismu dr. Vasiću), dr. Moljević zapisuje da iz "homogene Srbije" Hrvati trebaju iseliti u Hrvatsku, a Muslimani u Tursku ili Albaniju.
A koji su to prostori zatvoreni u Moljevićevoj mapi sanjane Velike Srbije? "Na istoku i jugoistoku (Srbija i Južua Srbija) srpske su granice obeležene ishodom ratova za oslobođenje, i njih valja samo pojačti Vidinom i Čustendilom". (Gle, "srpski gradovi", po ishodu "ratova za oslobodenje" ostali u Rumunjskoj, odnosno Bugarskoj, op. p.). U toj bi Srbiji bila Hercegovina i Crna Gora, "severni deo Albanije, ukoliko Albanija ne bi dobila autonomiju", a na zapadu, pazite, Srbiju bi zatvarala "Zapadna srpska oblast", a nju bi činile "Vrbaska banovina, Severna Dalmacija, srpski deo Like, Korduna, Banije i deo Slavonije". Nakon ZSO, autor detaljno razgraničva i u granice obuhvaća prostor "Severne srpske oblasti" s gradovima Vukovar, Šid, Ilok, Vinkovci, Laze, Mirkovci, Novi Jankovci kao i "srez i grad Osijek ceo". 


"Homogena Srbija"

Toj oblasti, podvlači Moljević, "valja obezbediti Baranju s Pečujom i istočni Banat s Temišvarom i Resicama" e da bi napokon "svi Srbi živeli u jednoj državi". Najposlije, ali ne i na kraju, u "homogenoj Srbiji" je i Središnja srpska oblast (SSO) - bivša Drinska banovina kojoj se "imaju povratiti oduzeti joj bosanski srezovi: Brčko, Travnik i Fojnica". Najposlije - Dalmacija. Ona "ima da uđe u sastav Srbije i da dobije zaseban autonomni položaj".

Farsa okupana krvlju
Onima koji se sjećaju i oni kojima su ta sjećanja prenijeli roditelji, dakako i objektivnije knjige koje nisu bile u sastavu poratnih lektira nastavnih programa povijesti, jasno je od prvog trena o čemu se radi. Prvi tren, ako baš hoćemo znati, bili su balvani na cestama. Mi, "mladi", rođeni u ratu ili nakon njega, prepoznali smo ga po preklapanju starih ideja i sadašnjih kriznih žrišta otvorenih gotovo na svim prostorima Hrvatske, u mjestima "gdje živi bar jedan Srbin", te objavom srpskih autonomnih oblasti, odnosno zajednica općina u Bosni i Hercegovini inaguiranih potezima lidera SDS BiH Radovana Karadžita.
Neorginalnost ideja instrumentaliziranih razornim moćima podjela, a koje su propale i u vremenu koje ih je porodilo, pokazuje nedozrelo "ponavljenje povijesti" aktualnih političra tipa dr. Koštunice i njihovu, u najmanju ruku neodgovomost prema narodu kojeg na takav način zastupaju. Svakako, ponavljanje povijesti je poznato, prvi put kao tragedija, a drugi put kao farsa. Farsa, vidimo, okupna krvlju.

Izvor:
VJESNIK, 3. IX. 1991.
Ibrahim Kajan: ZAVOĐENJE MUSLIMANA, naklada: Smaila Kajan, Zagreb, 1992., str. 21-24

17. kol 2011.

PANORAMA BOŠNJAČKOG PISMA U HRVATSKOJ



 Naslovnica tematskog broja Behara

Mislimo, kao i vi, da nema boljeg upoznavanja među narodima bez temeljne pretpostavke: bez ljubopitljivosti za iskustva drugih u oblicima kulturnih, prije svega pisanih, umjetničkih, književnih transpozicija.
Znademo, također, da nema na svijetu države ispunjene jednom kulturom, jednim svjetonazorom, jednim jezikom. Nema na svijetu čak ni jedne jedine nacionalne kulture u kojoj nisu sudjelovale duhovne veličine iz drugih vjerskih ili drukčijih nacionalnih iskustava. Upravo ta posljednja riječ, taj golemi pojam: ISKUSTVO, jest narodnosno određenje opisano jezikom ili dijalektima koji su u političkoj bici izvojevali pravo nazvati se baš tako, JEZIKOM.
Tekstovi koji slijede ispisali su muslimani po svom kulturnom i nerijetko, vjerskom habitusu: zajedničko im je da su živjeli kraće ili duže vrijeme u Hrvatskoj, ili su u njoj rođeni, da su svi bošnjačkog porijekla, da pišu i govore, na leksičkoj i psihološkoj razini, kako čine bosanski muslimani; neki svoje narodnosno porijeklo izrijekom očituju kao nacionalno Bošnjastvo, a neki su, po svojoj volji, oprijedljeni kao Hrvati. Neki su, u povijesnom slijedu, pripadali lijevoj misli, a neki, životom, desnom pokretu.
A ipak skupljeni ovdje, u ovom panoramskom dvobroju Behara pokazuju da nema mogućnosti duhovnoj razdjelbi. Svi ti pisci koji su živjeli kraće ili duže vrijeme u Hrvatskoj, koji se u njoj rođeni ili su rodili svoju djecu, pokazuju samo jedno: i hrvatska i bošnjačka književnost bila bi, bez njih, torzo, a i Hrvati i Bošnjaci – u obje domovine - dobro bi znali koji to dio nedostaje cjelini pisanog korpusa nastalog u plodonosnu susretu dviju različitih ali ne i oprečnih kultura, pa taman bili u svojoj inicijaciji, pod znakovima "križa i polumjeseca"!
Kao što kaze ova pismo, s kojim panoramu i započinjemo:

Pismo Mustaj-bega Ličkog harambaši Petru Smiljaniću *
Od nas gospodina Mustafage, kapetana udvinskoga i ličkoga, harambaši Petru Smiljaniću poklon i veledrago i ljubeznivo pozdravljenje kako bratu i priatelju našemu.
Čudimo se Vašemu gospodstvu da nam nigdar list ne dođe od Vas, budući s našim ocem priatelj. Toliko li mlite, da mi nismo ništa posli oca vridni?
Molimo Vaše gospodstvo, ako ne bude koje oprave ča smo Vam bili pisali da opravite pri gospodinu đeneralu, molimo Vašu milost, aka ča vidite da ne bude mira, dajte (e) nam na glas po priateljsku, skrovito, molimo Vašu milost. I pozdravljaše Vas naša mati i moljaše za jednu tursku robinicu, a ča bude pravo, hoćemo Vam uslati. Molimo Vašu milost, pozdravite nam od naše strane sina Vašega harambaše lliju. Čuli smo da je junak na toj Krajini. Bog znade da nam je drago, jere je naš. I eto mu uslasmo jedno pero sokolovo, zač je za nj. Hoće ga nositi prid junaci. I molimo ga za jednu signu karabinu, ča znate da tribuju. Vira moja, hoćemo mu pošteno jizpraviti. I Bog vas veseli! I molimo Vas, harambaša llija da ušaljete jednu bocu rakije, ča ćemo se napiti. I da ste veseli! Amin!
Jesmo li pisci dviju domovina? Živ čovjek ima pravo tvrditi što god hoće, ali će ga odrediti pozicija iz koje se promatra i iz koje se procjenjuje. A valja znati: ne procjenjuje se čovjek koji je stvarao, nego ono što je stvoreno! Duh u tome što je stvoreno! Duh naroda, duh supstance. U primjerima "izabranih" pisaca, ma kakvo djelo njihovo bilo - nepobitno je utkano iskustvo cijelog povijesnog stoljeća pisane književnosti naroda s kojim živi kao manjina i dubokog, neupitnog, bošnjackog narodnosnog (ne uvijek i nacionalnog) određenja.
Ova panorama imena, u ograničenim prostoru, samo je izraz stoljetnog prisustva muslimana bošnjackog porijekla u hrvatskom kulturnom prostoru. Zadatak joj je da podsjeti na ono što se lahko zaboravlja: oni, koji unutar svoje, po bilo čemu prepoznatljive zajednice, stvaraju umjetnine neprolazne vrijednosti - ne pripadaju samo svojoj "grupi". To jest najljepši paradoks u ukupnom stvaralačkom životu: naciji ostaje samo vrijednost jezika, a svim narodima -vrijednosti opisane tim jezikom!
Predočeni su tekstovi najčeste pisani u hrvatskoj sintaksi a sintaksa ispunjena bosanskim riječima, najekspresivnijom razinom bosanskog jezika. A tako, zapravo, i jest: sintaksa je život, riječi su nositelji sadržaja. Živimo u političkim i društvenim oblicima hrvatskog života kao vjerska, kulturna i/li nacionalna manjina, aktivni kao sama povijest, ponašajuti se u sukladnosti s "haberima" narodnosne supstance drevnih Bošnjana, ma kako (neki) različito tumačili to lijepo i dobro ime!

* Pismo Mustaj-bega Ličkog, pisano čakavskim narječjem, kako se onda govorilo u Lici, nije datirano, ali se zaključuje da je napisano svakako malo prije 1648. godine.

Izvor:
BEHAR (Zagreb), god. VI, br. 28-29, 1997., str. 3
Ibrahim Kajan: BERZ BOŠNJAKA NEMA JUNAKA, Preporod / Kaj, Zagreb, 1998.

MRŽNJA PAPIRNATIH KRIŽARA




Nezapamćena je provala mržnje što već tjednima, in continuo, zasipa sa stranica Vjesnika, a predmet joj je temeljni oslonac muslimanskog života -Kur'an Mudri.
U literaturi, od vremena križarskih ratova do kolonijalističkih osvajanja i prisvajanja prostora i naroda, uključujući i boljševička vremena koja su u principu bacala drva za lomaču svakoj vjerskoj ideji, nije moguće pronaći nešta slično Vjesnikovim "Pismima čitatelja", koja su "pojasnila smisao" i prizemila za iracionalne "političke potrebe" nekoliko redaka iz Kur'ana. Dijelovi dvaju ajeta, Božjih riječi, tjednima se "interpretiraju" i proglašavaju ogavnim šovinističkim izvorom, iz "kojih se može vidjeti da (li) je zajednički život Muslimana i kršćana" - nemoguć. Riječi iz ajeta pojašnjavaju "politički neprosvijećenim katolicima" zašto, zapravo, Dayton ne uspijeva i nikada neće uspjeti! Destruirajući i od kršćana skriveni muslimanski adut jest u - samom Kur'anu, "koji nije samo jedna vjerska knjiga nego i ustav na temelju kojeg se uređuju društveni odnosi u islamskoj državi" – piše vođa jedne omanje političke stranke. U Kur'anu – kaže taj gospodin - poglavlje 4., ajet 89., dio 12., (u kojem se govori protiv licemjerja i dvoličnjaka) doslovno piše: "Oni žele da ni vi ne vjerujete kao što ni oni ne vjeruju, pa da budete jadnaki. Nipošto ne uzimajte između njih (sebi) prijatelje, sve dok se ne isele na Božji put (dok ne prime islam). A ako se oni okrenu (od Božjeg puta), kaznite ih i ubijajte ih gdje god ih nađete! Ne uzimajte od njih ni prijatelja ni pomagača."
Zatim: "U Kur'anu, 5. pogavlje, ajet 54. (u kojem se govori o Muslimanima i neprijatelju), stoji: "O vjernici! Ne uzimajte Židove i kršćane za prijatelje! Oni su jedni drugima prijatelji. Njihov je i onaj od vas koji ih uzima za prijatelje. Zaista Allah neće uputiti silnike na pravi put." Radi toga na kraju pitam je li Bosna i Hercegovina kao zajednička država kršćana i muslimana moguća? Držim da nije, pa je zbog toga potrebit novi Dayton."
Prvom ajetu prethode, kaže (i pismopisac) stavci, koji s citatom čine organski dio, a bave se borbom protiv licemjera i dvoličnjaka, s kojima su Božji poslanik i njegovi suvremenici - prva generacija muslimana - imali mnogo posla (među kojima je bilo i njihove vlastite rodbine). Kako je moguće da je Vjesnikov pismomrzac mogao i pomisiti da je Bog dž. š. licemjerima i dvoličnjacima držao "kršćane i Židove" u Bosni i Hercegovini, i to u "Daytonskoj Bosni". Uostalom kako se pismopisac - prepoznao?
Kad bi bila po tom gospodinu, u Bosni ne bi bilo ni jednog jedinog Židova! Odakle su i otkada Židovi u Bosni? Od godine 1492., od kako ih je Izabela Katolička, kraljica španjolska, izbacila zajedno s muslimanima iz maurske Španjolske. Onaj veći i zajednički njihov broj, ta je velika kraljica natjerala da gledaju svijet kroz korijenje trave. Njihov broj u Bosni i Hercegovini, u novijoj povijesti također nije smanjio "54. ajet 5. poglavlja", nego poglavito fašistička akcija - gle čuda! – prezimenjaka Vjesnikova trbuhozborca, a zvao se Ante.
Što se tiče drugocitiranog ajeta, "interpretaciju" je opovrgnula stručna osoba, istaknuvši da taj ajet na arapskom glasi: "O vjernici! Ne uzimajte Židove i kršćane za zastupnike." Kako je Kur'an Časni - knjiga Mudra! Na jednom mjestu kaže "da najljepše razgovaramo s kršćanima i Židovima!" Ružnopisac još nije došao do tog mjesta u "proučavanju Kur'ana".
Jest, Bog je strpljiv i čekat će na polaganje računa. Ljudi su, međutim, nervozni - oni već osjećaju pljuvačku koju im netko sustavno pljuje u lice i misle da je to evidentno kršenje ljudskih prava i vrijeđanje Ustava Repubike Hrvatske, koji zabranjuje svaku "rasnu, vjersku i nacionalnu netrpeljivost". U Vjesniku izgleda misle da Ustavom nije obuhvaćen "islamski vjerozakon". Tamo autori "odgovaraju za svoje misli" - pa bile one i neljudske! To potvrđuje izlazak na papirnatu scenu - papirnatih križara, od kojih se ježi koža svakom poštenom čovjeku.

 Naslovnica Behara; reprodukcija Salema Obralića, Majka

Izvor:
BEHAR (Zagreb), god. VII, br. 35, 1998., str. 3
Ibrahim Kajan: BOŠNJAK NA TRGU BANA JELAČIĆA, Preporod / Kaj, Zagreb, 1998., str. 69-71

16. kol 2011.

PRODAVAČI KRVI



Krici su pokrili zemlju u kojoj već truhli srž našeg naroda, najmanje 250.000 Muslimana. Mnoge smo poznavali, a neki nam bjehu bliski rod. Umrli su u strašnim mukama. Umrli su zaprepašteni - jer su bili u svemu nevini i čisti - baš kao što pjesma kaže - poput sabah-zore. Ali ruka zločina ne posustaje: ona kosi i dalje, žestinom stravičnom!
Skupljaju se i objavljuju dokumenti o istrebljenju bošnjačkog, muslimanskog naroda.
Pa dok i jedno i drugo traje, dok škripi željezna metla etničkog čistenja, uz otpor koji se ne bez muke formira u težnji da uzdigne staru slavu didova - gle! - istodobno, izranjaju neki koji se izdaju za nas, bestidni otkupljivači krvi drevnog naroda (iz kojeg su i sami otpali!) pa je preprodaju drugom narodu!


Don Anto Baković i njegov horor-simpozij: Povratak iskonu..., našao je i svoje
"muslimanske pristaše"

A vidiš li: strah i krv nezaustavljivo cure iz dokumenata smrti, pribavljenih izjavama izbjeglih ispred golog noža, pa sabranih i glasno objavljenih (već) u nekoliko gradova, od Zagreba do Zenice.
Spominjemo dva, jedan s drugim neusporediva, simpozija: onaj održan u Zenici u organizaciji Centra za istraživanje ratnih zločina i zločina genocida nad Muslimanima, i drugi u Zagrebu - Povratak iskonu, priređen "u slobodno vrijeme" don Ante Bakovića, a "pod predsjedanjem književnika Nusreta Idrizovića".
Zenički je Centar posvjedočio promjenu bosanskomuslimanske svijesti: njihov je simpozij na slobodnoj teritoriji, u srcu zemljice Bosne, progovorio cijelom svijetu, zrcalo mu ponudio da vidi svoje lice u odbljesku (krvi) onih koji su umirali pod svojim imenom, i zbog svog imena. I bilo je tako svejedno žrtvino moguće "opredjelje:nje": on je svejedno tako dobro prepoznat u onome što jest njegova neizbrisiva narodnosna zbilja: Musliman/Bošnjak.


Simpozijem "Povratak iskonu", predsjedavao je književnik Nusret Idrizović

Ali ih ima koji s lahkoćom koja ne strepi od grižnje savjesti, što je gluha pred hropcima umirićeg a vlastitog naroda - prodaju njegovu krv za tako bijedriu zaradu!
Bilo je na Bakovićevu iskonu neljudskosti i beščasca koji su vlastitoj braći predijevali imena i porijeklo, njihovu prošlost i sadašnjost! Oni će biti zapamćeni u enciklopediji naših nesreća i narodnih izdajica.
Duše umrle i izmasakrirane braće lutat će im u snovima; one će biti glasovi s onoga svijeta koji će ih progoniti na ovom svijetu. Njihova neuništiva duša bit će, čvrsto vjerujem, slova u našim sutrašnjim čitankama, nasem narodu koji će se umnožiti i dodirivati početke svoga izvora i neku sretniju budućnost sutrašnjeg stoljeća.


Izvor:
BEHAR (Zagreb), god. I, 1992., br. 3,  str. 3
Ibrahim Kajan: BOŠNJAK NA TRGU BANA JELAČIĆA, Preporod / Kaj, Zagreb, 1998., str. 15- 16

PROMAŠI ME PROKLETSTVO FARAONA

  AUTOBIOGRAFSKI FRAGMENTI Promaši me prokletstvo faraona Napisao: Ibrahim Kajan Nevjerovatno je koliko se “tovara sitnica” može prenijeti i...