Franjo Racki
Historija iz
zasjede
Piše: dr.
Ibrahim Kajan
Citirati Krležine misli o Bosni je jedna stvar, a navoditi
misli o našoj zemlji Franje Račkog (1828. – 1894.) nešto je sasvim drugo. Neki
politički tekstovi Račkog, arhivirani kao i ekstremna Garašaninova Načartanija
(1844.), planirali su Bosnu – „čim se raspadne Turska“ – u sklopu svojih
država, Srbije ili Trojedne hrvatske kraljevine.
Prvi tekst
Da te ideje žive punim životom, preoblikovane u projekte
svježe suvremenosti, pokazala je agresija na BiH 1992-1995.
Rački je 1862. objavio „Misli jednog Hrvata nedržavnika o
istočnom pitanju“ u listu „Pozor“, prvi
tekst na hrvatskom jeziku o toj goručoj
političkoj temi. Prethodio mu je samo tekst na njemačkom Imbre Tkaleca
(1853.), a slijedili su ga eseji E. Kvaternika (1868.) i A. Starčevića (1899.).
Rasplet istočnog pitanja, unutar kojeg je ključno „čija je
Bosna“ (tj. „prirodno prava na baštinu“),
Rački čvrsto veže za budućnosno „jugoslavensko pitanje“. Dok se to ne desi,
misli on, „prekosavske krajeve (treba) osloboditi od Turaka i sjediniti ih s
Hrvatskom i drugim jugoslavenskim zemljama u Austriji“.
Rački je bio aktivni sudionik u izradi političkog programa
Narodne stranke, podnešenog Saboru 1861. Temeljne odrednice tog stranačkog papira
diktirale su proširenje Trojedne kraljevine tj. Hrvatske, Slavonije i Dalmacije
na placu Bosne i Hercegovine! I još: „Ako se razmaknu granice austrijske na
iztoku, sva zemlja pod jezikom slavjanskim ima biti pridružena trojednoj
kraljevini.“
Rački je „Misli jednog Hrvata...“ pisao težeći „unutrašnjoj i
vanjskoj politici dati političko-povijesnu podlogu“ za, po njemu, poželjno
razrješenje istočnog pitanja. U uvodnom dijelu studije, autor markira
najvažnije činjenice – „od Galipolja, bitaka na Marici, Kosovu, Mohaču, opsade
Beča i sve do krimskih ratova i Pariškog mira 1856.“ Ima tu, naravno, obilje
idealističkih pogleda, a nadasve oholog svođenja tursko-zapadnog sraza na
„naprednost i demokratičnog“ zapadnog kršćanstva a nasuprot je „zaostalost,
fanatizam i apsulutizam muhamedanstva“.
Temeljna suprotnost među Istokom i Zapadom, po Račkom je u,
kisindžerovski kazano, sukobu civilizacija, u suprotnosti „među kršćanskom
civilizacijom i muhamedanskim barbarstvom“.
Općenito, mišljenja je da Tursku upropašćuje islamski oblik obitelji,
mnogoženstvo, naobrazba, moral i vjersko zakonodavstvo jer im manjka „evanđeoske jednakosti“ i
„temelja kršćanskog državnog prava“. Tek na kraju, ističu najnoviji kritičari,
osvrnut će se na „stanje raje pod pritiskom padišah, kadijah i agah, raje bez
svakog prava, bez zakona i suda, bez parnice, pritužbe i priziva“.
Brojni interesi
Analizirajući reforme (Tanzimat) i navodeći razloge zašto
nemaju i ne mogu imati uspjeha, podvlaći pojavnost neposluha i anarhije janjičara,
naoružavanju i iseljavanju kršćana, nejednakost pred zakonima i opću bijedu građanskih
sloboda. Po istoj matrici, Rački zaključuje da turske reforme neće imati uspjeha
sve dok je „koran umjesto evanđelja“, sve dok se od „muhamedanske Turske ne
stvori kršćanska Turska“.
Prelazeći na „narod Jugoslavjanski“, ponavlja stavke o
uništavanju srpske, bugarske i bosanske države“; potom navodi 1737., smatrajući
je važnom godinom, kad je Hrvatski sabor održan u Glini zaključio da se
Hrvatskoj treba vratiti i „utieloviti Bosna do Vrbasa“ jer se „njekada njezina
granica protezala do ove rieke“. Kada je bilo to „njekada“ – ne zna se.
Dotićući se brojnih interesa, jarko teži artikulirati ne samo
mišljenje svog vremena - vijeka narodnosti i njihova oslobađanja, nego i novum
stoljeća, novi faktor nacije. Njegovi termini su: Hrvati i Srbi. „Ja smatram
Hrvate i Srbe za dva plemena jednog istog naroda, razdvojena samo poviješću.“ U
to ime nesebično poziva Srbiju „da osvaja na Istoku, osobito u Bosni kamo treba
da upadne preko Drine, ali time ne odriče mogućnost Hrvatskoj da u pogodnom
trenutku uradi isto“.
Porijeklo svojatanja Bosne i Hercegovine, iskazivanja
„prirodnog prava“ na nju, trasirano je političkim tekstovima i programima pisanim
desetljećima prije Berlinskog kongresa. Tragično je da ideološki obrasci prošlosti,
i danas, u sasvim promijenjenom svjetskom kontekstu, imaju i svoje ideološke „resavce“
i svoje pristalice.
AVAZ, prilog SEDMICA, 23. 1. 2016., str. 14-15
Nema komentara:
Objavi komentar