Piše: prof. dr. Vedad Spahić
Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli
BELETRIZACIJA KULTURNE POVIJESTI U ISTRAŽIVAČKOM PREČITAVANJU PROŠLOSTI
MOSTARA
(studijski esej o
Kajanovim mostarskim vedutama*)
Višegodišnje zanimanje Ibrahima Kajana za prošlost rodnog
grada okupljeno je 2014. godine u knjigu „Grad velike svjetlosti“. Podnaslovljena
kao mostarske vedute, ova se zbirka
tekstova na koncu uobličila u beletriziranu kulturno-povijesnu monografiju
grada. Iza žanrovske reference vedute, posuđene iz slikarstva, a koja izvorno
označava slike ili grafike koje prikazuju dio grada ili arhitektonske objekte „oživljene“
ljudskim likovima ili skupinama, kriju se nefikcionalni memoarsko-dokumentarni
tekstovi putopisne strukture, s naglašenim literarnim otklonima. Književni
elementi Kajanovih veduta diskurzivno su razuđeni u različite vidove
dotematizacija. Zadatu širinu građe i funkcionalnih stilova uspješno je mogla
izmiriti, i djelotvorno saobraziti, jedino forma eseja, što se naposlijetku, u
ovim tekstovima, na zadovoljstvo čitatelja, i događa. Graditeljski artefakti,
prepoznatljivi kao punkturni toposi arhitektonske baštine grada Mostara, spomenici,
hajrati, vakufi, sakralne i javne građevine, kojima je posvećeno 40 kratkih
eseja u ovoj knjizi, imaju za pisca ambivalentnu funkciju; s jedne strane na
njih je, u užem smislu, fokusirana znanstveno-historijska deskripcija zasnovana
na dokumentarnim izvorima, narodnoj predaji i recentnom, golom oku vidljivom,
stanju i svrsi konkretnog objekta i lokaliteta. S druge strane, svaka građevina
je svojevrsna provokacija za literarno uzašašće kroz memoarsku naraciju i
lirsku meditaciju, riječju, jednu osobenu esejističku filozofsko-spoznajnu
pustolovinu fukovoovski shvaćenog „arheološkog“ prekopavanja identitarnih
vertikala na kojima opstoji mostarski
genius loci.
Dar i iskustvo esejiste, putopisca i znanstvenika svjedoči
Kajanova neprikosnovena bibliografija, ali Ibrahim je prije i poslije svega –
pjesnik. Poeta koji se odlučio u zrelim godinama vratiti u rodni grad i odužiti
mu se, na svoj autentičan način - tako što će ga nanovo pročitati (prečitati).
U tom svjetlu knjiga „Grad velike svjetlosti“ i jeste ispis snage i dubine
pjesnikova poriva za razduženjem,
usporedivog možda jedino sa onom gravitacijskom privlačnošću koja je njegovog
znamenita predšasnika Mustafu Ejubovića Šejh Juju svojedobno iz Stambola vrnula
šeheru svome. „Ako se ne vratim, prijatelji moji, paučina će i nebo nad našim
Mostarom premrežiti i mračnim učiniti“, zabilježio je Jujo nastojeći svoju
emociju užlijebiti u prikladnu jezičku figuru.
Mrak nad Mostarom tristo godina poslije, kada se Kajan iz
Zagreba uzvjetar vraća u zavičaj, nije bio metafora nego surova zbilja, a
pitanje: šta se zapravo u žrvnju 90-tih
dogodilo sa gradom, postalo je
njegova opsesija. „Grad velike svjetlosti“ je dosad najambiciozniji pokušaj
odgovora na to pitanje. Vedute o znamenitim mostarskim građevinama, ne
zanemarujući urbanističko-arhitetktonsku baštinu kao svoju primarnu tematsku fiksaciju,
suštinski se, u stvari, bave urbanim identitetom – njegovim tradicijskim
mainstream-om i devijacijama koje su posljedica besprizornih urbicidnih i
kulturocidnih destrukcija tokom zadnje decenije prošlog stoljeća, a na
podmukliji način po prilici traju do današnjeg dana. Za Kajana, kao i za većinu
onih koji danas žive na istočnoj strani grada - a imaju potrebu za nekom vrstom
intelektualne dispozicije - urbani duh i biće Mostara, barem na razini javno
artikuliranog diskursa, su neupitne i stabilne antropološke kategorije,
esencijalistički upisane u svijetlu tradiciju multikulturalne koegzistencije, k
tome imune na sve, ma kakvim fizičkim, verbalnim, legislativnim,
institucionalnim, pseudoznanstvenim i sl. nasiljem podržane rekonfiguracije.
Ma koliko se autor suzdržavao izrijekom ukazati na
graditeljske novotvorbe i druga manifestna obilježja kompromitacije mostarskog
kulturnog identiteta kada ih uočava s druge strane administrativno nepostojeće
ali svima znane linije što od devedestih fizički dijeli grad, ipak ima
fragmenata koji se svojom nedvosmislenošću ukazuju kao metonimijske vršike jedne
duboke indignacije s kojom se odnosi prema takvim pojavama. Današnja građevina crkve
u Podhumu, piše Kajan, „ni po čemu nije ona koju je naslijedila i koja trajno
živi u mom mostarskom identitetu“. U ovakvim slučajevima, a danas ih u Mostaru
nije malo, ni u zapadnom ni u istočnom dijelu, autor ima problem, budući da ne
može aktivirati svoj ovjereni kod iščitavanja grada, a koji funkcionira po
načelu gadamerovskog hermeneutičkog kruga. Participijenti unutar cikličkog
mehanizma koji teži da se logički, estetski i interpretativno zatvori, uspostavljajući
harmoničan odnos međusobne uvjetovanosti su: pisac – grad – povijest –
identitet. Razumijevanje jednog nije moguće bez razumijevanja svih, jednako kao
što segment književnog teksta dobija smisao samo unutar cjeline kojoj pripada i
obrnuto cjelina ovisi o konfiguraciji i suodnosu njenih dijelova. Razmjena
duhovne energije unutar kajanovskog fenotipa hermeneutičkog kruga zbiva se na
onim premisama koje je svojedobno izložio Safvet-beg Bašagić zagovarajući apartnu
osebujnost bošnjačkog duha u orijentalnim stvaralačkim praksama. Kajan je u tom
pogledu eksplicitan i sugestivan kada za graditelja Starog mosta neimara
Hajrudina zaišareti da je „u bosanskim uspavankama bio u beši odnjihan, pa je
njegov talenat težio dati se u izvornoj kolijevci, očitovati se u prostoru i
vremenu svojih predaka!“
Poetološko, pak, zaleđe Kajanove knjige dalo bi se
prepoznati u trima živim, izdašnim i kulturalno uplivnim vrelima naše književne
tradicije – u esejima Skendera Kulenovića (poglavito onom Iz smaragda Une), putopisima Zulfikara Džumhura i kultnoj historijsko-publicističkoj
monografiji Husage Čišića Mostar u
Herceg-Bosni. Formalno, Kajanova veduta zadržava žanrovsku strukturu
putopisa kao nefikcionalne književne vrste koja podrazumijeva fizičko prisustvo
i opservaciju autora na tematiziranom lokalitetu. Ali, suština književnog
putopisa, njegova literarnost, nije u izvještajnom dijelu nego u
dotematizacijskom prinosu, koji je, već smo naznačili, u ovoj knjizi iznimno
bogat i raznovrstan: od beletrizacije povijesno-dokumentarne i predajne građe,
memoarskih sekvenci, lirsko-filozofskih kontemplacija do
publicističko-kritičkih kolumni posvećenih aktuelnim društvenim temema,
kulturnim politikama i sl. Na izvjestan način Kajan se, kako na razini
produkcije tako i promocije, stavlja u ulogu protagoniste onoga što se kao
svjetski trend današnjice označava terminom kulturni turizam, dakle on je taj
koji putuje iz užitka i otkriva (tekstualizira) ljepotu koju ne vide oni koji
su je stvorili. Neke od bitnih autorskih intencija u tom pogledu su
detabuizacija povijesti i dezantikvarizacija historijskih artefakata.
Kajan se ne ustručava zagrebati ispod službene povijesti,
smjerno i uvjerljivo sugerisati neke nove rasporede i uloge određenih ljudi u
novom čitanju mostarske prošlosti – npr. gradonačelnika Mujage Komadine ili
muftije Ali Fehmija Džabića, sjenke čijih djela „stoje puput markacija
historijske mape po kojima se pokreću naši ovovremeni životi“. Pri tome bez
pretencioznosti, ali i bez lažne skromnosti, Kajan zna podsjetiti i na neke iznimno
hrabre vlastite penetracije u mostarske povijesne tabue, kakvi su još pred rat
napisani stihovi o Krvavoj džamiji na Raljevini i upadu uskoka Janković Stojana
1687. u Mostar.
Jedna od zadaća vedute kao slikarskog žanra jeste humanizacija monumenta. Na
slikama Bellotta, Brilla, Canaletta neizostavno se nalaze i ljudi, skupine
ljudi, tu život pulsira baš punom dinamikom. Kajan se vrlo dosljedno pridržava
toga načela, a Mostar mu, sa svojim građevinama i društvenom ulogom koju su
imale i danas imaju, uglavnom daje za pravo. Monumenti, kao što je Stari most,
ali i manji objekti poput trubeta, česama i sl., imaju svoj antikvarni značaj,
ljepotu i svrhu po sebi, ali kao humanista i zagovornik žive povijesti uvijek će
s ushitom pozdraviti kada su drevne građevine, u onom utilitarnom smislu, i
dalje praktično korisni i važni činioci kvaliteta života (kao npr. Ćorovića
kuća koja je zahvaljujući pregaocima poput Ratka Pejanovića danas sjedište
mostarske „Prosvjete“ i okupljalište intelektualaca svih vjera i nacija) ili,
pak, kada u nepredvidivoj dinamici životnih preobrazbi objekat promijeni svrhu
i postane prostor za neke nove prikladne sadržaje, kakva je mostarska Tabhana u
kojoj se okuplja omladina i sviraju rock grupe. S pravom će Kajan ustvrditi: „Da
nema njih, ovo bi mjesto, Tabhana, bilo skelet turističke preparirane prošlosti
grada Mostara“. Neki sličan novoosmišljen život moglo bi živjeti i
Bogdanovićevo Partizansko groblje da, ni krivo ni dužno, kao spomenik koji
govori univerzalnim jezikom, a ne jezikom političkih ideja, nije postalo
poprište tribalnog obračuna sa ideologijom vremena u kome je izgrađeno.
U epohi koja je demistificirala mnogo toga u književnosti,
napose opreku između privilegiranih i trivijalnih diskurzivnih praksi, Grad velike svjetlosti možemo bez zazora
označiti i kao svojevrsni „turistički vodič“ /neko je opremom knjige to ašićare
htio sugerisati/, namijenjen specifičnoj klijenteli - onom, prethodno već
opisanom, profilu savremenog turiste koji traga za sofisticiranim kulturnim
sadržajima i
informacijama o njima, a broj takvih, po svim podacima, iz dana u dan se
povećava, pa bi knjigu trebalo čim prije prevesti na engleski. Nama koji
književnost još uvijek držimo bitnom u svojim životima ostaje sretna okolnost
da je ova knjiga višestruko kodirana i da nudi satisfakciju različitim
recepcijskim profilima. Jer, vesela vriska i tupo udaranje lopte krpenjače o
prljave zidove nekoć blistavog engleskog konzulata na Carini, kazat će nekome,
svojim metonimijskim zasjekom, više o jednom vremenu nego mnoge historijske
knjige.
SAŽETAK
Svoje višegodišnje zanimanje za kulturnu povijest Mostara
Ibrahim kajan je sabrao 2014. godine u knjigu „Grad velike svjetlosti“, koja se
naposlijetku uobličila u beletriziranu kulturno-povijesnu monografiju grada.
Pojedinačni tekstovi donijeti u formi veduta o znamenitim mostarskim
građevinama, ne zanemarujući urbanističko-arhitetktonsku baštinu kao svoju
primarnu tematsku fiksaciju, suštinski se bave urbanim identitetom – njegovim
tradicijskim mainstream-om i devijacijama koje su posljedica besprizornih
urbicidnih i kulturocidnih destrukcija tokom zadnje decenije prošlog stoljeća,
a na podmukliji način po prilici traju do današnjeg dana. Kajanov kod
prečitavanja kulturne povijesti grada funkcionira po načelu gadamerovskog
hermeneutičkog kruga. Participijenti unutar cikličkog mehanizma koji teži da se
logički, estetski i interpretativno zatvori, uspostavljajući harmoničan odnos
međusobne uvjetovanosti su: pisac – grad – povijest – identitet.
Ključne riječi: grad, kulturna povijest, identitet,
beletrizacija povijesti, hermeneutički krug
LITERARIZATION OF
CULTURAL HISTORY IN EXPLORATIVE READING OF MOSTAR'S PAST
(study essay on
Kajan's Mostar vedutas)
Summary
Ibrahim Kajan's longstanding interest in cultural history of
Mostar was published in a book in 2014 called „The City of Great Light“ which
eventually shaped itself as a literary cultural-historical monograph of the
city. Individual texts shaped in the form of vedutas about famous Mostar's
buildings, without neglecting urbanistic-architectoral legacy as its primary
thematic fixation, quintessentially deal with urban identity and its
traditional mainstreaming as well as deviations which are a consequence of
urbicidal and culturocide destructions during the last decade of the 20th
century and which insidiously exist until present day. Kajan’s code of reading
cultural history of the city functions according to the principle of
Gadamer-like hermeneutical circle. Participants inside the cyclical mechanism,
which strives to logically, aesthetically and interpretatively close itself and
establish a harmonious relationship of mutual conditionality, are: writer –
city – history – identity. Key words: city, cultural history, identity,
literarization of history, hermeneutical circle
Objavljeno u casopisu: BOSANSKI JEZIK, br. 11, 2014., str. 55-58
Nema komentara:
Objavi komentar