Historija iz zasjede
Piše: Dr. Ibrahim Kajan
Meha Sefić, s kistom vođenim duhom genija
U požutjelom isječku iz „prastarih“ sarajevskih novina,
naiđoh na prevedene riječi holandskog novinara, koji kaže da „Mostar, kao malo
koji grad, ima svoja znamenja“. Ali, ta znamenja nisu samo „Stari most i
njegova okolina, nego i ljudi“. Upoznao je jednog koji se zove Meha Sefić. Za
njega kaže „da je svu ljepotu svoga grada prenosio i prenio na svoja platna i
crteže rasute svuda po svijetu“.
Kada bi Meha šetao gradom, jutrom ili predvečerjem,
pozdravljao ga je cijeli grad, i mi, nadobudni momčići, i gospođe s cekerima, i
profesori, i liječnici, i hamali, sva ta gradska čeljad koja je u njemu
osjećala vedri duh „mostarske liske“ i gospodina kojeg je „bio glas“ šarmera
velike elegancije i otmjenosti na koju nije mogla pasti zemaljska prašina!
Kad se rodio 1. VI. 1919., otac mu je Alija, imam Ćejvan
Ćehajine džamije, lijepo ime nadio: Medmed. Ali, u Mostaru se svako ime mora
intimizirati oblikom i akcentom: od rođenja do smrti zvali su ga – Meha! Tako
ga je zvala i tetka mu Emina, Šantićevom pjesmom opjevana očeva sestra. Ponekad
bi, začuđenim očima, promatrao rađanje kaligrafske ljepote ispod očevih
prstiju, prvih likovnih dojmova koji su ispunjavali njegov rani horizont. U
mostarskoj Gimnaziji sudbina je režirala susret učenika i profesora, Mehe i
slikara Antuna Motike, koji će u krhkom
mladiću prozrijeti skriveni likovni talenat: trebalo ga je samo probuditi i školovati!
Na samom kraju likovnog studija u Beogradu, diplomiravši u klasi prof. Petra
Dobrovića, grad je bombardiran, i sama zgrada akademije - a profesor Dobrović
je, nenadano, od infarkta, prešao u drugi svijet! O tom će slučaju ostati
dublji trag u kulturnoj historiji i po Krležinom fragmentu Dvenika iz 1942.,
pod naslovom „Na grobu Petra Dobrovića“.
Meha Sefić: The Old Bridge, 1969.
Nekoliko mjeseci kasnije, 1941., Meha Sefić je u Zagrebu:
predano produbljava osvojene spoznaje slikarskog umijeća i upoznaje autore likovnih
čarolija - K. Hegedušića, Lj. Babića, M. Tartagliu i O. Mujadžića. A onda su
se, u tom muklom vremenu, 21-godišnjem umjetniku Juga, otvorila druga vrata – u
svijet muzike - kao zaklona i uklona od Pavelićevog političkog prokletstva.
Tom vremenu niko od nas probuđenih mladića nije, naravno, bio
„živim svjedokom“, pa smo sve priče o Mehi prihvaćali kao legende što su ga iz
„davnine“ dopratile u mostarski zavičaj:
Veliki slikar je u predživotu bio zvijezda zabavne muzike, šansonjer, super-star
naših malih naroda,komu Ivo Robić još nije bio ni do koljena! Od ranih 40. do ranih 50. godina, kaže jedna
leksikografska natuknica, „bio je jedan od najslušanijih pjevača zabavne
glazbe“, a nastupao je na koncertima i radiju, u kafanama i noćnim barovima.
Autor je muzike a nerijetko i tekstova niza ondašnjih hitova, poput Lotosova
cvijeta, Serenade Mostaru, Na bijelom žalu plavog mora itd. Snimio je više
gramofonskih ploča. U Mostar se vratio 1952. i okrenuo posvećenoj samoći
umjetnika.
Likovnu fascinaciju Mehe Sefića usmjeravala je potraga za
odgovorom na duboka pitanja naše svrhovitosti i našeg položaja u svijetu.
Akademik Nikola Kovač, čini nam se, najbliži je jedinstvenom određenju
Sefićevog likovnog postupka u gradnji slike. On kaže da Sefić „u svojoj
filozofiji života polazi od uvjerenja da je priroda cjelovita i dovršena, a da
je čovjek pozvan da pronađe i utvrdi mjeru stvari, da dokuči njihovu suštinu –
a da ne naruši sveopštu harmoniju.“ U toj potrazi za suštinom, „Sefićev koncept
slike kao uostalom i njegov likovni rukopis, uočljivi su i prepoznatljivi
podjednako na pejzažima, mrtvim prirodama, cvijeću i na portretima: svuda je
likovna masa oblikovana kao kontrast bjelini prostora, svuda su naznačeni
detalji koji lebde u obilju svjetlosti skrivajući i pronalazeći svoj pravi i potpuni lik.“ Taj majstor koji
slika bjelinu, mostarsku svjetlost koja
je i Andrića jednom probudila prije sabaha („a još mu nije bio vakat“) – živio
je ovdje s nama do 2. VI. 1988., uradio ono što mu je bilo „upisano“ i vratio
se, kao svaki genijem vođen umjetnik, na svoju zijezdu, u svoj zavičaj. Ne
zaboravljamo, jer su njegove slike, ovdje i u svijetu, u muzejima i galerijama,
neporecivi jamci postojanja Grada Mostara, poput Neretve i njezinog Starog
mosta.
AVAZ, prilog SEDMICA, 2. 1. 2016., str. 14-15
Nema komentara:
Objavi komentar