Piše: Dr. Ibrahim Kajan
Seid Smajkić: Mostarsko
muftijstvo od 1992. do 2012. godine – Značaj Islamske zajednice u odbrani
Bošnjaka i države BiH, El-Kalem, Sarajevo, 2015., str. 530, veliki
format
Seid ef. Smajkić
Po svom ukupnom
djelovanju posljednjih dvadesetak godina i po utjecaju koje je to djelovanje
proizvelo na druge ljude, Seid ef. Smajkić je, po mom
mišljenju, jedan od najznačajnijih mostarskih Bošnjaka novijeg vremena. Seid
ef., koliko mi je poznato, došao je najvišu vjersku funkciju u Hercegovini, kao
mladi i obrazovani imam. Nije napušta svoj Mostar ni u najtežim danima rata,
nije nikada pokleknuo i sageo glavu pred onima koji su se zdušno trudili da
Bošnjacima „saviju šiju“. Seid ef. Smajkić je, kao neposredni svjedok političke
i ratne zbilje u Mostaru i Hercegovini, savjetovao i upozoravao i najviše
političke predstavnike svog naroda, prije svega predsjednika A. Izetbegovića,
na greške koje se čine u vrhu državnog i političkog vodstva – s teškim
posljedicama za Bošnjake! Kad se sve to ima na umu, onda je moguće reći da je profil
autora od presudne važnosti i vjerodostojnosti: on je, baš kao takav, pozvan
i predodređen
da bude piscem jedne ovako važne knjige neposrednog svjedočenja, najčešće iz
prve ruke, kao neporecivi očevidac ili izravni ili indirektni intelektualni
kreator stavova koji su snažno djelovali ne samo na mišljenja i akcije ljudi
koji su ga po prirodi zvanja okruživali, nego su, nerijetko, utjecali i na
mišljenja lokalnih i međunarodnih političkih figura, vezanih za sudbinska
pitanja Hercegovine i, posebno, Grada Mostara i sudbine Bošnjaka u njemu.
Tema, vrijeme i prostor
autorova interesa
Tema rukopisa je borba za opstanak Bošnjaka u Mostaru i Hercegovini, borba
u različitim vidovima – od puke odbrane golog života do odbrane političke,
ekonomske, vjerske, prosvjetne i kulturne slobode koje su bile u posvemašnjem
urušavanju pod silom ratne, oružane agresije i ucjenama poratne, perfidne
politike u kojoj su sudjelovali i domaći i strani protagonisti. U drugom dijelu
knjige, dominantnije su vjerske kronike, rekonstrukcija i obnova Islamske
zajednice, prije svega ponovnog podizanja porušenih džamija, te kadrovske
obnove i sređivanja pravne dokumentacije vakufskih dobara.
Kronika Seida ef. vremenski
započinje raspadom Jugoslavije, odnosno početkom rata u Bosni i Hercegovini
(1992.) a završava nakon 20 godina
(2012.). Zemljopisni prostor dešavanja događaja koje opisuje - prostor je i
muftijstva i Hercegovine s Mostarom kao epicentrom lokalnog zbivanja, mjesta
izravnog sraza dviju političkih opcija žestokih ratnih sudara prvo sa
srpsko-crnogorskim dobrovoljcima, potom srbiziranom JNA i četnicima, a potom
političkog razlaza između Hrvata i Bošnjaka, te, ubrzo, nakon potpisivanja
Vanse-Owenova sporazuma, i žestokog, agresivnog hrvatskog zahtjeva za
potčinjavanjem svih organizacijskih vojnih struktura pod isključivu komandu HVO
i separatnu, paradržavnu strukturu HZHB – koja će ubrzo postati istoimena
Hrvatska Republika Herceg Bosna! Naravno, kao muftija, vodi brigu i o svim bošnjačkim
muslimanima u brojnim hercegovačkim naseljima koje pokriva struktura islamske
zajednice i Muftijstvo kojemu on stoji na čelu.
Struktura rukopisa slijedi tematsko-kronološku putanju,
ispreplićući različite oblikovne forme saopćavanja; ponekad je to memoarski
način u prvom ili trećem licu, nerijetko u obliku službenih zapisnika,
memoranduma, starijih „muslimanskih rezolucija“ i novih kolektivnih deklaracija
napisanih pod silinom ponovljenih fašističkih simbola i klanja, kao i drugih pisanih oblika –
intervjua, popisa, pisama i uputstava,
preporuka, raznih službenih zahtjeva i službenih izvještaja s terena – vjerskih
institucija, kulturno-prosvjetnih i humanitarnih organizacija, itd. itd.
Knjiga je dakle izrazito dokumentarnog
karaktera i kao takva neusporedivo važna kao moguća historijska građa za
proučavanje ratnih i poratnih događanja viđenih kroz prizmu istaknutog
pojedinca, koji je bio na mjestu s kojeg se sve dobro vidjelo i na koje su se slijevale
brojne informacije o događajima što su konstituirale opako historijsko vrijeme.
Žanrovski je najbliže
kronici, koja
se, nerijetko, kombinira i varira sa drugim vrstovnim formama –
autobiografijom, objektivnim izvještavanjem (u 3. licu), intervjuima i
službenim tekstovima u različitih oblicima.
Pregled sadržaja. U gruboj podjeli građe, mogu se
uočiti dvije cjeline: prva cjelina svjedoči o političkim, vojnim, humanitarnim
i kulturnim događajima u ratnim a druga o svjedočenju u poratnim godinama –
vremenu rekonstrukcije porušenog, spaljenog i razorenog kulturnog nasljeđa
(džamija, mostova, škola, univerziteta, stambenih objekata, prometnica….),
potom obnove duhovnog, prosvjetnog i naučnog života. I prvi i drugi dio strukturiraju poglavlja
naizmjenično prezentirana, poštujući približan kronološki redoslijed, a ne
redosijed po tematsko-motivskoj izbirljivosti. To doduše pridonosi dojmu da je
knjiga heterogena, da joj jedan sloj predstavlja neposredno autorovo sjećanje,
drugi zbirku dokumenata i izvještaja političke i humanitarne prirode
(rezolucije; izvještaji), treći izvještaja o ratnim i humanitarnim prilikama u
Hercegovini (bez Mostara), četvrti o kulturno-vjerskim prilikama, simpozijima,
okruglim stolovima, Bošnjačkom saboru 1993. itd.
Rukopis započinje nužnim Uvodom
koji u najsažetijem obliku ocrtava političke procese koji strmoglavo vode u
disoluciju Jugoslavije, otvorene agresije srpsko-crnogorskih a poslije i
hrvatskih postrojbi, koje se, uz
prešutnu podršku međunarodne zajednice, okrutno obrušavaju na državu Bosnu i
Hercegovinu (stvaranjem novih, satelitskih paradržavnih i paravojnih struktura
i etničkim čišćenjem „svojih prostora“ od drugih.), ne obazirući se na legalne
bosanskohercegovačke institucije i državne funkcionere izabrane na demokratskim
izborima.
Iz te historijske
sekvence koja se odnosi na cijeli državni prostor, autor otvara podtemu
sigurnosnoga stanja Mostara te dolaskom rezervista u septembru 1991.,
proširivši je posebnim rukavcima o „nemogućoj političko-brzbjedonodnoj
situaciji Bošnjaka“, te izvještajem o kontroverznoj odluci Kriznog štaba (29.
4. 1992.), kojom se odbrana Mostara daje u ruke Hrvatskog vijeća obrane.
Od tada se, zapravo, otvara i prostor sumnje da je Mostar „prodan“ i da je u
toj prodaji SDA imala neporeciv doprinos. HVO je, preuzevši odbranu, odmah
raspustio Krizni štab i imenova Ratnu vladu (postavljenu od predsjednika HVO-a),
prekinuvši sve veze s legalnom Vladom u Sarajevu. Autor izravno kaže: „Tako je
zapravo izvršen klasični vojni udar i utrt put u proglašenje Hrvatske Republike
Herceg Bosna.“
Od tog trenutka u Mostaru
provokacije i zastrašivanja preuzimaju „jahači Apokalipse“ pokrečući ratnu
mašineriju kakva od drugog svjetskog rata nije viđena u svijetu po svojoj
krvoločnosti – upotrebi svih ratnih i zločinačkih sredstava da se dođe do, u
zagrebačkim kabinetima, zadanog političkog cilja: otimanja Grada i Hercegovine,
proglašenju Hrvatske Republike Herceg Bosne s Mostarom kao „hrvatskim stolnim
gradom“.
Da bi se ostvario taj
„stoljećima sanjani san“, inžinjerima rata na putu su bili oni koji nisu
Hrvati, a njih nije bilo malo. Militantni um po svojoj prirodi stvari rješava
jednostavno: Politika Mate Bobana i Franje Tuđmana koja se provodila u BiH i
posebno u Mostaru i Hercegovini, dikirala je koncept tzv. humanog preseljenja,
pa je u tom smislu doseljavala Hrvate iz Srednje Bosne (osnivajući nova naselja
poput Bobanova i Suškova), a Bošnjake masovno protjerivala, zatvarala u
konc-logore i raseljavala u „treće zemlje“. Tako je postignuto, najodvratnijim
ratnim sredstvima, ono što se željelo: promjena statističke slike Mostara i
Hercegovine, u kojoj su Hrvati na svim razinama postali većinski, a Bošnjaci
manjinski narod. Što se tiče Srba, oni su svedeni, istim zlokobnim sredstvima,
na neprimjetnu i gotovo beznačajnu statističku nacionalnu manjinu. S krajem
rata, ti ciljevi HDZ-a međutim nisu liferovani, nego se, kako uvjerljivo
sjećanjima i relevantnom dokumentacijom ilustrira muftijin rukopis, žilavo bore
na reafirmaciju i potpuno je neizvjesno hoće li, uz očitu (mada nevješto kamufliranu)
međunarodnu podršku – pobijediti u miru, 20 godina nakon što je oružje
ušutjelo.
Poput dokumentarne
rijeke, autor niže događaje i procedure koji su
relevantni (kao osobno viđenje) same organizacije odbrane, primjećujući
dezinformacije što su je ometale i opterećivale, te uloge generala po liniji
Rasima Delića, Sefera Halilovića i Atifa Pašalića, koja nije išla bez „nekog
tihog rata“ među posljednjom dvojicom. Autor nerijetko traži i potvrdu svojim
zapažanjima, služeći se citatima iz ratnih novinskih izvještaja („Oslobođenja“)
ili drugih pisanih izvora. Citatima se služi i kad, paralelno s tokom ratnih
segmenata svoje kronike, govori o Bošnjačkom saboru (27. 9. 1993.), na kojem je
donešena historijska odluka o povratku nacionalnog bošnjačkog imena narodu i
bosanskog imena jeziku. I kad govori o kulturnim, mada oskudnim proplamsajima
(koncert hora Mostarski bulbuli, izložbi slika J. Nikšića I. Novalića i A.
Jakirovića), neće odoljeti a da ne posegne za citatom P. Matvejevića iz njegova
lamenta o rušenju Sarog mosta.
Posebno poglavlje je
posvećeno „hronologiji događaja vezanih za organizaciju grada Mostara od 1994.
godine“., izuzetno važnom poglavlju koje sadrži i političke procjene s važnim i
živim reperkusijama i na današnje vrijeme kad Mostarom upravlja „samo jedan
čovjek“.
Uništavanje ljudi i muslimanskih dobara Hercegovine
Veliki broj manjih
poglavlja, od kojih se može sastaviti zasebna knjiga, odnosi se na strukture
Islamske zajednice, na Muftijstvo – na njihovu poharanost i hotimično ciljano
uništavanje od prvog dana rata; donosi popise miniranih i srušenih džamija,
ubijenih imama, uništenih islamskih učilišta i drugih objekata u njezinu
posjedu ili na njezinoj brizi. U tom tematskoj cjelini, svjedoči
konstituirajućoj sjednici Rijaseta IZ (1994.), na kojoj mu se odaje priznanje
na „uloženom naporu oko povezivanja i zbrinjavanja muslimana Mostara i
Hercegovine“.
„Islamske teme“ su i
popisi, pa i kratke notice, bilješke koje nas podsjećaju na prve ratni ispraćaj
hadžija, na održan sastanak i primopredaji dokumenata Salih ef. Čolakovića s
reisom Mustafom Cerićem, „usputnih“ krokija o muftijinim posjetama Livnu i
Stocu, te o hapšenju i mučkom ubistvu iranskog novinara S. M. Nevada od strane
HVO – sve iz 1994.
Vrlo dobro su ocrtani
karakteri, bez psihologiziranja, ne samo neprijatelja i agresora, nego i
bošnjačkih protagonista, nerijetko slučajnih ljudi, mutnih i sebičnih, ali i
običnih, koji su se izdigli nad narodom svojom požrtvovanošću i svojom
ljubavlju za zemlju koju su im očevi ostavili. Ponovno je ukazao, primjerima iz najtragičnijih godina opstanka
zemlje i naroda, koliko „naš čovjek“ može biti „požrtvovan“ u pravljenju štete
svome kolektivitetu kakvi su primjeri prvotnjeg, tragičnog rasapa unutar vrha
SDA, koju zadugo nije razumijevao ni sami predsjednik Izetbegović.
Vlastitim očima
viđeno...
Posebno su upečatljive
sekvence rukopisa gdje autor progovara iz svog jezgra, kad se u tekstu javlja
njegov JA, kao onaj antologijski kad u memoarskoj rekonstrukciji kojom evocira
uspomenu pješačenja od svoje kuće do
sjedišta SDA na Rondo da bi upozorio na sadržaj tajne dojave o planiranom
hrvatskom napadu na Mostar 9. maja 1993., kada su postrojbe HVO pohapsile
cijeli grad i napunili nogometni stadion i djecom i odraslim – kad je započela
golgota građana Mostara i kada su otvoreni zlokobni konc-logori Jadranka Prlića
i Mate Bobaba. Zapanjujuća je, po muftijinom svjedočenju, neobaviještenost i
naivnost tadašnjeg vrha mostarske i regionalne SDA – koja nije ni slutila „šta
se iza brda valja“, u njihovoj najneposrednijoj blizini, a kamo li da je nešto
poduzela – pa čak ni na muftijino upozorenje! – da se spasi što se spasiti da!
Umjesto zaključka:
Memoarsko-kronološka
građa koju je priredio muftija Seid ef. Smajkić na više od 530 stranica,
predstavljaju prvorazrednu dokumentarnu knjigu. Ona nije samo zabilježila
događaje koji bi sami po sebi bili zaboravljeni, nije samo pustila u opticaj
dokumenetaciju proizvedenu u ratnom
razdoblju (i danas mahom nedostupnu), nego ju je i sintetizirala i postavila u
dijalektičke uzročno-posljedične suodnose, interpretirala ju je i pojašnjavala
stavovima (ponekad i ) pomoću novinskih žanrova (intervjuima, izjavama), a
potkrjepljivala promišljanjima i analitičkim izvještajima, na kojima očito, nije
sam radio.
Vjerujem da je ovo
jedna velika i izuzetno poželjna knjiga kojoj je budućnost da bude temeljnom
historijskom građom.
Izlaganje na promociji
održanoj u Studentskom hotelu Mostar, 28. 12. 2015. godine
Nema komentara:
Objavi komentar