29. pro 2015.

KAD JE MOSTAR TREBAO BITI SREBRENICA



Piše: Dr. Ibrahim Kajan



Seid Smajkić: Mostarsko muftijstvo od 1992. do 2012. godine – Značaj Islamske zajednice u odbrani Bošnjaka i države BiH, El-Kalem, Sarajevo, 2015., str. 530, veliki format

 

Seid ef. Smajkić

Po svom ukupnom djelovanju posljednjih dvadesetak godina i po utjecaju koje je to djelovanje proizvelo na druge ljude, Seid ef. Smajkić je, po mom mišljenju, jedan od najznačajnijih mostarskih Bošnjaka novijeg vremena. Seid ef., koliko mi je poznato, došao je najvišu vjersku funkciju u Hercegovini, kao mladi i obrazovani imam. Nije napušta svoj Mostar ni u najtežim danima rata, nije nikada pokleknuo i sageo glavu pred onima koji su se zdušno trudili da Bošnjacima „saviju šiju“. Seid ef. Smajkić je, kao neposredni svjedok političke i ratne zbilje u Mostaru i Hercegovini, savjetovao i upozoravao i najviše političke predstavnike svog naroda, prije svega predsjednika A. Izetbegovića, na greške koje se čine u vrhu državnog i političkog vodstva – s teškim posljedicama za Bošnjake! Kad se sve to ima na umu, onda je moguće reći da je profil autora od presudne važnosti i vjerodostojnosti: on je, baš kao takav, pozvan i predodređen da bude piscem jedne ovako važne knjige neposrednog svjedočenja, najčešće iz prve ruke, kao neporecivi očevidac ili izravni ili indirektni intelektualni kreator stavova koji su snažno djelovali ne samo na mišljenja i akcije ljudi koji su ga po prirodi zvanja okruživali, nego su, nerijetko, utjecali i na mišljenja lokalnih i međunarodnih političkih figura, vezanih za sudbinska pitanja Hercegovine i, posebno, Grada Mostara i sudbine Bošnjaka u njemu.



Tema, vrijeme i prostor autorova interesa

Tema rukopisa je borba za opstanak Bošnjaka u Mostaru i Hercegovini, borba u različitim vidovima – od puke odbrane golog života do odbrane političke, ekonomske, vjerske, prosvjetne i kulturne slobode koje su bile u posvemašnjem urušavanju pod silom ratne, oružane agresije i ucjenama poratne, perfidne politike u kojoj su sudjelovali i domaći i strani protagonisti. U drugom dijelu knjige, dominantnije su vjerske kronike, rekonstrukcija i obnova Islamske zajednice, prije svega ponovnog podizanja porušenih džamija, te kadrovske obnove i sređivanja pravne dokumentacije vakufskih dobara.


Kronika Seida ef. vremenski započinje raspadom Jugoslavije, odnosno početkom rata u Bosni i Hercegovini (1992.) a završava  nakon 20 godina (2012.). Zemljopisni prostor dešavanja događaja koje opisuje - prostor je i muftijstva i Hercegovine s Mostarom kao epicentrom lokalnog zbivanja, mjesta izravnog sraza dviju političkih opcija žestokih ratnih sudara prvo sa srpsko-crnogorskim dobrovoljcima, potom srbiziranom JNA i četnicima, a potom političkog razlaza između Hrvata i Bošnjaka, te, ubrzo, nakon potpisivanja Vanse-Owenova sporazuma, i žestokog, agresivnog hrvatskog zahtjeva za potčinjavanjem svih organizacijskih vojnih struktura pod isključivu komandu HVO i separatnu, paradržavnu strukturu HZHB – koja će ubrzo postati istoimena Hrvatska Republika Herceg Bosna! Naravno, kao muftija, vodi brigu i o svim bošnjačkim muslimanima u brojnim hercegovačkim naseljima koje pokriva struktura islamske zajednice i Muftijstvo kojemu on stoji na čelu.



Struktura rukopisa slijedi tematsko-kronološku putanju, ispreplićući različite oblikovne forme saopćavanja; ponekad je to memoarski način u prvom ili trećem licu, nerijetko u obliku službenih zapisnika, memoranduma, starijih „muslimanskih rezolucija“ i novih kolektivnih deklaracija napisanih pod silinom ponovljenih fašističkih simbola i  klanja, kao i drugih pisanih oblika – intervjua, popisa, pisama i  uputstava, preporuka, raznih službenih zahtjeva i službenih izvještaja s terena – vjerskih institucija, kulturno-prosvjetnih i humanitarnih organizacija, itd. itd.

Knjiga je dakle izrazito dokumentarnog karaktera i kao takva neusporedivo važna kao moguća historijska građa za proučavanje ratnih i poratnih događanja viđenih kroz prizmu istaknutog pojedinca, koji je bio na mjestu s kojeg se sve dobro vidjelo i na koje su se slijevale brojne informacije o događajima što su konstituirale opako historijsko vrijeme.

Žanrovski je najbliže kronici, koja se, nerijetko, kombinira i varira sa drugim vrstovnim formama – autobiografijom, objektivnim izvještavanjem (u 3. licu), intervjuima i službenim tekstovima u različitih oblicima.

Pregled sadržaja. U gruboj podjeli građe, mogu se uočiti dvije cjeline: prva cjelina svjedoči o političkim, vojnim, humanitarnim i kulturnim događajima u ratnim a druga o svjedočenju u poratnim godinama – vremenu rekonstrukcije porušenog, spaljenog i razorenog kulturnog nasljeđa (džamija, mostova, škola, univerziteta, stambenih objekata, prometnica….), potom obnove duhovnog, prosvjetnog i naučnog života.  I prvi i drugi dio strukturiraju poglavlja naizmjenično prezentirana, poštujući približan kronološki redoslijed, a ne redosijed po tematsko-motivskoj izbirljivosti. To doduše pridonosi dojmu da je knjiga heterogena, da joj jedan sloj predstavlja neposredno autorovo sjećanje, drugi zbirku dokumenata i izvještaja političke i humanitarne prirode (rezolucije; izvještaji), treći izvještaja o ratnim i humanitarnim prilikama u Hercegovini (bez Mostara), četvrti o kulturno-vjerskim prilikama, simpozijima, okruglim stolovima, Bošnjačkom saboru 1993. itd.

Rukopis započinje nužnim Uvodom koji u najsažetijem obliku ocrtava političke procese koji strmoglavo vode u disoluciju Jugoslavije, otvorene agresije srpsko-crnogorskih a poslije i hrvatskih postrojbi,  koje se, uz prešutnu podršku međunarodne zajednice, okrutno obrušavaju na državu Bosnu i Hercegovinu (stvaranjem novih, satelitskih paradržavnih i paravojnih struktura i etničkim čišćenjem „svojih prostora“ od drugih.), ne obazirući se na legalne bosanskohercegovačke institucije i državne funkcionere izabrane na demokratskim izborima.

Iz te historijske sekvence koja se odnosi na cijeli državni prostor, autor otvara podtemu sigurnosnoga stanja Mostara te dolaskom rezervista u septembru 1991., proširivši je posebnim rukavcima o „nemogućoj političko-brzbjedonodnoj situaciji Bošnjaka“, te izvještajem o kontroverznoj odluci Kriznog štaba (29. 4. 1992.), kojom se odbrana Mostara daje u ruke Hrvatskog vijeća obrane. Od tada se, zapravo, otvara i prostor sumnje da je Mostar „prodan“ i da je u toj prodaji SDA imala neporeciv doprinos. HVO je, preuzevši odbranu, odmah raspustio Krizni štab i imenova Ratnu vladu (postavljenu od predsjednika HVO-a), prekinuvši sve veze s legalnom Vladom u Sarajevu. Autor izravno kaže: „Tako je zapravo izvršen klasični vojni udar i utrt put u proglašenje Hrvatske Republike Herceg Bosna.“

Od tog trenutka u Mostaru provokacije i zastrašivanja preuzimaju „jahači Apokalipse“ pokrečući ratnu mašineriju kakva od drugog svjetskog rata nije viđena u svijetu po svojoj krvoločnosti – upotrebi svih ratnih i zločinačkih sredstava da se dođe do, u zagrebačkim kabinetima, zadanog političkog cilja: otimanja Grada i Hercegovine, proglašenju Hrvatske Republike Herceg Bosne s Mostarom kao „hrvatskim stolnim gradom“.

Da bi se ostvario taj „stoljećima sanjani san“, inžinjerima rata na putu su bili oni koji nisu Hrvati, a njih nije bilo malo. Militantni um po svojoj prirodi stvari rješava jednostavno: Politika Mate Bobana i Franje Tuđmana koja se provodila u BiH i posebno u Mostaru i Hercegovini, dikirala je koncept tzv. humanog preseljenja, pa je u tom smislu doseljavala Hrvate iz Srednje Bosne (osnivajući nova naselja poput Bobanova i Suškova), a Bošnjake masovno protjerivala, zatvarala u konc-logore i raseljavala u „treće zemlje“. Tako je postignuto, najodvratnijim ratnim sredstvima, ono što se željelo: promjena statističke slike Mostara i Hercegovine, u kojoj su Hrvati na svim razinama postali većinski, a Bošnjaci manjinski narod. Što se tiče Srba, oni su svedeni, istim zlokobnim sredstvima, na neprimjetnu i gotovo beznačajnu statističku nacionalnu manjinu. S krajem rata, ti ciljevi HDZ-a međutim nisu liferovani, nego se, kako uvjerljivo sjećanjima i relevantnom dokumentacijom ilustrira muftijin rukopis, žilavo bore na reafirmaciju i potpuno je neizvjesno hoće li, uz očitu (mada nevješto kamufliranu) međunarodnu podršku – pobijediti u miru, 20 godina nakon što je oružje ušutjelo.

Poput dokumentarne rijeke, autor niže događaje i procedure koji su  relevantni (kao osobno viđenje) same organizacije odbrane, primjećujući dezinformacije što su je ometale i opterećivale, te uloge generala po liniji Rasima Delića, Sefera Halilovića i Atifa Pašalića, koja nije išla bez „nekog tihog rata“ među posljednjom dvojicom. Autor nerijetko traži i potvrdu svojim zapažanjima, služeći se citatima iz ratnih novinskih izvještaja („Oslobođenja“) ili drugih pisanih izvora. Citatima se služi i kad, paralelno s tokom ratnih segmenata svoje kronike, govori o Bošnjačkom saboru (27. 9. 1993.), na kojem je donešena historijska odluka o povratku nacionalnog bošnjačkog imena narodu i bosanskog imena jeziku. I kad govori o kulturnim, mada oskudnim proplamsajima (koncert hora Mostarski bulbuli, izložbi slika J. Nikšića I. Novalića i A. Jakirovića), neće odoljeti a da ne posegne za citatom P. Matvejevića iz njegova lamenta o rušenju Sarog mosta.

Posebno poglavlje je posvećeno „hronologiji događaja vezanih za organizaciju grada Mostara od 1994. godine“., izuzetno važnom poglavlju koje sadrži i političke procjene s važnim i živim reperkusijama i na današnje vrijeme kad Mostarom upravlja „samo jedan čovjek“.



Uništavanje ljudi i muslimanskih dobara Hercegovine

Veliki broj manjih poglavlja, od kojih se može sastaviti zasebna knjiga, odnosi se na strukture Islamske zajednice, na Muftijstvo – na njihovu poharanost i hotimično ciljano uništavanje od prvog dana rata; donosi popise miniranih i srušenih džamija, ubijenih imama, uništenih islamskih učilišta i drugih objekata u njezinu posjedu ili na njezinoj brizi. U tom tematskoj cjelini, svjedoči konstituirajućoj sjednici Rijaseta IZ (1994.), na kojoj mu se odaje priznanje na „uloženom naporu oko povezivanja i zbrinjavanja muslimana Mostara i Hercegovine“.

„Islamske teme“ su i popisi, pa i kratke notice, bilješke koje nas podsjećaju na prve ratni ispraćaj hadžija, na održan sastanak i primopredaji dokumenata Salih ef. Čolakovića s reisom Mustafom Cerićem, „usputnih“ krokija o muftijinim posjetama Livnu i Stocu, te o hapšenju i mučkom ubistvu iranskog novinara S. M. Nevada od strane HVO – sve iz 1994.

Vrlo dobro su ocrtani karakteri, bez psihologiziranja, ne samo neprijatelja i agresora, nego i bošnjačkih protagonista, nerijetko slučajnih ljudi, mutnih i sebičnih, ali i običnih, koji su se izdigli nad narodom svojom požrtvovanošću i svojom ljubavlju za zemlju koju su im očevi ostavili. Ponovno je ukazao,  primjerima iz najtragičnijih godina opstanka zemlje i naroda, koliko „naš čovjek“ može biti „požrtvovan“ u pravljenju štete svome kolektivitetu kakvi su primjeri prvotnjeg, tragičnog rasapa unutar vrha SDA, koju zadugo nije razumijevao ni sami predsjednik Izetbegović.



Vlastitim očima viđeno...

Posebno su upečatljive sekvence rukopisa gdje autor progovara iz svog jezgra, kad se u tekstu javlja njegov JA, kao onaj antologijski kad u memoarskoj rekonstrukciji kojom evocira uspomenu  pješačenja od svoje kuće do sjedišta SDA na Rondo da bi upozorio na sadržaj tajne dojave o planiranom hrvatskom napadu na Mostar 9. maja 1993., kada su postrojbe HVO pohapsile cijeli grad i napunili nogometni stadion i djecom i odraslim – kad je započela golgota građana Mostara i kada su otvoreni zlokobni konc-logori Jadranka Prlića i Mate Bobaba. Zapanjujuća je, po muftijinom svjedočenju, neobaviještenost i naivnost tadašnjeg vrha mostarske i regionalne SDA – koja nije ni slutila „šta se iza brda valja“, u njihovoj najneposrednijoj blizini, a kamo li da je nešto poduzela – pa čak ni na muftijino upozorenje! – da se spasi što se spasiti da!



Umjesto zaključka:

Memoarsko-kronološka građa koju je priredio muftija Seid ef. Smajkić na više od 530 stranica, predstavljaju prvorazrednu dokumentarnu knjigu. Ona nije samo zabilježila događaje koji bi sami po sebi bili zaboravljeni, nije samo pustila u opticaj dokumenetaciju  proizvedenu u ratnom razdoblju (i danas mahom nedostupnu), nego ju je i sintetizirala i postavila u dijalektičke uzročno-posljedične suodnose, interpretirala ju je i pojašnjavala stavovima (ponekad i ) pomoću novinskih žanrova (intervjuima, izjavama), a potkrjepljivala promišljanjima i analitičkim izvještajima, na kojima očito, nije sam radio.

Vjerujem da je ovo jedna velika i izuzetno poželjna knjiga kojoj je budućnost da bude temeljnom historijskom građom.



Izlaganje na promociji održanoj u Studentskom hotelu Mostar, 28. 12. 2015. godine

Nema komentara:

Objavi komentar

PROMAŠI ME PROKLETSTVO FARAONA

  AUTOBIOGRAFSKI FRAGMENTI Promaši me prokletstvo faraona Napisao: Ibrahim Kajan Nevjerovatno je koliko se “tovara sitnica” može prenijeti i...