PUSTOŠ - DVORI RESULBEGOVIĆA

Historija iz zasjede

Piše: Dr. Ibrahim Kajan

Saraji bega Resulbegovića - zamak neponovljivosti

Ako su jednog čovjeka prognali iz grada, samo zbog toga što ima drukčije ime ili uvjerenja po kojim postoji na ovom svijetu, onda se zna „koliko je sati“ i da brojke nisu uopće presudne; prognat će se desetine, stotine i hiljade onih  koji se ne „uklapaju“ u koncept „nacionalističke dosljednosti“.  Sve što bude svjedočilo o njihovoj prisutnosti u gradu, posebno arhitektonska i memorijalna baština, zatirat će se – i pravdati „ratnim sljepilom“, čak i u vremenima kada rata više ne bude. 

Bili smo, prvi put nakon rata, u Trebinju. Katolička crkva je, posteđena, na svom mjestu ali Hrvata, kojih je u općini bilo oko 1200, „svedeno“ je na tri-četiri stotine. Od blizu 6.000 Bošnjaka, sada ih je – 250. Porušene su im sve džamije, ali su ih obnovili, pod prijetnjama i bjesomučnim demonstracijama.  

 A najslavniji „objekt“, raskošna rezidencijalna starina, saraji bega Resulbegovića, s one čudesne fotografije na kojoj se dvori ogledaju u zrcalu zelene Trebišnjice – ne postoje, ali mi ih vidimo. Saraji su u hrpu šljake pospremljeni u dijelu ispražnjene parcele. No, svejedno, i takvi, izaći će iz prašine i biti obnovljeni i biti nacionalnim spomenikom koji će, kao i do zlokobnog pada u ljudsku mržnju, ukrašavati zemlju svojom vlastitom, neponovljivom inačicom ljepote. 

Kakav je bio taj zamak neponovljivosti? Bio je, u turističkom procvatu, mjestom u kojem su ljudi, što bi ga pohodili, bili rahat. Došli bi samo popiti kahvu i zagristi u slast lokuma. Sjedili bi i tiho pričali. Pričali i razmišljali. Osjećala se prisutnost historije, ali ona nije opterećivala; prohujale naslage vremena svojim su jezikom podsjećale čovjeka na prolaznost života i obećavale trajanje u vremenu, ako mu pridoda nešto korisno i lijepo. U njoj je 1875. sjedio ruski konzul i pisac A.  Giljferding, kada je kompleks pripadao Haki-begu Resulbegoviću. Tokom I svjetskog rata saraj je pažljivo razgledao svjetski arhitekt Richard Neutra; ne mogavši odoljeti svojoj krilatoj ruci  - ostavio je likovnosti nadahnuti akvarel Begenhausa, kako su u Europi počeli nazivati prepoznatu arhitektonsku čaroliju. 

Taj je saraj podignut po zamisli Osman-paše Resulbegovića najvjerovatnije 1725. godine, velikog legatora, vakifa i graditelja najznačajnijih objekata u Trebinju. Dvori su služili kao porodični ljetnikovac.  Kompleks sastavljaju muška i ženska kuća te nekoliko manjih i sporednih za sluge i kmetove. Unutar voćnjaka bio je skriveni hamam. Kroz njega bi provedena vodena traka rijeke. Kuće su raspoređene po blagoj bregovitoj površini „ondje gdje se Trebišnjica „rastače“ (otuda naziv Rastoci), u četiri manja rukavca“.

Kompleks ljetnikovca bega Resulbegovića predstavljao je, po jasnim iskazima najvećih domaćih i stranih stručnjaka, jedan od najreprezentativnijih arhitektonski oblikovanih kompozicija otomanskog vladanja u južnoslavenskim krajevima. Osnovni građevni materijal bio je kamen i drvo. U odajama koje su služile za dnevne boravke, divane od dogovora i od kahvenisanja, stropovi su bili raskošno ukrašeni duborezima, izdubljenim ružama, arabeskama i rubnim trakama, a zidovi  levhama s mudrim ajetima i Božjim imenima. Četverovodni, šatorasti krov, prekriven je kamenim pločama i ćeramidom, što je jedno od obilježja osmansko-bosanske arhitekture mediteranskog podneblja Hercegovine. Na vrhu krova Begove kuće vidio se uzdignut ukrasni kamen musafirtaš, znak dobrodošlice neznancu da u kući može besplatno prenoćiti. 

Nema sad musafirtaša, nema ni krova, nema ni dvora, ni kompleksa: tokom godina 1992-1995. palikuće su sve spalile a potom „teren očistile“ i zaravnale. Usprkos zakonima i zdravoj pameti – neka Fondacija „Centra za razvoj fizičke i duhovne kulture“, koja je „čudnim putovima“ postala vlasnikom parcele, započela je izgradnju svojih terena i svlačionica... I evo, godinama sve stoji na svom mjestu. Niko se ne pomiče s „ratnim nasljeđem“.  

Izbjegli i prognani se vraćaju rijetko, jer se i u ljepoti svoga zavičaja treba i živjeti – od hljeba i pravde. Zato se češće vraćaju u kovčezima i pod samrtnim platnima na svoju baštinu, nego što se živi vraćaju u svoje kuće i svoje domove.

AVAZ, prilog SEDMICA, 26. 12. 2015., str. 14-15