PROBLEMI BOŠNJAŠTVA

Govor: Teufik Velagić

(Blagaj, 1925.- Beč, 2013.)

 (Na diktafonu zabilježio, prepisao i priredio Ibrahim Kajan)

Bismilahir-Rahmanir-Rahim

Draga braćo, poštovane sestre, dobar dan svima želim, cijelom skupu.* Moje će izlaganje biti uglavnom, moglo bi se reći, moj životopis, moj životni put, jedna slika, jedan primjer ovih dosadašnjih u ova prošla dva, tri dana izloženih misli o ovoj trojici velikana. Moja tema je fino imenovana od gospodina Neimarlije -"Problemi bošnjastva". Rođen 1925. u Blagaju, blizu vrela Bune, kod Mostara, u familiji koja je više-manje bila ugledna i pismena, gdje su dobivali novine, dnevne, i časopise, vjerske i stručne; knjiga se poneka kupovala ili se u kuću unosila. Sa osnovnom školom u Blagaju i gimnazijom u Mostaru, kratkim studijem na Islamskom teološkom fakultetu u Sarajevu od jedne godine, i u dva

dijela studijem agronomije, ovdje, u Zagrebu - takvo je ukratko moje školovanje. 1945. u Sarajevu, od aprila do aprila (1947) vojnik. Ovdje uhapšen polovicom aprila 1949. zbog ilegalne pripadnosti organizaciji Mladih Muslimana. U Sarajevu suđen na 15 godina. Poslije skora deset godine pušten; završio studij ovdje i onda, upravo 31. juna, krenuo vozom do Maribora i onda pješice preko brda u Austriju.

Od 1962. živim u Beču. Prvi put sam se opet našao u domovini poslije 28 godina da bih učestvovao u životu i radu svoga naroda i SDA (Stranke demokratske akcije). To je samo ugrubo nacrt mog života, kakvih je sigurno hiljade i hiljade proživljeno u prošlim decenijama. Kao dijete u osnovnoj školi

imao sam učitelja. Bio je musliman, Blagajac, ali prije toga bila nam je učiteljica, žena popa blagajskog, dvije godine. Onda je došla jedna učiteljica, katolkinja, pa Blagajac, musliman.

U Blagaju imaju dvije crkve, jedna džamija, općinsko mjesto, nekoliko uglednih familija katoličkih, nekoliko pravoslavnih, pop, hodža, fratar. Okolna sela su muslimanska, ali i katolička i pravoslavna. Iz dubokog djetinjstva, smatram da bi trebalo reći da bi se ušlo uopće u taj moj rast, ja mislim i u vas u ono vrijeme,

ko je tad bio rođen, bile su biljke koje se u baščama mogu naći. Kao djeca brali smo ih i sjekli "glave" jedni drugima, igrali se „vlaha“ i „turaka“. A kod pravoslavne i katoličke djece u školi saznao sam da su se i oni isto tako igrali. Ta je igra značila podjelu na „vlahe“ i „turke“. Iako je ovo jedan drastičan primjer odgoja koji je značio plod historije, mogu reći u kući i u selu, od hodža, i od popova i fratara, i svih dobivao sam, i dobivali smo, jedan primjeran odgoj. Kroz ovaj primjer se očituje čitava historija, ta naša kojom sam i ja, eto, opterećen i kroz koju sam prošao živeći u Blagaju i Mostaru, učeći najprije u mektebu arapske harfove (slova) da bih znao učiti (čitati) u Kur'anu, zatim u osnovnoj školi latinicu i ćirilicu, a u gimnaziji višeslojnu historiju svih nas u Jugoslaviji. U školi učitelj rodoljub odgaja djecu rodoljubno. U ono vrijeme bila je Jugoslavija, tri plemena, jedan narod, tri vjere. Kod kuće - islamski hodža je tu, kao i kod pravoslavnih i katolika što ima pop, fratar. Na 27. noć ramazana - na dan otvaranja nebesa, mene pita otac: "Šta bi ti zaželio?" Opominju nas roditelji: kroz demire nemojte pružati glavu, jer jedan nije mogao vratiti glavu u sobu, kad je htio zaželiti "varičak zlata" zaželio "glavu ko varičak", pa je morao godinu dana čekati - da se opet nebo otvori i da zaželi da mu se vrati glava k'o i prije. Tako su nas roditelji opominjali. A mene otac pitao "Šta bi ti, sine, želio?" Ja kažem "Da oslobodimo Istru i da kralj Aleksandar oživi!" Dijete je u ono vrijeme tako odgajano.

"Šuti a pamti"

Ja danas susrećem djecu i dječake i odrasle, koji o Titi nešto tako govore i u ovome režimu. Na žalost s podosta prava, jer vidimo kako se okrenulo. U Mostaru u gimnaziji do V. razreda, pred rat bilo je i tako i tako, fino, ali pred rat se osjetilo zaoštravanje situacije, nacionalne, vjerske, i socijalne. Pisalo se ŽAP ("Živio Ante Pavelić"), već pred rat. Govorilo se onda o onoj ŠAP ("Šuti a

pamti"). Stariji me rođaci vodaju po nekim grupicama, ne nalazim tamo svoje mjesto. Okupacija, rat. Taj sam rat shvaćao, pomalo i želio kao dječak, jer sam mislio, kao i u prvom svjetskom ratu, rat će biti daleko, tamo na granici, godinama - kao što mi je otac bio na frontu, pa ćemo mi ovamo, uz rijeku, loviti ribu, i neće biti šumara. Tako smo mi, dječaci, zamišljali rat. Rat je bio gotov za deset dana. Talijani došli, Nijemci došli, ustaše. Ali - k'o dječak Bože moj, živiće se sutra k'o i danas. Međutim, nije bilo tako. U Blagaj su došli, mi kažemo - s Brotnja ustaše - u seljačkom odijelu, s puškama na kanafi, a blagajski ugledni čovjek Boras, očev prijatelj, koji se kune "Bora mi" umjesto "Boga mi",

da ne bi pogriješio, ako kletva bude kriva, postane tabornik.

Hapse se nevini i ugledni Srbi iz Blagaja i okoline, da vas ne zamaram s tim. Neki se puštaju, a neki se ubijaju, onako nevini k'o od majke rođeni. U Mostaru su isto tako radili, Hercegovina čitava tako. Još niko nije uspio ni vic na račun nove države ispričati, ne traži se oružje, ne traži se ni izjava o lojalnosti. Neretva nosi lešine. S mostova se bacaju po noći nevini Srbi ubijeni, sutradan iza pećina čakljama vatrogasci lešine guraju do Neretve. Niko se skora nije sakrivao može se reci, osim par Srba kod muslimana, onaj ko se prepao. Onaj ko se nije prepao, nije bježao. Tako su ljudi iz kuća, iz ureda, iz kancelarija, iz radnji, Židovi sa zvijezdama otpremljeni. Tako je moj djetinji raj, džennet u kojem sam rastao u Blagaju, i poslije u Mostaru srušen.

Naše mjesto muslimana u tome: osuda je bila jednoglasna od strane svih, bile su rezolucije... sjećam se dobro, razočarenja i šoka tih dana. Meni je bilo šesnaest godina. Traženje našeg mjesta u svemu tome pripadalo je starijima, ali ja, kao dječak, izgubio sam ono što se kaže - mir djeteta koje se rodi u kući, raste u miru i misli da je onaj njegov svijet najbolji što može biti, džennet.

Već gimnazija zahtijeva određene režimske poslušnosti; omladina je morala biti član Ustaške mladeži; od đaka, pravoslavnih, kojih je u Mostaru bila trećina (trećina, tri vjere), trećine skora nema; jedna jedina djevojka Srpkinja završila je gimnaziju sa mnom. U takvom životu nisam znao ni kud ću, ni šta ću. Držao se škole, dječak, nije me niko dirao, ali, eto '42. krajem '43. rahmetli Omer  Jahić jedanput me sretne i spomene ime Mladih Muslimana. Što se kaže - pade zrno na plodno tlo. Tu je bio i Salih Behmen. Bilo je tu i starijih onda. Ja kao dječak uz njih našao sam se u organizaciji Mladih Muslimana. To je onda bila omladinska sekcija unutar El-Hidaje, Udruženja hodža u ondašnjoj Hrvatskoj. To je bilo i pred rat u Jugoslaviji, udruženje hodža. Kako Hrvatska, kao fašistička zemlja, nije dozvoljavala omladinsko organizovanje posebno od ustaške, našla se forma da se ti mladi muslimani, koji su bili tek osnovani pred rat, pred okupaciju, okupe unutar El-Hidaje, kao omladinska sekcija pod nadzorom glavnog odbora El-Hidaje. Država je dopustila rad. Dali su nam za predsjednika jednog svog člana. Ali mi smo uglavnom radili samostalno, osnovali grupe u pet, šest gradova, desetak gradova po Bosni. Ideja je bila: okupljanje omladine na vjerskoj bazi, čuvanje omladine od nacionalizma, fašizma, komunizma i svega drugoga što nam je bilo po našem ubjeđenju islamski strano.

Šta smo mi: "Srbi, Hrvati ili Slavenci?"

Od činjenica koje bih spomenuo, predratnih, da se malo vratim na temu, evo jedne. Oca pitam, te '41.: „Babo, šta smo mi - Srbi, Hrvati, Slovenci, jer nema više od tri plemena? Kaže: "Moj sine, mi smo el-hamdulillah, muslimani, šta će ti drugo. A kad sam ja bio tako ko ti," kaže, "ovdje nije bilo ni Srbina ni Hrvata. Bili su rišćani i latini. „Tako su se, kaže, zvali. To je sve sad nanovo, unazad sto godina". Tako sam i ja dočekao endehu ("NDH" - ne uvidajuci ozbiljnost i domašaj toga čina). Nažalost, tako su gledali i naši roditelji. Predratna njihova filozofija je bila, nezadovoljnih srpskom vladom, režimom: Nek' ove đavo odnese, pa makar da dođe crni Ciganin!

To su shvaćanja slabih koji ne znaju šta će, ni kud će pa kažu - ako će moje dvije krave krepati, nek' krepaju ako će komšiji krepati ona jedna jedina. Zluradost je znak slabosti i očaja. Ja sam tako doživio naše roditelje.

- Nismo zadovoljni bili ni s našim hodžama. Krivili smo ih, krivili smo i političare. Kako smo mi rasli, sve smo više i više našli krivaca, koji su krivi za taj naš hal i ahval (nevolju, tešku sudbinu) i mislili, kasnije, kad smo malo poodrasli, mi imamo ključ za sve to, mi bismo sve to sredili, mi bismo to znali jednom formulom; islam je riješio sve probleme na najbolji način. Kad neko ima jednu takvu formulu, ima odgovor na svako pitanje. I to nas je oduševljavalo. Mladi Muslimani su bili (ime je došlo iz Egipta za razliku od "Ihvanulmuslimin" -"Muslimanske braće", koja je bila revolucionarna) edukativno nastrojena organizacija. Uglavnom smo mi bili edukativno opredijeljeni. A da se opet malo vratim pred rat. Pojavila se knjiga rahmetli Suljage Salihagića "Mi, BH Muslimani u krilu jugoslavenske zajednice." Bila je to mala senzacija, dobro se toga sjećam '38. godine. I od odgoja koji bi se mogao nazvati nacionalnim, ja sam dobio jednu jedinu anegdotu, koja se u toj knjizi nalazi. Pričali mi  stariji, kako je Bošnjak ponosni otišao u Istanbul da vidi padišaha (sultana). U džamiju došao gdje on drži hudbu, i čuo kako on na hudbi nabraja imena svojih naroda, ali nema Bošnjaka. Na izlazu pred džamijom ljudi stoje u špaliru, pozdravljaju sultana, rukuju se. Bošnjak ga susreće i malo zadržava: "Šta je to, padišahu? Među narodima Tvojim nema Bošnjaka, da se idući put takva greška ispravi!" Idući petak Bošnjak sjedi pred mimberom. Dođe vrijeme da se nabrajaju narodi, a ono vrijeme kad je trebalo nabrojiti i Bošnjake, kaže se tamo, sultan pogleda Bošnjaka, a Bošnjo rukom gdje stoji balčak od sablje, a sultan tako nabroji i Bošnjake. Prisili sultana da imenuje i Bošnjake kao narod u svome carstvu. Ja se ne mogu sjetiti u svom uzrastu da sam od bilo koga dobio nešto slično u odgoju da smo mi Bošnjaci. Ondje se susrela knjiga čak se sjećam i rahmetli Mulabdića i "Zelenog busenja". Knjiga mi je dolazila u ruke, ja sam je pročitao (knjižara Kalajdžića izdavala je te knjige).

Mnogo toga se pričalo, roditelji, amidže i onaj krug gdje sam i ja kao dječak i mladić dolazio. Politiziralo se i o svemu govorilo, ali taj naš nacionalni identitet nije bio tema razgovora. Autonomija, podjela Bosne i Hercegovine od Banovine Hrvatske, Mačeka, Cvetkovita, svašta je bilo, ali tu riječ, to ime nije nam bilo u prometu. Tako sam se ja morao kroz život probijati onako i ovako. Sjećam se, na jednom sastanku Mladih Muslimana, prije zatvora, u kući rahmetli Hasana Bibera, bilo je govora i o tome. Ja obično kažem - od mene je poteklo, nisam siguran, ali mislim - od mene potekao prijedlog da mi sebe počnemo imenovati Bošnjacima. Ja mislim da sam ja to bio. Kakav je odgovor bio? "Pa kud ćemo mi sad dolijevati ulje na vatru, pa vidimo li mi šta je bilo sa srpstvom, hrvatstvom, evo prošlo tek krvno klanje, krvno kolo prošlo zbog srpstva i hrvatstva". I to je ad acta stavljeno, nikad ga više nismo spomenuli.

Smatrali smo da je u komunističkom sistemu naš zadatak bio sačuvati islam i u svojoj okolini da nekoga sačuvamo da ne posrne, da ne izgubi pravi put. To je bio naš cilj i otpor. Naravno, kad smo malo ojačali i došli na teren, bilo je tu i drugih razmišljanja, ideja i stremljenja, ali to sad nije važno, važno je da smo svoj rad i svoj život posvetili islamskom učenju onakvom kakvog smo ga mi shvaćali, oslobođenog od svih tih vjekova.

Mislili smo da treba odstraniti novotarije, kojekakva tumačenja. Dopali smo zatvora. Bilo je tu žrtava, suđenja, smrtnih. Ima tu knjiga o Mladim Muslimanima, može se lijepo uzeti i pročitati. Muslimani su dali iz svog narodnog tkiva dvije organizacije, dva pothvata. Srbi i Hrvati u tom komunističkom sistemu nemaju ni blizu nešto tako. Nas je bilo više od 600 obrazovanih, dobar dio terena bio je pokriven našom mrežom. Četiri smrtne osude izvršene, dvojica pod istragom podlegli mučenju, dvojica na granici prema Grčkoj nestali. Osam šehida. Više od stotinu nas je osuđeno tamo do 20 godina; nekih 500 do 600 osuđeno je do dvije godine. Nedavno sam saznao da je bilo još dvije stotine uzgrednih hapšenja. Ljudi koje smo susreli u zatvoru odnijeli su najbolja sjećanja na nas, bez obzira na vjeru i naciju; izlaskom na vidjelo dana mi više nismo mogli sebe čuvati u sjeni.

Pitanja ekstremnih Hrvata

U zatvoru, već pod istragom nismo mogli više izbjeći pitanjima, koja su sasvim drugog karaktera: „Šta ste htjeli?“ To pitanje se meni i drugima postavilo kasnije, kad smo došli u Zenicu, Stolac, Foču od muslimana i nemuslimana. Vide nas mlade, zdrave studente, čestite, sve fino. "A šta ste htjeli?" Mi smo davali jedinstven odgovor. Nije to plod našeg naročitog organizacijskog stava, jedinstven smo odgovor davali kako je ovo sve dobro, samo plus demokracija. Država - neka je ovakva kakva je, Republika - neka je, Bosna u njoj - neka je, i drugih, neka je samo demokracija. Nisam, zaista, nikakvih iluzija imao, odnosno tih nekih panislamskih ili fundamentalističkih stremljenja. Zamišljali smo Islam kao jedan više-manje u Bosni, o Bosni smo mislili, individualni, porodični i društveni život islamske vjerske zajednice kakav je bio za vrijeme one Jugoslavije. Bili su tamo šerijatski sudovi, škole; imali smo svoje vjerske praznike, petkom je musliman mogao otići sa službe na džumu. Zamislite sada takvo nešto zahtijevati. Iz gimnazija, iz škola, išli smo redovito, pod moranje, na namaz, džumu, na vjeronauk. Danas je to previše zahtijevati. Ali kažem, mi smo tad tražili onaj život kakav smo upamtili od prije rata. Samo ga ispraviti toliko da bude demokracija, da ne bude diktatura - to smo željeli.

Bošnjaštvo među nama nije spominjano, ali interesantno, u zatvoru smo sreli ljude koji su tu temu nabacivali. Na jedno pitanje bilo je problem odgovoriti, a postavljeno od strane ekstremista Hrvata. Pitalo se nas: "Gradite vi pet džamija u svome selu. Jeste li vi za granicu na Drini?" A mi nismo bili za granicu na Drini, ni na Uni, ni na Savi, ni na Neumu.

U zatvoru se živjelo teško. Naročito su teški teror doživjeli skoro svi "politički" krivci. U njih su spadali svi osim kriminalaca. U početku 1951. počeo je dugi period primjene terora kakav je bio primijenjen prema komunistima informbirovcima (staljinistima) na Golom otoku i drugdje. Cilj je bio moralno skršiti što više neprijatelja i moralno i psihički i zdravstveno.

Kasnije sam se mogao uvjeriti da je teror u zeničkom zatvoru bio najgori, gori od onih u zatvorima širom Jugoslavije. Mi Mladi Muslimani smo bili posebno podvrgnuti tome teroru. Malo je koji tome izmakao. U to je spadalo mučenje glađu, zimom (skidanje prozora, skidanje djelomično i do gola osuđenika), tvrdim ležajem, premlaćivanjem, strahom i uz to sve popraćeno lijepim obećanjima.

Uvjet da im se preda duša. Vlast je na tom teroru podvrgnutim osuđenicima, dobili kao izvršioce bivše ustaše, četnike i esesovce: oni su taj krvavi posao radili za UDBU - PARTIJU. Tome teroru je bio izložen čak i dobar broj svećenika svih triju vjera. Bilo je i smrtnih slučajeva i samoubistava. Ja bih preporučio svakom, ako ga sila prisili da bude sam-samcat, neka pokuša sačiniti neku bilancu svog života. Tako sam ja u samici, moglo bi se reći, napravio jedan skok, oslobađanje misli na filozofskom, vjerskom i političkom polju. Izišao sam i počeo razgovore.

I drugi su nešto tako doživjeli. Mi smo, Mladi Muslimani, počeli razgovore o našem programu, ovom svjetskom. Stali smo na stanovište pravo onako kako malo prije rekoh: neka države kakva je, demokracije, Republike, demokracije u državi. Nismo ni ovog puta bošnjaštvo doticali. Međutim, ja sam bio jedan od onih koji nije bio zadovoljan. Tek kad sam izašao s robije, jah, s robije, uputio sam jedno velika pismo da bih nastavio rad, jer van zatvora, kasnije svaki rad je bio nemoguć.

Mi smo vidjeli da je bio moguć, doduše ovi ljudi koji su '83. suđeni nisu radili ništa protiv zakona, ali su zapali teške robije. I ja nisam u sebi osjećao snagu, mogu vam iskreno reći, da upadnem opet u zatvor. Ne znam šta bi bilo sa mnom. Ali cilj je bio jedino nastaviti rad u inostranstvu, ne vjerski, jer za te stvari nisam kvalificiran, već na političkom polju dati glas o Bosni vani. 11. juna, sad će biti godišnjica, krenuo sam iz Maribora, pješice i 2. jula prešao u Austriju, i tamo sam ostao.

Zašto je Rešad Kadić bio Hrvat?

Nastavio rad i na vjerskom ali i na političkom polju, ali sam prebjegao kao Bošnjak. Razmišljanja su moja i u tom pravcu. Tražio sam tlo pod nogama. U zatvoru sam sreo Rešada Kadića, bivšeg mladića, skojevca. Osuđen na pet godina u Mitrovici, nedefiniran nacionalno. S intelektualno jačim Hrvatima nacionalistima, postao je Hrvat i umro je kao Hrvat.

On meni kaže: "Teufik, ja tamo s njima osjećao sam se 'bez kaputa'. Oni tamo u kaputu, ja nemam kaput. Albanezi, Hrvati, uglavnom su tamo bili politički krivci u Mitrovici. Oni imaju ime, imaju jezik, ja sam se osjećao sirotan bez tog imena, bez identiteta...

U Jugoslaviji je došlo do neke liberalizacije, pa se to pitanje počelo dobra diskutirati, ali mi smo opet ostali kratkih rukava. Ime Musliman je usvojeno da se ne bi usvojilo bošnjastvo. Na Kongresu u Sarajevu, prije usvajanja takvog imena, i prije samog kraja usvajanja Odluka i rezolucije na Kongresu, iza zavjese tog Kongresa, bilo je žestoko diskutirano pitanje našeg imena -bošnjastva.

Komunisti ga nisu prihvatili. Bilo bi to za ono vrijeme riskantno, jer bi se Srbi i Hrvati u Bosni osjećali da žive u tuđoj Republici, jer oni imaju svoje Republike. Ja sam u Zagrebu, dok sam drugi put studirao poslije puštanja iz zatvora, išao u knjižnicu, tražio knjige, čitao. Razgovarao sam o tome s rahmetli Dervom Hadžomanom, koji je živio tada u Zagrebu. Bio je ugledni građanin hrvatske orijentacije iz Mostara, načelnik za vrijeme Banovine Hrvatske. Kod njega sam bio. On je već bio ostario, u krevetu. Kaže mi: „Teufik, samo tako, Bošnjaci, mi smo Bošnjaci." To je bilo ono malo, može se reći, kad treba na vagu, pa da prevali. Meni je to bio nezaboravni dan, bila je noć. Prebjegao sam u Austriju kao Bošnjak i takve su bile prve evidencije o meni tamo. Činovnik sjedi; „Nacionalnost?" Ja mu kažem: „Bošnjak“. Očekivao sam da podigne ovako glavu: "Pa to ne može." Ne, on je to mirno zapisao, jer u Austriji bošnjaštvo postoji od starih, eta, kao čisto legalno, sasvim normalno i prirodno. Međutim, ja nisam naišao u inostranstvu na Bošnjake. Naša emigracija je bila uglavnom hrvatska, nešto srpska. I mogu spomenuti one kao što su dr. Smail Balić, Adil Zulfikarpašić i još neki.

U emigraciji, da ne duljim, u tzv. alternativi demokratsko-londonskoj, gdje smo bili okupljeni u političkoj grupi demokratske emigracije Srba, Hrvata i Slovenaca, našla se i nas dvojica-trojica imenovanih kao Bošnjaci-Muslimani. Bilo je tu podosta povike s ove ili one strane, ali to se tako ustalilo. Iz domovine oni koji su mi dolazili, ahbabi, izišli s robije, neko hrabro i javno, neko i potajno, ova pitanje nije nalazilo na plodan odziv, mogu priznati, u što sam se puno razočaravao. Ali ja sam znao da su isto tako i oni, kao i ja, u nekom zakašnjenju. Bošnjaštvo, kao ime, nije nailazilo na odjek. Podosta sam truda uložio, zašto nije nailazilo na odjek?

Kod nas se mnogo toga krivo shvaća. Svaka nacionalna opredijeljenost, nacionalno ime, nacionalna historija, smatra se već nacionalizmom. To nije nacionalizam. Nacionalizam je ideologija modernog tipa, ali pripadanje jednom narodu, njegovo ime, njegov jezik, njegova kultura - to je od Allaha već dano, stoljećima.

Hiljadama godina postoje plemena, postoje narodi, moderne nacije su nastale poslije francuske revolucije. U redu, Kardeljevo definiranje Bosanskih muslimana značilo je to da smo mi etničke zajednice, da nismo narod. Tako je nas Kardelj imenovao. Na žalost, u zemlji nije bilo tog odjeka, mi nismo imali uspjeha u tom pogledu ni kod komunista. Da su Džemal Bijedić i njegovi jarani '45. htjeli imati bošnjaštvo, oni bi ga imali. Opredijelili su se kao Srbi, kao Hrvati. Jedino, ako se ne varam, rahmetli Husaga Ćišić '45. je zahtijevao bošnjaštvo, ali on je jedan u ono vrijeme, i bio je ušutkan. Od toga nije bilo ploda. Meni su ove veličine o kojima govorimo na ovome seminaru, sjećam se dobra, značile da imam nekog i nešto iza sebe. Kad se nađeš na moru, plivaš duboko, nigdje da odahneš. Najedanput na kamen se opreš, tu predahneš, znadeš da imaš tvrdo pod nogama, ali moraš dalje. Tako smo ove neslužbene, nelegalne takorekavši veličine naše nalazili samo u sjenama, jer država Jugoslavija nije te ljude priznavala, nije ih bilo u udžbenicima poslije rata, da ne govorim o ovamo dalje. Što nije u školama za djecu, to nije priznato! Ja učim Lazu Lazarevića -"Prvi put s ocem na jutrenje", a o Edhemu Mulabdiću ni riječ.  Ima knjiga, ali ih nema u udžbenicima.

Ideju bošnjaštva sam shvatio, a intelektualci?

Kao bošnjaštvo, ideju sam shvatio. Primijetio sam da smo u jednom isto tako napravili historijsku grešku, što je običaj kod muslimana, islamskih naroda. Predislamsku historiju ostavljamo kao džahilsku, nije naša. A meni Pavle Ostojić, posljednji živi član Jugoslavenskog odbora u I. svjetskom ratu, iz Kanade piše: "Gospodine Velagić, vaša je to historija, vi ste je zaboravili, vi ste se odrekli i onda je sebi prihvaćaju Srbi, Hrvati; onda ste vi repa bez korijena." Upravo je tako. Ako sam negdje spomenuo tu historiju našim - nemamo afiniteta, nemam ljubavi, nemam osjećaja. To ako nešto nije muslimansko, gotovo nas se ne tiče. Bogme to je jedna velika greška naših učenih ljudi, naših organizacija, kulturnih ljudi. Mi vidimo, ovdje mogu reći, ne trebamo ništa tu kriti, priličnu pometnju među našim intelektualcima, od dolaska Austrije na ovamo.

Idu u Zagreb, Beograd, Peštu, Beč na školovanje, vraćaju se ovako ili onako, ali ne kao Bošnjaci. Da smo mi imali takve inteligencije koliko-toliko, da su Mladi Muslimani bili Bošnjaci, imali bismo bošnjaštvo.

'83. suđenje Aliji Izetbegoviću... Ni traga od tog problema, ni političkog. Nisu se oni tim ni bavili, ni ovamo ilegalno u razgovoru. Pod komunizmom glavni problem bio je kako ostati kao Musliman. Niko nije nazirao pad komunizma. Prema tome ne treba nimalo zamjeriti ako su i ti ljudi '83., neka grupa Mladih Muslimana, koji su već bili stari, i drugi - Islam stavili jedino preda se i za njega se zalagali. Ako ostanemo kao Muslimani pod komunistima, bit će od toga nešto. A mi vidimo da smo u jednom zakazali. Poslije '45. osim nekoliko političara iz stare buržoazije, nazovimo je tako, nismo imali ni jednog jedinog pojedinca političara demokratu zapadnog tipa, koji bi se s komunistima sukobio, bio doveden na sud i suđen. Jednog jedinog a kamoli grupe, a kamoli to da se naši intelektualci kao Bošnjaci pitaju kako ova država postoji, kuda ide, šta bi moglo sutra biti. Nismo to imali. Zatečeni smo. Historijski tok smo izgubili.

Dan radosti - dan usvajanja imena Bošnjak

Od odlaska Turske, smanjuje se naš broj 1918. g. 30% nas je bilo u Bosni i Hercegovini, 1945. 31-32%. Šta smo mogli učiniti, konačno - šta smo mogli učiniti? Ali svejedno, mi nismo imali naše grupe i da smo imali onoliko Bošnjaka koliko smo imali Hrvata-muslimana i koliko smo imali Srba-muslimana, mi bismo imali bošnjastvo davno. Nismo imali. Govorilo se, pisalo o bošnjaštvu. I do ovih dana mi vidimo da je bošnjaštvo u Sarajevu dobrim dijelom progurano od nereligioznih muslimana, kako ja iz daljine prosuđujem, jer njima je smetalo ono velika M u Musliman. Ali trebalo je protiv njega da se bore upravo religiozni muslimani, ali nisu se borili, jer im je i to dobra došlo. Jedanput da se okupimo u jednoj rubrici, da se vidi koliko nas ima, pod kojim imenom nije važno - i oni koji se pišu velikim M, ateisti Muslimani, indiferentni Muslimani, kojima je smetalo M veliko, jer im je lakše prići nacionalnoj problematici našoj, ovako ili onako jednako bila širku (bezboštvu). Tako smo daleko išli. Draga braćo, ja sam u svome takvom nekakvom... životnom putu sebi našao, lično za sebe sam .. našao identitet, ako se ne varam, noći na 31. marta kada je bio usvojen naziv Bošnjak i bosanski jezik. Za mene lično to je dan koji ostaje u mom životu radost, nada, jer nemojmo gubiti iz vida, pod imenom Musliman smo imali razloga da budemo, i očuvali se, i ujedinili se, i zbili se. Bilo je od toga i štele, jer pod tim imenom smo mi žigosani i dobra je iskorišteno to protiv nas, a Zapad je sigurno bolje studirao naše težnje, naše imenovanje, ono što pišemo, ono što govorimo, nego mi sami i naši dušmani. A zašto smo ovako još došli pod udar? Prešućuje se udar hrvatski, to se nažalost ovdje prešućuje.

Kao što se ne smije ni spomenuti ustaštvo '41., '45. ako se spomene četništvo. Ne smije se zaboraviti - ne spomenuti HVO. Ako se govori o današnjem ovome Miloševiću i Karadžitu, treba spomenuti Bobana i ostale jer su pokazali da su isti. I nemojmo nimalo imati iluzija, da su oni Mostar osvojili i prodrli do Viteza. Nisu uspjeli. Nadam se, neće ni uspjeti, ali ostaje jedna činjenica koju mi isto tako bez političkog vodstva nismo uviđali. Nas je od  '45. 30-32%, a nalazilo nas se skora 50% u Bosni '91. u popisu. Konačno, jasno, jer nećemo biti Hrvati, nećemo biti Srbi, okupljeni u jednoj rubrici "Muslimana". Dva miliona intelektualno, školom i svim ostalim kvalitetama smo ih dostigli, pa čak i prestigli u nekim stvarima. Mi nismo bili svjesni koliko oni to gledaju, studiraju i prate, jer za sudbinu Bosne to je bio mač koji im sve nade sasijeca. Mislili su da će to oni do Drine ili Une imati; pa kad nije moglo do Drine, do Une, pa hajde, to je trebalo podijeliti. U toj našoj nesreći, koju ja lično nisam očekivao, ruku na srce, ovakav otpor, organizaciju domovine.

Gledajući sa strane, vidio sam nas u sendviču. Desilo se, fala Bogu, iz narodnih grudi se rodila Armija, i što je još najvažnije, nismo pošli putem naših dušmana. Niti Armija, a prije Armije Teritorijalna obrana, grupe ove ili grupe one po selima, nisu pošle u osvetu, nisu uzvratili jednakom mjerom, sačuvali su čestitost, obraz. Pred Boga i pred narod možemo izaći, pred historiju možemo izaći svijetla obraza. I mi ne znamo koliki je to kapital, jer da smo pošli njihovim putem mi bismo skrahirali sami u sebi, urušili se ko banda osvetnika, po brdima, preko brda, k'o vukovi. Ne bismo stigli nigdje. I računam da su ova dva kvaliteta, imamo Armiju i imamo čestitost naroda, pouzdanje u sebe i sa imenom Bošnjaci, nadamo se da ćemo taj dio Bosne, koliki god bio, ostaviti, sačuvati za sebe i da ćemo je u tom pogledu imati. Ja sam zato za borbu dalje. Da Bog da, da nas Bog uputi na pravi put, u to šta je bolje, ali u se i u svoje kljuse. Ne znam šta bih vam još o tome rekao. Ponešto se iz mag života ispunilo. Težnje - tu su, strepnje -tu su. Osjećam pomalo da sam privilegiran što sam tu, neki moji suborci nisu živi, nisu ova doživjeli. Pa, nekad sam mislio, i bolje je, golem je jad nas, nevolja a nekad opet volio bih da su tu, da vide da nas nisu te sile, ni istočne ni zapadne, skršile. Hvala islamskim zemljama za onu pomoć koju su uložili, da ih ne imenujem, znamo ih. Islamski svijet, nažalost nije ono što bi trebao biti. Nadam se da će u njemu isto tako doći do tih osvješćenja, ali nemojmo imati iluziju, a mi smo daleko od njega. Ako mi sami sebi ne osiguramo i u Bosni da bude mjesta i jednim i drugim našim komšijama opet, i da djecu ne odgajamo više na ovome... Bez obzira na sve iskustvo naše, pokušajmo, ja bih rekao, odgajati djecu onako kako nam Allah nalaže i kako nam interesi u Bosni nalažu. Jer opet, sve, sve, ali interesi su kod nas često prenategnuti nekakvim super-islamskim osjećanjima, super-islamskim ciljevima, a na kraju, samo da još kažem, volio bih da budemo oprezni u toj euforiji. Bilo je toga, čini mi se, djelomice i ovdje kad se govori o Bošnjaštvu itd. Sve to pokušajmo trijezno odvagati, jer ako mi negdje pretjeramo, drugi će otuda podmetnut crno na bijelo, pa nije to tako, pa ćemo se sramotiti. I nemojmo naš narod nekim euforijama zaluđivati, već trijezno, kako smo i do sada, svako pitanje rješavati. Računam, Aliju Izetbegovića poznajem dobro, iako sam daleko od kulta i svega, ali čini mi se, ne znam, čini mi se da onakav čovjek, ako nije dorastao vremenu okrutnosti, dorastao je u ovom vremenu morala, čestitosti, a on nam to donosi. Ovo što o njemu govorim nije neko hvalisanje našeg predsjednika, nego iskrena želja. Znam ga dobra, on je u tom pogledu, ja mislim, i svoje saradnike uvijek uvjeravao i privlačio, i njihovu odanost dobivao. Pa da nam Bog dade s njime i svi zajedno da dočekamo to vrijeme kada ćemo se moći kući vraćati, kad ćemo Bosnu obrađivati, sijati je, žeti, djecu odgajati kao Bošnjake i kao - muslimane.

Hvala vam lijepo.

*Autor je svoje riječi izgovorio u Zagrebačkom Islamskom kulturnom centru 27. VI. 1994., na simpoziju o djelima Handžića, Bašagića i Mulabdića; Behar, god. VI., br. 19-20, 1995., str. 5-8