Historija iz zasjede
Piše: Ibrahim Kajan
Ćuprija Haseći Ali-age u Konjicu
Osim ljudi, najzanimljivije, najplemenitije i najljepše
pojave na svijetu svakako su njihova dobra djela pridodana svijetu. Od
opipljivih i vidljivih – to su mostovi! Ako se sve u namjeri graditelja
potrefilo i sastalo s vizijom „božanskog porijekla“– onda nema sumnje da je
pred nama vrhunac čovjekove dobrote darovane drugim ljudima.
Most o kojem govorimo, nakon što je već bio historijom
progutan, poput ponornice što je u zemlju uronila, i on je – ponovno iz vremena
izronio! Pa hajde, da razaberemo iz vremenskog gustiša, otkuda mu je graditelj,
kada ga je podigao i šta mu je bilo „zapisano“. Mi smo ga, rođenjem novovjeki,
spoznavali na dva načina: čitajući putopise Evansove i Renerove, koji su ga
vidjeli 1875. i 1885., pa su ga ganuti ljepotom, svrstavali u probranu listu
remek djela koja su na ovom svijetu vidjeli. Drugi je način našeg uvida – s
obale Neretve: vidjeli smo jake, masivne podupirače preko kojih je bila
položeno tijelo mosta. Most? Nije ga bilo. Bio je srušen. Miniran od njemačkih
vojnika u rasulu i bijesu poražene sile, godine 1945. Te je godine most imao
273 godine… U ono vrijeme špijunskog i vojnog turizma engleskog i austrijskog,
Evans i Rener još nisu znali da je most izgrađen, zaboravljenim pa naknadno „otkrivenim“
podatkom, godine 1682. Evans je ostavio uz
crtež i zapis: „Preko rijeke poznate kao pod imenom Neretva dugim i lijepim
kamenim mostom, najljepših od svih ovdje dosad viđenih, osim onih u zidinama
glavnog grada, povezano je nekoliko kuća na bosanskoj obali sa Konjicem na
suprotnoj strani. Most je jedan od najstarijih historijskih spomenika u
pokrajini i govori se da je djelo Hvalimira srpskoga kralja (vladao u prvoj
polovici XI stoljeća i oženio se sestrom svog vazala bosanskog bana Nikole),
ali su ga kasnije Turci nesumnjivo obnovili. Građevina je živi svjedok
starodrevne veze između Bosne i Srbije.“ Nije ni čudo da je Evans svugdje
„vidio Srbe“, jer je zbog njih i došao u Bosnu, da ih podupre u „spontanom
ustanku“ te, 1875. godine.
Istu su legendu ispričali i Reneru
o onom Hvalimiru (kojeg smješta čak u VII st.) ali se autor, osjetivši nešto
sumnjivo u tom kazivanju, kritički distancirao i priklonio „mišljenju Turaka“,
bezbeli lokalnih Bošnjaka, da ćupriju treba vezivati za Ahmed-pašu Sokolovića i
godinu 1715., To je mišljenje utjecalo i na trećeg značajnog putopisca, Roberta
Michela, pa i on, sa svoje strane, pridonosi daljem osvjetljavanju historijske
pozadine Starog mosta u Konjicu. Ali, osim sličnosti u graditeljskoj vizuri
konjičkog mosta s višegradskom ćuprijom na Drini, nauka nije mogla pronaći -
Ahmed-pašu Sokolovića. Nema ga.
Čudno je to da nijedan od
spašenih arhivskih dokumenata ni jednom jedinom riječju ne spominje gradnju
konjičkog kamenog mosta, niti ime njegova graditelja. Ono što se pouzdano zna,
jest podatak „crno na bijelom zapisan“, iz zaklade glasovitog mostarskog vakifa
Karađoz-bega: na tom je mjestu, ili 20-tak metara naniže, bila njegova
zadužbina – „njegova ćuprija na Neretvi u Konjicu“. Bila je očito građena od
trošna materijala, drveta, podložna čestim popravcima. Jednom je preko nje
jahao poviši stambolski funkcioner, Haseći Ali-aga, pa konju, u nevakat, propade
noga kroz truhle daske. To je agu rasrdilo. Povratkom iz svog zavičaja, ostavio
novac da se u Konjicu sagradi solidan most. Predaju je zabilježio A. Nametak,
navodeći Stolac njegovim zavičajem. Kasnija potraga H. Hasandedića za
historijskom identifikacijom Haseći Ali-age, utvrdila mu je Blagaj rodni
mjestom, a Kolakoviće njegovom porodicom.
Nakon 70 godina žudnje za
izgubljenom vedutom svoga grada, prosinula je nada u njegovu obnovu, jer je
godine 2003. stavljen na privremenu listu nacionalnih spomenika. Deset godina
kasnije ista Komisija za spomeničku baštinu – zbog novih spoznaja (o
vakufnami!) koje nije imala – „donese ispravak“: „Most u Konjicu je - vakuf
Haseći Ali-age Kolakovića.“
Da, čudesna je ljepota izrezana u
kamenu, u obliku djela koje služi ljudima: most na nevidljivoj granici Bosne i
Hercegovine.
AVAZ, prilog SEDMICA, 10. 10. 2015., str. 14-15
Ibrahim Kajan: KRICI I ŠAPUTANJA. Putopisi iz Humske zemlje, Bosanska riječ, Tuzla, 2017., str. 221-222
Nema komentara:
Objavi komentar