Historija iz zasjede
Piše: Ibrahim Kajan
DERVIŠ SUŠIĆ
Veliki pisac ali i Veliki inkvizitor
Na margini zagrebačkog simpozija o
djelima Handžića, Bašagića i Mulabdića 1994., za riječ se javio i Teufik
Velagić (1925. – 2013.). Počeo je tiho i jednostavno - da je rođen u Blagaju, „u
familiji više-manje uglednoj i pismenoj, gdje smo dobivali novine, dnevne, i
časopise, vjerske i stručne; knjiga se poneka kupovala ili se u kuću unosila.“
ŽAP i ŠAP
Sjetio se učitelja: muslimana iz Blagaja, prije njega učiteljice,
žene popa blagajskog, pa katolkinje. „U ono vrijeme bila je Jugoslavija, tri
plemena, jedan narod, tri vjere… U Mostaru u gimnaziji do V. razreda, pred rat
bilo je i tako i tako, fino, ali pred rat se osjetilo zaoštravanje situacije,
nacionalne, vjerske i socijalne. Pisalo se ŽAP ("Živio Ante
Pavelić"), već pred rat. Govorilo se onda o onoj ŠAP ("Šuti a pamti").
Okupacija, rat. Talijani došli, Nijemci došli, ustaše… U Blagaj su došli, mi
kažemo - s Brotnja ustaše - u seljačkom odijelu, s puškama na kanafi… Hapse se nevini i ugledni Srbi iz Blagaja i
okoline, da vas ne zamaram s tim. Neki se puštaju, a neki se ubijaju, onako
nevini k'o od majke rođeni. U Mostaru su isto tako radili, Hercegovina čitava
tako… Neretva nosi lešine. S mostova se bacaju po noći nevini Srbi ubijeni, sutradan
iza pećina čakljama vatrogasci lešine guraju do Neretve… Tako su ljudi iz kuća,
iz ureda, iz kancelarija, iz radnji, Jevreji sa zvijezdama otpremljeni… „Osuda
je bila jednoglasna od strane svih muslimana, bile su rezolucije... Razočarenje
i šok. A meni, tek 16 godina...“
Teufikovo emotivno predočenje u
udžbenicima nepostojeće atmosfere „nelagodnog vremena“ – otvorilo je i
provaliju u kojoj su nestale rezolucije koje je spomenuo, važni dokumenti našeg
antifašističkog kapitala. Muslimanske rezolucije iz 1941., u Pavelićevoj
endehaziji? Službena historija nove Jugoslavije ih je prezirala! Prezirali su
ih zbog toga što nisu pripadali licenciranoj avangardi, KaPeu, nego – vjernicima
i ulemi. A oni, smatralo se, ne mogu biti „napredni“, ponajmanje - antifašisti.
Čitaoci „Oslobođenja“ nisu saznali za
te dokumente iz simpozijskog referata dr. Muhameda Hadžijahića pročitanu u
Drvaru 1971. g.,
nego posredno, kasnije, kad je prokuljao „partijski bijes“ pisca Derviša
Sušića, u pamfletskom „Paregnonu“ (1980.), prethodno feljtoniziranom u toj novini.
On nije analizirao ni Sarajevsku ni Banjalučku rezoluciju, ni Bijeljinsku a ni
Mostarsku – smatranu najoštrijom u osudi ustaških zločinima. Inkvizitoru su
smetali stavovi uleme o marksizmu objavljivani u „Glasniku IVZ“, te protokolarna
reisova obraćanja najvišim strukturama NDH! Smetale su mu biografije, osobe, od
kojih su neki godinama robijali za svoje hipotetične greške.
Mostarska rezolucija
Zašto su Sušiću te rezolucije iz 1941. „nevaljale“?
Npr. Mostarska: Osuđuje „nebrojene zločine, nepravde, bezakonja i nasilna
prevjeravanja koja su učinjena i koja se čine prema pravoslavnim Srbima i
drugim sugrađanima“, „ubijanje i mučenje nevinih, otimanje tuđeg dobra, te
prevjeravanje pod okolnostima koja isključuju slobodnu volju“; Osuđuje likvidaciju „deset nevinih Muslimana“,
te „ubistva i progone Muslimana, pod izlikom srpstva, komunizma, gajretovštine sokolstva,
jeneze, jerezastva itd.“
Rezolucija odbija „od časti i imena muslimanskoga sve
ono što nam se od nekih pojedinaca zlonamjerno podmeće, da sa sebe prebace
odgovornost na nas… Osuđuju, taksativno,
sve vidljive manifestacije fašizma, znajući da crnokošuljaš već ide po
potpisnikovu glavu! Prvi su potpisali hafiz Omer Džabić, hercegovački muftija u
miru, Ibrahim Ribica, privrednik, Husein Ćišić, narodni poslanik, Ibrahim
Fejić, kasniji reis-ul-ulema, otac petorice partizana, pa hafiz Husein Puzić,
Smajo Ćemalović, bivši gradonačelnik, Mustafa Pašić, Hadži Ibrahim Slipićević,
Omer Kalajdžić, dr. Salih Komadina, sin Mujagin, Sulejman Krpo, Smail Grebo,
Smail Džudža, Salih Popovac, Ahmed Avdić, Šaćir Muratović, Ahmed Behlilović itd,
Izranjanje tih dokumenata protjeranih iz historije,
govori o časnim vrlinama Bošnjaka u neljudskim vremenima. A Velagićevo
pripovijedanje o sebi u dobu odrastanja i košmara, sugerira historiji kao nauci
–da nema nauke bez ljudskog srca.
AVAZ, prilog SEDMICA, 24. 10. 2015., str. 14-15
Nema komentara:
Objavi komentar